Žeđ

27 veljača 2007

Kako se volim po noći probuditi i nategnuti ustajale vode iz flaše...

Neku noć me je probudila žeđ. Dovukao sam se po mraku do frižidera. Otvorio sam vrata i ledena svjetlost aurore borealis mi je rekla da sam budan i da me moja boca jamnice napunjene običnom vodom čeka. U vratima starog hladnjaka Zanussi bez ručke boca ukusne i hladne pitke vode sa Janičinim bubuljičavim čelom na omotu nije očekivala posjet u ovo doba noći. Prišao joj sam svojom velikom dlakavom rukom, stisnuo ju i izvukao. Nije imala čep pa sam ju halapljivo nagnuo na usta i počeo gutati kao da je krv maloljetnice. - Pij me hrabri ratniče, govorila je dok sam ju praznio. Uništio sam joj sadržaj, a ona moj suhi napaćeni želudac. Pretovario sam se vodom, više zbog ružnog žednog sna nego potrebe. Popio sam bar 3 više nego što je trebalo. Podrignuo sam, a gutljaj još uvijek hladne vode vratio se u usta opomenuvši me da želudac to ne može podnijeti.

- Odjebi! Uzvratih mu odlučnim gutanjem k nazad. Zadovoljan, ali sretan, zavukoh se nazad pod smrdljivi uprđeni mekani topli pokrivač. Premještam se na bok. Klok-klok, valovi zapljuskuju želučane stjenke i naguravaju ostatke krvavice na obalu.

Galebovi se časte marljivo pripremljenom svinjetinom, doduše već poluprobavljenom, no ko ih jebe ionako su lešinari. Ima dovoljno za sve. Ima ih bijelih, sivih i još nekih koje nisam do sada vidio. Gledamo ih Jelena i ja. Bosi smo i šetamo po šljunku. - Bože, koliko ih je! Nisam znala da su toliko gladni... Kad sam bila mala, bojala sam se galebova. Sad su mi jako dragi. Vidi ih... Jel i ti voliš galebove? - Naravno. Da ih ne volim, sve bi ih probavio. A zašto toliko voliš galebove?, upitao sam ju. - Zato jer su vezani uz vodu, uz slobodu. Znaš, ja ti volim biti slobodna, ma pričali smo već o tome.... Da, sjećam se, bila je vezana uz slobodu.

Okrenuo sam se na drugu stranu i pogledao kroz prozor. Mjesečina, zvjezdano nebo i jasan trag mlaza od aviona. Zatvaram oči i razmišljam o stjuardesi na deset kilometara iznad mene. Ona sada zijeva. Spavala je cijeli dan, otuširala se, miriši. Otišla je na aerodrom, presvukla se i ukrcala s posadom i putnicima na avion. Zove se Indira, iz Novog sada je, putuje iz Beograda u London. Ima 26 godina, kratku smeđu kosu, zelene oči. Mrzi biti nasmješena pred putnicima, a pogotovo mrzi kada je pohotno gledaju i stalno pokušavaju flertati s njom. Sad je već negdje iznad Austrije, ko ju jebe.

Ne spava mi se, ali sam na granici sna i halucinacije. Svrbi me guzica. Imam osjećaj da milion buha spava sa mnom. Ne mogu se isčešati. Ustajem se ispišati. Daska od wc-a stalno pada dolje pa se ne mogu skoncentrirati na pišanje jer ću je zapišati. Mama mi je stalno prigovarala zbog toga, a sada 600 kilometara daleko od nje, odustajem od wc-a i stavljam kurac u lavabo. Škiljim kroz oči jer je svjetlost prejaka. Sjebano lice stari je od prije poznati prijatelj iz ogledala koji govori da se treba isprazniti u prokleti umivaonik. Aaaah, teče samo od sebe. Iscjedio sam zadnju kap i naslonio masno čelo na ogledalo. Bože kako sam iscrpljen! Potreban mi je san. Vratio sam mlohavi kurac u bokserice, zadovoljno prdnuo i ugasio svjetlo. Legao sam u krevet na leđa i budan počeo hrkati. Zla misao me je pokušala razbuditi svojom idejom: da je ona tu smetalo bi joj hrkanje. Zaspao sam s osmjehom na licu. Ona ipak nije tu, ko ju jebe. Ko jebe sve. Ujutro ću prije posla skuhati slabu kavu s više mlijeka i šećera i opet izdrkat na onaj novi pornić što sam dobio od Marija.

Žejko Tetrapakshu

Kako je nastao dagober ...

25 veljača 2007

Nisam preuzeo ponovljenu štafetnu palicu od maslačkice no ipak da zadovoljim njenu znatiželju a i vjerujem znatiželju još nekih krenuh pisat ovaj post.

Rođen je jednog popodneva oko 6 sati 1964 godine kada je te godine Zagreb pogodila najveća poplava i nevrijeme koje se pamti. Živio je kao sin jedinac okružen sa puno pažnje i ljubavi od roditelja i svih koji su ga okruživali. Odrastao u Zagrebu te na moru (zbog zdrastvenih razloga) i završio srednju građevinsku školu no nastavio prema željenom i voljenom putu prema informatici, internetu sa školovanjem ali i poslom. Nenametljiv no ponekad davež kad zabrazdi na nekoj njemu interesantnoj temi kao što su kompjuteri, internet, mreže, dakako povijest civilizacija.

Horoskopska Djevica koja i u svom podznaku je Djevica, ispada da je savršenstvo no sa dovoljno mana da i njoj samoj to zna jako smetati. Naravno da nježnijem spolu pri spomenu ovog horoskopskog znaka lagano se diže kosa i ostale dlake koje imaju po tijelu te odjednom se sjete da već dugo nisu bile kod frizerke ili da su zaboravile na jedan važan dogovor. Potpuno razumljivo mada meni još ni dan danas nije jasno zašto, no to ću valjda saznat jednom.

Dagober je nastao u jedno gluho doba noći poslije razlaza sa bivšom suprugom kad je bio primoran potražiti si novu postaju (kako bi to rekao 012 station) a bio inspiriran već postojećim nickom kojeg je imao na Yahoo messengeru dok se dopisivao sa suprugom. Naravno nick na messengeru još uvijek je živ no mesenger na njegovom kompu je odavno pobrisan kod jedne reinstalacije OS-a no još uvijek živi njegov stari nick na ICQ-u - Alf. Dok je tako nakon nekoliko godina braka i lijepih stvari koje su mu se dogodile sjedio u samoći te razmišljao o onome svemu što je učinio učlanio se na Iskricu koju je pak upoznao preko svog dobrog prijatelja i već duže vrijeme člana sa milion nickova (ženskih naravno). Počeo je pisati na iskrici postove te komentirati ljudima i družiti se jer je naravno navikao biti u društvu i druženju.

Naravno u druženju je proteklo dvije godine njegovog samačkog života te u upoznavanju ljudi koji će mu obilježiti jedan dio života i sa kojima će postati neizmjerno dobar a sa nekima i prijatelj: la-la, daki60 (ovdje na blogu just4me), ribafish, sagittariusclassic, safiris, gore navedeni 012 station te još mnogi drugi koji nisu ovdje navedeni (a nadam se da se neće naljutiti) no znače mu mnogo u njegovom životu. Pomogli su mu na neki svoj način da prebrodi krizu raspada jednog svog dijela života zajedno uz njegove stare prijatelje. Naravno zbog svega toga nije mogao nestati iz njihovog života više, nego je nastavio živjeti kao dagoberhr na iskrici te kad je ona se promjenila te njegovi tekstovi nisu više bili adekvatni za nju došao je ovdje na Blog.hr te nastavio pisati i živjeti taj jedan poseban inspirativan život.

Ovdje je počeo pisati o načinu svog življenja preko pjesama, o druženju putem slika, o zmajevima koji obilježavaju njegovu godinu rođenja, o prošlosti koju neizmjerno poštuje i voli te civilizacije koje su tada živjele i žive još sa njihovim tradicijama, kulturama, građevinama. No možda se pomalo udaljih od onog što započeh.

Obožavam prirodu, životinje,druženje sa dragim prijateljima i prijateljicama, frendovima, izlete, upoznavanja sa novim ljudima uz kavu i razgovor. Vjerujem da će netko reći a gdje su tu ljubavi? Bilo ih je u ove dvije godine no ipak za nešto kvalitetno očito nisam bio dovoljno spreman no ipak nisam zaboravio davati ljubav samo nismo se uspjeli naći, ona - moja buduća i ja. Ipak ne žalim se nimalo jer život mi je ispunjen sa dovoljno pažnje i ljubavi.


Dagober (sad malo iz wikipedije) bio je kralj svih Franaka (629. -634.) iz dinastije Merovinga. Bio je kralj Austrazije od 623. do 634. i kralj Neustrije i Burgundije od 629. do 634. Dagober je posljednji merovinški kralj, koji ima pravu vlast. Razlog je očit vjerujem, vezan opet uz povijest a ne toliko uz lik i djelo navedenog.

Razmišljam da li što još reći, mislim da sam stvarno dosta toga sad ovdje o sebi napisao jer teško je reći, lakše je kad se nekoga upozna te sazna o njemu u živo.

Ufff ovo je bilo tako teško za napisati draga maslačkice no ipak eto napisah.

Najljepša djevojka u gradu

24 veljača 2007

Planirano smo se uputili na koncert Prljavog kazališta. Ispod velikog šatora mnoštvo ljudi, muškarci, žene, djeca, starci, nemoćni, invalidi, retardirani, redari, pokoji inspektor u civilu i nas četvorica. Predgrupu sačinjavaju lokalni zabavljači, pjevačica plavuša, 38 godina, uhranjenih bokova pjeva "who the fuck is alice". Svjetina nevoljko pokazuje veselje jer baš ne poznaje tu pjesmu. Atmosferu popravljaju dvojica zabavljača večeri bacajući šale na račun nula promila u prometu. Nastaje stanka oko pola jedanaest i masa se počinje okupljati. Stojimo ispred ton-majstora naslonjeni na njegovu ogradu. Dolaze prljavci. Svjetla se gase. Očevi dižu svoje kćeri na ramena, a majke sinove. Mašu rukicama. - Dobra večer Karlovac! - Aaaaa - viču ljudi i ja s njima.

Guramo se naprijed u gužvu. Evo, nije prošlo ni dvadeset i četiri sata sata od kako sam bio tamo, a ne sjećam se s kojom su pjesmom počeli. Sjećam se da sam se dobro osjećao. Gužva je ispred nas, a ljudi stalno prolaze. S moje desne strane stoje moja tri prijatelja, a sa moje lijeve strane tri prijateljice koje nisu moje, ali stoje pored mene. Mlade su. Prva do mene ima crnu kosu i slatki nosić. Spremno sam je ponudio cigaretom. Ona diže ruke i širi dlanove. Skače i vrti glavom. Radim sve što i ona. Uzima mi gutljaj piva, a ja odmah idem po još jedno. Došli smo do pola koncerta i počeo je set laganih pjesama. Heroj ulice. Tek izbrazdano krastavo srce male tinejdžerice, otvorilo se. Glava joj je na mom ramenu. Spontano vadim upaljač i držim ga visoko. Zagrljeni proživljavamo osjećajne trenutke i zaboravljamo sav očaj svakodnevnih obaveza, ljubavnih razočaranja i tuge. Ruža hrvatska. Stoji ispred mene naslonjena i ja joj mirišem kosu. - Kako se zoveš? - Jadranka, a ti? - Željko. Prijateljice gledaju s laganim prijekorom, ali je ova moja glavna pa joj ne smiju ništa. Pjesma za pjesmom, osjećaj za osjećajem. - Dragi prijatelji, vrijeme je da malo predahnemo, a vraćamo se za 15 minuta u puno žešćem ritmu-.

- Idemo malo na zrak? Pogleda u prijateljice. Oči im sjaje u bijesu. - Ajde, doći ćemo odmah. Krenuli smo van probijajući se kroz gužvu. Bila je vesela i smijali smo se. Zapalili smo cigaretu. -Jadranka, odakle si? - Pa, živim u Zagrebu, ali sam iz Vukovara. - Ja sam iz Vinkovaca, pa mi smo susjedi! Nabacili smo si. - Jadranka, znaš kad je svirao Heroj ulice, kad je rekao *nisam rođen da budem...* Taj tren sam nešto osjetio prema tebi. Mislim da si divna, da mi se sviđaš i želim te poljubiti. Zagrlio sam ju i poljubio. Zagrlila je i ona mene. Ljubili smo se i plakali. - What if god was one of us?, progovorila je kroz suze.

Nismo se više vraćali na koncert. Legli smo na klupu u praznom parku i šutili. Samo su nam se usne povremeno dodirivale. Opet sam osjetio miris njene mekane kose. Nježno sam je dirao po cijelom tjelu govoreći joj da je prekrasna. - Tako si ženstvena. Vidim u tebi zrelu ženu punu osjećaja, koja traži svoj put i vječnog prijatelja. Razumijem te svim srcem i želim da budemo jedno. Stisnula se uz mene još jače. Lagano sam prešao dlanom preko njenih malih dojki. Uzdahnula je. Skinuo sam joj majcu. Bijeli čipkasti grudnjak parao mi je jagodice na prstima. Želio sam nježnost pa sam ga otkopčao. - Nemoj... Nije ga htjela skinuti. - Ne boj se. Želim osjetiti tvoju toplinu. Želim ti čuti srce kako kuca.

Iako mrak, dvije prekrasne male bijele tvrde dojke obasjale su našu klupu i dio parka, moje oči i moju dušu. - Bože... zbilja si divna. Mazio sam ih. Bradavice su joj bile tvrde od povjetarca. Čudan je osjećaj držati obje ženske grudi. I ja sam skinuo majicu. Ležala je na meni i grudi su nam se spojile. Ljubili smo se. Držao sam ju za stražnjicu i ritmično stiskao. Odjednom se sve počelo ubrzavati. Grizao sam joj usnu i raskopčavao joj hlače. Ona još nije znala da to mora i ona istovremeno raditi. Uvukla mi je rukicu u gaće i počela stiskati jaja. Prelazila mi je dlanom preko genitalija, sva krv iz mozga, pluća, bubrega, srca, slezene, ošita i ostalih organa prešla mi je u penis. Kurac mi je đavolski poskočio. Zario sam šaku u njene gaćice i zavukao par prstiju u njenu vrelu, mljackavu i mirisnu vaginicu. Slani topli veličanstveni miris neiskvarene pičke ulazio mi je u nosnice i izluđivao me. - Skini se! Gledao sam ju kako nespretno raskopčava dugmeta sa svojih svjetlih traperica, a onda sam i ja raskopčao svoje. Ponosni penis zadovoljnog vlasnika okomito je pomalo plašio maloljetnicu no ne dovoljno da ne bi sjela na nj i prodahtala -auuuuh! Bila je vrlo napaljena i skakala je po meni, dosta neugodno, no trpio sam. Želio sam da uživa. Štipala me je za sise i žmirila. Nije ju bilo briga ni da joj mama naiđe taj tren. Osjetio sam njene meke neobrijane dlačice. Sve oko klupe je mirisalo na svježe jebanje. Nije se prestala nabijati. Ljubimo se, ja sam u njoj. Gnječim joj guzove i govorim joj da ju volim. Naslutila je vrhunac i zadnjih par nabadanja su mi bili najbolniji.

Dok je svršavala, bila je pripijena uz mene, čupala mi je kosu i ispuštala piskutavi nekontrolirani krik djevojke koja se nije puno puta jebala. Svalila se s njega i zagrljena mi legla uz bok. Srce mi je abnormalno tuklo. Gledao sam svoj uspravljeni napaćeni kurac. Gledao je i on mene neko vrijeme, a onda je počeo mučki izbacivati spermu. Bez orgazma, bez osjećaja, bez zadovoljstva. Sperma je curila nekontrolirano i polako poput prehlađenog iscjetka. Bio je iskren i pijaniji od mene. Htio je izbaciti taj očaj iz sjemenika i prostate. Mala nije ništa shvaćala, privila se uz mene jer joj je bilo hladno. Zagrno sam ju košuljom i zagrlio. Slušala mi je srce koje se ubrzano smirivalo. Osjećao sam se velikodušno i ponosno. Oh, kako sam bio zaljubljen noćas, a danas mi konfuzija leti žilama. Danas sam tužan jer sam sam. Često sam sam.

Željko Tetrapakšu

GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

22 veljača 2007

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Lord Byron
(George Gordon Bajron)
(1788-1824)

Quo Vadis?

20 veljača 2007

Nedjelja. Svaka donosi isti, a opet posebni, jedinstveni osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Kad ti prisjedne cijeli svijet, kad namirišeš u zraku nadolazeću moru i panično se okrećeš oko sebe, tražiš izlaz, utjehu, smisao, bilo što, bilo što, anything will do. Poput utopljenika histerično lamataš rukama i grčevito tražiš ruku spasa, ali nalaziš navijek istu bezumnost i divljaštvo, na kraju se utapljajući s grčevitim izrazom lica, nevjericom i razočaranjem.

Pokušavaš nešto raditi, pokušavaš izvući kreaciju iz sebe, oduprijeti se vrtlogu koji te usisava, ali ne uspijevaš, misli su ti previše natopljene krvlju i općim zločinom postojanja. Tvoj mozak se rastapa u kiselini očaja. Radiš korak više, izlaziš van na ulice i pokušavaš se okružiti ljudima koje si nekoć poznavao. Ljudi koje si nekoć poznavao. Ali sve je to blijedi pokušaj, bijedno i besmisleno, odlazia s gađenjem i mržnjom. Sjediš preko puta njih i ne slušaš njihove riječi, nego slušaš njih, uporno si pri tom postavljajući pitanja koja se vrte u krug: Tko se promijenio? Ti ili oni? Oboje?

Ne nalaziš odgovore koji bi te zadovoljili, dokaze koji bi te smirili. Osjećaš rijezir prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi. Ne opraštaš si takve slabosti kao što je uporni mazohizam društvenog kontakta. Ne iskupljuju te okolnosti. Nema tih okolnosti koje mogu iskupiti tvoju pogrešku.

Zabijen si u svojoj glavi, hodaš s kolcem u srcu, suludo je pokušavati kriknuti. Samo ćeš izazvati smijeh i porugu. Odlučuješ ne griješiti više na takve trivijalne načine, a već u trenutku donošenja odluke naslućuješ trenutak ponovnog propadanja. Do kada ćeš se voziti na vrtuljku ludila? Do kada ćeš sudjelovati u tom cirkusu?

Povlačiš se u svoje bezlične odaje i kuješ plan. Ne žudiš više osvetu, ne planiraš grandiozne povratke, velike trijumfe, pompozne odmazde kao nekoć; sada te privlači ideja tihog i bezrazložnog nestanka. Bez priče, objašnjena, poruke, ti odlučuješ nestati, zatrti stare živote. Konačno i ti sam odlučuješ postati netko koga si nekoć poznavao.

Ali to je samo ideja, ti znaš koliko si već puta pokušao izvesti takve pothvate. Ti znaš brojne boljke, opasne zamke, sve mračne spodobe koje te vrebaju na tvom putu izbavljenja. Ali, to je tvoj put izbavljenja i ti ćeš ga proći. Pa ipak, pokušavaš biti mudriji, gledaš dalje, penješ se na viša mjesta, pokušavaš mišlju obuhvatiti sve mogućnosti. Skeptičan si prema rezultatima, izrađuješ podsjetnike koji će te održati na putu. To je nužnost.

Urezuješ znakove u svoju kožu, razapinješ svoju dušu na križ, ogromnim maljem razvaljuješ svoje okamenjeno srce, a namjesto njega lijepiš nove, stare misli o potpunom bijegu. Važeš svoje rečenice, pregledavaš svoje alate, smiruješ skepsu i oblačia nepoderivo ruho čovjeka na konačnom zadatku. Pomalo si konsolidirao svoje redove. Zrno optimizma dolijeće s neba: hoće li kiša?

Ogledaš se oko sebe, je li promjena vidljiva samo tebi? Bacaš predmete prošlosti, zlobne podsjetnike neoprostivih pogrešaka. Ostalo ostavljaš netaknuto. Nema potrebe objaviti cijelom svijetu da ćeš ga zapaliti. Krenut ćeš s malenim stvarima. S vremenom ćeš ojačati, iskustvo će te učiniti sposobnijim, bit ćeš spremniji na veće pothvate.

Osjećaš se malo bolje, začudo, iako još nisi ništa promijenio. Ipak se odlučuješ nagraditi. Pališ cigaretu i s dubokim udisajima osjećaš bolju budućnost. Svrćeš pogled prema satu u daljini. Ponoć je prošla. Još je jedna nedjelja iza tebe.


Ad collis Quirinalis, 09. 01. 2005.
T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)

Nedoklan

19 veljača 2007

Stari i ja smo išli sami na svinjokolju. Kod klanja su nam pomogli komšija Šure, kum Zvonko i buraz Đuka. Pili smo pivo pored svinjca, Osječko. Atmosfera je postajala visoka.

Komša Šure je pričao kako su nekad žene znale hvatat krv, a danas je nestao taj običaj. - Tolike litre krvi u blato, a krvavica suva ko kurac! Jesi jeo kad paštetu od kokošije krvi?, pitao me je. - Ne. - Naravno da nisi, ti si još balav (25). Popio sam dva piva pa sam se i ja osjećao muškije. - Crijeva se nisu kupovala. Najbolja su kad se operu i ošlajmaju štrikaćim iglama. Ovo danas je kurac! - govorio je matori komšija Šure, vidno pijan.

Gledao sam svinje i uživao u sebi - jedna od vas će pustiti govno uskoro, he he he. Možda baš ti, uperio sam prstom u najmanju i rekao joj polutiho da matorci ne misle da sam poludio. Gledala me plavim dlakavim očima, nevino, kao da mi hoće reći, nemoj čovječe, i ja sam živo biće. Drago mi je, a ja sam ustaša.

Ljudi su se uzjebali. A i svinje su počele tiho groktat. Atmosfera u zraku bila je slična onoj kad je doktor predsjednik umro.

- Koje ćeš Dragane?, proparalo je strah u zraku. Ovo ću, što sjedi! Dajte ljudi idemo. Krme 200 kila, okruglo. - Ko kolje? - Ja ću, maknite se. Sperma nam je ušla u krv i da je bilo sto žena, svima bismo pičke razvalili. Svinjokolja je. Stajali smo na vratima, a stari je prišao krmku. Ustao se i počeo režati. Khrrr khrrr. Stari je bio matori lisac, a zaklao je čitavu farmu svinja. - Gic, gic, odi odi.

Svinja je pametna životinja pa je počela skakati po svinjcu. Umješali smo se svi, a svinja od 200 kg je polomila obje stražnje noge. Kosti su ispale van, a komšija Šure je kroz zube rekao: - Ništa od Šunjki, jebo ga Isus. - Đuka, pištolj! Stari je popizdio. Nije volio ubijat svinje pištoljem. To je za šupke. Propucali su vrat jer se bravac otimao. Za koju minutu se umirio pa je dobio metak u mozak. Stari je izvadio Solingena iz novina, svježe naoštren. Zario je krmku njemačkih inox 15 cm u podvoljak. Rupa se brzo raširila, bijela od masti, crvena od krvi. Svinja je plakala na grlo, ali ne suze nego krv.

- Mamu mu jebem, je nas izmorio. Svinja je pustila to legendarno žuto-zeleno govno iz kojeg vire neprerađeni komadići sijena i kukuruza. Mišići su joj se opustili jer joj više nisu trebali. Gutljaji piva su nas ohrabrili i dali nam energije da ga ubacimo u korito. Korito je od Inine 200 litarske bačve, prepolovljene uzduž i zavarene autogenim aparatom komše Šureta. Burazer Đuka je stavio lance za šurenje u korito koje smo nagnuli, a zatim uvaljali svinju u nj. Voda u kotluši je još prije petnajst minuta bacila ključ pa je Zvonko uronio ruku u vodu i rekao da treba hladne vode pola ampera jer je prevruća. Vrtili smo krme povlačenjem lanca do besvijesti. Bile su samo tri glokne pa smo se mijenjali strugajući prvi sloj kože s pripadajućim dlakama. Oko ušiju i papaka je najsloženije, pa sam to morao ja, da se naučim. Bio sam željan znanja. Počupali smo papke, ali zadnje noge su se rastavljale pa sam ih držao dok je Šure potezom iz ramena čupao rožnatu masu sa svinskih prstiju. Kako su noge bile polomljene bilo je problema oko bušenja tetiva, no ipak smo mu rastegli zadnje noge na kuke i digli ga na vješala, glavom prema dolje, naravno. Šure je uzeo upaljač i odvrnuo plinsku bocu. Hand-made brener depilirao je ostatak dlaka. Dlaka je gorila i mirisalo je cijelo dvorište. Još smo noževima očistili cijelu kožu koja je izgledala kao u obrijanog poslovnog muškarca koji je zgodan.

Ostale svinje u svinjcu cijelo vrijeme su tiho siktale. Bol je to. Oprali smo krv s poda no cijedila se i dalje iz njuške. Svinja je bila puna krvi, trebalo ju je što prije rasporit.

Pivo prije rezanja. Stari je uzeo nož i ponovo ga zabio tamo gdje je zaklao svinju. Počeo je kružiti nožem okomito na uzdužnu os svinjske kralježnice. Rezao joj je glavu, no vratnu kost nije mogao odrezati nožem, pa smo okrenuli glavu, dva puta, dok kost nije pukla. Đuka je odnio glavu na stol i obrađivao ju dok smo mi nastavili dalje. Odrezao je obraze, odlomio vilicu i skinuo sve meso sa nje. Imala je prljave, ali ne i pokvarene zube. Životinjama se ne kvare zubi tako lako, a prljavi su zato što ih ne peru zato što su životinje. Izvadio je oči i dao ih mački. Bile su to one tužne plave. Mačka je zgrabila jedno, a ja sam gumenom čizmom zgazio drugo da vidim šta je unutra. Još prije pola sata su gledale u mene.

Stari je počeo vaditi utrobu. Oko šupka, vješto je napravio krug. Izvukao je šupak 15-ak centimetara, dovoljno da sveže čvor koji onemogućuje sadržaju da izađe van. Prosjekao je prema dolje 20-ak centimetara, do svinjskog penisa, koji je obradio na isti način kao i šupak, s tim da je završetkom debelog crijeva s šupkom zavezao sjemenovod, s istim razlogom - da se ne razlije sadržina po slanini i mesu. Nastavio je dalje s prorezivanjem. Kad sam bio mali mislio sam da to rade ginekolozi svakoj ženi svaki put kad dođu na pregled. Danas drugačije razmišljam. Debelo crijevo je kulenova seka, a još deblje debelo crijevo je kulen, ali pun govana. -Pazi na žuč, rekao je Đuka. - Pazi ti na svoju snašu, ho ho ho - bilo je smiješno.

Stari je zario ruke duboko u svinjsku utrobu i čupao ju van. - To mora rukama, govorio mi je i čupao. Zvuk je bio veličanstven, kao da vam je zaglavila šaka u tegli s pekmezom, ali šest puta intenzivniji, dublji i uvjerljiviji. - Daj lonac, padaju creva! Skočio sam i pridržao, i to jedva, crijeva imaju bar 30 kila. Ostao je još jednjak kojeg sam izvukao kao pertlu iz cipele. Tetsterom samo presjekli kičmu uzduž. Nastale su svinjske polutke i svi su odahnuli. Oprali smo ih vodom i bile su spremne za rezanje. Ostavili smo to za sutra, nek se meso ohladi i sazrije.


Željko Tetrapakšu

dagoberove kronike

17 veljača 2007

Rijeka, utorak 13.02.2007 15:37

Sjedim u Erste clubu uživajući u drugoj kavi toga dana poslije kratkog ali napornog sastanka. U ruci mobitel koji se nervozno vrti i u razmišljanje uđe odjednom Njeno lice, sjesti za komp i poslati poruku ili ne. Odlažem mobitel uzimam kavu te gledam kroz prozor ljude koji prolaze sa svojim mislima nekuda u žurbi jer ih negdje očekuju.

Neću je zvati, da to želi već bi to davno pokazala a neću ni zbog toga što mojoj najdražoj nije došla na rođendan. Neka živi u suncem okupanom mraku koji si je odabrala ne shvaćajući da je u nečemu takvome već bila.

Uzimam mobitel i zovem Sanelu.

- Ej, pa nemogu vjerovati da me ti zoveš! Odgovor i prijekor 24-godišnje djevojke zelenih očiju a još lijepše fizionomije. Završena FFK-aovka van svih rokova, tri godine za jednu, fantastičan um. Znam je još kao dijete, pa kao klinku a onda je odjednom odrasla i dok smo jednom bili na Čiću osjetio sam njen zagrljaj i strastven poljubac, njenu mirisnu i nježnu kožu.

Život piše čudne priče no ipak predamnom je drago lice sa ta dva prekrasna zelena oka te iznenadan snažan poljubac te upit: - Kako si? Nisam te ni vidjela ni čula već dugo vrijeme, uslijedila je njena opravdana kritika.

- Oporavljam se još od tvog poljupca ali inače dobro. Nije bilo namjerno no posao i neke nezgodancije u životu su mi oduzele vrijeme. Ipak možda je i razlog da si u sretnoj vezi koju ne bi valjalo kvariti.

- Kako si ti Sanela te što je novoga? pitam je mada većinu odgovora znam napamet. Razgovor leti, rečenice lete, njeni čarobni osmjesi stalno na licu dok opisuje mjesta i događaje. Dodiri njenih ruku, pokoja pusa a u očima prijekor i riječ: – Zar nevidiš koliko mi značiš i da bi sve ovo mogla ostaviti?

Nažalost vrijeme leti u njenom društvu a meni je bilo vrijeme za poći prema Zagrebu, nisam želio slomiti njeno i svoje srce. Ima dobar život u lijepom i mirnom gradu a samnom nikad nije sigurna mada moje srce govori sasvim suprotno. Ipak razum je taj koji ima glavnu kontrolu nad mojim životom – ljubim je i odlazim prema autu.

Suza?

Moguće jer nisam od kamena. Sad opet preispitivanje kolika sam budala? Vjerojatno golema, no nije mi suđeno voljeti.

Zakoljimo krmaču

16 veljača 2007

- Ajde, budi se... Ajmo! Za pola sata krećemo!
- Koliko je sati? - pitam.
- Pola 8. Ustaj polako, idemo! Čekat će nas ovi, požuri!

Šmrrrrrrkljjj. Slano. Pun mi je nos, bolestan sam. Hmm... Nedjelja je ujutro, spavao sam jedva sat i pol, a stomak je klimav... Jako klimav od lošeg vina, jučerašnjeg. Hoćeš jesti? - pita majka iz navike. - Neću, ne mogu. Zna da ne doručkujem Nedjeljom ujutro, a ipak, svaki puta to isto pita. Brižna žena.

Krenuli smo u osam i deset. Ne priča mi se, hladno mi je. Auto nikako da se ugrije. Drhturim lagano. Sunce mi blješti u oči. Radio mi smeta pa gasim beštiju. Ne volim zvukove u ovakvim jutrima. "Opet si pio, aa?" "Jesam stari, jesam...", odgovaram gledajući kroz prozor. Lijepo vrijeme vani, nema šta. Pravi dan za klanje. Pet minuta tišine. "Nećemo dugo biti", započne otac. "Jednu krmaču zakoljemo i to je to! Do podne smo kod kuće..." Šutim. Kratka stanka...

"A moramo im pomoć!", nastavlja on opravdavajućim tonom. "Ne mogu sami, znaš. Ne moraš u ponedjeljak ići, samo danas", završava. "Ma dobro! U redu je, ne bunim se", govorim tiho. To je bio sav razgovor u pola sata koliko nam je trebalo da dođemo na selo. Koljači su tu: Baja1, Baja2, Ujo Mato i moj stari.

Prvo će popiti kavicu. Ja neću. Radije bi neku tableticu. "Teta, imaš neku tabletu za mene?", pitam. "A šta će ti?" "Imam temperaturu, ajde jel imaš analgina?" Pipa mi čelo. "Da, vruć si", zaključuje. "Imaš tu u ladici". Uzimam tri. Analgin je dobar. Tijelo mi otupi od njega. To mi sada treba!

"Isuse Bože! Tri tablete si popio!?!?" "Nisam teta, ispale su mi dvije pa sam bacio", kažem smireno. "Nemoj se s tim zezat, to su opasne tablete". "Znam teta, ispale su mi pa sam bacio, ne brini". Pokolj-ekipa je obavila svoj jutarnji ritual. Odlazimo, i za pet minuta smo na nečijem imanju ispred improviziranog svinjca. Skučen prostor, tekuća govna posvuda. Ne volim ni mirise Nedjeljom. Zapravo, ne volim ništa Nedjeljom! Svinja je ogromna. Stoji u kutu pognute glave. Uši joj padaju preko očiju. Dvojica ulaze sa sajlom i šibom. Sajla je sredstvo prisile, a šibom se pridobiva pažnja. Ostatak ekipe je vani, nema mjesta. Svinja počinje ispuštati prodorne krikove. Njuška i gornja čeljust su stegnuti omčom. Mato vuče sajlu, a ostali ju vuku za uši! Ukočena je i sa sve četiri noge struže po podu. Isprva sam skamenjen. Užasno se dere! Šta vrištiš krmačetino, još ti ništa nisu napravili! ... Stojim sa strane. Zasad sam višak. Ugurali su je u svinjsku prikolicu na traktoru. Sad idemo do zadruge da ju izvažemo. Baja1 šibom usmjerava svinju iz prikolice na vagu. Svaki dodir šibe ostavlja plavu masnicu. Slaba svinja, da mene tako udara, ne bi ostale masnice. Dvjestodeset kila. Iznad svačijih očekivanja. Nakon toga, ekipi je dosadno pa se i oni važu na vagi. Hihihii! Ponovo smo kod Mate u dvorištu. Krmači je u transportu malo zdrobljen rep i ogrebane noge, ali to nije važno. Trebamo čekati. Voda još nije uzavrela. Zadužuju me da još malo ložim vatru ispod dva kotla. Analgin djeluje. Nije mi više toliko hladno i nemam više temperaturu. Stomak je tup, a glava bistra! Super! Evo, i voda je spremna. Dovlače krmaču nasred blatnog dvorišta. Sajlom. Stojim sa strane i gledam. Opet sam višak... Drže ju trojica, a Mato prislanja mesarski pištolj svinji na čelo. "Nišani", naređuje se. Svinja vrišti. Drhti. Fljok! Metalna šipkica ulazi kroz lubanju na kratko druženje s mozgom. Malkec dima, puno tišine i svinja je na podu. Mata ostavlja pištolj i uzima nož kojeg posprema krmači u vrat. Kratko kopa i pronalazi žilu. Zadivljujuće, Mata je u svemu kirurški precizan i nadasve brz. Prije par godina su pokušali ubiti nerasta malokalibarskom puškom. Pet mu metaka nije probilo lubanju. Onda je došao susjed Mirkec pogonjen rakijom i ušicom goleme sjekire jednim udarcem zdrobio stoki glavu! Stvara se izmaglica tople krvi koja se mješa s blatom. Nosimo ju u korito. Držim svinju za jednu nogu. Pomoću lanaca ju okrećemo u koritu, dok ju Baja2 polijeva kipućom vodom. Mlohava lešina. Ruke su mi krvave i pune svinjskih dlaka. Ljepljivo!

Dali su mi čelični stožac da gulim površinski sloj kože s jedne noge i koljena. Zbilja je čudan osjećaj prelaziti time preko svinjskog članka. Imam kanticu vruće vode da polijevam dok Baja1 nožem obrađuje svinjske uši. "Pazi šta radiš! Polijevaj svinju, a ne mene!" - reče on. "Ma nisam namjerno, evo pazit ću". (hihihiii). Dok sam bio klinac Baja1 se uvijek šalio na moj račun. I svima je to bilo smješno, osim meni.

Truplo je na vješalima. Obješeno za nekakve tetive u nogama, ako sam dobro shvatio. Mato se opet uhvatio posla. Satara, čekić, nož... Rezucka, sjecka. Pune su mi ruke kojekakvih glupih, sada beskorisnih organa i otpadaka. Trpam sve to u vreću. Za 15 minuta svinja nema utrobe. Moj stari će odrezat glavu... Da se nauči i to radit! "Ide to njemu", dobacuje Mata kratke savjete. Sjec' vamo, sjec' tamo i glava je uskoro slobodna. Taaakoc, glava unazad, kičma lako puca i to je to! Spremaju glavu u korito s vodom. Njuška prema gore. Opustila se u vodi, rez je neuredan. Izgleda kao da joj je bomba eksplodirala u grlu! Stari je ponosan!

Svinja bulji u nebo, tj., buljila bi da ima oči! Izvađene su u procesu. Informacija: Zbog anatomije lubanje i kičme, svinja je osuđena da cijeli život gleda u pod, valja se u pišalu i jede svoja govna. Postojeća je analogija sa većinom ljudskih života. "Ćale! Da mi je sad fotić pa da ovo slikam! A!?" Smije se, "Pa idem ja u ponedjeljak opet pa ću slikat".

Nije slikao, zaboravio je. Za nas je posao gotov. Pokolj-ekipa pere ruke i sjeda za stol. "Šta'š popit? Vino, pivo, rakiju?" "Neću ujna, daj mi soka". Jedemo. Kobasice, šunka, sir. Gladan sam užasno, a sad već i umoran. "Ajmo kući stari! Nemoj pit, voziš!" U dva smo kod kuće, u tri spavam.

Esteban Prezvušt Grokter

Zaljubljenima i onika koji se tako osjećaju ...

14 veljača 2007

Dan ljubezni


Pusti tisoč dni in tisoč noči, ki jih več ni.
Če sploh ne veš, da so kdaj bili.
Vzemi le en dan, ki skril si ga tja na svetlo stran.
Pozabil ga nikoli več ne boš.

To je bil tvoj dan ljubezni
najlepši dan, ki ne mine nikdar.
Svet živi za dan ljubezni,
dan ki da ti vse in vse ti zame
tega nikdar ne veš

Kdaj prišel, bo zate spet ta dan
naj te upanje ne zapusti
Le zaspi, ko jutro te zbudi,
to bo ljubezni dan.

To je bil tvoj dan ljubezni
najlepši dan, ki ne mine nikdar.
Svet živi za dan ljubezni,
dan ki da ti vse in vse ti zame
tega nikdar ne veš

Kdaj prišel, bo zate spet ta dan
naj te upanje ne zapusti
Le zaspi, ko jutro te zbudi,
to bo ljubezni dan.

Pepel in Kri

Livada

06 veljača 2007

Trenutak strasti Livada… Na njoj lijepe, upravo procvale japanske trešnje… Njihove roza latice padaju po cijeloj livadi… Nalazim se ondje s njom naslonjen na jedno drvo i ljubim je. Ona pritisnuta uz drvo, jedna moja ruka na drvetu, druga je nježno drži iza glave… Ljubim je sve strasnije po vratu, baš na mjestu gdje se spaja vrat, uho … Njeno omiljeno mjesto. Malo dođem do uha i liznem ga i onda opet na vrat, a njoj pobjegne jedno malo ahhhhh koje me toliko može uzbuditi. Ljubim je na sve načine - meko, snažno, strastveno.

Razbijam tišinu tihim zvukom mmmmm kojim joj pokazujem koliko uživam o svemu ovome. Taj mali zvuk nju dodatno stimulira pa i ona počinje praviti zvukove sve glasnije i snažnije koji u kombinaciji s njenim zanosnim tijelom i pokretima u meni bude sve jače nagone. Primim je, dignem joj noge i omotam ih oko svog struka. Držim je tako za guzu, prislonjenu na drvo, mrsim joj kosu, ljubeći je sve intenzivnije… Njeni uzdasi me izluđuju… Prelazim rukom po tom divnom ženskom tijelu i puštam je da osjeti svaki moj dodir. Zna da sam spreman dati joj cijeloga sebe, i više ako zatraži. Lagana ljetna haljinica koja je do maloprije slobodno vijorila na ljetnom povjetarcu već je mokra od znoja i vrućine naših tijela. Sva je pritisnuta i izgužvana, i već sam je mislio sam ukloniti; naravno, iz sažaljenja prema njenom stanju.

Ipak, samo ju lagano podižem i rukama dotičem njeno golo tijelo. Ljubim je i milujem, prelazim rukom po kosi i usnama te se polako spuštam sve niže niz tijelo. Dražim je usnama po mekim grudima, lagano grickam, a one pod mojim jezikom postaju sve kruće. Grudi su osjetile moj dodir. Rukama lagano prelazim sve niže i niže… trbuščić joj je slaba točka i znam to iskoristiti. Spuštam je na meku zelenu travu i jednom rukom podižem njene iznad glave. Ljubim je strastveno… Druga ruka traži njeno tajno mjesto. Igram se oko njega dok ona osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram je preko gaćica i brzo povlačim ruku dražeći je sve više i više. Znam da će kad se moje ruke sljedeći put približe, ona osjetiti moj dodir još intenzivnije. Lagano prelazim po nogama, sve bliže i bliže tom tajnom mjestu i time je još više dražim. Ona se sve više meškolji poda mnom i približava mi se svojim tijelom, proizvodeći mmmmm zvukove koji dižu adrenalin u meni. Ne tražeći dodatnog povoda opet se primičem osjetljivom mjestu i intenzivno ga stimuliram. Znam da uživa - primjećujem da su joj gaćice već mokre.

Ljubeći joj trbuščić lagano ih povlačim prema dolje otkrivajući svu njenu nevinost. Isprva se meškoljila i odmicala moju živahnu ruku, ali više nije mogla odoljeti. Sama je htjela sve više i više. Toliko je htjela to malo nježnosti da sam joj ponudio sve što sam mogao, išao sam do kraja u njenoj toploj uskoj mačkici . Samo mali pomaci mog prsta izazivali su velike i burne reakcije - izvijanje tijela, ubrzano disanje i tiho stenjanje . Moji prsti se nisu umarali. Nisu prestali sve dok nije zavrištala od jačine užitka i lagano opustila svoje tijelo iz tog slatkog grča.

Par minuta kasnije lagano sam je držao u naručju. Pogledam nju svu znojnu, ali tako lijepu, pogledam je duboko u oči i u njima vidim samo ljubav i razumijevanje. Tim plavim pogledom gledala me u dubinu duše i iz nje izvlačila najskrovitije tajne.

Rekoh joj: Volim te i nježno je poljubim još uvijek je ne puštajući iz svog naručja. Nakon nekoliko njeznih poljubaca, pogleda me u oči i ozbiljna lica, sada starijeg izgleda, kaže: Volim te, dušo glasom od kojega mi se srce odmah zagrije i poskoči.

I tako smo ostali ispod toga drveta još neko vrijeme, ona ležeći u mome krilu, gledajući igru rozih latica dok padaju sa krošanja. Lagano joj mrsih kosu i uživah u u njenom dodiru i mirisu ljetnoga dana koji je bio kao stvoren samo za nas.

Gledajući ljepotu koja me okruživala i ljepoticu koja je ležala tu na mojim nogama, sjetih se vremena koje smo dosad proveli zajedno i pomislih: Ne može mi biti tako lijepo i ugodno s ikim drugim osim nje!

hmmm, Valentinovo?

05 veljača 2007

Drago moje vjerno pseto,

Za Valentinovo ćeš dobiti najveću kost koju nađem u mesnici, zaradi sve ljubavi koju mi iskazuješ. Poslije ću te gnjaviti, daviti, maziti, paziti i slično iskazivanje ljubavi prema mome najdražem psetu.

Tvoj voljeni gospodar,

Mika IzVrbika

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se