- Ajde, budi se... Ajmo! Za pola sata krećemo!
- Koliko je sati? - pitam.
- Pola 8. Ustaj polako, idemo! Čekat će nas ovi, požuri!
Šmrrrrrrkljjj. Slano. Pun mi je nos, bolestan sam. Hmm... Nedjelja je ujutro, spavao sam jedva sat i pol, a stomak je klimav... Jako klimav od lošeg vina, jučerašnjeg. Hoćeš jesti? - pita majka iz navike. - Neću, ne mogu. Zna da ne doručkujem Nedjeljom ujutro, a ipak, svaki puta to isto pita. Brižna žena.
Krenuli smo u osam i deset. Ne priča mi se, hladno mi je. Auto nikako da se ugrije. Drhturim lagano. Sunce mi blješti u oči. Radio mi smeta pa gasim beštiju. Ne volim zvukove u ovakvim jutrima. "Opet si pio, aa?" "Jesam stari, jesam...", odgovaram gledajući kroz prozor. Lijepo vrijeme vani, nema šta. Pravi dan za klanje. Pet minuta tišine. "Nećemo dugo biti", započne otac. "Jednu krmaču zakoljemo i to je to! Do podne smo kod kuće..." Šutim. Kratka stanka...
"A moramo im pomoć!", nastavlja on opravdavajućim tonom. "Ne mogu sami, znaš. Ne moraš u ponedjeljak ići, samo danas", završava. "Ma dobro! U redu je, ne bunim se", govorim tiho. To je bio sav razgovor u pola sata koliko nam je trebalo da dođemo na selo. Koljači su tu: Baja1, Baja2, Ujo Mato i moj stari.
Prvo će popiti kavicu. Ja neću. Radije bi neku tableticu. "Teta, imaš neku tabletu za mene?", pitam. "A šta će ti?" "Imam temperaturu, ajde jel imaš analgina?" Pipa mi čelo. "Da, vruć si", zaključuje. "Imaš tu u ladici". Uzimam tri. Analgin je dobar. Tijelo mi otupi od njega. To mi sada treba!
"Isuse Bože! Tri tablete si popio!?!?" "Nisam teta, ispale su mi dvije pa sam bacio", kažem smireno. "Nemoj se s tim zezat, to su opasne tablete". "Znam teta, ispale su mi pa sam bacio, ne brini". Pokolj-ekipa je obavila svoj jutarnji ritual. Odlazimo, i za pet minuta smo na nečijem imanju ispred improviziranog svinjca. Skučen prostor, tekuća govna posvuda. Ne volim ni mirise Nedjeljom. Zapravo, ne volim ništa Nedjeljom! Svinja je ogromna. Stoji u kutu pognute glave. Uši joj padaju preko očiju. Dvojica ulaze sa sajlom i šibom. Sajla je sredstvo prisile, a šibom se pridobiva pažnja. Ostatak ekipe je vani, nema mjesta. Svinja počinje ispuštati prodorne krikove. Njuška i gornja čeljust su stegnuti omčom. Mato vuče sajlu, a ostali ju vuku za uši! Ukočena je i sa sve četiri noge struže po podu. Isprva sam skamenjen. Užasno se dere! Šta vrištiš krmačetino, još ti ništa nisu napravili! ... Stojim sa strane. Zasad sam višak. Ugurali su je u svinjsku prikolicu na traktoru. Sad idemo do zadruge da ju izvažemo. Baja1 šibom usmjerava svinju iz prikolice na vagu. Svaki dodir šibe ostavlja plavu masnicu. Slaba svinja, da mene tako udara, ne bi ostale masnice. Dvjestodeset kila. Iznad svačijih očekivanja. Nakon toga, ekipi je dosadno pa se i oni važu na vagi. Hihihii! Ponovo smo kod Mate u dvorištu. Krmači je u transportu malo zdrobljen rep i ogrebane noge, ali to nije važno. Trebamo čekati. Voda još nije uzavrela. Zadužuju me da još malo ložim vatru ispod dva kotla. Analgin djeluje. Nije mi više toliko hladno i nemam više temperaturu. Stomak je tup, a glava bistra! Super! Evo, i voda je spremna. Dovlače krmaču nasred blatnog dvorišta. Sajlom. Stojim sa strane i gledam. Opet sam višak... Drže ju trojica, a Mato prislanja mesarski pištolj svinji na čelo. "Nišani", naređuje se. Svinja vrišti. Drhti. Fljok! Metalna šipkica ulazi kroz lubanju na kratko druženje s mozgom. Malkec dima, puno tišine i svinja je na podu. Mata ostavlja pištolj i uzima nož kojeg posprema krmači u vrat. Kratko kopa i pronalazi žilu. Zadivljujuće, Mata je u svemu kirurški precizan i nadasve brz. Prije par godina su pokušali ubiti nerasta malokalibarskom puškom. Pet mu metaka nije probilo lubanju. Onda je došao susjed Mirkec pogonjen rakijom i ušicom goleme sjekire jednim udarcem zdrobio stoki glavu! Stvara se izmaglica tople krvi koja se mješa s blatom. Nosimo ju u korito. Držim svinju za jednu nogu. Pomoću lanaca ju okrećemo u koritu, dok ju Baja2 polijeva kipućom vodom. Mlohava lešina. Ruke su mi krvave i pune svinjskih dlaka. Ljepljivo!
Dali su mi čelični stožac da gulim površinski sloj kože s jedne noge i koljena. Zbilja je čudan osjećaj prelaziti time preko svinjskog članka. Imam kanticu vruće vode da polijevam dok Baja1 nožem obrađuje svinjske uši. "Pazi šta radiš! Polijevaj svinju, a ne mene!" - reče on. "Ma nisam namjerno, evo pazit ću". (hihihiii). Dok sam bio klinac Baja1 se uvijek šalio na moj račun. I svima je to bilo smješno, osim meni.
Truplo je na vješalima. Obješeno za nekakve tetive u nogama, ako sam dobro shvatio. Mato se opet uhvatio posla. Satara, čekić, nož... Rezucka, sjecka. Pune su mi ruke kojekakvih glupih, sada beskorisnih organa i otpadaka. Trpam sve to u vreću. Za 15 minuta svinja nema utrobe. Moj stari će odrezat glavu... Da se nauči i to radit! "Ide to njemu", dobacuje Mata kratke savjete. Sjec' vamo, sjec' tamo i glava je uskoro slobodna. Taaakoc, glava unazad, kičma lako puca i to je to! Spremaju glavu u korito s vodom. Njuška prema gore. Opustila se u vodi, rez je neuredan. Izgleda kao da joj je bomba eksplodirala u grlu! Stari je ponosan!
Svinja bulji u nebo, tj., buljila bi da ima oči! Izvađene su u procesu. Informacija: Zbog anatomije lubanje i kičme, svinja je osuđena da cijeli život gleda u pod, valja se u pišalu i jede svoja govna. Postojeća je analogija sa većinom ljudskih života. "Ćale! Da mi je sad fotić pa da ovo slikam! A!?" Smije se, "Pa idem ja u ponedjeljak opet pa ću slikat".
Nije slikao, zaboravio je. Za nas je posao gotov. Pokolj-ekipa pere ruke i sjeda za stol. "Šta'š popit? Vino, pivo, rakiju?" "Neću ujna, daj mi soka". Jedemo. Kobasice, šunka, sir. Gladan sam užasno, a sad već i umoran. "Ajmo kući stari! Nemoj pit, voziš!" U dva smo kod kuće, u tri spavam.
Esteban Prezvušt Grokter
Post je objavljen 16.02.2007. u 00:13 sati.