Pauza

Uzimam pauzu. Od... više-manje svega što nema veze sa školom i folklorom. Ne pitajte zašto, imam svoje razloge.

Vratit ću se. Obećajem. Najranije krajem svibnja/početkom lipnja.

A do tada, kako smatram da ne bi bilo lijepo od mene ostaviti ovako štur i mutav post tu sljedeća dva mjeseca, slijedi jedan moj pokušaj proširivanja jedne kratke priče koju sam ovdje već objavila. Kritike su dobrodošle i poželjne, možete biti sigurni da ću ih pročitati, ako već ne na njih i odgovoriti.

Voli vas
Bella

~~~

Začula sam otvaranje vrata i poznati glas kako izgovara vrlo nezahvalne riječi:
„Imam loše vijesti.“ Vladimir je ušao u prostoriju.
Podigla sam pogled s knjige i usredotočila se na njega. „Što je bilo?“, upitala sam.
„Magdalena je saznala da imaš ogrlicu.“, odgovorio je. Grlo me steglo.
„Ta ogrlica pripada meni, ne njoj!“, odvratila sam ustajući.
„Tvoja riječ protiv njezine, Katarina.“, odmahnuo je glavom.
„Ja sam grofica jednako koliko i ona!“, prosiktala sam ljutito.
„Znaš da se ne možeš boriti protiv kraljeve ljubavnice. Pomiri se s tim konačno.“, odvratio je smireno.
„Znam! Znam da će svaki put njezina biti zadnja, ma što ja rekla ili učinila.“, s uzdahom sam sjela i otvorila škrinjicu u kojoj je bila ogrlica.
„Nemoj.“, prišao je stolu i zatvorio škrinjicu prije nego sam iz nje izvadila ogrlicu. „Ovdje i zidovi imaju uši, a vrata oči. Ne znamo koliko je tvojih slugu ona potkupila.“
„Moramo otići.“
, zaključila sam. „Imaš li ideju kamo?“
„Trenutačno je jedino sigurno mjesto selo s druge strane šume – niti jedan njezin plaćenik se ne usuđuje zaći onamo u ovo doba godine.“

Očekivala sam da će predložiti mjesto koje je dalje od jedne noći jahanja, ali sam znala da razmišlja prvo na kratke, a tek onda na duge staze. I znala sam da će, dok krenemo, točno znati kamo ćemo nakon što u selu obavimo sve što imamo.

*~*~*

„Hajde, požuri!“, Vladimir me nestrpljivo povukao za ruku.
„Idem! Želiš li možda provesti noć bez vatre? U slučaju da si zaboravio, noćas spavamo u šumi!“, otresla sam se na njega i u bisage ubacila zadnja dva kremena. Posljednji put sam provjerila sedlo i uzde te uzjahala. On je već bio na konju, znala sam mu nije bilo drago što je morao čekati da spremim sve što mi je bilo na umu. Potjerao je svog konja u galop, a ja sam ga slijedila.
Voljela sam biti u šumi noću, ali ova noć nije bila ni blizu onako ugodna kao one prije nje. Zima se polako, ali sigurno uvlačila u sve dijelove zemlje, od njezinih se hladnih prstiju nikamo nije moglo pobjeći. Ideja provođenja noći u šumi po ovom vremenu mi se nije niti malo sviđala, ali nismo imali drugog izbora. Da dođemo do sela s druge strane šume, na sigurno, morali smo ju čitavu prijeći. Drugog puta nije bilo.
Nakon nekog vremena, bila sam prisiljena sjahati i voditi svog konja kroz žbunje i šipražje, jer smo se klonili glave staze, a ja drugačije nisam mogla vidjeti kamo idemo. Vladimir je ostao na konju, iza mene, jer sam znala put bolje od njega. Znala sam što sam tražila, stoga sam odahnula kada smo se našli na maloj, zaštićenoj čistini. Privezala sam svoga konja za jedno drvo te ga oslobodila opreme. On je učinio isto. Pronašli smo djelić gole zemlje i na njemu zapalili vatru, bez opasnosti da se proširi na okolna stabla. Blizina vatre je bila ugodna promjena spram hladnog šumskog zraka, od čije je hladnoće bilo teško mirno zaspati.

„Nikad mi nisi rekla kako ste se vas dvije uopće zavadile oko te ogrlice.“, rekao je nakon što smo se oboje malo ugrijali, svatko sa svoje strane vatre.
„Oh, to ti nije ispričala? Nisam ni mislila, kad priča ne ide njoj u korist.“, odvratila sam.
„Rekla mi je samo da to ima neke veze s tvojim pokojnim bratom...“
„Moj brat je bio budala što joj je vjerovao.“
, započela sam. „Ona je bila s njim kad je kupio tu ogrlicu i mislila je kako ju je kupio njoj. Nije, kupio ju je meni, jer je znao da sam dugo vremena željela tu ogrlicu, ali naši mi ju roditelji nisu htjeli kupiti.
Nakon što je moj brat umro, jednog jutra je došla u moje odaje, nenajavljeno, bez dopuštenja. Ali, već je tada imala mnoge kraljeve simpatije i moji su ju sluge morali pustiti unutra. Otpravila me na doručak pod izlikom da mi mora pronaći savršenu haljinu za bal koji se održavao te večeri. Odabrala mi je i haljinu i nakit, kao što je to radila za svaki bal otkako se udala za mog brata. Taj dan se više nismo srele do samoga bala. A na balu sam imala što i vidjeti: nosila je moju ogrlicu.
Bila sam dovoljno pametna da ju ne pitam odmah što to radi i što moja ogrlica radi oko njezina vrata, ali kasnije nisam nikako mogla doći do nje. Naposlijetku sam joj poslala poruku po jednoj od služavki, da bih kao odgovor dobila izjavu kako „Ona ne nosi ništa što joj po pravu ne pripada.“ Čim sam to čula, bilo mi je jasno kako ću imati grdnih nevolja mislim li vratiti tu ogrlicu u svoje odaje. Ostatak priče znaš – podmetnula mi je prsten s namjerom da me istjera iz kraljevstva i...“
„U tome gotovo i uspjela.“
, dovršio je moju rečenicu. Kimnula sam, znao je ostatak priče.
Nakon što sam ga nagovorila da mi kaže što je isplanirao za dalje, kamo ćemo nakon što provedemo dan ili dva u selu, natjerao me da barem malo odspavam. Znala sam da se s njim ne vrijedi prepirati, stoga sam ga poslušala i vrlo brzo utonula u san.

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled ponovno pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.
Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego što sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas: skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena.
Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao razotkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.
Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini...


„Katarina! Katarina!“, začula sam svoje ime i probudila se. Odahnula sam shvativši da je to bio samo san.
„Što si to sanjala?“, upitao me.
„Zar ne možeš pretpostaviti, obzirom na mjesto na kojem se nalazimo?“, odvratila sam mu.
„Onda nam je pametnije što prije otići odavde.“
„Što bi samo Magdalena rekla da zna da je čovjek kojeg je poslala da me istjera iz kraljevstva sada moj saveznik?“
, nasmijala sam se i ustala. „Hajde, dovoljno smo blizu da možemo ponovno na glavnu stazu. Ne želim ovdje ostati ni trena dulje nego što je neophodno.“, rekla sam uočivši rezbarije koje su seoska djeca ostavljala na drveću.
Ugasili smo ono što je ostalo od vatre, opremili konje i uputili se na glavnu šumsku stazu. Neko smo ju vrijeme slijedili, a ja sam onda ugledala pokrajnju stazicu koja je vodila u selo. Nekoliko minuta kasnije našli smo se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi: stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament; škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam sada posjedovala; krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.
Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela ju raspuštati. Gotovo istog trena u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.

Oznake: prica

30.03.2014. u 17:17 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

');