Cerovac komentira

< svibanj, 2013 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

15.05.2013., srijeda

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata


Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

Neven Sesardić

Department of Philosophy, Lingnan University, Tuen Mun, Hong Kong
sesardic@ln.edu.hk



IZVORNi ZNANSTVENI ČlANAk / Primljeno: 31-10-06 prihvaćeno: 16-02-07


Sažetak: Mnogi zapadni intelektualci, posebno oni u humanističkim i društve-nim znanostima, smatraju da je lako pokazati kako je kontinuirano i masovno
protivljenje homoseksualnom braku racionalno neodrživo te da je ono puki re-zultat predrasude ili vjerskog fanatizma. Međutim, pažljivija analiza nekih od tih
naširoko prihvaćenih argumenata protiv konzervativnog stajališta otkriva da su ti argumenti zapravo zasnovani na logičkim pogreškama i na ozbiljnom iskrivljavanju konzervativne kritike homoseksualnog braka. Zaključak je da bi se filozofi trebali oduprijeti pritisku političke korektnosti i da bi trebali pristupiti ovoj raspravi otvorenijeg duha nego do sada.

Ključne riječii: brak, homoseksualni brak, konzervativizam, politička korektnost,
praktična etika.





Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.
Charles Péguy


1. Jednopartijski kampusi?
Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedi-njenim Državama koja je bila posvećena potpuno nepolitičkim temama.
U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm
opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno također
pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno
poznavao.

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.


Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest
ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima
humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog
toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih
28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema
popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo
jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga
teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tome 7 N. Sesardić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata

Koliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju
zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnogspola .S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih
disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već
su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim
znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.
Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili
istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici
kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost
o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju
tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je
homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone
konfuzije.
Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj
nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja di-jeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke
tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako
imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu
dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim zna-nostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija,
antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno
dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što
odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici.

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom – filozofijom? Je li i tu došlo do ideo-loške korupcije?
Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti
slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije
zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju.

Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjed-nika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku
masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netoleran-tnosti .
Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje ho-moseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom
potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i ko-ledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta
prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman
Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od
svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što
bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće.
Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi
Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od
nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih
je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko
evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji
objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna op-cija.
Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga re-zolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalnoobjašnjenje zašto se neki ljudi
protive homoseksualnom braku” (leiterreports.typepad.com/blog/2005/11/
on_gay_marriage.html). Dakle, svako protivljenje je iracionalno.
Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala
grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj
publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv homo-seksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih
dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i
pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo
kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako upotpunosti
ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili
netolerantni (ili oboje).
1
Nagradno pitanje za čitatelje: možete li pogoditi je li ta politizacija bila usmjerena
ulijevo ili udesno?
9 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Zanimljivo je usput spomenuti da, usprkos tome što je tako otvoreno
porekao ikakvu legitimnost stajalištu koje de factobrani većina ljudi u
toj debati, dotični filozof nije nikada objavio niti jedan jedini rad iz etike,
područja koje je totalno izvan kruga njegovih filozofskih interesa. Stoga
se doista mora nametnuti pitanje o tome koliko on uopće poznaje relevan-tnu literaturu. To što on eventualno kao privatna osoba ima interesa za tu
temu, prati javne rasprave u novinama i ima vrlo decidiran stav o oprav-danosti homoseksualnog braka sigurno mu ne daje za pravo da kao filozof
prosvjećuje ljude o tome ex cathedra .
Dobro, reći ćete vi, ovo su izolirane anegdote koje govore nešto o
pojedinim filozofima, ali gotovo ništa o stanju u filozofiji kao disciplini.
Mora da sve izgleda puno drukčije, dodat ćete, ako pogledamo radove
onih filozofa koji su se ozbiljno pozabavili upravo tim problemom. Oni se
u ovom sporu nisu mogli opredijeliti tako brzopleto i bez pažljive analize
najjačih argumenata za i protiv. To zvuči kao sasvim opravdana pretpo-stavka, ali predlažem da je ipak provjerimo.
Kao dobar izvor informacija može poslužiti nedavno objavljena filo-zofska enciklopedija o pitanjima seksa, koja upravo ima za cilj prezenti-rati neke čvršće spoznaje do kojih su dovele filozofske diskusije u ovom
području. I naravno, zle slutnje se obistinjuju jer u članku o istospolnom
braku opet nailazimo na ad hominemnapad na protivnike te ideje. Za njih
se tvrdi da su “prvenstveno motivirani animozitetom prema homoseksual-cima i lezbijkama” (Calhoun, 2006, str. 652–653). E pa ako čak i jedna fi-lozofska enciklopedija smatra da se stajalište onih koji brane tradicionalni
brak (kao vezu između osoba suprotnog spola) može tako jednostavno
otpisati kao znak iracionalne homofobije, to najbolje pokazuje koliko je
politička korektnost srozala razinu filozofske diskusije o tom osjetljivom
i složenom pitanju.
Vjerojatno najcitiraniji filozof u raspravi o homoseksualnom braku
je Richard Mohr, veliki pobornik te ideje i autor knjige o tom problemu
za koju je u najboljem filozofskom časopisu za etiku rečeno da bi trebala
dati smjernice sucima, zakonodavstvu i društvu u cjelini. Mohr je nedavno
bio gost na popularnom radio programu Philosophy Talk, koji vode dvo-jica poznatih filozofa sa Stanforda. Na samom početku intervjua Kenneth
Taylor ga je upitao: “Richard, postoji li ijedan jedini argument protivnika
homoseksualnog braka koji će te navesti da bar na trenutak zastaneš te da
pomisliš da bi na tom mjestu trebao malo pojačati svoju poziciju?” Mohr
je odgovorio: “Ne, ono što je zanimljivo u vezi s protivnicima homoseksu-alnog braka jest da oni zapravo nemaju nikakvih argumenata.” Ali kakva
je to rasprava u kojoj samo jedna strana ima argumente? I zašto je Mohr
uopće smatrao vrijednim truda napisati veliki broj filozofskih članaka i
jednu čitavu knjigu o debati u kojoj jedna od dviju strana nema nikakve
10 Prolegomena 6 (1) 2007
argumente, dakle o debati koja zapravo ne postoji? Takva debata je u biti
oksimoron, nešto kao “pljesak jedne ruke”.
U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u po-dručje praktične etike ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od struč-njaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics and
Sex(Primorac, 1999), koju su recenzenti ocijenili kao “pažljivo argumen-tiranu”, “promišljenu”, “kompetentnu” i “uvjerljivu” i koja je čak bila pre-poručena kao “obavezna lektira za zainteresirane laike”. Ono što tu knjigu
čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što se u njoj brane main-streampogledi na razna moralna pitanja u vezi sa seksom, tako da ona u
mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mišljenje velikog broja filo-zofa. Kao što je jedan prikazivač dobro primijetio: “Ova knjiga ne otvara
neki novi prostor, ali ona na jasan i koristan način trasira prostor onoga što
se zna” (Burgess-Jackson, 2000).
Pogotovo je to točno za Primorčeve stavove o homoseksualnom braku
koji u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro moglo nazvati fi-lozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod uvjetom da izuz-memo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive homoseksualnom
braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjerenja. Primorac kaže
da iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati po svojim kriterijima,
ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje o građanskombraku. On
stoga i u knjizi i u jednom novijem članku (Primorac, 2004) najprije re-dom analizira standardne ne-religiozne argumente protiv homoseksualnog
braka (koje smatra najjačima) pa na kraju zaključuje da nijedan od tih
argumenata nije uvjerljiv. Čitava rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko
država nastavi uskraćivati homoseksualcima pravo da sklapaju brakove,
to predstavlja “proizvoljnu i nepravednu diskriminaciju koja svjedoči o
nerazumnom konzervativizmu ili o predrasudi, ili o jednom i drugom”
(Primorac, 1999, str. 132). Dakle, ponovno se susrećemo s inzistiranjem
da diskusija više nema smisla jer su argumenti navodno već presudili i
bilo kakvo daljnje protivljenje homoseksualnom braku može jedino biti
rezultat zaslijepljenosti i očigledno neprihvatljive diskriminacije.
Ovdje se suočavamo s dilemom. Ili je Primorac u pravu, što bi zna-čilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka još uvijek
nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina milijuna ljudi
(uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazovane i intelektualno
sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i bez ikakvog iole do-brog razloga protive toj ideji. Ili je pak Primorac u krivu, što bi značilo
da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim i totalnim odbaciva-njem konzervativnog stajališta kao puke predrasude. Nastojat ću pokazati
da je upravo ovo drugo istinito. Primorčevo “pobijanje” nekoliko glavnih
konzervativnih argumenata protiv homoseksualnog braka je posve neu-
11 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
vjerljivo zato što počiva na ozbiljnim pogreškama u zaključivanju i na
iskrivljavanju stajališta koje kritizira.
4. Pobijanja koja to nisu
U ovom ću odjeljku pokazati da Primorac nije uspio opovrgnuti niti jedan
od sljedeća četiri konzervativna argumenta protiv homoseksualnog braka
koje je kritizirao: argument iz tradicije, argument iz državnog interesa za
rađanje djece, argument iz brige za dobrobit djece i argument iz prijetnje
heteroseksualnom braku. Da izbjegnem moguće nesporazume, napome-nut ću eksplicitno da nemam namjeru ovdje braniti te argumente od svih
mogućih prigovora nego samo pokazati da je Primorčeva kritika tih argu-menata neodrživa.
4 .1 . Argument iz tradicije
Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: “Kroz povijest,
brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak nikad
nije zabilježen. Dakle, brak treba ostati heteroseksualan.”
Njegov osnovni prigovor je da se u tom argumentu iz činjenične pre-mise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno logički
nedopustivo: “To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni način nije
konkluzivan argument da to mora tako i ostati” (Primorac, 1999, str. 130;
usp. Primorac, 2004).
Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na elemen-tarnoj logičkoj pogrešci, izvođenju “treba da” iz “jest”. Ali budući da, kao
što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za argumentom iz
tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku nego i u kontro-verzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima, zašto onda ne gene-ralizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove kritike ustvrditi kako
je čitava konzervativna misao od Burkea do Scrutona naprosto rezultat
nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije uočio logičku neispravnost
zaključka od “jest” na “treba da”?
Naravno, ta je sugestija apsurdna. No iz istog je razloga apsurdna i
neodrživa i Primorčeva kritika. Naime, konzervativci ne brane argument
iz tradicije zato što su logički toliko nerafinirani da vjeruju kako je mo-guće izvesti normativnu konkluziju iz čisto činjeničnih premisa. Ne, ono
što oni smatraju jest da treba biti krajnje oprezan s prijedlozima drastičnih
promjena tradicionalnih društvenih institucija, jer prema njihovom mišlje-nju te institucije inkorporiraju destilirano ljudsko iskustvo akumulirano
kroz stoljeća. Zbog organske naravi i ogromne kompleksnosti postojećih
institucija vrlo je teško anticipirati sve konzekvencije do kojih bi dovelo
12 Prolegomena 6 (1) 2007
njihovo eliminiranje ili radikalno transformiranje, a iz svega toga konzer-vativci izvlače zaključak da će nagli i revolucionarni zahvati puno vjero-jatnije dovesti do pogoršanja nego do poboljšanja.
Upravo se zato oni protive i homoseksualnom braku. To što je brak
kroz ljudsku povijest u pravilu bio sklapan između osoba suprotnog spola
uzima se kao potvrda da nije pametno tu značajnu socijalnu instituciju
sada na brzinu mijenjati iz temelja i bez znanja o mogućim vrlo daleko-sežnim i potencijalno štetnim posljedicama.
Primorac je također u krivu kad tvrdi da već i sâmo postojanje histo-rijskih izuzetaka dokazuje da je argument iz tradicije pogrešan. Ukoliko
su ti izuzeci historijski vrlo rijetki (kao što doista i jesu one kulture u
kojima je bio institucionaliziran homoseksualni brak), konzervativni ar-gument još uvijek može imati veliku snagu. Osim toga, veliko je pitanje
ima li uopće autentičnih historijskih primjera da je u bilo kojem društvu
u prošlosti homoseksualni brak ikada imao isti socijalni status i priznanje
kao heteroseksualni brak. A upravo se takvo totalno izjednačavanje danas
pokušava provesti u mnogim zapadnim zemljama. Nije uopće jasno može
li se za takvu radikalnu reorganizaciju institucije braka pronaći povijesni
presedan .
Primorac dodatno iskrivljuje konzervativnu poziciju i olakšava nje-zino pobijanje time što konzervativcima imputira neplauzibilan stav da
je argument iz tradicije za njih konkluzivnidokaz da treba očuvati status
quo. Međutim, nema nikakve nužnosti da konzervativci zastupaju tako
rigidno stajalište, prema kojem samim time što je neka socijalna tradi-cija povijesno ukorijenjena, ona zato automatski treba biti sačuvana. Da-pače, oni respektiraju razloge protiv nekih tradicionalnih institucija (ako
takvi razlozi postoje) pa čak nekad i podržavaju ukidanje tih institucija,
ali oni usprkos tome kao konzervativci zadržavaju generalno uvjerenje da
takvim mjerama u načelu treba pristupati polako, s velikim oprezom i ne
bez adekvatne spoznaje o opasnostima od mogućih popratnih efekata tih
mjera. Drugim riječima, konzervativci mogu biti protiv promjena ne zato
što imaju konkluzivandokaz da je status quouvijek najbolje rješenje nego
jednostavno zato što argument iz tradicije vide kao prima facierazlog
protiv promjena. Oni mogu rezonirati da je uvođenje radikalnih promjena
previše rizično sve dok se eventualno ne pokaže na uvjerljiv način da će
sveukupan utjecaj tih promjena biti pozitivan.
Argument iz tradicije, primijenjen na pitanje homoseksualnog braka,
svodi se na tvrdnju da je heteroseksualni brak bio praktično univerzalna
norma kroz cijelu ljudsku povijest te da nije mudro prenagljeno ulaziti u
socijalno eksperimentiranje s takvom dugotrajnom institucijom čiju na-rav, ulogu i važnost za normalno funkcioniranje društva možda još uvijek
dovoljno ne razumijemo. Taj argument može, dakako, biti osporavan na
13 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
razne načine, ali sigurno ne tako da bude proglašen elementarnom logič-kom pogreškom koju teško da bi počinio i neki loš student na prvoj godini
filozofije.
4 .2 . Argument iz državnog interesa za rađanje djece
Može li se ograničenje braka na heteroseksualne parove opravdati time što
jedino te veze mogu rezultirati rađanjem djece? Budući da rađanje djece
omogućuje reprodukciju društva, nije li posve legitiman interes države da
specijalnim mjerama podrži instituciju koja doprinosi upravo tom cilju?
Primorcu je opet dovoljna samo jedna rečenica da odbaci to oprav-danje:
Ako bi država kod institucije braka gledala na rađanje djece i ništa drugo,
ona bi onda onemogućila brak svim parovima koji ne mogu ili ne žele imati
djecu; ne samo homoseksualnim parovima nego i heteroseksualnim parov-ima koji ne mogu imati djecu zbog sterilnosti ili nekog drugog nedostatka,
onima koji su prestari da bi imali djecu i onima koji iz bilo kojeg razloga
odluče nemati djecu. (Primorac, 1999, str. 130)
Na drugom mjestu on na sličan način tvrdi: “Ako bi [u vezi s brakom]
najvažnija briga države bila rađanje djece, onda bi zakon zabranio svaki
brak koji ne može dovesti do rađanja djece” (Primorac, 2004).
Primorčev argument se može na prvi pogled činiti vrlo uvjerljiv. Ali
samo na prvi pogled. U stvari, ako bar malo razmislimo, lako je vidjeti da
je njegovo rezoniranje non sequitur. Naime, čak i kada bi isključivi razlog
državne potpore heteroseksualnom braku bio u tome što ta vrstaveze u
pravilu dovodi do rađanja djece, odatle uopće ne slijedi da bi država zbog
toga nužno trebala odbiti priznati pravo na brak u svakom pojedinačnom
slučajuza koji se unaprijed zna da nećedovesti do rađanja djece. Tako
direktno povezivanje tih dviju stvari je rezultat miješanja različitih nivoa i
pogrešne pretpostavke da onaj razlog zbog kojega je neka praksa uvedena
na generalnoj razinimora ujedno biti prisutan kao opravdanje te prakse i
na razini svakog pojedinačnogslučaja.
Uzmimo sljedeću analogiju. Uprava neke škole zaključi da bi nje-zini učenici trebali bolje naučiti govoriti engleski pa u tom cilju organi-zira njihov jednomjesečni posjet nekoj školi u Engleskoj. Zamislite sada
da netko, koristeći Primorčevu logiku, ustvrdi: “Ako je pri organiziranju
posjeta uprava škole doista gledala na to da učenici usavrše engleski i
ništa drugo, onda bi iz tog posjeta trebalo isključiti one učenike koji već
odlično znaju engleski (na primjer, dvoje-troje djece stranih diplomata).”
Očigledno je da nema nikakve nužnosti da se postupi na taj način. Usprkos
tome što cilj posjeta jest usavršavanje engleskog i ništa drugo (recimo,
posjeta ne bi bilo kada ta posljedica ne bi bila očekivana), uprava škole
14 Prolegomena 6 (1) 2007
može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplikacije isključivanjem
nekoliko učenika te da će opći cilj (usavršavanje engleskog) biti postignut
na sasvim zadovoljavajući način čak i ako nekoliko sudionika ekskurzije
uopće neće usavršiti engleski.
Slično je i s brakom. Država može podržavati heteroseksualni brak is-ključivo zbog očekivanja da će on u pravilu rezultirati rađanjem djece, ali
usprkos tome ona može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplika-cije negiranjem prava na brak onom relativno malom broju takvih parova
koji iz različitih razloga ne mogu imati djecu. Državni cilj može sasvim
efikasno biti postignut i takvim ne previše preciznim reguliranjem koje
dopušta brak čak i u mnogim pojedinačnim slučajevima u kojima se zna
da taj opći cilj neće biti ostvaren. Takvo neprecizno reguliranje ima svoje
praktične prednosti jer ostvaruje osnovnu namjeru na jednostavan način, a
usto i minimizira nametljivo uplitanje države u privatnu sferu. Kao što je
netko pomalo vulgarno, ali duhovito rekao, država želi samo malo zaviriti
pod suknju ili u hlače da vidi imaju li bračni kandidati potrebne rekvizite
za rađanje djece, ali ona nema namjeru provoditi detaljni ginekološki ili
urološki (ili psihološki!) pregled da bi se uvjerila kako nema apsolutno
nikakvih prepreka za postizanje željenog rezultata.
Ono što najviše začuđuje u Primorčevom miješanju dviju razina
(opravdanja općeg pravila i opravdanja pojedinačnog slučaja) je to što je
ta distinkcija odavno jako dobro poznata u filozofskoj literaturi, a posebno
u njegovom području, etici. Na primjer, u jednom od klasičnih tekstova
John Rawls upozorava: “…treba razlikovati između opravdanja neke
prakse kao sustava pravila koje treba primjenjivati i opravdanja nekog
pojedinačnog postupka koji potpada pod ta pravila…” (Rawls, 1955, str.
5). Rawls napominje da je ta distinkcija dio filozofske tradicije i da su
njezinu važnost naglašavali brojni autori od Humea, Austina i Milla pa sve
do Mabbotta, Urmsona, Quintona, Toulmina i Nowell-Smitha.
Da rekapituliram: Primorac se, naravno, slaže da kad bi jedina svrha
braka kao institucije bila podržavanje rađanja djece, onda bi doista po-stojao legitiman razlog da homoseksualni parovi budu isključeni. Ali, u
sljedećem koraku, on hoće pokazati da rađanje djece ne može bitisvrha
braka. Zašto ne? Zato što se nekim heteroseksualnim parovima dopušta
brak usprkos tome što ni oni ne mogu imati djece. To je prigovor nekon-zistentnosti: sugerira se da, ako je R (rađanje djece) jedini razlog zašto
država podupire instituciju braka, onda bi R morao biti prisutan u svakom
pojedinačnom slučaju (ili grupi slučajeva) kao opravdanje zašto država
u tim situacijama dopušta brak. Upravo ovdje Primorac radi logičku po-grešku i, zanemarujući Rawlsovu opomenu, skače s jedne razine na drugu.
On gubi iz vida da čak i ako je R jedinirazlog zašto država podupire brak
15 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
kao instituciju, ona može imati neki drugi razlog(različit od R) zašto do-pušta brak u nekim specifičnimslučajevima gdje R ne postoji.
Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi i nije
vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi (hetero-seksualnih parova koji ne mogu imati djece), a odsutan u drugoj grupi
(homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati različit
tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da država podupire
brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.
4 .3 . Argument iz brige za dobrobit djece
Ovaj argument protivnika homoseksualnog braka Primorac prezentira
kao tvrdnju da bi dopuštanje homoseksualnog braka bilo loše za djecu.
Ta početna formulacija je već prejaka jer ona teret dokazivanja prebrzo i
bez adekvatnog razloga prebacuje na protivnike homoseksualnog braka.
Mnogi od njih odbijaju tu ulogu jer smatraju da onus probandiovdje leži
na revolucionarnim zastupnicima redefiniranja braka te da su oni ti koji
zapravo imaju obavezu uvjeriti javnost da ta radikalna reforma obiteljskog
prava neće imati štetne posljedice po djecu. (Kao što se, na primjer, i za
odobravanje novih lijekova zahtijeva da postoji razumna sigurnost da neće
biti štetnih posljedica, a svakako nije dovoljno samo to da se ne može do-kazati njihova štetnost.)
Primorac razmatra samo jednu potencijalno negativnu posljedicu ho-moseksualnog braka: ako je za optimalan razvoj i socijalizaciju važno da
djeca imaju roditelje suprotnog spola, onda će djeci u homoseksualnim
brakovima nedostajati taj ključan psihološki utjecaj. U sljedećem koraku
Primorac izvodi do kraja ono što on smatra da logički slijedi iz tog argu-menta:
To bi značilo da treba zabraniti formiranje obitelji s jednim roditeljem kad
god je to moguće. Zakon ne bi dopuštao ni umjetnu oplodnju ni usvajanje
onim osobama koje nemaju partnera. Štoviše, zakon ne bi dopuštao razvod
osobama s maloljetnom djecom. Bi li itko ozbiljno zagovarao ovakve mjere?
(Primorac, 1999, str. 131; usp. Primorac, 2004)
Teško je ovdje razumjeti zašto Primorac vjeruje da sve te konze-kvencije slijede iz spomenutog argumenta. Ako država daje specijalne
privilegije parovima u heteroseksualnom braku zato što vjeruje da takva
vrsta obitelji stvara optimalne uvjete za dječji razvoj, zašto bi iz toga pro-izlazilo da bi država trebala zabranitisve druge aranžmane koje smatra
suboptimalnima? Ne vidim nikakav minimalno uvjerljiv razlog koji bi
opravdavao taj zaključak. Čak i ako je heteroseksualni brak postavljen
kao uzor i najbolje rješenje za podizanje djece, u onim situacijama gdje je
taj ideal nedostižan suboptimalni aranžmani mogu još uvijek biti sasvim
16 Prolegomena 6 (1) 2007
prihvatljiva opcija i bilo bi potpuno iracionalno zabraniti ih. Dakle, zašto
država ne bi mogla posebnim mjerama podržavati onu vrstu obiteljskog
aranžmana koju smatra optimalnom za djecu, a ujedno dopuštati (ali ne i
posebno ohrabrivati) neka rješenja koja su lošija, ali, u nedostatku boljega,
ipak zadovoljavajuća?
Ne slijedi li pak odavde da bi onda trebalo dopustiti i homoseksualni
brak, kao suboptimalan, ali, u nedostatku boljega, zadovoljavajući aran-žman? U stvari, ne. Da bi bio prihvatljiv, suboptimalni aranžman mora
prije svega biti bar minimalno zadovoljavajući, tj. mora postojati određeni
stupanj sigurnosti da se radi o vrsti obitelji koja neće imati neke značajno
negativne posljedice za djecu. Empirijski je otvoreno pitanje zadovolja-vaju li homoseksualne zajednice taj uvjet, ali čak i ako ga zadovoljavaju, iz
toga još uvijek ne slijedi da bi ih zbog toga automatski trebalo podvesti pod
instituciju braka i tretirati na isti način kao heteroseksualne zajednice.
Mnogi ljudi vjeruju da je, općenito gledano, za djecu najbolje da ih
podižu i za njih se brinu njihovi biološkiroditelji (premda to, na žalost,
nije uvijek ostvarivo). Ukoliko se prihvati da je to ideal, tvrdnja da hete-roseksualne i homoseksualne veze ne bi trebale imati isti status dobiva na
plauzibilnosti. Naime, zašto bi država trebala apsolutno jednakopodrža-vati dvije vrste veza koje su tako različite s obzirom na to koliko se pri-bližavaju tom idealu? S jedne strane, u heteroseksualnim vezama djecu u
pravilupodižu upravo njihovi biološki roditelji, tako da je ovdje stvarnost,
statistički govoreći, doista u velikom skladu sa spomenutim idealom. U
homoseksualnim vezama, s druge strane, biološka je nužnostda će dijete
(bez obzira je li u tu obitelj dospjelo usvajanjem, umjetnom oplodnjom ili
čak kloniranjem) imati prekinutuobiteljsku relaciju bar s jednim od svojih
bioloških roditelja. U ovoj vrstiveze su naprosto prirodni zakoni prepreka
da spomenuti ideal bude postignut. Dakle, ako je optimum statistički oče-kivani rezultat u prvom slučaju, a biološki nemoguć ishod u drugom slu-čaju, ne pruža li ta razlika moguće opravdanje državi da te dvije vrste
veze tretira drukčije? (Naglašavam ponovno da ne želim ovdje braniti taj
argument, nego samo ukazati na njegovu legitimnost.)
Vratimo se sada Primorcu i recimo još i to da je nemoguće ozbiljno
uzeti njegovu ideju da iz toga što bi eventualno bilo najbolje za djecu da
imaju dvoje roditelja suprotnog spola logički slijedi da bi onda trebalo
zabraniti razvod roditeljima s maloljetnom djecom. Pretpostavljam da je
nepotrebno objašnjavati u čemu se sastoji njegova pogreška, ali evo ipak
za svaki slučaj: ono što je dobro za djecu u pravilu i pod normalnim okol-nostima ne mora biti dobro i u onim situacijama gdje nastavljanje zajed-ničkog života dvoje roditelja postane pakao za sve članove obitelji.
Teško da će itko poricati da je brak na neki način povezan s djecom.
U najmanju ruku postoji jaka statistička veza jer većina parova koji su
17 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
određeno vrijeme u braku imaju djecu, a također većina djece se rađa i
odrasta u okviru braka. Onda se čini potpuno legitimnim postaviti pitanje
o tome kako će se eventualno uvođenje homoseksualnog braka reflektirati
na djecu u tim obiteljima (jer se obično podrazumijeva da će homoseksu-alni brak uključivati i pravo na usvajanje djece).
Često se prigovara pristašama homoseksualnog braka da oni u svojoj
agitaciji za prava homoseksualaca vode više računa o željama i interesima
odraslih istospolnih partnera nego o dobrobiti djece koja bi tom odlukom
mogla itekako značajno biti tangirana. Taj prigovor ima najviše snage kada
je upućen onima koji čitavo pitanje homoseksualnog braka vide prven-stveno kao stvar prava homoseksualaca. Premda to jest važna dimenzija
cijele rasprave, ipak se čini da će razumni ljudi nastojati razmotriti i druge
aspekte, a napose moguće implikacije homoseksualnog braka na djecu.
Budući da su empirijske spoznaje o tome još uvijek prilično nepouzdane,
valjda se ipak možemo složiti da onaj tko upozorava da je bez adekvatnog
znanja o posljedicama prenagljeno uletati u tako radikalne zakonske pro-mjene ne mora nužno biti iracionalni homofob ili religiozni fanatik.
O tome koliko su neki filozofi spremni ići daleko u svojoj podršci
pravima homoseksualaca i lezbijki, a da pritom ne pokažu previše brige
za puno važnije interese djece, najbolje pokazuje primjer Philipa Kitchera,
poznatog filozofa znanosti.
U članku o etičkim aspektima genetskog inženjeringa Kitcher (1997)
uspoređuje dvije zamišljene situacije u kojima se pokušava opravdati klo-niranje. U prvom slučaju, na smrt bolesno dijete može preživjeti jedino
ako mu u roku od nekoliko godina bude presađen bubreg. No budući da
nema kompatibilnog donora, roditelji žele klonirati bolesno dijete i spasiti
mu život tako da mu kasnije bude transplantiran bubreg njegova klona.
Ideja je, naravno, da će nakon operacije svako od ta dva djeteta sa samo
jednim bubregom nastaviti živjeti sretno i zadovoljno.
U drugom slučaju radi se o dvije lezbijke “koje se vole” i koje žele
imati dijete koje je biološki povezano sa svakom od njih. One stoga traže
da stanična jezgra jedne od tih žena bude umetnuta u jajnu stanicu one
druge (nakon što je iz te jajne stanice prethodno uklonjena njezina sta-nična jezgra) te da embrij bude implantiran u maternicu one žene koja je
donirala jajnu stanicu.
U kojoj od tih dviju situacija vam izgleda da je zahtjev za kloniranjem
moralno opravdaniji? Ako ste izabrali slučaj umirućeg djeteta, Kitcher će
se namrštiti i objasniti vam da je slučaj s lezbijkama zapravo moralno
“čišći” i da postoji jače moralno opravdanje za kloniranje u toj situaciji.
Dakle, prema mišljenju jednog od danas vodećih filozofa u Americi, uga-đanje željama dviju lezbijki “koje se vole” ima veću moralnu urgentnost
nego spašavanje jednog dječjeg života.
18 Prolegomena 6 (1) 2007
Očigledno je da ovdje ne mogu ulaziti u detaljniju analizu i kritiku
Kitcherova rezoniranja koje završava tim paradoksalnim zaključkom pa
zato evo samo nekoliko riječi. Kitcherove su moralne rezerve u prvom
slučaju zasnovane na tvrdnji da bi roditelji drugo dijete tu koristili kao
puko sredstvo za spašavanje prvog djeteta i da se to protivi osnovnom
načelu kantovske etike. Zanimljivo je da je taj prigovor već ranije bio
naširoko diskutiran u vezi s jednim stvarnim slučajem gdje su roditelji
djevojčice koja se zvala Anissa odlučili imati još jedno dijete, i to jedino
zato što su se nadali da bi koštana srž tog novorođenog djeteta mogla biti
upotrijebljena da se pomogne Anissi, koja je umirala od leukemije. (Ona
je doista konačno i spašena upravo na taj način.) Međutim, neki su filozofi
tada oštro osudili odluku Anissinih roditelja, koristeći praktično istu kan-tovsku argumentaciju kao Kitcher (koju i on sâm primjenjuje na Anissin
slučaj). Konkluzivno pobijanje te argumentacije možete naći u odličnom
članku Jamesa Rachelsa (Rachels, 1991) koji pokazuje koliko je filozof-ska kritika potpuno legitimnog roditeljskog postupka ovdje izgubila svaku
vezu sa stvarnošću i sa zdravim razumom. Rachels je bio toliko revoltiran
deplasiranošću tih filozofskih prodika da je na kraju konstatirao: “Anissa
and her family will forever after think that ethicists are jerks .”
4 .4 . Argument iz prijetnje heteroseksualnom braku
Mnogi se ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnog braka moglo pot-kopati heteroseksualni brak u onom obliku u kojem on danas postoji, a
i dovesti do nesagledivih štetnih posljedica za tu čitavu socijalnu insti-tuciju. Primorčev komentar: “To je vrlo općenita i doista neobična tvrdnja:
nikadanam se ne kaže na koji način bi se to dogodilo” (Primorac, 2004
– kurziv dodan).
Nikada? To je prilično jaka i nevjerojatno nepromišljena tvrdnja. Ona
se ruši i nakon samo površnog pogleda u literaturu o homoseksualnom
braku. Od mnogih potencijalnih konzekvencija na koje su skeptici odavno
i konzistentno upozoravali navest ću samo dva načina “kako bi se to dogo-dilo”: prvo, eliminiranje svih spolnih razlika u kodeksu obiteljskog prava,
i drugo, otvaranje prostora za druge vrste braka.
4 .4 .1 . ELIMINIRANJE SPOLNIH RAZLIKA
Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom br-aku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj temi
ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sullivanom. Već
u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je ponudio prilično
detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla potkopati instituciju
braka:
19 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem zakonu o braku. On
povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava, a sve u smjeru da
spolne razlike budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o braku i
ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne možeš reći, a uostalom i ne vje-rujem da ćeš reći, “Ma ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova
koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pravila za onih 3% bra-kova koji će biti između osoba istog spola.” Zakon ne funkcionira na taj način.
Netko će morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društvenih običaja s
finim češljem te ukloniti sva spominjanja “majki” i “očeva” i eliminirati sve
postojeće distinkcije između “muževa” i “žena”. (Frum, 1997)
U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće
predviđanje: “Andrew, tri godine nakon što dopustimo homoseksualni
brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim
praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca.”
U ono vrijeme su mnogi ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao
paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpuno
iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Nije još prošlo
ni tri godine otkako je Vrhovni Sud Massachusettsa ozakonio homosek-sualni brak u toj američkoj saveznoj državi, a već je tamo organizirana
snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova. Prijedlog je
da se radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homoseksualnih pa-rova riječi “otac” i “majka” zamijene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”.
Nemojte misliti da se tu radi o zahtjevima neke marginalne grupe. O
ozbiljnosti čitave situacije najbolje svjedoči činjenica da je Mitt Romney,
tadašnji guverner Massachusettsa, smatrao potrebnim obratiti se nacional-nim medijima i zatražiti podršku američke javnosti u svojoj borbi protiv
novopredložene uniseks terminologije. On je također o svemu tome u dra-matičnom tonu obavijestio sve članove Senata Sjedinjenih Država. (Usput
rečeno, Romney je jedan od najutjecajnijih američkih političara i ozbiljan
je kandidat za sljedećeg američkog predsjednika.)
Dobro, već čujem neke čitatelje kako prosvjeduju, prijedlog jest dra-stičan, ali upravo zbog toga on nema nikakve šanse da igdje bude prihva-ćen. Smiješno je uopće i pomisliti da bi se u nekoj suvremenoj zapadnoj
zemlji moglo dogoditi da zbog homoseksualnog braka riječi “otac” i
“majka” budu izbačene iz pravnih dokumenata koje državni uredi izdaju
pri rođenju djeteta.
Avaj, nema više mjesta takvom optimizmu jer je orwellovska jezična
reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Prošle godine odlukom so-cijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast nakon terori-stičkih napada u Madridu), riječi “otac” i “majka” su u rodnim listovima
zamijenjene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”, a ministarstvo pravosuđa
je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj te odluke bio “ter-
20 Prolegomena 6 (1) 2007
minološko prilagođavanje novom fenomenu homoseksualnih brakova“.
Ali Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On je anticipirao da će od
legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja bespolnog novogovora
proći tri godine. Španjolskoj je za to “terminološko prilagođavanje” tre-balo manje od godinu dana .
No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu dr-žavnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi kao “otac” i “majka”
postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom konota-cijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo konze-kventno ići korak dalje pa proskribirati te “diskriminatorske” izraze i šire,
te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj upotrebi u ško-lama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi “inkluzivni”, spolno
neutralni rječnik? U tom lingvističkom teroru manjine nad većinom, čak
i najbezazlenije spominjanje realne i biološki neporecive razlike između
heteroseksualnih i homoseksualnih veza postaje moralno inkriminirajuće
i treba biti eliminirano .
2
Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i ne-toleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo drugo
rješenje osim potpunog izjednačavanjastatusa homoseksualne i hete-roseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za prava
homoseksualaca najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zadovoljni čak
niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju svaprava koja
pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da se samo riječ
“brak” ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema tom prijedlogu (o
tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili apsolutno jednakaprava
kao drugi, oni ipak tu preostalu, nominalističku razliku još uvijek doživ-ljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu koja vapi do neba.
U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homoseksu-alnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između hetero-seksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao “objavu nejednakosti,
isključivanja i prezira” (Primorac, 1999, str. 129). Zašto “prezira”? Čime
se ovdje opravdava logički skok od toga da društvo nekoj vezi ne daje isto
priznanje i podršku kao nekim drugim vezama na zaključak da društvo tu
vezu prezire? Taj skok može imati retoričko, ali ne i logičko opravdanje.
2
Zapravo, izrazi “roditelj A” i “roditelj B” još uvijek nisu dovoljno neutralni jer su
gramatički muškog roda pa zbog tog “seksističkog” prizvuka vjerojatno neće biti po volji
mnogim feministi(ca)ma. Hoće li se dakle terminološko prilagođavanje nastaviti i dalje?
Nazire li se tu uopće neko prihvatljivo rješenje koje neće vrijeđati nečiju jezičnu osjetlji-vost i koje neće biti doživljavano kao diskriminacija po spolu ili po spolnoj orijentaciji? Je
li možda rješenje u tome da će “mama” i “tata” u egalitarističkoj utopiji postati “roditeljsko
biće A” i “roditeljsko biće B”?
21 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Uostalom, možda društvo može imati neki razlog zašto rezerviranjem
riječi “brak” za heteroseksualne veze doista želi demonstrirati da ima po-seban interes podržati takve veze, čak iako odluči identičnaprava dati i
partnerima u homoseksualnim vezama. Zašto bi to bio znak prezira prema
bilo kome? Zamislite da država koja ima problema s natalitetom odluči,
pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za obitelji koje
imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece imale pravo u
toj situaciji žaliti da ih država prezire?
4 .4 .2 . OTVARANJE PROSTORA ZA DRUGE VRSTE BRAKA
Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na tvrdnju
da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na vjenčanje samo na
osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole i hoće se u
svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti zajedno, zašto bi
im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe istoga spola? Taj
“argument iz ljubavi” je uvjerio mnoge ljude. Ako se homoseksualci žele
vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (heteroseksualaca) uopće
tiče? Kakve štete može biti od toga?
Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvencije tog
argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da hoće javno deklari-rati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno postaje ov-dje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje ljudi
vole? Ili četvoro? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni brak?
Na primjer, ako neki muškarac živi s tri žene i u jednom trenutku njih
četvoro zažele ozakoniti svoju zajednicu u kojoj, pretpostavimo, vlada ve-lika međusobna ljubav, nije li diskriminatorski negirati im to pravo samo
zbog toga što ih ima četvoro, a ne kao što je uobičajeno, dvoje? Nije li ta
diskriminacija na osnovi broja partnera koji se vole jednako proizvoljna i
moralno neopravdana kao i diskriminacija na osnovi spolne orijentacije?
Stanite malo, reći će netko, kako smo od rasprave o homoseksualnom
braku došli do poligamije? Vrlo jednostavno: ako ljubav postane presudni
kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog homoseksu-alnom braku (vidi, recimo, do sada najbolju obranu te pozicije u Rauch,
2004), teško je poreći da taj argument odlično funkcionira i u svrhu lega-lizacije poligamije.
Uzmimo sljedeću provizornu definiciju braka koja, nadam se, bar pri-bližno odražava uobičajeno shvaćanje te institucije u suvremenim zapad-nim društvima: brak je ozakonjena intimna zajednica dvoje ljudi suprotnog
spola, koji nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi i koji su se odlučili javno
zavjetovati na zajednički život.
Raščlanimo tu definiciju na četiri važna elementa:
22 Prolegomena 6 (1) 2007
(a) dvoje ljudi,
(b) suprotnog spola,
(c) nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi,
(d) odlučili se javno zavjetovati na zajednički život.
Ljubav je bitno povezana s elementom (d) jer je upravo ljubav iz-među partnera u pravilu ono zbog čega se oni odlučuju javno zavjetovati
na zajednički život. Ljubav ima samo akcidentalnu vezu s ostala tri ele-menta. Ljudi istog spola se mogu voljeti, protivno elementu (b), ali ljubav
(u seksualnom smislu) je moguća i između više osoba od dvije, protivno
elementu (a), a također i između vrlo bliskih rođaka (kao brata i sestre, ili
majke i sina), protivno elementu (c).
Pristaše homoseksualnog braka žele eliminirati element (b) iz defi-nicije braka, argumentirajući da je za ljubav i želju za zajedničkim živo-tom irelevantno radi li se o partnerima istog ili različitog spola. Ali nije
li za ljubav isto tako irelevantno radi li se o dvoje ili više ljudi? Drugim
riječima, ako eliminiramo element (b) kao akcidentalan i irelevantan za
osnovnu svrhu braka (institucionaliziranje ljubavne zajednice partnera),
ne nalaže li konzistentnost da onda podržimo i zahtjev da se eliminira i
element (a) s istim opravdanjem, to jest, kao jednako akcidentalan i irele-vantan? To je taj vrlo kratki i logički forsirani korak od određene obrane
homoseksualnog braka do obrane poligamije .
3
Sljedeći korak je evidentan: zašto ne eliminirati i element (c)? Re-cimo, ako majka i (punoljetni) sin razviju međusobnu seksualnu privlač-nost i zavole se te odluče ozakoniti tu svoju duboku emocionalnu vezu (a
pritom osiguraju da neće imati djece i time izbjegnu očigledan problem
za incestuozne relacije), ne bi li bilo diskriminatorski zabraniti takvoj lju-bavi da bude okrunjena brakom? Da se razumijemo, ne smatram da je ovo
konkluzivno pobijanje zahtjeva za homoseksualnim brakom. Ali nije li
činjenica da se jedan od najjačih argumenata u prilog homoseksualnom
braku može tako dobro preslikati u drugi kontekst i koristiti u obranu in-cestuoznog braka odličan razlog da zastanemo i dobro razmislimo o tome
u što se sve upuštamo prije nego što odlučimo otvoriti vrata karnevalu
novih brakova?
Zanimljivo je da se čak ni sami pristaše homoseksualnog braka ne
mogu složiti oko toga kako odgovoriti na kritiku da njihova pozicija
otvara prostor za legaliziranje poligamije. Jedni oštro protestiraju da je
3
Odatle naravno ne slijedi da bi time odmah bila i generalno dokazana opravdanost
poligamije, jer sasvim je moguće da postoje neki drugi i jači razlozi protivte vrste braka.
Ali podsjećam da se u ovom odjeljku raspravlja samo o jednom argumentu (iz ljubavi),
a posebno o tome da li prihvaćanje tog konkretnog argumenta u prilog homoseksualnom
braku vodi u obranu poligamije. Odgovor je: da.
23 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
povezivanje tih dviju stvari potpuno neopravdano, dok drugi vrlo veselo
prihvaćaju tu implikaciju i tvrde da je uvođenje homoseksualnog braka
samo prvi korak u procesu u kojem će institucija braka biti transformirana
do neprepoznatljivosti. Ova druga struja (kojoj, usput rečeno, pripada i
Cheshire Calhoun, autorica eseja o istospolnom braku u gore spomenutoj
filozofskoj enciklopediji) slaže se u potpunosti s konzervativnim kritiča-rima da se “argument iz ljubavi” proteže i na slučaj poligamije. Jedina je
razlika u tome što se konzervativci te posljedice užasavaju, a Calhoun i
njezini istomišljenici jedva čekaju da se ona dogodi.
U srpnju prošle godine New York Timesje objavio proglas pod naslo-vom “Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizija za
sve naše obitelji i veze”, koji je potpisalo više od tri stotine LGBT-aktivi-sta,
4
umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih američkih
sveučilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za homoseksu-alni brak samo dio šireg nastojanja da se uvedu i legitimiraju i druge, još
raznolikije vrste obitelji. Tvrdi se da se razni modusi organiziranja obitelji
nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup i da načini kako se
obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice. Stoga se zahtijeva da
se dopusti cvjetanje tisuću cvjetova te da država prizna alternativne oblike
obitelji, od onih s više od dva seksualna partnera pa sve do stvarno inova-tivnog obiteljskog aranžmana u kojem “homoseksualni par odluči stvoriti
i podizati dijete zajedno s nekom drugom homoseksualnom osobom ili
parom, u dva odvojena domaćinstva”.
Ako dakle, kao što vidimo, brojni istaknuti pristaše homoseksualnog
braka čak i sami javno proklamiraju da njihova pozicija konzekventno
vodi u tako ekstremne zahtjeve, treba li onda čuditi da se mnogi ljudi
protive tom čitavom pokretu i da vide homoseksualni brak kao ozbiljnu
prijetnju instituciji obitelji u sadašnjem obliku?
Pojam braka, kako smo ga definirali, podrazumijeva da ta institucija
uključuje dvije osobe. Do sada sam razmatrao mogućnost da odudaranje
od tog standarda bude broj veći od dva (poligamija). Ali, logički gledano,
taj broj može biti i manji od dva, to jest, jedan. Uzmite slučaj čovjeka koji
nema prijatelja, ali je duboko privržen nekoj domaćoj životinji ili kućnom
ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati tu specijalnu vezu sa
svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu to ne bi bilo omogućeno?
Na kraju krajeva, njegova emocionalna relacija može biti puno intenziv-nija i trajnija nego odnos koji karakterizira mnoge vjenčane parove. Uko-liko je ljubav jedino mjerilo, doista nije jasno zašto bi on bio isključen .
5
4
“ LGBT” je engleska kratica za “lesbian, gay, bisexual and transgender”.
5
Recimo, nema nikakvih nikakvih razloga da on bude isključen ako prihvatimo po-jmovni sadržaj braka onako kako ga je odredio jedan od glavnih zastupnika homoseksu-alnog braka među filozofima, Richard Mohr: “Brak je razvijanje i održavanje intimnosti
kroz medij svakidašnjeg života, dan za danom” (Mohr, 2005, str. 61) .
24 Prolegomena 6 (1) 2007
Prigovori li netko da ono što tu nedostaje jest seksualni odnos, ni to za-pravo nije problem. Neki ljudi imaju seksualni kontakt sa životinjama. A
pogotovo nakon što je Peter Singer, profesor etike na sveučilištu Princeton
i “nautjecajniji živući filozof” (kako ga je nazvao magazin New Yorker),
nedavno objasnio da je zoofilija kao seksualna orijentacija potpuno u redu
i da se ne trebate uopće ustručavati ako vas seks sa životinjama privlači,
ništa više ne stoji na putu razvijanju dubljih i smislenijih veza s kućnim
ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle završiti i brakom.
Ovaj reductio ad absurdumargument ima stanovitu težinu bar u ne-kim kontekstima rasprave o homoseksualnom braku.
Zaključak
Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to
imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti te
razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracionalno.
Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se što
prije stigne do cilja došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah na
početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po svim
linijama .
Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše o
drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponentima i
pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo tako drukčije?
Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Srećom,
puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne tiče jed-nog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni obično
skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom često ko-ristiti i kardinalno loše argumente koji ne bi bili tolerirani u većini drugih
filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje tog trenda u
ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom pitanju osjeća u
mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovima. Premda u svim
zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje o tome je li uvođenje
homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne elite nemaju ovdje previše
tolerancije za različita mišljenja. Ljevičarska ideologija koja dominira vi-sokoškolskim odsjecima humanističkih i društvenih disciplina i koja i tu
ima vrlo jasan stav nalaže prihvaćanje homoseksualnog braka kao moralni
imperativ i kao jedinorazumno rješenje. Suprotstavljanje se automatski
objašnjava kao rezultat religiozne zatucanosti ili iracionalne predrasude
prema homoseksualcima.
Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji
ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg
25 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih
također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će ih
većina kolega tapšati po ramenu nego da se opredijele za suprotnu stranu i
time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?
Konkretan primjer može najbolje ilustrirati kako taj pritisak funkcio-nira u stvarnosti. Margaret Somerville je vrlo ugledna kanadska pravnica
i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet sveučilišta
dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom nizu pridružilo
i sveučilište Ryerson u Torontu, obznanivši da je odlučilo profesorici So-merville podariti počasni doktorat, stvari su se počele komplicirati. Izbili
su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da je Somerville, kakvog li
užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se usprotivila uvođenju homo-seksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže ni trunku homofobije nego nude
jedno od najtrezvenijih i najbolje argumentiranih osporavanja homoseksu-alnog braka, sama činjenica da je ona branila tu poziciju bila je dovoljna
da izazove bijes nastavnika i studenata. Nakon njihovih glasnih protesta
i peticija Sveučilište je bilo prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju
te je konačno odlučilo da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući
i sljedeću znakovitu rečenicu: “Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku
nije bilo svjesno nekih stajališta koje je Somerville branila u tisku i u
Parlamentu, a da su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno
razmislili prije nego što bi odobrili to priznanje.”
U prijevodu: “Priznajemo da smo pogriješili, ali sada je prekasno da
povučemo donesenu odluku.” Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslužuje da
uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbezvoljnija dodjela počasnog
doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvovati oficijelnoj
ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće sudjelovati u tom
događaju (koji je uključivao i promociju njihovih vlastitih studenata), a
neki od prisutnih profesora su u trenutku kad je ona primala počast razvili
transparent u znak podrške homoseksualcima ili su pak demonstrativno
okrenuli leđa.
Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim
ugledom jedne Margaret Somerville, poruka ne može biti jasnija onima
koji se još nisu izborili za sigurno mjesto u džungli sveučilišne hijerarhije.
Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti svoje
mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava militantne
većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvjeriti da je
protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude i iracional-nosti, pa makar to njihovo “svrstavanje na pravu stranu” bilo postignuto
uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog stajališta? I
neće li oni koji ipak zadrže “nepoćudno” mišljenje zaključiti da je bolje
26 Prolegomena 6 (1) 2007
šutjeti
6
i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kolega budu žigosani
kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih ljudskih prava? Kao
što je sama Somerville upozorila: “Mnogi mlađi nastavnici se užasno boje
reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere. Trebali bismo se svi ipak
podsjetiti da još uvijek živimo u demokraciji.”
Posebno je razočaravajuće da su se i mnogi filozofi angažirali na tome
da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta imaju jake
argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne naslućuje, prikažu
kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i mraka. Upravo
bi se od filozofa očekivalo da izbjegavaju takve crno-bijele prikaze i da
ulože dodatan napor da bolje razumiju baš onu stranu s kojom se možda
osobno ne slažu. Nije li njihova dužnost da pažljivom logičkom rekon-strukcijom i pojmovnom analizom razmotre svaku od rivalskih pozicija u
njezinoj najjačoj i najboljoj formulacijite da na taj način olakšaju racio-nalno opredjeljivanje? Umjesto toga, svjedoci smo kako se i oni sa žarom
pridružuju pokretu potpuno nekritičke podrške homoseksualnom braku i
da hrle s odbacivanjem suprotnog stajališta prije nego što su ga u stanju
bar vjerno prezentirati, a da se i ne govori o nekom dubljem razumijevanju
ili objektivnom prosuđivanju.
Na žalost, ova tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivi-zam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona se
danas manifestira i u “filozofskim” debatama o mnogim drugim socijalno
osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku da unesu
više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno zatrovani
ideološkim animozitetima, nego štete i ugledu svoje struke. Naime, ako
oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti nastave tako
kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepristrane analize ar-gumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao filozofe. Što čovjek
može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi bave ako vidi da se
oni sami toliko žure uključiti u borbu za “progresivne” političke ciljeve,
radije nego da korektno rade ono što spada u osnovni opis njihovog vla-stitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst završiti upozorenjem koje je
ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer: “Filozofi svih zemalja, zbrojite
se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.”
6
Poznati politički filozof Harry Brighouse je nedavno u svom kolegiju iz etike nas-tojao ohrabriti studente da u diskusiji o homoseksualnom braku potpuno slobodno iskažu
svoje mišljenje, bez obzira bilo ono proili contra. Ali uzalud. Ispalo je da na kraju nijedan
jedini student nije bio spreman išta reći protiv homoseksualnog braka, usprkos tome što je
anonimna anketa prethodno pokazala da se 15% njih snažnoprotivi toj ideji!
27 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Bibliografija
Burgess-Jackson, K. 2000. “Review of Ethics and Sex”, Journal of Applied Phi-losophy17: 307–310.
Calhoun, C. 2006. “Same-Sex Marriage”, u: Soble, A. (ur.), Sex from Plato to
Paglia: A Philosophical Encyclopedia(Westport, Conn.: Greenwood Press).
Frum, D. 1997. “Correspondence with Andrew Sullivan”, Slate, http://www.slate.
com/id/3642/entry/23845/.
Kitcher, P. 1997. “Whose Self Is It, Anyway?” Sciences, September/October: 58-62 .
Klein, D. B. i Stern, C. 2006. “How Politically Diverse Are the Social Sciences
and Humanities? Survey Evidence from Six Fields”, Academic Questions[u
tisku].
Klein, D. B. i Western, A. 2006. “How Many Democrats per Republican at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23 Academic Depart-ments”, Academic Questions[u tisku].
Ladd, E. C. i Lipset, S. M. 1975. The Divided Academy: Professors and Politics
(New York: McGraw-Hill).
Mohr, R. D. 2005. The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage, Equality
and Rights(New York: Columbia University Press).
Primorac, I. 1999. Ethics and Sex(London: Routledge).
–– 2004. “The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian Marriages Do Not
Stack Up”, http://www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=2185
Rachels, J. 1991. “When Philosophers Shoot from the Hip”, Bioethics5: 67-71.
Rauch, J. 2004. Gay Marriage: Why It Is Good for Gays, Good for Straights, and
Good for America(New York: Times Books).
Rawls, J. 1955. “Two Concepts of Rules”, Philosophical Review64: 3–32.
Redding, R. E. 2001. “Sociopolitical Diversity in Psychology: The Case for Plu-ralism”, American Psychologist56: 205–215.
Zinsmeister, K. 2002. “The Shame of America’s One-Party Campuses”, The
American Enterprise, September: 18–25.
28 Prolegomena 6 (1) 2007
abSTracT:Many Western intellectuals, especially those in humanities and social
sciences, think that it can be easily shown that the persistent and massive op-position to same-sex marriage is rationally indefensible and that it is merely a
result of prejudice or religious fanaticism. But a more detailed analysis of some
of these widely accepted arguments against the conservative position reveals that
these arguments are in fact based on logical fallacies and serious distortions of
conservative criticisms of homosexual marriage. It is concluded that philosophers
ought to resist the pressure of political correctness and that they should approach
the debate with a more open mind than before.
keywordS: Marriage, same-sex marriage, conservatism, political correctness,
practical ethics.
homosexual marriage: The Victory of Political Correctness
and Bad Arguments
NeVeNSeSArdIć

- 13:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se