U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

srijeda, 25.04.2012.

Karlovački intermezzo: Nindža koji je plivao ženski

*onda se vraćamo u Durazno u sljedećem postu :) Postoji bezbroj svjetova, a ovaj je bio naš. Sve smo o njemu znali, savršeno ga razumjeli, bolje od svih ostalih, baš kao što svi dvanaestogodišnjaci bolje razumiju svoje svjetove od svih ostalih. Jedino je još trebalo pričekati da ga posve osvojimo. Ne sjećam se koji je film igrao tog poslijepodneva u kinu Edison, ali znam da smo bili natiskani na bočnim vratima još i prije nego što je krenula odjavna špica, u onim trenucima u kojima znaš da je sve uzbudljivo već završeno, ostalo je još samo par riječi i neka završna scena. A, iz kina valja izaći prije nego se upale svjetla, jer samo tada možeš doživjeti pravi bljesak. Otvoriš golema vrata i, pogotovo ako si prvi, zabljesne te žuto sunce i zeleni park tako da konture prve ugledane scene ostanu još dugo u tvojim očima, ako zaškiljiš. Može to biti visoki bijeli spomenik Radoslavu Lopašiću kako izranja iz brdašca ispunjenog cvijećem, može biti i park s bistama, ovisi na koju stranu izađeš. Ali, kako god bilo, gdje god izašao, tu je bljesak sunca, zelenilo drveća i spomenici tvog svijeta, dok te ramena pod bijelom majicom kratkih rukava sasvim malo žuljaju od lakih opeklina od predugog sunčanja na slapu. Prošli dani postoje samo u sjećanju, a ona nikada nisu ista, možda bi netko drugi rekao da je bilo drugačije, ali ja sam siguran da iz nekog razloga prije nismo vidjeli taj plakat. Tek tada, kada smo izašli i zaokrenuli na mali trg ispred kina, Boro je vidio da u kinu Banija igra film "Nindža dolazi". Bilo je 15 do 6 i nije bilo vremena za dugu raspravu hoćemo li i do Banije. Nikada to još nismo napravili, nikada nismo bez znanja roditelja otišli nekamo, ali bilo je to ljeto u kojem je svijet bio naš onako kako možda više nikada neće biti, kada smo jedino mi znali sve njegove tajne i sve njegove zakone. Tek je nekoliko njih iz društva otišlo kući, a mi ostali, bilo je već i 10 do 6, počeli smo trčati prema Baniji. Možda bi bilo dobro napisati kako trčimo pod krošnjama promenade, kako iz gustog zelenila napokon proviruje plava zgrada Karlovačke banke, a lijevo je mala videoteka i kako ti se čini da si sada blizu, ali nisi, još nisi, tu je cesta, pa staza omeđena živicom, tek onda most, pekara koja kada su krijesovi radi 24 sata i nekako je čudno lijepo jesti tople kifle u ponoć, a onda i most, ribiči i kupači, neboder koji se rasplinjava u lelujavom ogledalu rijeke, apoteka, svi ti izlozi, pa tek onda, napokon, velika reklama za Astra cipele, nacrtana visoko na pročelju, kao znak da doista jesmo stigli. Bilo bi to možda dobro, ali zapravo se ne sjećam svega toga, sjećam se tek posljednjih koraka, u trku, ulaska u hladni hodnik kina, prazan, dok iza zatvorenih vrata ipak još ne trešti uvodna glazba, tog mirisa kina kakav ne postoji više nigdje i nikada, odlomljenog papirića na ulazu i drvenih stolica, baš u pravom trenutku, baš kada počinje film. Od cijelog filma sjećam se samo dvije stvari. Da je bio azijski, ne mogu se sjetiti čak ni iz koje države i, kao vjerojatno i svi iz društva, sjećam se nindže koji s neke ogromne visine skače u rijeku i onda pliva prsno, pliva "ženski", tako da se dječaci u kinu smiju, jer tko je vidio nindžu koji pliva ženski. To je naš svijet i nebitno je što možda i ne bi bilo krajnje prikladno s katanom oko ramena plivati muški. Nindža je nindža i ne smije si dozvoliti takav propust. Nekoliko je života prošlo od tog poslijepodneva, ne sjećam se jesu li roditelji bili ljuti kada smo napokon došli kući, ne sjećam se kako završava film, da budem sasvim iskren, ne sjećam se jesmo li doista imali 12 godina ili koju više ili manje. Sjećam se samo nindže koji pliva ženskim stilom, dječačkog smijeha, dok zlatna prašina pada kroz svjetlo iz projektora i nestaje u mraku kina. Postoji bezbroj svjetova, a taj je bio naš. Baš ništa o njemu nismo znali, gledali smo ga naivno, prostodušno, otvorenih očiju i srca. Nismo ga razumjeli, samo smo bili u njemu i vjerovali mu. Bio je naš, bio je mlad i bio je lijep, zato jer smo mi tako odlučili. Ništa nismo znali, a samo su takvi svjetovi lijepi. Bilo bi lijepo vjerovati da je netko drugi, negdje, pronašao način da njegov svijet ostane zauvijek dobar. Možda nindža koji pliva ženskim stilom. Sad je sigurno već starac, negdje u nekoj dalekoj zemlji. Zamišljam kako sjedi negdje na osami, iza njega je kuća od drveta, ispred, daleko ispred, sunce zalazi za brijeg, zrak miriše na trešnje u cvatu. Zamišljam ga kako sjedi i kako je sretan, kako na njegovom nepomičnom nindža licu ipak iskre u očima odaju osmijeh, negdje duboko unutra, dok misli na dječake, negdje daleko, vidi ih u trku, kako ulaze u kino, sjede u mraku, sretni, jaki, veliki i bolji nego što će ikada kasnije biti, nestrpljivi da vide što ih sve čeka, što je sve pred njima...i svojim nindža moćima stvara prašinu koju zlati svjetlo projektora i posipa je po njihovim glavama, tako da kasnije, kad svijet postane onakav kakav obično postane, pomisle na to davno poslijepodne i nasmiju se opet čisto i naivno kao nekad. Pa makar i u sebi.

- 22:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 20.04.2012.

Cartas de Durazno 3: Sonetno pismo (Patetismo Uruguayo)

Trinidad, Tacuarembe - Rano ujutro kreću autobusi za ova dva grada. S rijeke se diže maglica, drugačija od one karlovačke, samo tanka pruga bijelog dima leluja gradom, sve do autobusne stanice, gdje se čuju zvukovi jutra, kokodakanje, lavež pasa, živahna priča na španjolskom, koji u mislima nazivam urugvajskim, nekako mi to zvuči prikladnije i prirodnije...mirišu tortille i pržene banane, rascijepljeni mango ima boju prvog jutarnjeg neba, dok je sunce još iza brijega. Escuela Publica - Pastelno zelene boje, malo tamnije, gotovo maslinaste u podnožju. Vidim je s prozora, iz daljine izgleda kao da ima nevjerojatno uske prozore, ali kada se približiš shvatiš da dojam vara, prozori su uobičajeni, možda tek malo više izduženi nego obični, ali posred svakog od njih s vanjske strane spušta se stupić. Na desnoj strani zgrade su ormarići s obavijestima, na ulaznim vratima visi urugvajska zastava i tako svakog jutra vidim sunce, čak i onda kada ga nema. Ne postoji propisan način odijevanja, ali djeca pomalo nalikuju jedno na drugo, dječaci u bijelim košuljama i kratkim plavim hlačicama, djevojčice s kosom vezanom u pletenice, na biciklima, vrlo često. To je jedan zgodan detalj, djevojčice dolaze na biciklima, dječaci ne, gotovo nikad. I način na koji nose knjige, gotovo nitko nema torbu, djevojčice ih stišću na prsima, dječaci pod rukom. Ponekad čujem školski zbor, pjevaju pjesme koje zvuče tužno. Oribe, Manuel - Nisam još upoznao sladoledara. Ali Manuel Oribe radi najbolje tortilje u kvartu. S povrćem, s piletinom, s mljevenim mesom, još nisam naučio kako se točno rade, tijesto peče u nečemu što nalikuje na crijep, ostalo prži na nekom starom štednjaku, ali ukus je odličan. - Normales, picante o muy picante - pita me uz osmijeh svaki puta, nakon što sam gotovo umro kada sam prvi puta naručio muy picante. - El mas picante - uvijek kažem i smijem se. - Ay, ay, ay, Croato, quiero morir - pita i smije se glasno, onako kako se ljudi rijetko gdje još smiju. Glasno i srčano, bezbrižno i kao da je sam na svijetu. Razveseli me uvijek. Durazno - Pomalo ga osjećam. Pomalo, sasvim pomalo, više nisam gost. Jesam, ali počinjem osjećati ono što sam želio. Ono zbog čega ću jednom, kada više ne budem ovdje, kada čujem kako netko izgovara ime toga grada, osjetiti kako se smijem u sebi i osjećam da je to moj grad. Bio sam prekjučer na utakmici i nekako mi je bilo stalo da "naši" pobijede. Pojavljuju se prva poznata lica. Ljudi koje vidim svakoga jutra, koje raspoznajem, oni koji mi se osmjehnu kada se susretnemo na tržnici, dok kupujem voće, dok me vide kako sjedim na klupi, dok šećem pored rijeke. Oči - Rekao sam ti da ima puno bjeloputih, čak i plavokosih Urugvajaca, ali oči su im uglavnom tamne. Ili smeđe ili gotovo crne, tako da se zjenice utope u tom pogledu. Tvoje oči uvijek su me podsjećale na drvo lješnjaka nadvijeno nad vodu i kada vidim nekoga s takvim očima pomislim na onu priču o tome da ako staviš prst u more da si povezan s cijelim svijetom. Možda vrijedi i ovo. Barem dok sam ovdje. Pogledam tako u nečije oči i zaboli me trbuh, kao da sjedim negdje u nekom parku i čekam te da dođeš i mislim kako nikada nećeš shvatiti koliko je lijepo čekati te i onda te ugledati u daljini i željeti da hodaš što duže, samo da te što duže gledam. Rivera - General Rivera im je glavna faca, iako sam isprva mislio da je Lavalleyo jednako bitan. Ali čini se da nije, iako i on ima lijepu ulicu. No, Rivera ima cijelu aveniju, a uz to i muzej. Jutros sam prošao njime, nisam imao puno vremena i morat ću se vratiti jer dojam je doista kao da si se vratio u prošlost. Sve je posvećeno 19. stoljeću, sama kuća izgleda kao da je iz tog razdoblja, mislim, vjerojatno i jest, ali i mnoge druge su pa ne ostavljaju u potpunosti takav dojam. A unutra nema niti jedan noviji eksponat. Novine, fotografije, dokumenti, slike, sve ono što je nastalo u 19. stoljeću, sve ono što je nastalo baš tu, u gradiću. Ovo nije gradski muzej, ali je zaustavljeni trenutak, zaustavljeno stoljeće ovog grada. Avenija platana - Tako je zovu, iako mi baš nije jasno zašto. Mala je, a imaju i nekoliko doista širokih avenija koje opravdavaju svoje ime. No, ova je ispod mojih prozora i sve manje se čudim nazivu. To je jednostavno moja avenija. Gledao sam je u zoru, u rano poslijepodne, kasno uvečer, šetao sam njom dok je gradić spavao, šetao sam njom i mimoilazio se drugim ljudima u 10 ujutro, gledao sam preplanule starce kako igraju šah, djevojku naslonjenu na platanu, s dečkom dovoljno blizu da je može poljubiti svaki tren, ali iz nekog razloga oboje čekaju i malo se sustežu, iako se i iz daljine vidi da su joj obrazi rumeni. Vjetar - Vjetar ovdje miriše na breskve. I o tome se doista više nema što reći, sve drugo bilo bi suvišno. Običaji - Zapravo, možda taj termin i nije tako precizan, odnosno preširok je. Ali želio sam ti pričati o tome. Durazno je pun spomenika, osim onog velikog Kolumbu, postoji jedan paviljon koji cijeli izgleda kao spomenik, spomenik karnevalu, spomenik pastirskom psu, spomenik seljaku...ali ono što me na neki način oduševilo, izuzevši te stare, prastare generale koji su se borili za nezavisnost prije 200 godina, nemaju nikakvih političkih spomenika. Na jednom prekrasnom malom trgu, svom u cvijeću, stoje biste...ali biste ljudi koji su bili važni za gradić na jedan sasvim drugi i ljepši način. Spomenik poznatom kirurgu, spomenik pedijatru, takve stvari. Na neki način to me oduševljava. Leche fresco - Ako se ne probudim sam, a toliko uživam u urugvajskim svitanjima da se trudim da se uvijek probudim sam...onda me budi taj uzvik. "Leche fresco" viče Marcelo, svakoga jutra, kao sat, baš u trenutku kada se tamo daleko iza rijeke na nebu pojavljuju prve kapi crvene. Polagano prolazi ulicom, bijeli konj vuče jednostavno prikolicu na kojoj sjedi on i prelijeva mlijeko iz jedne velike limene posude u drugu. Ima francusku kapu i svakog dana istu sivu jaknu s crvenim ovratnikom. Ima guste obrve, trodnevnu bradicu i puši vlastoručno smotane cigarete, dok prolaze ulicom, svakoga jutra, konj, on i miris mlijeka... Inundacion - Tu i tamo, šetajući gradom, nailazio sam na te znakove. Inundacion 1963. Inundacion 1997. Inundacion 1984. Inundacion 2007. Blizu rijeke, blizu mjesta na kojem kreću splavovi za susjedna sela, vidio sam natpis Inundacion 2009 i napokon pitao o čemu se radi. Inundacione je - poplava. Yi se često izlijeva, rekli su mi, a ponekad se dogodi i doista velika poplave. Baš 2007. bila je najveća poplava, voda je došla gotovo do središta grada, gotovo je 10 tisuća ljudi evakuirano. Ali ovdje žive uz rijeku, žive s rijekom i poznaju rijeku. Nitko se nije utopio, nitko nije stradao, samo nije bilo ugodno. Ili je bilo jako neugodno, ali prošlo je. Ljudi su se vratili, rijeka je opet postala prijatelj, do nove poplave. Most - Od početka sam tražio uličicu, park ili nešto što će me podsjećati na Karlovac. Na kraju sam našao most. Drveni most na rijeci Yi, posve nalik onom koranskom. Jedino je niži, tek dva-tri metra iznad vode. Ponekad sjednem tamo, zažmirim i osjećam se kao da sam u Karlovcu. Čujem rijeku, udišem zrak i čini mi se da sam kod kuće. Nedostaješ samo ti, da u potpunom mraku, u nekoj jako toploj ljetnoj večeri, sjediš pored mene, da se ljubimo, ili da samo nasloniš glavu na moje rame i da šutimo i gledamo svijet. Tamboriles - To je neka vrsta lokalnog karnevala. Postoji čak i spomenik koji je istovremeno i spomenik karnevalu i spomenik bubnju, jer tamboriles su bubnjevi. Za pretpostaviti je da ima puno bubnjeva na tom karnevalu. Ella Fitzgerald - Sada se vrti na starom gramofonu u mojoj sobi. Vidio sam ga kod vlasnika apartmana, pitao da li ga koristi i rado mi ga je posudio dok sam ovdje. Ima i puno ploča, svakakvih, pa i jazza. Ako želiš live prijenos, upravo na pomalo izlizanoj ploči, škriputavo pjeva "Oh, oh so nice Awake or sleeping, it seems That you keep creeping in my dreams And it's so nice" I osjećam se lijepo. Doista lijepo. Nedostaješ samo ti da bude savršeno.

- 16:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 18.04.2012.

Cartas de Durazno: Drugo pismo, dan četvrti

Dan 4: Vremenska sfera, Jose i jebeni Pedro No, da. Jednostavno je neizbježno da nešto pođe po zlu. Cijela ideja od početka mi je djelovala neodoljivo simpatično, čak i kada sam mislio da će sve ostati na maštanju i da nikada neću vidjeti Durazno. Kada su se stvari počele pomicati s mjesta i kada je postajalo sve izglednije da ću doista ostvariti ovaj put i boravak ovdje, bio sam očito previše oduševljen da bih razmišljao o posljedicama. Jose je star. Nije tamnoput, kao što dosta Urugvajaca nije tamnoputo, ima čak i plavokosih, to me pomalo iznenadilo, iako se osjećam pomalo blesavo zbog toga što me to iznenadilo. Jose je star, miriši na duhan koji mota kvrgavim prstima i on je prvi stanovnik Durazna koji mi je prišao. On ne zna engleski, a ja i dalje samo natucam španjolski, no sjedimo na klupi i pričamo, u sumrak, dok vjetar s rijeke nosi cvjetove magnolije. Ima nekakav stari sako, ispod njega beskrajno čiste bijele košulje, kao da je iz reklame za Ariel ili nešto. Ako sam ga dobro shvatio jednom tjedno njihova "žena" pere košulje na rijeci, sapunom, trljajući ih o nekakvu drvenu spravu. "Žena" nije njegova supruga ili nešto, već je to žena koja radi u njihovoj kući, ne zovu je sluškinjom ili domaćicom ili štajaznam, nego baš tako, naša žena, nuestra mujer... Jose ima neodoljiv smiješak, iako ima pokvarene zube 70-godišnjaka i smije se dok me upoznaje s posljedicom na koju nisam mislio. - Pe..tar - kaže nespretno... - Si - kažem ja folirajući se da znam španjolski - como Peter. - Aaaa! - smije se zli starac - Pedro! Eres Pedro! Ne želim bit jebeni Pedro. Tko se dovraga zove Pedro? Očito ja. Durazno nije slučajno breskvograd. Dva "colonela", Rivero i Lavalleja, tu su se našli 1825. godine kod drva breskve i dogovorili savezništvo u borbi za nezavisnost. Rivera se zvao Fructuoso. Čudan je ovo grad i zemlja, kažem ti. Fructuoso. Pitao sam Josea da li se Lavalleya onda zvao Glucuoso ali nije shvatio moj suptilni humor. Možda se i uvrijedio, u Urugvaju ne treba zbijati šale sa slavnim generalima iz povijesti. Ali, danas sam ti zapravo htio pisati o spomeniku Kristoforu Kolumbu, ili Cristobalu Colonu, da budem u urugvajskom duhu. Ogroman bijeli izduženi spomenik, sa stepenicama u podnožju, masivnim donjim dijelom i onda izdignutim dijelom koji podsjeća na antičke stupove. Svuda oko spomenika, na razmaku od jedno deset metara je drveće, palme, lipe, neko drveće kojem ne znam imena...ali najzanimljivija je sfera. Na samom vrhu je kugla koju oni zovu sfera i u kojoj je 1892. godine kada je podignut spomenik uz 400. obljetnicu otkrića Amerike (premda oni tvrde da su bili tamo i prije nego što su ih otkrili) ostavljena hrpa materijala. Novine, fotografije, dokumenti, pozdravi onima koji dolaze. Otvorili su sferu 1992. godine, cijeli gradić je bio na trgu, sve to zvuči mi prekrasno i žao mi je što nisam tada bio ovdje. I onda su napravili isto, u sferu su stavili sve što je bilo važno u Duraznu 1992. godine i neki novi stanovnici gradića otvorit će to 2092. godine. To mi je nekako jako lijepo. Sada je kasno poslijepodne, sunce je još uvijek jako, probija se kroz krošnje platana u drvoredu koji vidim s prozora, tiho je, samo se negdje iz daljine čuje smijeh djece. U zraku se osjeća miris breskvi. Ne znam jesam li poludio, ali doista ga osjećam. Navečer ću jednostavno izaći i hodati tim drvoredom, gledati pročelja, balkone, slušati život. A onda ću opet misliti na tebe i nadati se da ću te sanjati. Te amo, P.

- 00:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 10.04.2012.

Cartas de Durazno*

*Uvod: Da možeš otić bilo gdje na svijetu, gdje bi otišao? - Ne znam. Možda u neki grad koji nitko ne bi baš odabrao. Nekamo u Južnoj Americi možda. Urugvaj. Da, Urugvaj bi bio u redu. Ali ne u Montevideo. Neki mali gradić. I znaš, da budem tamo, šest mjeseci ili tako nešto. Da ne budem turist. Da upoznam taj grad, da znam kako miriše park u ljeto, a kako prije kiše, kakvi se zvukovi čuju noću, dok gledaš s prozora prema rijeci, da znam kako se zove sladoledar, gdje je najbolja pizza i kuda idu studenti u petak navečer. Tako da ako poslije, netko, nekad, nekamo...spomene taj grad, da osjetim da je moj. Da se sjetim čovjeka za pultom dućana i njegovog osmijeha, klinaca kako u rano jutro krmeljavih očiju idu u školu i naziva ulica na svježe obojanim pročeljima. To bi bilo lijepo. Nikada nisam otišao u Durazno, Urugvaj. Ali možda to nije razlog da ne pošaljem nekoliko pisama iz njega... 1. SUNCOKRETI Sjedim u parku i razmišljam što ga čini toliko drugačijim od naših parkova. Gdje god se okrenem vidim zelenu, ali opet mi se nekako čini da je zelenila puno manje. Možda je stvar u travi, mislim da je baš u tome stvar. Manje je trave naokolo, sve je popločano, jako uredno i zgodno, ali smanjuje dojam zelenila. Umjesto onog rešetkastog načina po našim gradovima, klupe imaju samo jedan širi drveni naslon i mogu ti reći da nekako bolje odgovara leđima. Ali, vratit ću se parku, moram ti prije ispričati o dolasku. Vozili smo se u nekakvom čudnom autobusu, izgleda kao da je iz prošlog stoljeća. Ili možda pretprošlog. Svijetloplave boje (to me podsjetilo na Karlovac), ali na barem pola površine boja je ili potpuno izblijedjela ili zahrđala. Umjesto stolica unutra su drvene klupe i općenito imaš dojam da se voziš u nekakvoj konzervi. Ceste su preloše, ali ljudi su očito na to naviknuli i nitko se ne žali. Bilo je zanimljivo zapravo, atmosfera kao iz filmova, oko mene sva ta nepoznata lica, preplanula, žene s maramama oko glave i kokošima u košarama, s raznobojnim uzorcima na puloverima, pomalo izborane, muškarci u tim čudnim starinskim sakoima, košuljama ispod njih, samo mladi izgledaju kao mladi, možda tek mrvicu u zaostatku za svijetom, dečki s dugim kosama i crnim majicama, djevojke u šarenim majicama, izblijedjelim trapericama, jedino nema starki, morat ću ih naučit tome. Ali to sam ti zapravo počeo pričati zbog nečeg drugog. Kada smo dolazili u Durazno, nekih par kilometara prije gradića, kada već vidiš svjetla u daljini, počinju polja suncokreta. Ne mogu ti opisati koliko ih je. Vani je bio sumrak i to je nekako još pojačavalo dojam, nebo je bilo zelenkasto, samo na rubovima se prelijevala crvena, ali zrak je još bio vedar, kao da ti suncokreti daju svjetlo koje su upijali cijeli dan. Fotkao sam ali fotka ne može pokazati kako to doista izgleda, jer kad stojiš tamo posred ceste, osjećaš da si u Urugvaju, mirišeš zrak, vodu i gledaš to nebo i svuda oko sebe, čini ti se da tim poljima nema kraja. Sigurno dva-tri kilometra se vuku ta polja, gotovo sve do gradića. No, da se vratim vremenu sadašnjem. Sjedim i dalje u tom parku, večer miriše na breskve i to mi izvlači osmijeh na lice jer, nevjerojatno, nakon svih priprema, dogovora, pregovora, odluka...tek sam danas saznao da Durazno zapravo znači - breskva! Ja sam u Breskvi dakle. Ili Breskvogradu. To mi je nekako nevjerojatno simpatično. U parku je puno ljudi, sunce već polako zalazi i probija se kroz krošnje, ima par mjesta na kojima ako pogledaš izgleda kao da je upereno ravno u moje oči, kao da je tu baš zbog mene. Ali nije da si utvaram takve stvari :) No, lijepo je. Ljudi šeću naokolo, tinejdžeri se vraćaju iz škole, neki ližu sladoled, kasni rujan je njima već poprilično proljeće. Ovo nešto malo španjolskog što znam nije dovoljno da znam o čemu pričaju, ali neke stvari mogu se naslutiti. Vidim malene dječake kako drže mame za ruke i nešto ih moljakaju i znam da traže sladoled, to je tako jasno i tako je lijepo i...osmjehujuće...A mame se malo mršte, malo pregovaraju, malo pokušavaju objasniti, ali na kraju odustaju, znaju i same, odmah, čim razgovor počne, znaju da će odustati, znam i ja i osmjehnemo se ponekad ako izmijenimo pogled, iako ne znaju da ja nemam pojma o španjolskom. I onda odlaze do sladoledara, kao u nekim starim vremenima za koja misliš da više ne postoje, ali postoje, evo baš tu u Duraznu, Urugvaj, sladoledar u bijeloj kuti, sa sladoledom na kolicima, s poklopcima na pet različitih okusa, kolica su mu između dvije palme, ima čak i šešir, sve je kao da sam u filmu iz šezdesetih, osim što ovo nije film i stvarno sve to postoji. Nisam probao sladoled, ali pogađam od čega je, miris vanilije širi se cijelim parkom, to je lako, čokoladu i jagodu mislim da sam bez problema pogodio već po izgledu, ima još jedan bijeli, prvo sam pomislio limun, ali aroma koja se lagano osjeti u zraku kada povjetarac s rijeke zapuše baš u trenutku kada dječak prođe pored moje klupe upućuje da je možda ipak riječ o limeti. I ima još nešto, blago krem boje, možda je to lješnjak, ne znam. Mogao bih ti sada pričati o gradu dosta toga, ali mislim da nije vrijeme. Tek mi je prvi dan ovdje, prvi cijeli dan, prvih dan u kojem sam proveo 24 sata u Urugvaju. Želim znati više. Ne znam, čini mi se da je tako pravilnije. Rijeka im se zove Yi. To je pomalo smiješno, ali rijeka je lijepa. Ne znam, čudno mi je ime, znaš moje glupe tvrdoglavosti, gotovo da mi je pokvarilo cijeli boravak ovdje. Čovjek od rijeke u Urugvaju očekuje da se zove Negra, Parana, Ibarra, ili štajaznam. A ne Yi. Jebo ih Yi, kao da sam u Kini. Ipak, lijepa je, podsjeća me pomalo na Koranu, no to je valjda normalno, mislim da bi me u ovim okolnostima sve podsjećalo na Koranu. Kao što me sve podsjeća na tebe. "Zaustio" sam sad da ti kažem laku noć i onda shvatio da je to zapravo smiješno. Jer, ne znam kada ćeš čitati ovo pismo. Pa, možeš zamisliti kako sam ti uputio upravo onaj pozdrav koji je najprikladniji. Mislim da ću ti sutra napisati malo više o trgu. Volim te Teodora, Petar

- 21:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 07.04.2012.

Na vrištini (Műre#71)

Dok gleda prema obzoru, prema onom mjestu na kojem nebo i oblaci uranjaju u more, a oči joj se pretvaraju u ogledalo u kojem bi netko, da stoji nasuprot njoj, mogao vidjeti taj isti prizor i tako u krug, sve do u beskonačnost, u glavi joj se pojavljuje zaboravljena riječ. Ne zna kada je zadnji puta čula ili pročitala tu riječ, ali zna da nekad jest, jer evo je, tu je, mota joj se po mislima, kao nevažan detalj u savršenom danu, onaj zbog kojeg, jednom, taj dan i zapamtiš. I kada, poslije, godinama poslije, opet čuješ tu riječ ili ugledaš neki detalj, nečiju jaknu u daljini, začuješ zvuk toga dana...sve se vrati, onako kako samo najbolji dani mogu. Tako da te zaboli trbuh i čini ti se da je vrijeme izgubilo svoju linearnost, da si ponovno tamo i ako zažmiriš sve će biti isto, kao što je nekad bilo, u tom nekom davnom danu koji više ne postoji. Ili tako samo misliš, sve dok ga riječ, slika ili zvuk ne vrate. Dok stoji i gleda prema obzoru, dok na obrazu osjeća škakljanje kose koja prebire njene pjegice dok je nosi lagani morski vjetar, ona još ne zna da će to biti jedan od tih dana, a da će je u njega vraćati riječ - vriština. Sada je to samo još misao, neuhvatljiva riječ koja se mota glavom, s idejom ali ne i znanjem, što je to zapravo. Možda ovo, tako misli, možda baš to. Kada bi morala reći što je vriština odabrala bi baš ovo - plato na vrhu visoke stijene koja se nadvija nad morem, plato koji udaraju vjetrovi i sol, dok je nebo tmurno, skoro do kraja, sve do definicije daljine u kojoj je sve modro i sunčano i iako ne znaš gdje je to zapravo, ipak djeluje pomalo smirujuće, kao uvjerenje da dobro misliš, da će se sunce jednom doista vratiti. I nekako, kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu u malom mjestašcu, istom kao još deseci njih raštrkanih po obali, udaljenih samo par kilometar jedno od drugog, ali ipak, ovo je ispalo njeno. Veulletes-sur-Mer. Ništa bitnije od ostalih, ništa ljepše od ostalih, a ipak zauvijek posebno, jer tu je, kao što je mogla biti negdje drugdje, ali nije i tu više nema promjene. Kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu, na toj možda vrištini. Tamo u daljini nagovještaj ljeta, na tamnoj obali posipano jesensko lišće, jarko zelena proljetna livada, samo zime, one prave, naizgled nema, ali ako zažmiriš, možeš u zraku osjetiti tanku aromu snijega koji će padati negdje drugdje, aromu onog jutra u kojem se probudiš i kroz prozor ugledaš poznate kulise prekrivene gustim bijelim pahuljama, aromu večeri u kojoj znaš da će preko noći padati, jednostavno znaš, iako to ne znaš objasniti. Ovdje neće, more je previše blizu, dan je previše vlažan i premalo hladan, ali svejedno, i tu je taj miris, miris koji kaže da odlazi posljednji dan prosinca, da je zima, da će, negdje, večeras padati snijeg. I u glavi kao da začuje zvuk vergla dok razmišlja o tome da je mogla biti u Parizu, stati na balkon sa željeznom ogradom, gledati pahulje kako se rastapaju između kamenih kocaka, u nekoj mirnoj četvrti, dok u daljini grad čeka eksploziju ponoći, dok u daljini grad svijetli, blješti, smije se, pleše, svira, viče i teče, kao da je rijeka. Mogla je, ali je ipak izabrala da bude ovdje, ne zna ni sama zašto, ili možda zna, ali nije još vrijeme da o tome razmišlja. I dok se spušta prema mjestašcu, kliktaj galeba reže tišinu nad pučinom i kao da daje znak svijetu da se pokrene. Gleda u pod, gleda u svoje korake, dok dolje nastaju zvukovi, dovikivanje na tom stranom, a tako prisnom jeziku, kotrljanje bačava po kamenom putu, gašenje motora na čamcu, miris ribe, zvonce na vratima male kafeterije, šuštanje kartonske vrećice u koju je skliznulo vruće pecivo. Obala nije lijepa. Nije ni ružna, obale, valjda, ni ne mogu biti ružne. Mislit će o tome dok sjeda na kamenu klupu i gleda prema moru koje jest lijepo, koje i obalu čini ljepšom i toplijom, dok svjetlucavi valovi vlaže crno kamenje, dok iza njenih leđa trube automobili, pričaju ljudi, prolaze djeca na biciklima, nakratko otvorena vrata malog kafea tog čudnog imena Műre#71 prekrivaju kasno poslijepodne zvukom gitare i klavira i tim riječima koje joj izvlače osmijeh na lice: "Prenons-nous la main...Le long de la route...Choisissons nos destins...Sans plus aucun doute..." Puno kasnije, sve je kako je i zamišljala. Vani je mrak, tišina prekriva uspavane ulice, kao da nije Silvestrovo, a mrak je i unutra, u možda jedinom trenutku u kojem je nimalo ne smeta gusti dim koji leluja prostorijom i uvlači se u nosnice, kosu i odjeću, dok zveckaju čaše pune vina, u tom mraku, koji prekriva drvene stolove, škripavi pod i iskru upaljača koji pali cigaretu, tamo negdje, u nejasnom svijetu silueta. Samo na kraju prostorije je svjetlo, prigušeno žuto svjetlo, kao da se vrijeme preokrenulo, kao da se sve zbiva u nekoj davnoj prošlosti, na nekom drugom mjestu, i, ako zažmiri, može zamisliti šuškavost haljine, ruž na usnama, lagani bljesak naušnice, u tom nekom drugom svijetu, u kojem bi joj, možda, odgovarale stvari koje joj ne odgovaraju u ovom. Lagano promukli glas pokrivaju jednako promukli tonovi, škripava truba reže zrak pun dima, kontrabas udara u jedva primjetnom falšu, tako odgovarajućem da bi savršena uštimanost samo pokvarila dojam, metlice prebiru po dobošu, šuškaju kao haljina na zadnjem sjedištu starinskog automobila koji miriše na kožu, zvuk klavirskih tipki kruži po kafeu, visoki tonovi udaraju u rub čaše, oni niski kucaju o drvo, sve je baš onako kako treba. I kao da je sve dogovoreno, kao da netko povlači konce cijele te večeri, pjesma završava i pljesak i žamor utihnu, baš u trenutku kada zvona male kamene crkve označavaju ponoć, svjetla se pale, licima se razlijevaju osmjesi, srce lagano dotiče zaboravljeni i naivni dječji osjećaj povjerenja i nade u sve što dolazi, svijet opet vjeruje u sebe, barem nakratko, možda će već ove večeri ponovno biti ciničan i loš, ali to su te sekunde, te minute, u kojima je opet mlad, kao nekad, kao kad je zamišljen, onakav kakav je trebao biti, te sekunde u kojima su sva srca mlada i otvorena, puna vjere u dan koji dolazi, koji će biti ljepši, bolji i sretniji, nema nimalo sumnje. I zato ti osmijesi, iskreni kao rijetko kada, zato smijeh i želja da plešeš, sam sa sobom, s cijelim svijetom, s ovim danom koji odlazi, dok bend svira: http://www.youtube.com/watch?v=To47GWPnlTI I sve završava tamo gdje je i počelo, na toj možda vrištini, pomalo opet razmišlja o tome, dok dolazi jutro, nezadrživo i neumitno, iako je mrak, iako je tišina, iako mjesto spava, a u tamnoj noći tamno more šušti poput vjetra. Samo tamo, u onoj definiciji daljine, tko zna gdje, jarko narančasta traka šara obzor, možda je to jutro, negdje gdje je već došlo, sunčano i modro, valja vjerovati u to…a možda je to i ponoć, vatromet koji boji nebo u narančasto, negdje gdje baš u ovom trenutku odlazi još jedna godina, sve dok ponoćna zvona ne sklope krug oko cijele planete i baš svugdje bude zaboravljena. I zato je, napokon, ona ovdje. Zato je večeras sama, jer godine prolaze i godine odlaze, ali samo je jedna ovakva. Samo je jedna godina ona u kojoj će posljednji puta odrasti. U kojoj će se zaokružiti sva ona mala odrastanja od ranije i sklopiti u još jedno, posljednje i konačno. I možda će u srcu zauvijek ostati dijete, bilo bi lijepo vjerovati u to, ali svejedno, to je ta godina, koju treba dočekati na miru, sam, s mirisom borova i mora, na možda vrištini, dok se osjećaš dobro i mirno i spokojno kao more, pred jutro, kad odmaraju svi vjetrovi svijeta. I zato je tu. Zato stoji i gleda u mrak, čeka da se tama pretvori u modru i da onda zakorači dalje, u taj život, koji dolazi i koji nosi toliko stvari još nepoznatog predznaka. Nepoznatog sve do posljednje rečenice priče, u kojoj joj netko kaže da će sve biti u redu, s puno modre i sunca, s puno lijepih stvari i osmijeha i s malim zamkama za one loše dane, za bol u trbuhu i suze, zamkama poput vrištine, jer uvijek će se naći netko da joj šapne na uho tu riječ, onda kada stvari budu najlošije, tako da opet osjeti miris i boje ove večeri, rasplesanu sreću ponoći, čuje zvukove benda u malom kafeu i šuštanje mora u mraku, mora koje šušti kao vjetar, metlice na dobošu i haljina, na zadnjem sjedištu automobila, u zaustavljenom trenutku, jednom od onih u kojima je baš sve bilo u redu.

- 13:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #