U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 12.06.2010.
Zašto ću navijati za Honduras...
 Prvo svjetsko prvenstvo kojeg se sjećam ono je iz 1982. godine. Te godine dovršavali smo prvi razred u osnovnoj školi Veljka Vlahovića i po prvi puta u životu osjećali dolazak ljeta. Prvi puta bližio se kraj nekih naših obaveza i dolazio trenutak kada će preteške školske torbe biti bačene u kut ili na dno ormara, a pred nama će biti samo beskrajno dugo ljeto. Svijet je bio prekrasno mjesto, jer bili smo djeca i vjerovali smo da je takav, dok bismo ulazili u našu ulicu, dok smo pored starih trošnih kućica izbijali pred nebodere nad kojima je nebo postajalo crveno i dok su na parkiralištu dječaci koji su školu odradili u jutarnjoj smjeni već trčali za loptom ili klikerali, djevojčice vozile bicikle ili igrale lastiš, a balkoni bili istočkani ljudima koji su u prvom sumraku gledali negdje daleko, promatrali svoju djecu na parkiralištu ili radili neke svoje poslove. I dok je krovove sve više pritiskalo crveno nebo, mi smo se redom osmjehivali prijateljima, a malo kasnije, nakon prolaska kroz haustor i trčanja preko 18 stepenica i roditeljima. Bio je to taj neki svijet u kojem smo se znali smijati i biti sretni i zbog sasvim malih stvari. A male su stvari ionako najveće. Bilo bi lijepo kada bi zapamtili onu sasvim malu, ali sasvim iskrenu sreću i osjećaj da je na svijetu baš sve u redu, u onom trenutku kada s puta iz škole dođeš u ulicu i vidiš prijatelje u igri. Bilo bi lijepo, ali puno toga bi bilo lijepo, pa eto, svejedno nije. Onog dana kada su na Svjetskom prvenstvu igrali Peru i Kamerun imali smo goste. Bio sam još sasvim malen i ne sjećam se tko je bio u gostima, sjećam se samo sunca koje ulazi kroz balkonska vrata, obasjava zidove i spaja se s televizijskim ekranom, na kojem pod tim istim suncem trče igrači u zelenim dresovima i bijelim dresovima s crvenom dijagonalnom prugom. Sjećam se narančasto-crvenog sata na zidu, sjećam se torbe odložene iza fotelje, sjećam se cedevite koju mi je donijela mama. U poluvremenu su pustili pjesmu „Djevojke u ljetnim haljinama volim“. Večernje utakmice nisam smio gledati, ali sjećam se i kako držim ruku na kvaki vrata dnevne sobe, mašem tati i mami, već obučen u pidžamu, baš u trenutku kada Honduras postiže pogodak i na samom početku utakmice dolazi u vodstvo protiv Španjolske. I tako... Bilo je to naše prvo praznično ljeto, prvo nakon dovršenih obaveza, bilo je to i ljeto nogometa, kako onog na televiziji, tako i našeg u ulici, dok se plavo nebo pretvaralo u narančasto, pa zagasito crveno...pa sve dok ne bi postalo crno i s prozora su počeli prvi pozivi da moramo kući. Prvu utakmicu reprezentacije Jugoslavije nisam gledao. Još je trajala škola za vrijeme bezveznih 0:0 sa Sjevernom Irskom. Druge dvije, specijalnim odobrenjem roditeljskog vijeća, mogao sam pogledati. Svi stariji od 30 znaju dobro sve o utakmici Španjolske i Jugoslavije, koju je domaćin dobio 2:1 pogotkom iz potpuno izmišljenog penala. Čudan je taj sport i mnogi su zaboravili da je u trećoj utakmici skupine Jugoslavija pobijedila Honduras 1:0 pogotkom iz jednako izmišljenog penala, nakon što su Hondurašani bili daleko bolji cijelu utakmicu i tako su kući otišli i jedni i drugi. Ali, ovo ipak nije priča o nogometu. Prošlo je od tada gotovo 30 godina, Jugoslavije više nema, Honduras se nikada nije vratio na Svjetsko prvenstvo, u rano ljeto crveno nebo pritišće iste krovove, a neki drugi klinci broje posljednje dane svoje prve školske godine i čekaju svoje prve praznike. Možda u trbuhu osjete one iste leptiriće koje neće baš znati objasniti, sve dok se par godina kasnije ne zagledaju u neku djevojčicu iz susjednog razreda i možda osjete onu sasvim malu sreću, za koju se ponekad čini da je sve manje ljudi na svijetu zna cijeniti. A, nekako...ako netko i zna, ja volim zamišljati da to znaju u Hondurasu. Zamišljam sumrak u Tegucigalpi, dječake i djevojčice u igri, u osmijehu, u prašini i pod crvenim nebom koje pritišće krovove nebodera, u tom dalekom svijetu, svijetu koji zaostaje čak i za nama, sasvim dovoljno zaostaje, tako da u njemu još uvijek ima i onog iskrenog vjerovanja da je svijet lijep i u kojem se djeca još uvijek iz čista mira nasmiju, kada po povratku iz škole vide ulicu punu dječaka i djevojčica u igri. U Hondurasu je i nogomet još uvijek važan na onaj dobar način, na način na koji nam je bio važan kada smo imali sedam godina i kada smo velikim očima upijali sve te daleke stadione, raznobojne dresove, i kada nam se činilo da i kroz televizijski ekran osjećamo miris trave i kožne lopte. Ovih dana cijeli će svijet biti lud za nogometom, ali ako mene pitate, najiskrenija ljubav, strepnja, nada, tuga i veselje bit će u očima honduraških dječaka, dok kroz poluotvorena vrata balkona ulazi sunce, obasjava zidove i spaja se s televizijskim ekranom, na kojem pod tim istim suncem trče nogometaši u plavo-bijelim dresovima.... I mislit će ti dječaci na te utakmice i kasnije tog dana, dok trče za loptom po prašnjavoj ulici, dok djevojčice preskaču lastiš ili voze bicikle, u sumraku... Dok crveno nebo pritišće krovove Tegucigalpe i svijet je lijep i uzbudljiv, onako kako u to vjeruju djeca...  |
- 02:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||