Marketing
Cartas de Durazno 3: Sonetno pismo (Patetismo Uruguayo)
Trinidad, Tacuarembe - Rano ujutro kreću autobusi za ova dva grada. S rijeke se diže maglica, drugačija od one karlovačke, samo tanka pruga bijelog dima leluja gradom, sve do autobusne stanice, gdje se čuju zvukovi jutra, kokodakanje, lavež pasa, živahna priča na španjolskom, koji u mislima nazivam urugvajskim, nekako mi to zvuči prikladnije i prirodnije...mirišu tortille i pržene banane, rascijepljeni mango ima boju prvog jutarnjeg neba, dok je sunce još iza brijega.
Escuela Publica - Pastelno zelene boje, malo tamnije, gotovo maslinaste u podnožju. Vidim je s prozora, iz daljine izgleda kao da ima nevjerojatno uske prozore, ali kada se približiš shvatiš da dojam vara, prozori su uobičajeni, možda tek malo više izduženi nego obični, ali posred svakog od njih s vanjske strane spušta se stupić. Na desnoj strani zgrade su ormarići s obavijestima, na ulaznim vratima visi urugvajska zastava i tako svakog jutra vidim sunce, čak i onda kada ga nema. Ne postoji propisan način odijevanja, ali djeca pomalo nalikuju jedno na drugo, dječaci u bijelim košuljama i kratkim plavim hlačicama, djevojčice s kosom vezanom u pletenice, na biciklima, vrlo često. To je jedan zgodan detalj, djevojčice dolaze na biciklima, dječaci ne, gotovo nikad. I način na koji nose knjige, gotovo nitko nema torbu, djevojčice ih stišću na prsima, dječaci pod rukom. Ponekad čujem školski zbor, pjevaju pjesme koje zvuče tužno.
Oribe, Manuel - Nisam još upoznao sladoledara. Ali Manuel Oribe radi najbolje tortilje u kvartu. S povrćem, s piletinom, s mljevenim mesom, još nisam naučio kako se točno rade, tijesto peče u nečemu što nalikuje na crijep, ostalo prži na nekom starom štednjaku, ali ukus je odličan.
- Normales, picante o muy picante - pita me uz osmijeh svaki puta, nakon što sam gotovo umro kada sam prvi puta naručio muy picante.
- El mas picante - uvijek kažem i smijem se.
- Ay, ay, ay, Croato, quiero morir - pita i smije se glasno, onako kako se ljudi rijetko gdje još smiju. Glasno i srčano, bezbrižno i kao da je sam na svijetu. Razveseli me uvijek.
Durazno - Pomalo ga osjećam. Pomalo, sasvim pomalo, više nisam gost. Jesam, ali počinjem osjećati ono što sam želio. Ono zbog čega ću jednom, kada više ne budem ovdje, kada čujem kako netko izgovara ime toga grada, osjetiti kako se smijem u sebi i osjećam da je to moj grad. Bio sam prekjučer na utakmici i nekako mi je bilo stalo da "naši" pobijede. Pojavljuju se prva poznata lica. Ljudi koje vidim svakoga jutra, koje raspoznajem, oni koji mi se osmjehnu kada se susretnemo na tržnici, dok kupujem voće, dok me vide kako sjedim na klupi, dok šećem pored rijeke.
Oči - Rekao sam ti da ima puno bjeloputih, čak i plavokosih Urugvajaca, ali oči su im uglavnom tamne. Ili smeđe ili gotovo crne, tako da se zjenice utope u tom pogledu. Tvoje oči uvijek su me podsjećale na drvo lješnjaka nadvijeno nad vodu i kada vidim nekoga s takvim očima pomislim na onu priču o tome da ako staviš prst u more da si povezan s cijelim svijetom. Možda vrijedi i ovo. Barem dok sam ovdje. Pogledam tako u nečije oči i zaboli me trbuh, kao da sjedim negdje u nekom parku i čekam te da dođeš i mislim kako nikada nećeš shvatiti koliko je lijepo čekati te i onda te ugledati u daljini i željeti da hodaš što duže, samo da te što duže gledam.
Rivera - General Rivera im je glavna faca, iako sam isprva mislio da je Lavalleyo jednako bitan. Ali čini se da nije, iako i on ima lijepu ulicu. No, Rivera ima cijelu aveniju, a uz to i muzej. Jutros sam prošao njime, nisam imao puno vremena i morat ću se vratiti jer dojam je doista kao da si se vratio u prošlost. Sve je posvećeno 19. stoljeću, sama kuća izgleda kao da je iz tog razdoblja, mislim, vjerojatno i jest, ali i mnoge druge su pa ne ostavljaju u potpunosti takav dojam. A unutra nema niti jedan noviji eksponat. Novine, fotografije, dokumenti, slike, sve ono što je nastalo u 19. stoljeću, sve ono što je nastalo baš tu, u gradiću. Ovo nije gradski muzej, ali je zaustavljeni trenutak, zaustavljeno stoljeće ovog grada.
Avenija platana - Tako je zovu, iako mi baš nije jasno zašto. Mala je, a imaju i nekoliko doista širokih avenija koje opravdavaju svoje ime. No, ova je ispod mojih prozora i sve manje se čudim nazivu. To je jednostavno moja avenija. Gledao sam je u zoru, u rano poslijepodne, kasno uvečer, šetao sam njom dok je gradić spavao, šetao sam njom i mimoilazio se drugim ljudima u 10 ujutro, gledao sam preplanule starce kako igraju šah, djevojku naslonjenu na platanu, s dečkom dovoljno blizu da je može poljubiti svaki tren, ali iz nekog razloga oboje čekaju i malo se sustežu, iako se i iz daljine vidi da su joj obrazi rumeni.
Vjetar - Vjetar ovdje miriše na breskve. I o tome se doista više nema što reći, sve drugo bilo bi suvišno.
Običaji - Zapravo, možda taj termin i nije tako precizan, odnosno preširok je. Ali želio sam ti pričati o tome. Durazno je pun spomenika, osim onog velikog Kolumbu, postoji jedan paviljon koji cijeli izgleda kao spomenik, spomenik karnevalu, spomenik pastirskom psu, spomenik seljaku...ali ono što me na neki način oduševilo, izuzevši te stare, prastare generale koji su se borili za nezavisnost prije 200 godina, nemaju nikakvih političkih spomenika. Na jednom prekrasnom malom trgu, svom u cvijeću, stoje biste...ali biste ljudi koji su bili važni za gradić na jedan sasvim drugi i ljepši način. Spomenik poznatom kirurgu, spomenik pedijatru, takve stvari. Na neki način to me oduševljava.
Leche fresco - Ako se ne probudim sam, a toliko uživam u urugvajskim svitanjima da se trudim da se uvijek probudim sam...onda me budi taj uzvik. "Leche fresco" viče Marcelo, svakoga jutra, kao sat, baš u trenutku kada se tamo daleko iza rijeke na nebu pojavljuju prve kapi crvene. Polagano prolazi ulicom, bijeli konj vuče jednostavno prikolicu na kojoj sjedi on i prelijeva mlijeko iz jedne velike limene posude u drugu. Ima francusku kapu i svakog dana istu sivu jaknu s crvenim ovratnikom. Ima guste obrve, trodnevnu bradicu i puši vlastoručno smotane cigarete, dok prolaze ulicom, svakoga jutra, konj, on i miris mlijeka...
Inundacion - Tu i tamo, šetajući gradom, nailazio sam na te znakove. Inundacion 1963. Inundacion 1997. Inundacion 1984. Inundacion 2007. Blizu rijeke, blizu mjesta na kojem kreću splavovi za susjedna sela, vidio sam natpis Inundacion 2009 i napokon pitao o čemu se radi. Inundacione je - poplava. Yi se često izlijeva, rekli su mi, a ponekad se dogodi i doista velika poplave. Baš 2007. bila je najveća poplava, voda je došla gotovo do središta grada, gotovo je 10 tisuća ljudi evakuirano. Ali ovdje žive uz rijeku, žive s rijekom i poznaju rijeku. Nitko se nije utopio, nitko nije stradao, samo nije bilo ugodno. Ili je bilo jako neugodno, ali prošlo je. Ljudi su se vratili, rijeka je opet postala prijatelj, do nove poplave.
Most - Od početka sam tražio uličicu, park ili nešto što će me podsjećati na Karlovac. Na kraju sam našao most. Drveni most na rijeci Yi, posve nalik onom koranskom. Jedino je niži, tek dva-tri metra iznad vode. Ponekad sjednem tamo, zažmirim i osjećam se kao da sam u Karlovcu. Čujem rijeku, udišem zrak i čini mi se da sam kod kuće. Nedostaješ samo ti, da u potpunom mraku, u nekoj jako toploj ljetnoj večeri, sjediš pored mene, da se ljubimo, ili da samo nasloniš glavu na moje rame i da šutimo i gledamo svijet.
Tamboriles - To je neka vrsta lokalnog karnevala. Postoji čak i spomenik koji je istovremeno i spomenik karnevalu i spomenik bubnju, jer tamboriles su bubnjevi. Za pretpostaviti je da ima puno bubnjeva na tom karnevalu.
Ella Fitzgerald - Sada se vrti na starom gramofonu u mojoj sobi. Vidio sam ga kod vlasnika apartmana, pitao da li ga koristi i rado mi ga je posudio dok sam ovdje. Ima i puno ploča, svakakvih, pa i jazza. Ako želiš live prijenos, upravo na pomalo izlizanoj ploči, škriputavo pjeva
"Oh, oh so nice
Awake or sleeping, it seems
That you keep creeping in my dreams
And it's so nice"
I osjećam se lijepo. Doista lijepo. Nedostaješ samo ti da bude savršeno.
Post je objavljen 20.04.2012. u 16:02 sati.