Marketing
Cartas de Durazno: Drugo pismo, dan četvrti
Dan 4: Vremenska sfera, Jose i jebeni Pedro
No, da. Jednostavno je neizbježno da nešto pođe po zlu. Cijela ideja od početka mi je djelovala neodoljivo simpatično, čak i kada sam mislio da će sve ostati na maštanju i da nikada neću vidjeti Durazno.
Kada su se stvari počele pomicati s mjesta i kada je postajalo sve izglednije da ću doista ostvariti ovaj put i boravak ovdje, bio sam očito previše oduševljen da bih razmišljao o posljedicama.
Jose je star. Nije tamnoput, kao što dosta Urugvajaca nije tamnoputo, ima čak i plavokosih, to me pomalo iznenadilo, iako se osjećam pomalo blesavo zbog toga što me to iznenadilo. Jose je star, miriši na duhan koji mota kvrgavim prstima i on je prvi stanovnik Durazna koji mi je prišao. On ne zna engleski, a ja i dalje samo natucam španjolski, no sjedimo na klupi i pričamo, u sumrak, dok vjetar s rijeke nosi cvjetove magnolije. Ima nekakav stari sako, ispod njega beskrajno čiste bijele košulje, kao da je iz reklame za Ariel ili nešto. Ako sam ga dobro shvatio jednom tjedno njihova "žena" pere košulje na rijeci, sapunom, trljajući ih o nekakvu drvenu spravu. "Žena" nije njegova supruga ili nešto, već je to žena koja radi u njihovoj kući, ne zovu je sluškinjom ili domaćicom ili štajaznam, nego baš tako, naša žena, nuestra mujer...
Jose ima neodoljiv smiješak, iako ima pokvarene zube 70-godišnjaka i smije se dok me upoznaje s posljedicom na koju nisam mislio.
- Pe..tar - kaže nespretno...
- Si - kažem ja folirajući se da znam španjolski - como Peter.
- Aaaa! - smije se zli starac - Pedro! Eres Pedro!
Ne želim bit jebeni Pedro. Tko se dovraga zove Pedro?
Očito ja.
Durazno nije slučajno breskvograd. Dva "colonela", Rivero i Lavalleja, tu su se našli 1825. godine kod drva breskve i dogovorili savezništvo u borbi za nezavisnost. Rivera se zvao Fructuoso. Čudan je ovo grad i zemlja, kažem ti. Fructuoso. Pitao sam Josea da li se Lavalleya onda zvao Glucuoso ali nije shvatio moj suptilni humor. Možda se i uvrijedio, u Urugvaju ne treba zbijati šale sa slavnim generalima iz povijesti.
Ali, danas sam ti zapravo htio pisati o spomeniku Kristoforu Kolumbu, ili Cristobalu Colonu, da budem u urugvajskom duhu. Ogroman bijeli izduženi spomenik, sa stepenicama u podnožju, masivnim donjim dijelom i onda izdignutim dijelom koji podsjeća na antičke stupove. Svuda oko spomenika, na razmaku od jedno deset metara je drveće, palme, lipe, neko drveće kojem ne znam imena...ali najzanimljivija je sfera. Na samom vrhu je kugla koju oni zovu sfera i u kojoj je 1892. godine kada je podignut spomenik uz 400. obljetnicu otkrića Amerike (premda oni tvrde da su bili tamo i prije nego što su ih otkrili) ostavljena hrpa materijala. Novine, fotografije, dokumenti, pozdravi onima koji dolaze. Otvorili su sferu 1992. godine, cijeli gradić je bio na trgu, sve to zvuči mi prekrasno i žao mi je što nisam tada bio ovdje. I onda su napravili isto, u sferu su stavili sve što je bilo važno u Duraznu 1992. godine i neki novi stanovnici gradića otvorit će to 2092. godine. To mi je nekako jako lijepo.
Sada je kasno poslijepodne, sunce je još uvijek jako, probija se kroz krošnje platana u drvoredu koji vidim s prozora, tiho je, samo se negdje iz daljine čuje smijeh djece. U zraku se osjeća miris breskvi. Ne znam jesam li poludio, ali doista ga osjećam.
Navečer ću jednostavno izaći i hodati tim drvoredom, gledati pročelja, balkone, slušati život.
A onda ću opet misliti na tebe i nadati se da ću te sanjati.
Te amo,
P.
Post je objavljen 18.04.2012. u 00:04 sati.