Marketing
Cartas de Durazno*
*Uvod: Da možeš otić bilo gdje na svijetu, gdje bi otišao?
- Ne znam. Možda u neki grad koji nitko ne bi baš odabrao. Nekamo u Južnoj Americi možda. Urugvaj. Da, Urugvaj bi bio u redu. Ali ne u Montevideo. Neki mali gradić. I znaš, da budem tamo, šest mjeseci ili tako nešto. Da ne budem turist. Da upoznam taj grad, da znam kako miriše park u ljeto, a kako prije kiše, kakvi se zvukovi čuju noću, dok gledaš s prozora prema rijeci, da znam kako se zove sladoledar, gdje je najbolja pizza i kuda idu studenti u petak navečer. Tako da ako poslije, netko, nekad, nekamo...spomene taj grad, da osjetim da je moj. Da se sjetim čovjeka za pultom dućana i njegovog osmijeha, klinaca kako u rano jutro krmeljavih očiju idu u školu i naziva ulica na svježe obojanim pročeljima. To bi bilo lijepo.
Nikada nisam otišao u Durazno, Urugvaj. Ali možda to nije razlog da ne pošaljem nekoliko pisama iz njega...
1. SUNCOKRETI
Sjedim u parku i razmišljam što ga čini toliko drugačijim od naših parkova. Gdje god se okrenem vidim zelenu, ali opet mi se nekako čini da je zelenila puno manje.
Možda je stvar u travi, mislim da je baš u tome stvar.
Manje je trave naokolo, sve je popločano, jako uredno i zgodno, ali smanjuje dojam zelenila. Umjesto onog rešetkastog načina po našim gradovima, klupe imaju samo jedan širi drveni naslon i mogu ti reći da nekako bolje odgovara leđima.
Ali, vratit ću se parku, moram ti prije ispričati o dolasku.
Vozili smo se u nekakvom čudnom autobusu, izgleda kao da je iz prošlog stoljeća. Ili možda pretprošlog. Svijetloplave boje (to me podsjetilo na Karlovac), ali na barem pola površine boja je ili potpuno izblijedjela ili zahrđala. Umjesto stolica unutra su drvene klupe i općenito imaš dojam da se voziš u nekakvoj konzervi. Ceste su preloše, ali ljudi su očito na to naviknuli i nitko se ne žali. Bilo je zanimljivo zapravo, atmosfera kao iz filmova, oko mene sva ta nepoznata lica, preplanula, žene s maramama oko glave i kokošima u košarama, s raznobojnim uzorcima na puloverima, pomalo izborane, muškarci u tim čudnim starinskim sakoima, košuljama ispod njih, samo mladi izgledaju kao mladi, možda tek mrvicu u zaostatku za svijetom, dečki s dugim kosama i crnim majicama, djevojke u šarenim majicama, izblijedjelim trapericama, jedino nema starki, morat ću ih naučit tome.
Ali to sam ti zapravo počeo pričati zbog nečeg drugog. Kada smo dolazili u Durazno, nekih par kilometara prije gradića, kada već vidiš svjetla u daljini, počinju polja suncokreta. Ne mogu ti opisati koliko ih je. Vani je bio sumrak i to je nekako još pojačavalo dojam, nebo je bilo zelenkasto, samo na rubovima se prelijevala crvena, ali zrak je još bio vedar, kao da ti suncokreti daju svjetlo koje su upijali cijeli dan. Fotkao sam ali fotka ne može pokazati kako to doista izgleda, jer kad stojiš tamo posred ceste, osjećaš da si u Urugvaju, mirišeš zrak, vodu i gledaš to nebo i svuda oko sebe, čini ti se da tim poljima nema kraja. Sigurno dva-tri kilometra se vuku ta polja, gotovo sve do gradića.
No, da se vratim vremenu sadašnjem. Sjedim i dalje u tom parku, večer miriše na breskve i to mi izvlači osmijeh na lice jer, nevjerojatno, nakon svih priprema, dogovora, pregovora, odluka...tek sam danas saznao da Durazno zapravo znači - breskva! Ja sam u Breskvi dakle. Ili Breskvogradu. To mi je nekako nevjerojatno simpatično.
U parku je puno ljudi, sunce već polako zalazi i probija se kroz krošnje, ima par mjesta na kojima ako pogledaš izgleda kao da je upereno ravno u moje oči, kao da je tu baš zbog mene. Ali nije da si utvaram takve stvari :) No, lijepo je.
Ljudi šeću naokolo, tinejdžeri se vraćaju iz škole, neki ližu sladoled, kasni rujan je njima već poprilično proljeće. Ovo nešto malo španjolskog što znam nije dovoljno da znam o čemu pričaju, ali neke stvari mogu se naslutiti. Vidim malene dječake kako drže mame za ruke i nešto ih moljakaju i znam da traže sladoled, to je tako jasno i tako je lijepo i...osmjehujuće...A mame se malo mršte, malo pregovaraju, malo pokušavaju objasniti, ali na kraju odustaju, znaju i same, odmah, čim razgovor počne, znaju da će odustati, znam i ja i osmjehnemo se ponekad ako izmijenimo pogled, iako ne znaju da ja nemam pojma o španjolskom. I onda odlaze do sladoledara, kao u nekim starim vremenima za koja misliš da više ne postoje, ali postoje, evo baš tu u Duraznu, Urugvaj, sladoledar u bijeloj kuti, sa sladoledom na kolicima, s poklopcima na pet različitih okusa, kolica su mu između dvije palme, ima čak i šešir, sve je kao da sam u filmu iz šezdesetih, osim što ovo nije film i stvarno sve to postoji. Nisam probao sladoled, ali pogađam od čega je, miris vanilije širi se cijelim parkom, to je lako, čokoladu i jagodu mislim da sam bez problema pogodio već po izgledu, ima još jedan bijeli, prvo sam pomislio limun, ali aroma koja se lagano osjeti u zraku kada povjetarac s rijeke zapuše baš u trenutku kada dječak prođe pored moje klupe upućuje da je možda ipak riječ o limeti. I ima još nešto, blago krem boje, možda je to lješnjak, ne znam.
Mogao bih ti sada pričati o gradu dosta toga, ali mislim da nije vrijeme. Tek mi je prvi dan ovdje, prvi cijeli dan, prvih dan u kojem sam proveo 24 sata u Urugvaju.
Želim znati više. Ne znam, čini mi se da je tako pravilnije.
Rijeka im se zove Yi. To je pomalo smiješno, ali rijeka je lijepa. Ne znam, čudno mi je ime, znaš moje glupe tvrdoglavosti, gotovo da mi je pokvarilo cijeli boravak ovdje. Čovjek od rijeke u Urugvaju očekuje da se zove Negra, Parana, Ibarra, ili štajaznam. A ne Yi. Jebo ih Yi, kao da sam u Kini.
Ipak, lijepa je, podsjeća me pomalo na Koranu, no to je valjda normalno, mislim da bi me u ovim okolnostima sve podsjećalo na Koranu. Kao što me sve podsjeća na tebe.
"Zaustio" sam sad da ti kažem laku noć i onda shvatio da je to zapravo smiješno. Jer, ne znam kada ćeš čitati ovo pismo. Pa, možeš zamisliti kako sam ti uputio upravo onaj pozdrav koji je najprikladniji. Mislim da ću ti sutra napisati malo više o trgu.
Volim te Teodora,
Petar
Post je objavljen 10.04.2012. u 21:52 sati.