25.06.2010., petak

GLAS SELEKTORA: pobjednička priča



Raduje me i čast mi je proglasiti da je na natječaju Casanovafesta za blegersku erotsku priču pobijedila priča „Erotcka“ blogerice

MARCHELINA

Marchelina će se predstaviti posljednjeg dana festivala u beach-baru „Dionis“ na vrsarskom poluotoku Montraker u 20 sati.

Pozivamo blogere Istre (a naravno i ostale) da nam se pridruže.

Selektor
Babl







- 16:54 - Komentari (49) - Isprintaj - #

22.06.2010., utorak

GLAS SELEKTORA: o glasovanju


JEDAN ILI VIŠE GLASOVA?


Premišljajući kako složiti ovaj natječaj svašta mi je padalo na pamet, sve u nakani kako da bude što zanimljiviji i bolji. Jedan od zahtjeva pred svakim natječajem je da bude što pravičniji, koliko je to moguće.

Kako izabrati pobjedničku priču? (Molim da obratite pozornost da ne rabim izraz "najbolju". Ako želite, možemo drugom prilikom i o tome. Time, naravno, ne želim reći da naša pobjednička priča nije i najbolja.)

Drago mi je da smo se oko svođenja žirija samo na eventualnu vatrogasnu ulogu svi složili. (Barem tako sam protumačio da to nije trebalo opširnije obrazlagati i nije bilo značajnih zamjerki toj odluci.) Dakle, svi su se suglasili da je glasanje čitatenja bolji put.

Preostalo je pitanje - kako glasati?

Uobičajeni i najlakši način je da svaki glasač glasa za jednu priču. Tehnički ne bi bilo teško složiti tabelu, ali to bi u prvom redu bilo dosadnije od ovoga što smo imali. Zanemarimo dosadu, kada bi to dovelo do pravične i poštene odluke ne bih imao ništa protiv. Međutim, prisjetio sam se posljednjih predsjedničkih izbora i to me dovelo u sumnju da bi tim putem postigli cilj.

Ne znam kako vi, ali moja situacija je izgledala ovako: moj favorit bila je Vesna Pusić (molim vas da sada i ovdje ne počnemo razgovor na tu temu), ono što sam znao o Josipoviću mi se sviđalo, ali znao sam da znam premalo da bih mogao bez krzmanja glasati za njega, a za Bandića sam mislio da bi bila katastrofa i sramota za zemlju da je bio izabran. Najradije bih glasao za Vesnu, ali sam se bojao da bi to umanjilo usjeh Josipovića, što bi moglo dovesti do pobjede Bandića. Ostale kandidate ocijenio sam, barem za sebe, u toj trci nevažnima.

Pretpostavljam da se mnogo ljudi našlo u istoj ili sličnoj situaciji.

Naposljetku sam dao glas za Josipovića, čim je u prvom redu oštećena Pusićka. Primijenjeno na naša natječaj: što ako mi se dvije ili više priča učine jednako dobrima ili ako za dvije ili više priča ocijenim da su zaslužile pobijediti iz različitih razloga?

Razmišljajući o tome odlučio sam predložiti upravi Casanovafesta upravo ovaj način glasanja (glasovanja) koji smo imali. Ne tvrdim da je savršen, ali sam uvjeren da je bolji od uobičajenih. Možda bi bio bolji da se mogao dati samo po jedan pozitivan i negativan glas? Možda bi bio bolji da nije bilo mogućnosti negativnog izjašnjavanja?

Nažalost, takav način glasanja je nemoguć na današnjim političkim izborima dok se tehnologija svodi na papirić i olovku. Jedan glas na listiću, a drugi ga čini nevažećim, osiguravaju da netko iz komisije koja prebrojava glasove ne dopisuje. Međutim, jednoga dana (uskoro?) možda će se glasati elektronskim putem, pa će tako nešto biti moguće. Utoliko me je zanimalo na ovom malom primjeru isprobati nešto što će možda biti rješenje za budućnost.

Da ne idemo predaleko u budućnost, nadam se da će se ovaj natječaj ponoviti i dogodine, a sada je pravi čas da ga napravimo boljim i zanimljivijim.



- 11:16 - Komentari (41) - Isprintaj - #

21.06.2010., ponedjeljak

GLAS SELEKTORA: glasanje je završeno

odbrojavanje počinje

Glasanje je završeno.

Nakon bitke valja prebrojiti mrtve, dotući ranjenike, odsjeći prste da se skine prstenje, preokrenuti džepove, povaditi zlatne zube... Kako je tehnologija uznapredovala, medicinska, možda bismo štogod mogli naći i za transplantaciju organa.

Ovako:
- surovo se neću obazirati na priče koje su dobile manje od četrdeset (40) komentara,
- pronaći dvostruka i višestruka javljanja: ako je nekome isti bloger (ili blogerica, naravno) ostavio više pohvalnih ili negativnih komentara, sve ću ih računati tek kao jedan,
- neću uračunavati neutralna javljanja koja ne govore o priči, već se odnose na natječaj općenito, međusobna razjašnjavanja komentatora i slično, tipa „Otkud ja ovdje?“, „Šmokljane prepotentni, i ti si se drznuo javiti!“, „Sve vas mrzim!“ i tako dalje,
- neću uračunati ni ako se sam autor javio (izjave tipa „Hvala svima kojima se sviđa moja priča“ samo su znak pristojnosti, a ne glas podrške koji treba uzeti u obzir),
- provjeriti ću validnost glasača, koliko je to moguće, jesu li zaista blogeri ili možda fantomi iskrsnuli samo zbog utjecaja na rezultat glasanja.

Nadam se da sam uzeo u obzir sve potrebno da bih došao do priče za koju se najveći broj čitatelja izjasnio kao dostojnu da bude pobjednička u ovom natječaju.

Bilo bi lijepo da to još netko tako izbroji – četiri oka više vide nego dva! – da provjerimo jesam li to valjano uradio.



- 00:00 - Komentari (65) - Isprintaj - #

18.06.2010., petak

GLAS SELEKTORA: priča se primiče kraju

JOŠ 48 SATI
ZA GLASANJE!



Objavljen je i posljednji rad u konkurenciji za najbolju blogersku erotsku priču Casanovafesta. Od 18. svibnja do 18. lipnja objavljeno je šezdeset i devet priča. Kako je brzo protekao mjesec uz zanimljivo štivo u dobrom društvu!

MOŽETE GLASATI JOŠ 48 SATI da bi i priče koje su posljednje objavljene imale jednake izglede kao i one objavljene na početku natječaja. Dakle, tijekom subote i nedjelje možete odvojiti nešto vremena da pogledate jeste li neku priču propustili, neku površno očitali, neku neopravdano zanemarili... Možete dati svoj glas svakoj priči koja vam se svidi ili samo onoj koju smatrate najboljom. Dapače, ako za neku ocijenite da nije zaslužila da eventualno bude nagrađena, možete dati i negativan glas.

Pobjednik natječaja bit će proglašen u Vrsaru na Casanovafestu.






- 23:48 - Komentari (23) - Isprintaj - #

MORSKA ZVIJEZDA: Casanovina ptica



morska zvijezda


GALEB


Naga je izašla iz mora i legla na ručnik prostrt preko spužve na vreloj kamenoj ploči.

Savila je koljena i blago razmakla noge. Sunce je ulazilo direktno u nju i zrakasto se širilo sve do tjemena i nožnih prsta. Na ranije nauljenom tijelu blistale su se kapi vode. Zatvorila je oči, oblizala slane usne i ruke položila na grudi ćuteći mekoću vlažne kože i čvrste bradavice. Zaigrala se.

Bila je kao opijena pjesmom cvrčaka i laganim ljuljuškanjem mora.

Bože, kakva divota! Još samo da je…

U godinu dana nije uspjela zaboraviti njegove oči ni shvatiti nerazuman govor svog tijela iako su joj već prvi dan rekli da je oženjen za malu iz mista. Pamtila je i ton njegove rečenice: “Znan šta bi radija s tobon, ali ne znan šta bi sa sobon”, rečenice na koju nije odgovorila jer se isto to i sama pitala.

Sjena koja je pala preko nje prekinula joj je misli. Gol je stajao iznad nje kao otjelovljenje njene želje, kao isklesan iz sjajnog, crnog mramora s nabreklim udom među nogama i s prstom na usnama:

“Psst! Ostani tako”!

Tjelom joj je preletio vreli vjetar i riječ koju je zaustila ostala je neizrečena. Uvukao joj se između nogu, raširio ih odlučnim pokretom i polegao preko njenog tijela. Odmaknuvši joj ruke s grudi svojim ih je rukama prikovao za kamen. Požudno joj je ljubio oči, usne, vrat i grudi dubokim glasom šapćući između poljubaca:

“Pobigla si mi prošlo lito, ali ovo nećeš. Već po ure iza stine čekan da izadješ iz mora.”

Ušao je u nju silovito, a njoj se činilo da u njoj vrije zapjenjeno more i šumno se razbija o stijenke njene utrobe. Pred sklopljenim joj očima rastvarali su se cvetovi u boji purpura. Kamena ploča pod njom postala je užarena lava i nosila je…

Sluteći da joj se u grlu rađa krik stavio je ruku preko njenih usana, a svoje lice čvrsto utisnuo u njezinu kosu.

Vjetar je pao, umirilo se more. Ležao je uz nju teško dišući, a ona je na Venerin brijeg položila dlan osijećajući kako pod njim pulsiraju mišići.

“Moga si me ugušit!”

”Najeba bi da su nas oni tamo čuli. Skužaj za ovi prepad, večeras ćemo na Škojiću na tanane”, rekao je ustajući, a onda skočio i zaplivao prema suprotnom kraju uvale.

Izdižući glavu iznad stijene na nevelikoj udaljenosti vidjela je ljude zabavljene sendvičima i pivom. Smiješila se znajući da će ovo biti ljeto za pamćenje, a more zna čuvati tajne. "Moj galebe...", zapjevala je naglas.


- 23:47 - Komentari (47) - Isprintaj - #

BABSBERRY: gotovo u posljednji čas



fairytales467


Kroz zaboravljeno vrijeme


Kroz zaboravljeno vrijeme što juri kao propuh što iz svemira me guši, tražim zadnjim snagama svojih misli još jedan pogled topline u ovom svijetu ludom. Prelazim pogledom preko kišnih kapi na svom prašnjavom prozoru. Sve oko mene obavila je magla sivila i praznine, a ja... ja čekam. Čekam jutro da dođeš i unese mi svježinu u snove, razbiješ sivilo mojih misli. Melankolija jer nisi tu uvlači se u svaku poru moje kože i ludim jer me veseli tvoj zvonki glas, a lica ti ne vidim osim ako oči ne zatvorim.

I sad sjedim sama u kutu ovih praznih zidova i čekam. Nema kiše na prašnjavim prozorima, nema sivila u mojim mislima, samo tišina, odsjaj svijeće i miris koji me nosi... lagano treperim. Osluškujem, svake sekunde ćeš doći. Tu si, tiho kucaš na moja vrata. Srce sve brže i brže kuca. Tu si. Otvaram vrata, smiješiš mi se slatko. Grliš me! U meni sve ludi od sreće i želim, želim iskočiti iz sebe. Grlim te kao da vječnost je nestala u treptaju jednom dok izgaram od strasti za poljupcem jednim. Ljubim te polako, tvoje usne mirisne kao vrele višnje oduzimaju mi dah. Spuštaš cjelov na moje rame, topim se pod tvojim toplim dahom. Osjećam kako treseš se. Osjećam kako srce ludo skače ispod tvoje košulje. Žurio si i sad smješkam se neodoljivom samo, tebi znanom žudnjom koja otkriva kako želim svaki djelić tvoga tijela. Shvatio si da znam da si žurio, da žurio si k meni u moje naručje. Stišćeš me sve više i više uz sebe. Privijaš moje tijelo uz svoje. Osjećam se kao da ti na dlan stanem, dršćem od slabosti na tvoje poglede. Gledaš me kao da od stakla sam i zima me hvata od tog pogleda... kao da gola sam pred cijelim svijetom. Ništa ti ne mogu sakriti. Znaš svaki kutak mojih misli, svaki kutak moje prošlosti, svaki kutak mog tijela, svaki ožiljak mog srca. Sve zacijelio si svojim usnama.

Mirišeš mi kosu koju prala sam tvojim šamponom, mirišeš tijelo koje miriše po tebi i smiješ se jer znaš da to radim samo kad ne mogu bez tebe ni korak dalje. U očima ti vidim kako u mislima gledaš pohotno kako prstima prelazim po svojim čvrstim bedrima i mekim njedrima. Prstima ispreplićeš se oko kopče na mojoj košulji, u jednom laganom potezu ona klizi s moje kože obasjane sunčevim zrakama u suton. Pričaš mi o maslinama i ružinim laticama. Dodiruješ me lagano kao da sam od čokoladnog porculana, kao da bojiš se ne ozlijediti svojim snažnim rukama krhko preplanulo tijelo moje duše. Smješkam se i sad vise ne mogu, ne mogu igrati tu igru. Previše si mi nedostajao da prepuštam se romantici. Nesputana, golih grudiju stišćem se uz tebe i darivam te poljupcima jer duljina vječnosti me vezivala konopima tišina. Počinjem lagano, zatim malo jače i polako postajem gotovo gruba da pokažem ti kako nisam porculanska lutka. Naslanjam te na zid i vođena strašću gubim razum. Više ne vidim ništa osim tvog putenog tijela. Jednim potezom oslobađam te i puštaš jedan kratak uzdah olakšanja. Spuštam se na koljena i ljubim svaki dio tvog uzavrelog i mokrog tijela. Gledaš me kako pohotno približavam se do zadnje točke usijanja, uzdišeš sporo i teško. Kao da sparina guši te svojim teškim notama tihog predvečerja. Primaš me za bradu i privlačiš k sebi. Oslobađaš moje tijelo zadnjih lanaca sputanosti i daješ mi da dišem punim plućima u tvom naručju. Podižeš me i nosiš na meku postelju satkanu od srebrenih niti mjesečine što polako približava se. Spustaš me nježno kao da sam leptir zadnjeg proljetnog sunca i dodiruješ pupoljke svojim usnama. Miluješ svaki kutak mog tijela vršcima svojih prstiju kao da tražiš novi drhtaj, novi uzdah. Poigravaš se mojim umom ljubeći me tiho po oblinama dok prstima tražiš točku s koje ćemo zajedno uroniti u more beskrajnih užitaka. Uzimaš me nježno, strastveno i polako postajemo jedno. Ispreplićeš prste po mom uzavrelom tijelu, kao pauk radiš mrežu dodira i vodiš me, vodiš do zvijezda dalekog beskraja. Spojeni u igri ljuljanja, radosni kao prvi vjesnici ranog proljeća, udišemo note naših mokrih tijela. Osluškujem zvukove tvoje sreće kako spuštaju se niz moja bedra i postaje mi sve toplije i toplije.

Njišeš se u mom krilu, nježno i slatko. Puštam ti da uranjaš u moje tijelo onako kako sanjaš noćima kad tražiš me pored sebe u svojoj postelji. Puštam se tebi. Tvoja sam...


- 23:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

LUCIJA: čudom uskrsnula!


Samo tvoja
- otvara se samo s Firefoxom -


Maskenbal


Burin je lagano brijao već išibano hladno lice časne Eleonore. Zelene mačije oči su sjevale ubijajući prolaznike. Ugodno ju je stezala crna haljina s dodanim mjestimičnim detaljima oko dekoltea i rukava, bijelom bojom. Visoki razrez se propinjao uz nogu sve do pomalo čak i promrzlih prepona, pokazujući povremeno učinjenim većim korakom, rub čipkastih čarapa. Podignutu kosu je skrila kapuljačom koja je bila sastavni dio haljine. Petice koje su od zime bile ukrućene stršile su kroz haljinu nagovještavajući ujedno bludnost njenih misli.
Bila je poželjna, prvo sebi pa vidno i drugima, muškarcima, ali je pogledavala i pokoja žena kopajući joj oči u mislima.

Noge ukrašene lakiranim crnim štiklama diktirale su ritam i njihanje kukova. Napokon, onako promrzla gurnula je teška vrata nekadašnje tvornice. Pregledajući redom maske tražila je pogledom svog župnika misleći kako će večeras s obzirom na prvi prizor, izgleda ostati uskraćena.

Iz polumračnog kuta su zasvjetlucale krvoločne, pohotne oči. Mazno se donjihala do njih razoružavajući ih pohlepnim pogledom, dok su još više ukrućene petice signalizirale da je plijen na vidiku. Znala je, kad već nema župnika, da je pronašla svoju životinju koja zna prepoznati njen uzavreli tjesnac od pomahnitale požude.

Grickala je povremeno njegove krvlju napunjene i od popivenog pića slatke usnice. Razumjeli su se u dvi-tri riječi kao srodne duše koje se sporazumijevaju i pogledom. Bilo je očito da će nestati iz tvornice u vrlo kratkom vremenu.

Vozio je polako milujući joj rub čarapa i prstom dublje zadirući do gaćica. Povremeno su bljeskale njene noge ispod njegovih požudnih ruku koje su se spuštale do cipela. Prizivao ih je rub šumice.

U sekundi je spustio sjedala i njene su prepone već grlile njegovu glavu ispod životinjske maske. Nije željela da je skine. Kružio je rukama po njenom tijelu stežući joj povremeno nabrekle petice. Svojim pohlepnim milovanjima odagnao je svu beživotnost njenog života.

Časna koja je zavela zvijer!

Sad ispod svoje ruke osjeća pulsiranja koja su bila sve ukrućenija i jača! Zajašila ga je da utaži riku njegove životinje. Tresla se od pohote povremeno mu ostavljajući tragove nokata na mjestima koja je posesivno dodirivala, dok joj je on istovremeno i polako krotio vruče i nateklo grotlo pred eksplozijom.

Srušili su se tako uništeni ispuštajući urlike koji su prolamali tišinu kad se na obzoru pojavljivala zora.



- 19:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

SNJEŽANA: približavanje



Prosinačko popodne


ljubavnici


Kreću u rano jutro. Ona s mora, on s kontinenta. Tajni ljubavnici, sa snažnom željom, uzbuđeni, nestrpljivi, željni.... željni i razgovora i dodira i poljubaca i pogleda.

Mjesto je uvijek isto, negdje na pola puta, dogovori se obavljaju bez suvišnih riječi.

Dvije noge u dva auta s dvije suprotne strane s čežnjom pritišću papučicu gasa.

Rano je jutro, autocesta puna ljudi. U dva auta na toj autocesti dvoje je ljudi koje požuruje žudnja, koji jure u dan posvećen ljubavi u svakom smislu te riječi.

Ona je jutros malo promijenila plan. Proljeće je sramežljivo stiglo. Previše je hladno za ljetno izdanje, ali propustila je jutros obući gaćice. Osjeća samo najlonke koje su svakim kilometrom sve vlažnije i mokrije i natopljenije.

Stiže prva i skreće u sporednu, slijepu ulicu. Vozi do kraja, staje iza zadnjeg objekta u toj ulici te uzima telefon. Daje mu upute bez navođenja razloga. Možda će znati, možda će sumnjati, možda mu misli krenu u sasvim drugom smjeru. Ali to nije bitno.

Nestrpljivo pogledava retrovizor. Parkira se do nje, ona ga zamoli da nakratko prijeđe u njen auta. Ljubi ga bez riječi, puna želje. On uzvraća, upitnog pogleda, ali bez glasno izraženog pitanja. Jezici se isprepliću, slina se miješa. Ona lagano širi noge i vodi njegovu ruku prema izvoru svojih sokova. Uzbuđenje u njegovom glasu i uzdasima dovodi je do bunila. Odmiče mu ruku i tjera ga natrag u njegov auto, odlaze na jučer dogovorenu kavu. S nestrpljenjem je naručuju, konobarica se čini tako sporom tog jutra. Za susjednim stolovima ljudi na jutarnjim kavama, raspravljaju o svemu i svačemu, njihove teme zvuče tako trivijalne u njihovim užarenim mozgovima.

'Nadao sam se da će biti manje ljudi', progovara on. Teško se koncentriraju i gledaju u hotelski objekt s druge strane ceste. Tako je blizu, a tako daleko. Nakon 10 minuta ispijanja kave, a koje kao da je trajalo barem sat i pol, prelaze cestu, s rukom u ruci. Ulaze, brzinski se rješavaju birokracije i kreću po stepenicama na prvi kat. Pred vratima sobe ljubi ga požudno, strasno, rukama kreće među njegove noge kako bi se uvjerila u njegovu želju. On jedva pogađa bravu, ali ulaze... zatvaraju vrata... podiže joj suknju... para najlonke i dodiruje ju nježno i odlučno kroz nastalu rupu. Ona se baca na krevet, njegov jezik uranja u vlažnu toplinu, ona se izvija i stenje od užitka, on uzdiše od opijenosti mirisom i okusom. Ona ga želi u sebi... on se želi zabiti u nju... Oslobađa se hlača i zabija žestoko, silno, jako. Njezini se sokovi hvataju za njegovu majicu, sve je puno mirisa njihovih tijela koja se izvijaju, željni jedno drugog, željni spajanja. I ni ne pokušavajući se osloboditi odjeće, njihova požuda završava u glasnoj eksploziji.




- 19:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ANTE: kao u raju

PANCIROV


Antimonija


Bijaše to u doba epskih godina, u nekoj fantastičnoj dimenziji pomiješane renesanse i antike gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to u Antimoniji, bogatoj monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002….

Svake nedjelje, nakon svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, okupljala se sva gradska čeljad, da vide caricu Izvorinku, jebozovnu ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu podsvjesnog karaktera Lucrezie Borgia, a naravi Bogorodice....

--------------------------------------------------------------------------------------------
INTERVENCIJA SELEKTORA: Nažalost, moram prekinuti ovu zanimljivu priču. Naime, Ante P. nije pažljivo pročitao pravila natječaja. Traže se NEOBJAVLJENE priče, a kako se natječaj odvija na blogu, to svakako uključuje priče objavljene na blogovima. "Antimonija" je već objavljena:

http://antepancirov.blogspot.com/2009/09/antimonija-bajka-o-sibeniku.html

U nastavku priče možete uživati ovdje.




- 11:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.06.2010., četvrtak

RUJANKA: malo je trebalo


Septy




Pička zvana želja


Ušla sam u lift i pritisnula tipku... Prsti su mi podrhtavali od napetosti i iščekivanja: da li je zbilja onakva kao što mislim, šta će ona pomisliti o meni, kako ću se ponašati na njenom terenu i zašto, dovraga, nismo otišle na drugo mjesto...

Dugo sam čekala taj susret očekujući ništa i sve...

Lift je stao, vrata su se otvorila... Stajala je naslonjena na dovratku, okrenuta bočno, jedne noge lagano podignute uz zid, u crnoj kratkoj pripijenoj haljinici, pomalo zamišljenog pogleda, kao da je tu slučajno... Bila je jebeno prekrasna!

Okrenula se i pogledala me, usne razvukla u osmijeh... Oči su joj caklile, skanirala me primjetno od glave do pete čvrstim muškim pogledom... Odmah sam osjetila trnce.

Prišle smo si, zagrlile se bez riječi i jako stisnule nekoliko trenutaka... Nosnice su mi se raširile u njenoj kosi, mirisala je na dunje i pustinjske vjetrove...

Odmaknule smo se i osmotrile... ''Divna si mi'' rekle smo uglas. "Dođi, idemo u ured", uhvatila me za ruku i povela.

Hodala je kao antilopa... Visoke štikle... vitke, glatke, preplanule noge što izviruju iz uske minice sa rasporom na leđima... i dupe... Ljudi - DUPE!!! Božanstveno... Ostah bez daha... Malo mi je falilo da se ne spotaknem preko nje

Ušle smo u njen ured, nešto je izbiflala sekretarici i zatvorila vrata za nama. Sjele smo pričale, došla je kava, piće... Otvarala sam usta, iznosila neke trivijalnosti... Ona mi se šetkala ispred nosa, dodirivala ''slučajno'' nogom u prolazu, njihala dupetom na dohvat ruke... Stezala sam šake u naslon stolice jedva se kontrolirajući... Telefoni su zvonili, javljala se zavaljena u fotelji prekrštenih nogu, s cigaretom u rukama, lagano otpuhujući dimove, a ja sam ju bez riječi gledala... Skroz sam bila omađijana.

Prošlo je... Koliko ono, vijek ili dva? Morala sam ići, čekao ju je važan klijent, sastanak, obaveze... pičke materine...

"Šteta... drugi put... trebali bi... trebali smo...", lupale smo fraze u nemogućnosti da kažemo ono što su nam tijela govorila.

"Dolazim za 5 minuta, samo da ispratim gospođu", rekla je sekretarici i posla sa mnom niz hodnik ka liftu.

"Samo tren, moram da odem do toaleta", rekla sam. Ona me dovela do vrata otvorila ih i zastala... Provukla sam se pored nje, stajala je na 5 cm od mene, duboko disala kroz nosnice i gledala me u oči... Srce mi je luđački počelo lupati: sad ili nikad, pomislila sam, inače ću se godinu dana kajati. Zgrabila sam ju za ruku i bez riječi uvukla u toalet. Zaključala je brzo vrata za nama... a onda su nam se usne konačno spojile. Prozor neba...

Aleluja!

Palacale smo jezikom divlje, brzo, slatko, bolno, grickale, pipale se, lice, kosu, grudi, struk... dupe...

"Nemamo puno vremena", prošaptala je promuklo.

"Znam, a JA nemam vremena za OVO dočekati", rekla sam sjedajući na poklopac školjke. Ščepala sam je za dupe, privukla sebi... i zagnjurila se... Zadignula sam joj haljinu, poljubila u stomak i gricnula za but. Vidik mi se pomutio, oči zakrvavile, bila je sve što sam sanjala... i više...

"Digni haljinu, digni ju skroz gore", rekoh. Poslušala je, a ja sam ju oslobodila grudnjaka i usisala bradavicu... a onda sam joj se ponovo vratila na butine, prstom odmakla tangice, i protrljala je nosom.. Zajecala je muklo. Svukla sam joj tange do koljena, a nju zavrtila među nogama.

"Dođi, okreni mi dupe, savij se naprijed, raširi noge... ", diktirala sam.

Presavila se napola, oslonila o rub prozora, rukama zarobljenim zadignutom haljinom, noge stegnute tangama... Bila je svezana preda mnom, razapeta, napeta ko struna, tiho stenjući i čekajuci moj sljedeći korak. Koljenima sam joj razmaknula noge, raširila guzove... Vrata raja su se otvorila i otkrila mi sve tajne univerzuma. Pička joj je bila nabrekla, ucakljena, glatka, mirisna, GLADNA... a šupak ružičast i raširen...

"Pičko razvaljena, kako si samo dobra! Ko ti je ovo sve napravio, ko te je ovak dobro razvalio? Dođi da te razbijem!", mrmljala sam uvaljujući joj jezik u dupe, a dva... tri prsta u picu... Lizala sam, tucala je jezikom, podvlačila joj glavu među butine, lupala po dupetu, štipala bradavice, čupala za kosu... a ona se vrtila i nabijala se na me, a sokovi su curili...

"Ah daj sad malo meni", molila je.

Strgnula si je haljinu preko glave, oslobodila ruke, okrenula i sjela na pod. Zgrabila me za butinu i povukla na sebe. Gurnula sam je ležeći i zakoračila je preko lica. Potrgala mi je tange i zaljepila se ko pijavica...

''Evo ti droljo, najedi se, sve popij" tonula sam.

Upijala me kao što nikad nitko nije, dodirnula neotkrivenu dubinu...

Prsti su mi pustošili po njoj, oblizivala sam sa njih njene sokove, zabijala ih sebi u dupe, okrenula se u 69, poklopila joj klit, i cuclala, cuclala u taktu sa mojim i njenim grčevima...

Iscrpljeno sam se nasmješila i slinavo je poljubila...

"Drugi put..."

"Da, drugi put... ", uzvratila je

....


Otvorila sam oči i zgasila cigaretu. Cesta je odmicala u nepovrat...

"Samo toliko malo vremena nam je trebalo, kao za cigar duvana... Prokletstvo! Zašto je nisam uvukla..."

Da, lutko, drugi put





- 23:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #

SVIJET U BOCI: prije budilice


Svijet u boci


OLOVNI VALCER BUĐENJA


On steže obruč oko njenog boka, ruka mu se osvetnički čvrsto ovija oko nje. Ona se pak isteže kao otvoreni neprijatelj, guz izbacuje kao zadnju liniju obrane. On će je onda stisnuti čvršće i silovitije, najbolji način da neprijatelja natjeraš u tjesnac je da ga zagrliš. Ona mu zarije lakat pod rebra, od snažnog udarca mu se digao još jače, sad je siguran da je želi ne samo stiskati, nego i jebati, kao znak male pobjede prije tragova jutra.

Jer to jutro, izdajničko, kurvanjsko će ubrzo doći iz skitnje, pa valja požuriti kako ne bi bilo suvišnih svjedoka.

Ona se okreće i gleda ga ravno u oči, pogled govori samo jedno «Ako me pojebeš, ja ću biti pobjednik». On joj izdajnički zarije zube u vrat, kao ostarjeli žedni vampir, koji je godinama bio u sanduku, pa mu je sada zamirisala mlada krv. Ona prihvaća izazov, ona uvijek prihvaća izazov, i prijeđe mu noktima prema vratu, tražeći skrivenu točku, mjesto gdje je zakopano tajno blago. Ugriz, stisak, ugriz, ubod, počeo je opasni olovni ples buđenja, zasad bez najave pobjednika. Rezultat je izjednačen, dok posvuda ostavljaju tragove svojih prstiju, na tijelu kao labirintu bez početka i kraja.

Ne treba zaboraviti da još uvijek nije isključeno da ih jutro iznenadi, pojavi se iznenada kao bombaš samoubojica, bez plana i programa, samo da im pokvari zabavu.

Kao da im je svejedno. Njegov valcer je krutih, ali ritmičkih pokreta, pa preciznošću argentinskog veznjaka pogađa točno one njene točke za koje zna da će odgovoriti na način koji kao da mu je oduvijek poznat, ali sa strašću koja je inače svojstvena tek propupalim ljubavnicima. Ona mu odgovara točno onom žestinom svojstvenom ženama koje žele muškarca okameniti u plesnom ili jebačkom pokretu, samo kako više ne bi nikada otišao. A otići će, uvijek otiđu, uvijek tek malo prije kraja plesa, uvijek tek malo prije jutra. Zato ubrzava ples, stišće mu kurac ujedno nježno kao kućnog ljubimca, ujedno grubo kao demona i stavlja ga u sebe, svaki ples ima svoju točku u kojem se mijenjaju uloge i time najavljuje kraj.

Jutro prilazi tiho i nečujno, kao tarantula, grabi sitnim nožicama.

Dok je u njoj, kroz olovnu težinu plesa, osjeća rasterećenje. Noge je obavila oko njega, noktima po leđima ostavlja trag, možda sve što će ostati od ovog trenutka. Zabija se snažnim i kratkim naletima, ne znamo više gdje prestaje ples, a gdje počinje jebanje. Lice mu se sreće s njenim, to je moment kojeg se najviše plaši, onaj kad te susretnu oči partnera, svaki ples završava bljeskom.

Jutro se kao specijalac prišuljalo ispod prozora gdje se odvija ovaj olovni valcer, spremno da uskoči.

On prosipa sjeme po njenom trbuhu, a ona ga istovremeno rukom gladi i odguruje. Njeno tijelo se uvija u poluluku unatrag, sve se odvija u dva-tri kratka trzaja. Nikad nećemo saznati koliko još traje ples, nakon što svršimo. Možda sekundu dvije, možda tek tisućinku, tek onaj mali međuprostor između glazbe i tišine. Ili traje još dugo, onoliko koliko traje priča svih ljubavnika, sapeta između olovnih noći i izdajničkih jutara.

Jutro je zakasnilo opet za dlaku, tek koju minutu dvije, možda i manje. Do zvuka budilice ples je već završio. Ono što pripada danu, to nas već ne zanima, niti kamo će se plesači razići i kome predati. Do nekog novog olovnog valcera buđenja, ljubavničkog plesa straha, izdaje i pobjede.



- 19:12 - Komentari (23) - Isprintaj - #

NO MOON: zamjena uloga




maremoresea



Prvi dim


Poznajemo se jako dobro, iako tek na daljinu. Znam njegove misli, pohotne i nježne istovremeno. Oboje već danima vrtimo scenarij našeg budućeg, iščekivanog susreta. Seksa. Zadovoljenja požude. Jebačine. Svega, samo ne 'vođenja ljubavi'. Od toga imam tek migrene i uzaludnu žudnju, koja se ne da zadovoljiti.

Čekam ga na ulazu iznajmljenog stana. Prilazi sigurnim korakom, uz simpatiju u osmijehu i ogoljenu požudu u pogledu. Spuštenog garda, voljno isključene samoobrane od finoće, društvenih normi, kurtoazije. Oboje igramo otvorenih karata. Treperenje koje osjećam, dok čekam da mi konačno priđe, na trenutke je neizdrživo.

Grli me prijateljski, ovlaš ljubi u obraz, a ja mu prstima dotaknem vrat i kosu. Zadrhtao je. Ili sam to bila ja? U stanu sjedimo na širokom krevetu, podvijenih nogu i širom raskriljenih očekivanja. Kako si putovao, pitam i palim žižu. Uvučem dim i dugo, dugo držim dah. Čekam poznato razlijevanje topline u stomaku, treperenje osjetila i osjećaj da lagano klizim autom u leru niz blagu padinu. Noge mi još nisu od gume, ali staza je poznata i njome već koračam.

Konačno ispuhnem dim, njemu ravno u lice, tako blizu mojemu. Izazivam ga bez riječi, tek pokretom ruke nudim da povuče dim. Pomalo nespretno uvlači, suzdržava se da ne zakašlje. Glumi da je već probao maru, ali ja znam bolje.

Možda s travom i nema iskustva, ali ruke su mu vješte. Grli me bez početnog stida, ne petlja s kopčom grudnjaka. Grudi mi još nije dotaknuo, a već mu, unaprijed, osjećam prste na bradavicama.

Zadrži dah najviše što možeš, šapćem mu u vrat. Draškam ga prstima, kosom i sitno ljubim u kutove usana. Pune su, lijepo oblikovane. Strastvene. Donjom usnicom klizi mi po resici uha, vratu i ključnoj kosti. Odmah ispod grla pronalazi mi prvu sunovrat-točku od koje drhtim.

Dobro je, dobar je. Ne glumi opijenost travom, ali moralne su kočnice već otplovile u maglici prvog dima. Reski miris konoplje i naš dah miješaju se i lebde nad krevetom.

Vidim mu u očima želju da me zadovolji. Želja je dobar početak, šapćem mu u uho i ovlaš ga ljubim, nosa zabodenog u njegovu kosu. Duža je od moje i razmišljam kako su nam otpočetka uloge zamijenjene: ja sam lovac, a on - muškarac - moja lovina. Sklanjam mu kosu i zubima dodirujem vrat, dok je moj izložen njegovim ustima i oštroj bradi, kosi koja me škaklja i uzbuđuje.

Između dimova ispitujemo se jezicima, prstima. Ugrizima. Stavlja svoj dlan iza mojeg desnog uha i privlači me u zagrljaj. U neočekivano glatke grudi i stomak. Kad pokušam ustima skliznuti niže, zaustavlja me, draži nepotrebnim čekanjem.

Cigareta je konačno popušena, a naše ruke slobodne. Dok ga svlačim, on drži šaku u procjepu mojih nogu. Guram ga na leđa i govorim da bude miran. Pasivan. Nadam se da me neće poslušati.

Više nema preludija od nježnih, sitnih poljubaca. Gladno i nestrpljivo grabim ustima njegova, spuštam se polako prema njegovim preponama. Povremeno mu gledam facu, a ruke mi vrludaju njegovim tijelom, od bradavica do lica i natrag. Oblizuje suhe usnice. Ta slika ima neizdrživo lascivnu notu, pa konačno prekidam naš pogled od rastaljenog željeza. Nijedno od nas više ne može čekati. Rastvaram mu koljena i nadvijam se nad njega.



- 10:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.06.2010., srijeda

MARIJATEREZIJA: postojanost



marija.terezija


LJUBAV


Sva živost oko stola nije ga smetala da netremice promatra nasmijanu ženu na drugoj strani stola. Bez imalo suzdržavanja pokazivao je da za njega od svih žena na svijetu postoji samo ona. Laganim pokretom glave pokazao joj je prema vratima. Začuđeno ga je pogledala, nasmiješila se, ustala i krenula prema izlazu

Topla lipanjska noć, miris mora, mjesečina i čvrst zagrljaj. Mirno je stajala i čekala. Nježnost i toplina muškarca kraj nje, poznati zagrljaj i predivna noć učinili su svoje. Prvi puta nakon dugog vremena ponovo si je dozvolila da bude žena. Nesebično je davala i uzimala ljubav, svijet se vrtio oko njih i za njih. Ljepota noći spojila se sa ljubavi čvrst obećavajući zagrljaj donosio je sigurnost.

Tihim drhtavim šapatom on prekine čaroliju:"Sretna nam četrdeseta godišnjica."

Sretno ga je primila pod ruku i zajedno su krenuli prema osvijetljenim vratima njihova doma.




- 20:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ABRAXAS: sokovi naviru



Abraxas



Je ne sais quoi



Bio si važan. Pojma nemam zašto. Da li zbog seksa? Da li zato što mi je seks važan?

A da li smo imali dobar seks? Ponekad. Bilo je i dobrog seksa. Odličnog. Ali samo ponekad. Mnogo ređe nego manje nego dobrog seksa. Ali iz nekog neobjašnjivog razloga bila sam tu. Kad god si zvao. U 4 ujutru ili 4 popodne. Ne, nikad nisi zvao u 4 popodne. Ne znam šta si radio tokom dana i večeri, ali mene si zvao tek duboko u noć. Ne znam zašto. Nikad mi nisi rekao. Jesam pitala. Više puta. Ali ostavio si me bez reči. Na najprostije pitanje tvoj izraz lica je govorio da si gluvo-nem. Na svako pitanje ostao bi bez teksta i ja bih uvek ostala bez reči. Moje usne su tu da bi ih ljubio. Moje usne su tu da bi te ljubile. Svugde po telu. Baš svugde. I tamo gde sereš. A najveća sranja čula sam iz tvojih usta koja otvoriš retko u nameri da nešto kažeš. Onda zažalim što sam pokušala sa tobom da pričam. Sve ćeš mi objasniti, kažeš. Samo ne danas. Samo ne noćas. Ljubi me, kažeš. Treba mi nežnost. Sereš. Treba ti grubost. Pričaćemo sutra. Znam, sereš. Obećavam. A ja te nikad nisam slagao, izgovaraš laž nad lažima. A ja je gutam, zajedno sa tvojom spermom. Ne znam da li volim ukus tvoje sperme i sranja ili kompulsivno dotrčim kad god me poželiš igrajući narkomanku u potrazi za fiksom, a ne vidim da ti zoveš uvek ko u krizi, uvek u očaju, u moram i trebaš mi, pitanje života i smrti. I samo ja ti mogu isisati poslednju kap sperme i mogu ti dati guzu ne stideći se ako u njoj naletiš na govna. Ja bar serem tu gde treba, ko i sav normalan svet. A možda je oralnih seratora i više.

Ja sam tražila nešto bolje. Zašto? Zato što mi to što daješ nije bilo dovoljno dobro. A ponašala sam se kao da si ti na planeti najbolji. Zašto? Zašto sam trčala na svaki poziv da ti isporučim fantaziju? Zašto, ako bi mi bilo lepše da sam samo fantazirala o tebi? Zašto sam tražila priču? Zato što sam htela bolji seks? Zašto sam htela seks? Mnogo seksa. Češće seks. Zašto? Zato što sam te želela? Ili sam htela više seksa kao kompenzaciju za to što nemamo priču? Ah, sram me bilo, kako zaboravljam da se naša tela uvek lepo ispričaju?! Zašto sam ja uopšte tražila reči od tebe? Zar mi nije bilo dovoljno uh i ah? Zašto sam tražila nešto što mi uopšte nije bilo potrebno? Zašto sam imala seks sa tobom? Zato što je bilo lepo. Ponekad. Ali to je bilo nekad. A sada... bolje mi je sa vibratorom. I za divno čudo, uopšte mu ne zameram što je sve bez reči. Možda zato što mi ne traži da mu pušim? Možda zato što ne zna da ja to radim tako dobro... Najbolje!

Možda mi i nije toliko smetalo što si hteo seks bez reči. Možda mi je smetalo baš što si izgovorio po neku reč. Ah, kako uživam sa ovim vibratorom! Dajem mu i guzu, seronjo! I uživam... Samo zato što nije serator.

Već 20 minuta se nabadam na vibrator. Obicno svršim za 2 minuta. Sad, nataknuta na vibrator kom baterija izdiše, žmurim i čekam da me zgrabiš za kosu. Čekam da mi kapljica tvog znoja padne na usne. Izgleda da si mi ipak bio važan. Ipak si mi važan. I dalje. Ne znam zašto. Ima nečeg u tebi. Nemam pojma šta je to. Možda samo ja to vidim, mada ne umem da imenujem. A moram li sve da imenujem? Da li su za sve neophodne reči? Pozovi me da čujem da nije sve u rečima. Ima nečeg i u boji glasa. Ima nečeg i u rečima koje se ćute. Ima nečeg u tebi. Možda samo ja to osećam. Možda zato i zoveš. Možda možeš da osetiš da osećam. Možda i ti nešto osećaš. Možda mi komuniciramo osećajući se. Možda zato nisu potrebne reči. Možda su zato sve reči među nama suvišne. Ali ja sam pisac. Meni su potrebne reči, razumi me. I razumeću i ja tebe kada sledeći put pozoveš i poželiš seks bez reči. Jer u našem seksu, u tebi koji uroniš u mene jeste izvor sve moje inspiracije. Uh, ah, uzbudila sam se. Svršavam... Možda ipak treba da se zadovoljim vibratorom i da zaboravim na tebe. Zaboraviću te, čim spadne krasta koju si mi ostavio na leđima kao uspomenu na naše divlje nežnosti. Zaboraviću te. Do prvog poziva. A onda, s rastavljenim usnama i butinama, uleteću u tvoje širom otvorene ruke i znaću da ti trebam. Baš ja. I znaću da mi je potrebno da sam ti potrebna. I znaću da nisu potrebne reči.

Nekad i pisci moraju da stave tačke. Nekada je tačka novi početak. Nekada tačka ima funkciju tri tačke. Takve su uvek bile tačke u našoj priči. Zar nisam rekla da mi nemamo priču? Serem. A nije analno. Ali pred tobom ničeg se ne stidim. Hvala ti za to. Možda je to naša lepota, što je sve tako bestidno. Možda zato kad god stignemo do tačke u priči, uvek dodamo još dve. Možda zato našoj priči nema kraja. Možda zato na našu priču tačku može da stavi samo Bog.



- 10:33 - Komentari (38) - Isprintaj - #

15.06.2010., utorak

HARALAMPIJE: s okusom soli



O svemu običnome i neobičnome


Ja sam more


Stela nije s Ivanovog planeta. Nisu ni iz istog svemira; ona svoj svemir nosi u sebi i ne izlazi iz njega. Nejasno je kako se našla ovdje, greškom ili providnošću nekih viših sila, ali tu je i slijedeći vlažne tragove njenih malih i uskih stopala u pijesku, Ivan vjeruje da se ipak radi o providnosti.

- Ja sam lepršava haljina oko tvojih nogu, milujem ti listove i bedra, priljubljujem se uz glatku kožu i ostavljam poljupce u pregibima koljena – tiho kaže oprezno istražujući tamne rubove njenog svemira. – Zraka sam sunca uhvaćena u tvojoj kosi i ovaj vlažni pramen što ti se priljubio uz vrat.

Vršcima prstiju Stela dodiruje vlažan uvojak na vratu; Ivan taj dodir osjeća u utrobi, preplavljuje ga uzbuđenje istraživača. Pruža ruku prema njoj, ne dodirujući je, kažiprstom polako slijedi hrbat njezine kralježnice, od podignute kose, između lopatica, sve niže i niže, u mislima uklizuje ispod haljine...

- Sad sam kapljica znoja u jarku posred tvojih leđa. Osjećaš me? – pita promuklim glasom. Stela zastaje i izvija leđa; Ivan nastavlja: - Lijeno klizim prema dolje, upadam u utor između tvojih guzova. Dlanovi su mi na njima. – Raširenim prstima opisuje obline njene isturene male stražnice; toplina iz njenog tijela udara mu u dlanove. – Prelazim preko tvojih bokova, čvrsto te držim i privlačim k sebi, pritišćem te uz svoje napeto i kruto tijelo. - Stela zabacuje glavu i isteže vrat, Ivan dodaje: - Ljubim ti rame, lice naslanjam uz vrat. Osjećam kako ti srce divlje udara, istim ritmom kao i moje.

Ona zadiže rame i miče glavom kao da je naslanja na njegovu. Srce joj divlje udara. Otvoreni plan prinosi svom ramenu. - Diram ti kosu – uzdiše. – Poput svile je pod mojim prstima.

Ivanova kosa nije poput svile, čvrsta je i gruba, oštra, ali Stela to ne zna. Možda nikada neće znati.

- Ljubim ti vrat, tvoj miris me izluđuje – Ivan sagiba glavu da bolje osjeti njezin miris i duboko ga udiše, okrzne joj vrat vrućim dahom.

Stela se naglo odmiče; na sigurnoj udaljenosti okreće se prema njemu. Obrazi su joj zažareni, usne poluotvorene, izazivačke.

- Ljubim ti obraze, oči, čelo, grickam donju usnu – Ivan ne prekida igru. - Raspustio sam ti kosu.

Stela raspušta kosu. Nemirne oči lutaju po njemu, nigdje se ne zaustavljaju. Glas joj drhti:
- Ljubim udubinu ispod tvog vrata. Otkopčavam najgornje dugme na tvojoj košulji.

Nespretnim prstima izvodi pokret kao da otkopčava dugme. Ivan otkopča najgornje dugme na svojoj košulji. Stela spušta ruku niže i otkopčava sljedeće dugme, pa još jedno. Ivan je slijedi, ali ne skida košulju. Čeka.

- Naslonila sam lice na tvoje gole grudi – napokon će Stela. – Tvoja bradavica je između mog palca i kažiprsta. Dodirnula sam je jezikom, pokrila usnama. Ljubim svaki milimetar tebe, usnama klizim preko tvog trbuha.

Ivan želi raskopčati hlače, zabiti prste u njenu kosu i gurnuti joj glavu niže, ali ne želi da igra prerano završi. Sa Stelom mora biti strpljiv.

- Prsti su mi u tvojoj kosi, dlanovima sam ti obuhvatio lice i podižem ga prema sebi. Ljubim ti vrh nosa. Zatim usne, nježno i dugo, prelazim preko njih vrškom jezika.

Stela ga iznenadi:

- Rastvorila sam usne, moj jezik je dotaknuo tvoj.

Ivan se osmjeli i riječima joj gurne jezik u usta. Stela prihvaća igru; grli ga i privija se uz njega. On spušta naramenice njezine haljine i razotkriva joj grudi, polaže dlanove na njih. To su već radili, nema opasnosti. Naravno, samo riječima, a naramenice Steline haljine su tamo gdje trebaju biti, na njenim ramenima. Samo joj se bradavice ocrtavaju ispod tanke tkanine. U mašti, njezina bradavica je u njegovim ustima.

- Nježno sam je gricnuo.

Stela glasno stenje:
- Haljina je skliznula s mene. Ispod nemam ništa.

Ivan zatvara oči i zamišlja Stelino nago tijelo, a ona kaže:
- Skidam ti hlače.

- Pustila si zvijer na slobodu – odvraća Ivan. Teško dišući, napeto iščekuje što će dalje biti.

Ona šuti. Dosad su se dirali samo preko odjeće.

Ivan preuzima inicijativu:

- Ljubim ti trbuh. Razmičem bedra i ljubim ih s unutrašnje strane, prstima istražujem tvoje vlažne tajne. Želim te okusiti.

- Okusi me.

Zatvorenih očiju, riječima je dovodi do vrhunca. Stela rukom prigušuje krik, tetura. Ivan je gleda zamagljenim pogledom, čini mu se da će pasti i da je sad pravi trenutak da je prihvati, privine njezino tijelo uz svoje, utisne je u sebe, oživi riječi, ali negdje duboko u sebi, tamo gdje boli, zna da bi je time natjerao dublje u njezin svemir, u samo srce svemira, tamo gdje ne dopiru ni pogled, ni riječi.

- Sad ti – usudi se zatražiti iako nije siguran da može izdržati nastavak igre, priželjkuje da ga ona odgurne sa ruba svog svemira i ostavi ga samog.

- Morat ćeš me voditi, reći što želiš da ti radim.

Riječima uzima njezinu ruku i vodi je. Sputana zvijer je nezadovoljna tretmanom sazdanim od riječi. Buni se i kažnjava ga valovima boli, zahtjeva rasterećenje. Ivan pada na koljena.

- Stani, stani, ja ne mogu tako, bez dodira.

Stela ga zbunjeno gleda, nesvjesna u čemu je pogriješila. Nije li rekla sve što je tražio? Ponavlja:

- Uzimam ga...

- Dosta! Ja nisam kao ti. Nisu mi dovoljne riječi.

Stela se nesigurno osmjehne, na brzinu provlači jednu ruku kroz naramenicu, pa drugu, razotkriva limunaste grudi i pušta haljinu da sklizne s nje. Ivan stenje. Ogledava se malim, pustim žalom i otkopčava šlic. Stela ga gleda širom otvorenih očiju i počinje ispočetka:

- Uzimam ga...

Ivan ga uzima u ruku i svrši prije nego Stela dovrši priču.

- Je li ovako dobro? – prostodušno ga pita.

- Dobro je – rastreseno joj odgovara, a u sebi dodaje, kad bolje ne može.

- Ajmo se okupati – predlaže Stela i već trči plićakom, voda pršti oko nje, a Ivan zavidi moru koje je prima u svoje naručje.

- Ivane! – doziva ga iz mora.

Briše se i oslobađa odjeće, a zatim polako, klecavog koraka, ulazi u more i zapliva prema njoj, nepoznatom svemiru.

Stela pluta na leđima, raširenih ruku i nogu, zabačene glave, kosa leluja oko nje. Ivan joj dodirne kosu, pazeći da ne dodirne nju, koja ne podnosi dodire i kaže:

- Ja sam more.



- 20:56 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

KNJIŽEVNI NATJEČAJ ZA BLOGERSKU EROTSKU PRIČU CASANOVAFEST 2010.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se