Svijet u boci
OLOVNI VALCER BUĐENJA
On steže obruč oko njenog boka, ruka mu se osvetnički čvrsto ovija oko nje. Ona se pak isteže kao otvoreni neprijatelj, guz izbacuje kao zadnju liniju obrane. On će je onda stisnuti čvršće i silovitije, najbolji način da neprijatelja natjeraš u tjesnac je da ga zagrliš. Ona mu zarije lakat pod rebra, od snažnog udarca mu se digao još jače, sad je siguran da je želi ne samo stiskati, nego i jebati, kao znak male pobjede prije tragova jutra.
Jer to jutro, izdajničko, kurvanjsko će ubrzo doći iz skitnje, pa valja požuriti kako ne bi bilo suvišnih svjedoka.
Ona se okreće i gleda ga ravno u oči, pogled govori samo jedno «Ako me pojebeš, ja ću biti pobjednik». On joj izdajnički zarije zube u vrat, kao ostarjeli žedni vampir, koji je godinama bio u sanduku, pa mu je sada zamirisala mlada krv. Ona prihvaća izazov, ona uvijek prihvaća izazov, i prijeđe mu noktima prema vratu, tražeći skrivenu točku, mjesto gdje je zakopano tajno blago. Ugriz, stisak, ugriz, ubod, počeo je opasni olovni ples buđenja, zasad bez najave pobjednika. Rezultat je izjednačen, dok posvuda ostavljaju tragove svojih prstiju, na tijelu kao labirintu bez početka i kraja.
Ne treba zaboraviti da još uvijek nije isključeno da ih jutro iznenadi, pojavi se iznenada kao bombaš samoubojica, bez plana i programa, samo da im pokvari zabavu.
Kao da im je svejedno. Njegov valcer je krutih, ali ritmičkih pokreta, pa preciznošću argentinskog veznjaka pogađa točno one njene točke za koje zna da će odgovoriti na način koji kao da mu je oduvijek poznat, ali sa strašću koja je inače svojstvena tek propupalim ljubavnicima. Ona mu odgovara točno onom žestinom svojstvenom ženama koje žele muškarca okameniti u plesnom ili jebačkom pokretu, samo kako više ne bi nikada otišao. A otići će, uvijek otiđu, uvijek tek malo prije kraja plesa, uvijek tek malo prije jutra. Zato ubrzava ples, stišće mu kurac ujedno nježno kao kućnog ljubimca, ujedno grubo kao demona i stavlja ga u sebe, svaki ples ima svoju točku u kojem se mijenjaju uloge i time najavljuje kraj.
Jutro prilazi tiho i nečujno, kao tarantula, grabi sitnim nožicama.
Dok je u njoj, kroz olovnu težinu plesa, osjeća rasterećenje. Noge je obavila oko njega, noktima po leđima ostavlja trag, možda sve što će ostati od ovog trenutka. Zabija se snažnim i kratkim naletima, ne znamo više gdje prestaje ples, a gdje počinje jebanje. Lice mu se sreće s njenim, to je moment kojeg se najviše plaši, onaj kad te susretnu oči partnera, svaki ples završava bljeskom.
Jutro se kao specijalac prišuljalo ispod prozora gdje se odvija ovaj olovni valcer, spremno da uskoči.
On prosipa sjeme po njenom trbuhu, a ona ga istovremeno rukom gladi i odguruje. Njeno tijelo se uvija u poluluku unatrag, sve se odvija u dva-tri kratka trzaja. Nikad nećemo saznati koliko još traje ples, nakon što svršimo. Možda sekundu dvije, možda tek tisućinku, tek onaj mali međuprostor između glazbe i tišine. Ili traje još dugo, onoliko koliko traje priča svih ljubavnika, sapeta između olovnih noći i izdajničkih jutara.
Jutro je zakasnilo opet za dlaku, tek koju minutu dvije, možda i manje. Do zvuka budilice ples je već završio. Ono što pripada danu, to nas već ne zanima, niti kamo će se plesači razići i kome predati. Do nekog novog olovnog valcera buđenja, ljubavničkog plesa straha, izdaje i pobjede.
Post je objavljen 17.06.2010. u 19:12 sati.