borut
23.06.2013., nedjelja
Sve naopako
|
I kad sam vec bio siguran da ce mi tjedan zavrsiti mirno i ugodno, pocele su neugodne situacije. Po jedna za svaki dan. Barem za pocetak. U petak u jutro me je zaustavila susjeda i napala zasto smo gradskoj upravi poslali fotografiju motora njezinoga sina koji parkirataj motor na travnjaku.Trebalo mi je malo vremena da shvatim zasto me kudi, jer je motor vec nekoliko dana bio uredno parkiran na plocniku pored travnjaka koji se mozda i oporavi od dvomjesecnog unistavanja. Odogovorio sam joj da joj sin nije shvatio kad mu je receno da to nije mjesto za njegov motor, pa je valjalo aktiviradi gradske vlasti, koje sigurno znaju sta je dopusteno, a sta nije. Nastavila je vikati na mene da mi necemo odlucivati sta ce tko raditi . Otisla je i ostavila me ljutitoga na sebe samoga sto sam se uopce upustao u razgovor s njom! U subotu na vecer isli smo na stend-up pretstavu u Gan Smuel. Dvorana se je polagano punila. Vesna je usla ranije, a ja sam se zadrzao u predvorju. Kada sam dosao cekalo me je mjesto izmedju Vesne i jednog oooooooooooogromnog tipa. Ispricao sam mu se i zamolio da pomakne lijevu nogu k sebi kako bih mogao spustiti sjedalo. On je drzao ruku na naslonu izmedju sjedala i kada sam sjeo citavom rukom od lakta do ramena sam se dodirivao njegove ruke. On je nesto trazio na mobilnom telefonu stalno razgovarajuci i pokazujuci supruzi koja mu je sjedila s desna. Nakon desetak minuta mi se je obratio i zatrazio da se ispravim. Rekao sam mu da ne razumijem sta zeli. "Da se ispravis!" - kaze. Uspravio sam se u sjedistu, podigao ponosno bradu i upitao: "Ovako?" "Ne, nego u lijevo, da ne visis na meni!!!" Nisam mogao vjerovati i samo sam slegnu ramenima gledajuci ga sa smjeskom. Na to je vec reagirala i Vesna rekavsi mu da bismo on i ja mogli mozda podijeliti i onaj naslon izmedju nasih sjedala. Valjda je tek tada shvatio da se on nalazi dobrim dijelom na "mome teritriju" pa je rekao "svakako - pola, pola" i usiljeno se nasmijao. I odista povukao je ruku k sebu, vise ga nisam dodirivao i do kraja pretstave nije bilo nikakvih problema s njime. A ja opet ljut na sebe i ne znam zasto uopce pamtim takav incident?! I konacno danas, u nedjelju, izlazim iz kuce na putu u sluzbu (ovdje se nedjeljom radi, blagdan je u subotu, a kod muslimana u petak) i cujem da me netko zove: "Gospodine, gospodine!!!" Okrenem se i vidim gospodju u invalidskim kolicima koja stanuje u prizemlju susjedne zgrade. (Prije desetak godina prezivjela je mozdani udar i od tada samo povremeno izlazi na dvoriste u kolicima, gurajuci se jednom nogom sa obaveznom cigaretom, stalno zaustavljajuci prolaznike moleci za jos jednu cigaretu), Pridjem i pitam treba li joj pomoc, a ona mi pokazuje otekline na nogama i da treba primiti injekciju, ali nema novca, pa ako imam 20 sekela da joj dam. Nisam bio spreman na takvu traznju, misleci da je stvarno u stanju da joj je nuzna pomoc ili da ce opet, kao sto puta do sada, zahtjevati cigaretu, pa sam izvadio novcanik i dao joj tj novac. Dok sam se udaljavao zaustavio sam se pored grupe susjeda koji su cekali svoj grupni prijevoz, tek da mi kazu da su vidjeli kako sam joj dao novac i da ce me od sada cekati svaki dan s novim izmisljotinama, a novac odlazi na cigarete. I otisao sam ljut, ni sam ne znam na koga. A onda sam uskocio u gotovo prazan autobus i sjeo na prvo sjediste veseleci se kako cu izvaditi iz torbe "Pisma iz Dalmacije" i uzivati dvadesetak minuta u "domacoj rici". Kad, jos nisam niti otvorio torbu. u taj isti prazni autobus ulazi nepoznata gospodja i zamoli sjesti pored mena; dakako u prvi red. Jos se malo pomaknem prema prozoru i ona sjedne. Razmisljam casak i zamolim gospodju da me propusti pored nje. Ona se nevoljko malo izokrene u stranu i ja se nekako izvucem. Udaljim se tri reda prema natrag i biram mjesto na koje cu sjesti. Vadim knjigu. Citam. Pise Smoje o konobama u Pisku (ribarsko naselje izmedju Omisa i Makarske) i pecnju rakije. Smjeskam se, nisam vise ljut na nikoga. Autobus ulazi u Hederu. Na prvoj stanici (Comet Alonim - ako nekoga zanima) ulazi Ziva. Sredovjecna Etiopljanka koju sam upoznao tako vozeci se autobusom. Kao i uvjek zazelim joj dobro jutro, a i ona meni. Priupitamo se svakog puta o zdravlju i to je to. Ona uvijek izlazi prije mene i zazelimo si ugodan radni dan. Danas je sjela na sjedalo odmah iza mene i pocela diskusiju. Morao sam prestati sa citanjem. Pricala je kako joj je kcerka zavrsila racunovodstveni tecaj i da trazi posao. Kako su vremena teska i da nije lako pronaci posao, govorila je. Nije rekla, ali je ocekivala da bih mozda mogao pomoci, barem savjetom. Nesto sam i predlozio, iako nisam siguran da ce to biti od neke koristi, a autobus je napredovao uobicajenom trasom. Ziva je ustala i uputila se prema izlazu, ali autobus nije stao. Trazila je od vozoca da joj stane, a on: "Nisi pozvonilaI" - i nastavi voznju. Izasla je na slijedecoj stanici i mozda zakasnila na posao. Tko zna? U svakom slucaju sta se to tice vozaca autobusa; kao sto ga nije briga niti hoce li se motor parkirati na travnjaku ili za sto ce moja susjeda potrositi novac kojeg sam si dao. ... ali ni mene nije briga je li on vidio kako je veceras izlazio puni mjesec!  |
