Kratki dani, duge noći. Jutra su ugodna. Prva kava. Na balkonu. Mirno je i tiho. Sa istoka se probija svjetlo. Nečujno netko, nešto sleti na cvijet. Kroz tmicu prepoznajem. Mala ptica. Traži među laticama. Kolibrić?? Prolaze sekunde, a ja bih da je vječnost. Ode bez cvrkuta. Ispuni me srećom.
Prošlog četvrtka sam poslije posla, kao i uvijek, kupio sve što nam treba za kraj tjedna i sjeo na balkon sa Vesnom. Radio sam sa osobama s posebnim potrebama, pa me je Vesna pitala koga to od njim imitiram, jer da radim čudne grimase. Odgovorim joj da imam osjećaj kao da mi curi iz nosa. Prođe sat dva i krenu potoci iz nosa i kihanje bez kraja. Posegnem za onim tabletama koje se uzimaju tri po danu i jedna pred spavanje, pa će do sutra proći, kao što obično biva.
Ali ne! Petak sam proveo sat u krevetu, sat pokušavajući nešto pojesti. U glavi košmar.
Subota isto, pa si napravim antigeni test i
.
Pozovem medicinsku sestru koja radi kod nas i ona mi dade nekakve upute, sredi zamjenu na poslu za naredna dva tri dana, te me uvjerava da neću puno patiti jer sam prošao sva cijepljena, pa i ono u listopadu protiv i Covida-19 i gripe. Htio sam joj reči da se u mome malome mistu smatra da smo mi muškarci meškinjasti i da samo žena koja je rađala može razumjeti prehlađenog muškarca, ali mi nije bilo do šale, a nije mi ni sada, pa idem opet na spavanje.