|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
23.12.2006., subota
Godina u znaku snova
...kako vrijeme brzo prolazi...dan za danom slaže se...moj svijet od snova istkan bogatiji je za još jedan prekrasan dan...
...ova godina protrčala je pokraj mene...niti okrenula sa nisam a već je zima zamijenila ljeto...jesen sam preskočila,nekako je nisam doživjela...iz ljeta uskočila sam u zimu...
...i evo,već je Božić...
...volim sve ono što Božić predstavlja u mojoj svijesti...radujem se pozitivnim vibracijama i duhu ljubavi koji je u njemu...radujem se i onim malim,slatkim kutijicama u šarenim omotima ispod bora...radujem se nestrpljenju kojim kidam šarene papiriće...vesele me mirisi cimeta i vanilije u mojoj kuhinji...opijaju me,šalju me u daleke mistične svjetove...putujem...
...veselim se tome što ću barem tada imati vremena...što ću makar u mislima biti sa onima koje volim...što će me se sjetiti oni koji me vole...jedna riječ,jedan osmjeh...dovoljno za sreću...
...radujem se i miru i svetosti tog dana...onome što Božić uistinu jeste...ljubav i milost,dobrota...ne želim u sebi zadržati grube riječi...ne želim niti misliti na ono što nije ljubav...ne želim učiniti ništa što bi moglo povrijediti drage mi ljude...svima nam treba malo mira,malo ljubavi,malo vjere da može biti baš onako kako sami za sebe,kako za druge želimo...ja u to vjerujem i ta vjera je ono što mi daje snagu kada mislim da nema drugoga izlaza osim tuge...da sam na kraju...da dalje neću moći...
...ponekad pokleknem,istina,no to je tako ljudski...pokleknem ali ne predajem se...tada se sa još većom snagom dižem i koračam kroz život...moj život,jedini koji imam...prekrasan ovakav kakav je...nasmiješena,sigurna u sebe...zadovoljna sobom...sigurna u ispravnost svog puta...zahvalna na darovima koji su mi ispunili postojanje svjetlošću i ljubavlju...istinskim darovima života koje prihvaćam i kada nisu zamotani u prekrasne ,šarene omote...kada se čine nevažnim i malenim iskricama u tami...
...nema malenih darova...sve što nam je darovano...srcem...istinom...ljubavlju...sa zahvalnošću treba utkati u sag od snova istkan po kojem koračamo kroz život...
...nisam ja skromna,smjerna,niti skrušena...nisam ni slaba kako se ponekad čini...daleko sam od savršenstva...no njemu niti ne težim...najmanje želim izgledati ohola govoreći ovo...
...ja sam samo naučena cijeniti sitnice...naučena živjeti sama sa sobom...naučena prihvatiti i sebe i druge onakvima kakvi jesu...i baš takve ih voljeti...
...ostavljam vam zagrljaj...topao,iskren...
...i riječi koje možda najbolje oslikavaju ono što ja za sebe želim...ono što se iskreno,iz srca trudim biti...
...nadam se da uspijevam u tome,barem ponekad i da je moj nebeski čuvar,moj Anđeo,moj otac,ponosan na mene...
...sretan vam Božić,od srca...
R.
***
Neću da moji dani proteku
Mračni
U tihu lijuć se r´jeku
Vječnosti...
Kuda koračam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.
Izidor Poljak
|
|
|
