Cheesteeleeshte

Opet me navukla tužna tema, a povod je zadnji slučaj pješakinje koja je potrčala za svojim psom (opet pas) i završila pod kamionom, te posljedično prepucavanje Jutarnji-Večernji oko novinarke Večernjeg koja je na licu mjesta slikala nesreću mobitelom, a Jergović krivo pokopčao, no to nije sada bitno...
M. Jergović je u svojoj kasnije (na njegovu sramotu) povučenoj kolumni doduše reagirao na prvu loptu, ne znavši da se na objavljenoj slici gdje mlađa dotjerana žena čučnuvši, slika masakr pod kamionom, radi o novinarki suparničkog lista. Te odmah napravio nadahnuti tekst kako je dotjerana "damica" (čak i donekle seksistička opaska, jer to što je "damica", tj. žena i kako izgleda, uzeto je kao otežavajuća okolnost), koja "neosjetljiva na svijet oko sebe fotografira mrtvu ženu koja leži ispod kamiona" i te će fotke slati "poznatima, prijateljima, suprugama i onima kojima se upravo udvaraju, građani će ih slati novinskim redakcijama, očekujući nagradu od 100 kuna i čast da im se ime nađe otisnuto na novinskoj stranici" - zapravo oličenje voajerskog, neosjetljivog društva u kojem živimo. I točno je rekao, iako je potpuno "promašio balun" kada je konkretna g-đa na službenom novinarskom zadatku u pitanju, a koja te fotke ionako nije objavila.

Ipak, htio bih još malo o važnijem, užem sadržaju onog što je rekao.
Jer, tu su bili i drugi.
"Ali lice ove damice, koja na prosuti ljudski mozak gleda s čudesnim mirom tratinčice, moglo je biti lice još dvadesetak ljudi, muškaraca, žena ili učenika obližnje škole, koji su priletjeli da fotografiraju mrtvo, kamionskim kotačima iskasapljeno ljudsko tijelo"

Svi oni mnozi koji i spremno konzumiraju sadržaje na kojima je prikazana ljudska nesreća, sa nekom naivnom, valjda praiskonskom fascinacijom i katarzičnim (valjda?) učinkom koji se proizvodi. Ja doduše jesam znatiželjan po prirodi i svašta sam vidio u životu te nisam toliko osjteljiv da ne mogu niti pogledati......no svakom tko u neku smrskanu olupinu željeza i krvi može sa iskrenom zainteresiranošću zuriti sat vremena, iskreno i od srca onda želim i da od toga dobije PTSP. Ozakonjena i Voljena na te pak sadržaje ima nula posto tolerancije, npr. Uostalom, kako bi se vi osjećali da u vas svi ti ljudi zure i fotkaju vas mobitelima kao čimpanzu u ZOO-u, a pola noge vam je popapao tramvaj?

Sjećam se da je u mlađe informatičko doba u Hrvata, od dječački oduševljenih frendova manje vičnih kompjuteru kojima je netko "snimio CD", kad bih kod njih došao, bio bombardiran "smiješnim" filmovima kako netko s biciklom pada niz provaliju ili s mosta, lančane sudare automobila, vlak koji raznosi pješaka na pruzi i sve ostale gadarije.
Onda su došli mailovi i grozomorni uredski spam filmići sa sličnim sadržajima. Sa Onim Koji Je Razuman Hunskoj Krvi I Kultnom Obožavanju Horror Filmova Unatoč napravio sam i dogovor da mi ne šalje te sadržaje i odajem istome priznanje da je riječ održao, već godinama. Uostalom, sam je imao priliku biti u neposrednoj blizini ne jednog događaja iz crne kronike ili npr. stati na cesti dok se dešavala automobilska nesreća sa razvojem događaja najsličnijim onoj nesreći iz Lynchevog filma "Divlji u srcu" (tko se ne sjeća Sheryl Fenn u filmu?), pa niti ne inzistira više....

Ima i onog sadržaja svih tih nezgoda koji se niti ne percipiraju kao nečija nesreća, au contraire. Svaki drugi televizijski klip bilo kojeg od "šaljivog kućnog videa" kvazi-smiješnog smeća i dan danas obiluje padovima, posklizavanjima, prijelomima, rasturima, naganjima i nabadanjima životinja, a sve uz onaj demonski u studiju umontirani smijeh i natapiranog američkog voditelja s razvučenim licem u kvaziprijateljsku grimasu. Što je "smiješno" u tome što je neki nespretni otac na rođendanu u najmanju ruku natukao kičmeni kralježak, je iznad moje percepcije....

Pa su osvanuli i cijeli internetski site-ovi (ili TV prodaje DVD-a) sa tzv. "gore" sadržajima, eksplicitnim nasiljem, nezgodama i nesrećama, krimi potjerama, prirodnim i inim katastrofama, neobičnim načinima smrti i sličnim turanjem nosa u tuđu nesreću.

Ja to osobno ne kužim. Mislim, tog poriva je uvijek bilo. Crna kronika je oduvijek bila najčitanija rubrika u novinama. U srednjem vijeku se na javnim likvidacijama i spektakularnim izvršenjima smrtnih kazni gdje su se glave odrolavale poput nogometnih lopti skupljalo na tisuće ljudi. Čitao sam i da je psihologija toga ne samo u "fala bogu da nisam ja" olakšanju, već i osjećaju katarze i lakšeg osobnog prihvaćanja pojma smrtnosti kroz eksplicitni prikaz iste.


Doduše, ima tu i gorih primjera i to ne tako davno, npr. likvidiravanje nacističkih kolaboracionista od strane bijesnih masa u poslijeratnoj Francuskoj, nisam vjerovao kada sam gledao dokumentarac "Ete 44" o tome... čudna je ljudska psiha i ljudske potrebe - ponekad.

Ipak, najgore je kada se mediji ne samo, kao i oduvijek, hrane tuđom nesrećom i tom meni još uvijek nejasnom, potrebom za detaljno informiranje istom, već tu zanemaruju i osnovne etičke norme. Poput poštivanja poginule ili ozlijeđene osobe ili njezine obitelji, iskorištavajući tehnologiju za što detaljniji i sofisticiraniji prikaz svih dubina ljudske nesreće, galerijama slika, filmovima, ekskluzivnim javljanjima a pogotovo javnim natječajima u kojima najsenzacionalnom čitatelju-suradniku (i voajeru) nude novac. Niti ratno izvještavanje i sve CNN ekskluzive se tu ni najmanje ne isključuju ili ekskulpiraju. Sve je to sličan eksploatatorski svjetonazor.

Toliko da se stvorila i voajerska kultura smrti i kod krajnjih korisnika, možda je to i bio cilj?
Sjećam se novinske fotke gdje su Palestinci likvidirali nekakvog "izraelskog špijuna" u Gazi, a dok se streljanje (kao psa, uz neku hrpu pijeska) dešavalo, stotine njih je bljeskalo mobitelima i kasnije ih unosilo lešu doslovce u facu, željeći prodrijeti valjda, u samu suštinu njegove nesreće.
Filozofsko pitanje: je li i fotka koja dokumentira to fotkanje posredna eksploatacija tog pogubljenika? Hm...

U svakom slučaju, za mene nema tu tobožnje dvojbe "je li tu prijeđena granica dobrog ukusa". Već je godinama u vezi javnog izlaganja ljudske nesreće prijeđena, ali se očito, kao i sve danas, prodaje. I stvara javni ukus ako hoćete, skupa sa svim "zavirite u svijet BB kuće" preporukama za lifestyle.

Ima onaj kliše koji slušam od djetinjstva o tome kako treba raditi fizičke poslove da bi vidio kako je knjiga super stvar. Ona prijeteća s upirućim prstom "uči da ne bi kopao kanale". Kopao sam kanale (u vojsci), a od zadnjeg srednje i na faksu radio noćne smjene po proizvodnim pogonima, istovarivao kamione, nosio vreće, brao jagode preko student servisa a nisu mi ni mnogi poljodjelski poslovi skroz strani - tak da imam donekle titulus ne složiti se uvijek s tom tvrdnjom.

Ima raznih poslova. Uvijek umišljam da postoje i oni "dream jobs" neovisno o obrazovanju, po sistemu da je susjedova krava uvijek deblja. Ja osobno nemam nekih većih prigovora na vlastiti posao, osim da ne postoji posao iz snova a koji uključuje da imaš neposredno nadređenog šefa koji ti se stalno miješa u isti. Jedno isključuje drugo.
Ipak...
Kruno npr. našem malom društvu nikada do kraja nije uspio približiti svoj posao, tako da je opći konsenzus da za plaću gotovo 2 puta veću od moje na poslu drijema, igra kompjuterske igre i čeka da neka mašina kaže ping što bi rekao J. Cleese, ne bi li pozvao tehničare. I da, zabranili su im oblokavanje na poslu što je njega i poslovne kolege konsterniralo, a često se požali da nije "dobro spavao" na poslu, pa je umoran

Sreo sam i jednog poznanika koji ima posebni ugovor s nekom zapadnjačkom avio kompanijom, tako da povremeno (10-ak puta godišnje) mora otići od New Mexica do Francuske procjeniti tehničko stanje aviona koje bi kupili, a veći dio godine se ljuljka na svom brodiću u Baškoj. Dobro potfutrani specijalac, štono bi rekli. I još bi mogao imati 12 hobija sa strane dobro plaćenog posla, npr. istraživati slijetanja NLO-a, obzirom da je svako malo u Roswellu, gdje jest avionsko skladište (idealni mikroklimatski uvjeti).
Kolega Šiljo npr. je urednik i ima radio emisiju u trajanju sat vremena tjedno, a ostatak vremena slobodan da dobro promisli i kontemplira o sadržaju iste. Uz to je i s pravom uzoran otac.
Jesu li to drim džobovi? Razum govori da jesu, no...

Baš smo ja i zelenokoži Hun komentirali kako je onaj krele sa CNN-a R. Quest imao u rukama posel iz snova, gdje su mu plaćali da isprobava luksuzne avione i hotele. A onda ga je policija pronašla usred noći u Central Parku s vrećicom meta-fenta-amfetamina, konopcem svezanim oko vrata i genitalija & dildosima u džepovima sakoa. Puk'o čo'ek? Da li svatko za kog misliš da mu sjajno ide ima neku kvaku 22 koju nosi na duši? Dobro, ovom je valjda bilo lijepo dok je trajalo :)
Nekada davno mislio bih da je i posao urednika u Playboyu san svakog nedozrelog muškarca, dok nisam pročitao sva Ribafisheva grintanja. Ili diplomatski posao, a opet nikad ne znaš....

No, obzirom da neovisno o profesiji, najčešće slušam jadikovke - je li to nešto u zraku ovih godina? Taj famozni stres o kojem svi pričamo, koji kvari i najbolji dream job?
Fakat ne znam je li i prije bilo stresa, jesu li naši starci to šutke gutali ili su ljudi jednostavno bili drukčije odgojeni? Ono, stroži društveni poredak (ne mislim na socijalizam) i neupitnija radna i životna etika, pa je sve, iako ukalupljenije, ipak sigurnije? Zgrada današnjeg sveučilišta je npr. prije 150-ak godina bez ikakve moderne mehanizacije napravljena za manje od godinu i po dana, a ona moderna staklena improvizacija od zgrade sadašnje sveučilišne knjižnice 15 godina....
Ili smo svi počeli glumiti Austrijance i (nesvikli na radnu etiku?) vrištati na svaki rok koji imamo za nekaj obaviti?

A propos kopanja i intelektualnog rada, znam više poznanika koji rade kao menadžeri ili direktori bankovnih poslovnica pa pucaju po šavovima, šefovi im imaju psorijaze ili si stavljaju kristale pod krevete, a alkohol i stimulansi su redovita praksa. Kolege odvjetnici pak lelulaju hitro ulicama bijeli u licu s mobitelom na obrazu, pecivo im viri iz džepova sakoa a kavu ispijaju stojećki kao Talijani u onim ekspres kapućinarcima. S tim da po mom minornom iskustvu Južna Europa, ma koliko kapitalistička bila, ima uvijek spreman onaj dlan koji okrene prema tebi s "Calma, calma".
Na Europskom prvenstvu u Portugaliji jedna je točiteljica piva u poluvremenu potpuno ignorirala žednu masu koja se valjala po rubovima šanka i tipkala poruku na mobitel, uz sitni cerek na izmjenu misli sa svojim supisateljem. Iako je pobjesnjela škvadra uglavnom kockaste provinijencije već htjela prodrijeti preko pulta i uhvatiti je za šiju, ova je spokojnim očima i maznim glasom samo zaustavljala dlanom sa "Calma calma".
Festina lente, rekli bi njezini preci Latini.

Osim žurbe, popularno je i "zapadnjačko" discipliniranje nadobudnih šefića, a o neplodnom sastančenju, često samo maski za nesposobnost istih, već sam na ovom blogu grintao. Ima li ljepše scene od one koju je na poslu doživljavala odabranica Hunsko-Ugarskog srca (istinita priča) kada je među službenicima šetao kapo-nadzornik i svakom tko je žvakao buble gume, šutke stavljao koš za smeće pod usta, uz eventualni suho procijeđeni "pljuni"?




To ponašanje ja zovem "desetarski sindrom". Bejzikli, ljudi koji iza sebe imaju eventualna životna dostignuća u čuvanju krda domaćih životinja, a uspjeli su svoj ambiciozan karakter uhljebiti u neku, makar i minimalnu rukovodeću funkciju. Poput desetara u vojsci. Isto, ili veće smeće od tebe, ali su mu priljepili crvenu trakicu na rame. Čin. Sveti gral ambicioznih. Ključ koji otvara sva vrata povampirenja. Toliko tužna, a toliko prisutna činjenica danas. U kurikulumima vite činovi se uvijek naglašavaju, a u modernim poduzećima uvijek iznova izmišljaju, još bolje ako je na engleskom. Bitno je samo da imaš nekog ispod sebe. Jer to onda ne samo da golica, nego i napokon ublažuje svu gorčinu dosadašnjeg bivanja na dnu hranidbenog lanca. I oslobađa kapacitete za komandiranje, da ne velim (anti)talente za isto. Koliko puta sam to iskusio na vlastitoj koži i kako to uvijek iznova uspješno pokvari snatrenje da je posao koji radiš blizu onog kojeg bi nazvali bogomdanim....

Baš zato mi se čini da je oslobađanje čovjeka ne nužno od rada, ali svakako od rada u zapovjednom lancu, ono čemu nikako da ova civilizacija doskoči. Laži o "timskom radu" u natječajima za posao su zapravo Potemkinovo selo skrivanja kulta subordinacije. Podijeli pa vladaj. Zlatno pravilo visokih šefova dobro primjenjivo i u kapitalizmu. I sam čika Sanader dobro iskorištava tu maksimu.

Dobro je znati nešto o poljoprivredi, a tek da istoj svane jednom u ovoj državi. Znam npr. mnoge koji bi posao mijenjali za neki voćnjak ili maslinik. No, materijalisti kakvi jesmo, jedino kada bi to bilo lukrativno i kada mi svi gradski mulci ne bi bili toliko odalečeni od svega vezanog za zemlju, da ne pričam manje ovisni o korporativnoj logici kojoj se pokoravamo....


P.S. Poruka za strinu, blog mi neda komentirati:
Ma sve u redu, strino. Nije ni moj komentar neka mudrost na koju mora biti odgovoreno....ionako u stvari po sitno dokoličarimo po ovim blogićima. A ja ne mogu dati odgovor na vlastitom blogu, jer kaže da sam "prijavljen admionistratoru zbog spama"(?). Kad i kako majci, ne znam.
Živila.

Nemrem odoljeti a da se, iako već po običaju zakašnjelo, ne osvrnem na našeg lepog dečeca ministra vanjskih Jandrokovića. Svaka bi ga punica htjela, onako mladolikog, sa očima Bambija i kosicom ko u Brandona s Beverly Hillsa. Tako ga i očinski ćaća Ivo voli.
Toliko da je, kažu novine:
Na zamolbu da komentira to što ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Jandroković nedavno nije znao odgovoriti koja poglavlja u pregovorima s EU zatvara Hrvatska, premijer odgovorio citatom "tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen"

Brobljem je našeg Doriana Graya jedino kaj mora biti javno dostupan ne samo za fotkanje, nego i za pitanja. I na nezgodnom je mjestu ministra, izložen puškaranju iz svih oružja. Onako osjetljiv i na kamenčić od praćke.
Prije koji mjesec se veselo odazvao pozivu u studio HTV na temu priznanja Kosova i hladnokrvno, uz široki razvučeni osmijeh vrtio ploču koja preskače "Vidjet ćemovidjetćemovidjetćemovidjetćemo". Neprocjenjivo informativno. Bolje od Račanovog odlučnog možda.

A ono o čemu je i sam premijer prekjučer bacio biblijski potfutrane isprike, bilo je prije neki dan, što ste već i vidjeli:
Drobnjak, pomagaj....

Kako to zapravo ide?
Spakiraju ga za Bruxelles, na ozbiljne pregovore i utanačenja rasporeda koraka našeg pristupanja Predvorju raja. Dadne mu ćaća Ivo sendvič u staniolu i Dvojni C, s par dnevnica praćenih "nemoj sve potrošiti odjednom" ili "nemoj mi se vraćat s faćucima". A sad pregovori, bože moj - pa to je tehničko pitanje koje on ne mora znati, kako je to i sam Jandry odgovorio nakon što je video dospio u javnost.
Što 'oćete, pa nije mutav, zna engleski, lijepo se smije, vi bi još? I Picula je, s mjesta Račanovog prevoditelja skočio na vanjskoposlovno...
Uostalom, znaju valjda Jevropljani gdje smo zapeli, pa će mu netko lijepo reći. Ili bolje izdiktirati u Lipa Mill blokić? Da bi čovjek znao lijepo prenijeti.




Da se razmemo, ne mora on znati sadržaj pregovora unutar samog poglavlja, ili bilo koja tehnička pitanja - znamo mi da je on tek The ministar. Ministar je politička funkcija, nemam čak niti išta protiv toga. Još je gore, na primjeru negdanje ministrice pravosuđa Škarice s Ekstenzijama, kada se ministri uobraze i misle da mogu zapovijedati svakim segmentom područja kojim se bavi njegovo ministarstvo.
Svjestan sam da posvema anonimni pregaoci i povremeni Bruseljski putnici, poput dragog Aparatzcyka, zapravo nose sva ta poglavlja na svojim leđima i izvan svjetla reflektora po tiho stenju (i tugu utapaju u belgijskom pivu)....

ALI

Jesemu o čemu zapravo Jandry razgovara s čika Rehnom, ako ne zna niti glavnu temu i razlog zašto npr. Oli misli da idemo naprijed ili se vraćamo nazad u magareću klupu?
Samo hebeno ime i naziv poglavlja, ništ' više se nije tražilo.

Još indikativnije je (pogledajte na videu), što šef pregovaračkog tima Drobnjak također nije znao oba poglavlja. Kao, "industrial policy" iiiii....."vidjet ćemo na ljeto".
Vidjet ćemo na ljeto?

Tko onda zna?
Valjda (nadam se) treći podtajnici Joža i Vilma, u nekom od sektora ministarstva, zatrpani papirima i potopljeni slapom pravne stečevine EU-a...

Ili je to političarska tužna istina njihovih beskonačnih sastanaka, unatoč tome što se skrivaju iza paravana grinatanja kako rade non-stop i to za našu dobrobit?

Fakat, kako Drobnjak, Jandro i Oli krate vrijeme u nekoj bezličnoj sobi 23 na XY katu zgrade EU Komisije? Malo chit-chataju, pijuckaju iz srebrnog vrča onu vodnjikavu crnkastu vodu koju u tim dijelovima svijeta zovu kavom, potrguju po sitno kao na turskom bazaru općenitim datumčićima i - idemo na ručak? Netko ispod njih valjda zna... Obzirom da su Rumunjska i Bugarska brzopotezno proglašene uređenim demokracijama koje jedva pa šiša Slovenija - možda su kriteriji EU-a, sudeći po ostunosti ikakvih spoznaja na licu našeg vanjskoposlovnog, tek buzzword za novinare?

Oli /na unjkavom euroinglišu s prstohvatom finskog zatezanja/: "Hi, Mr. Yandrokovik, nice to meet you. How is everything?"
Jandro /na mješavini dobro uzgojenog školskog engleskog sa prstohvatom balkanske tvrdoće/: "Aj džest kejm tu ček hau vi going? Maj bos vonts tu nou were we gud bojs lejtli?"
Oli /okrećući lijevi dlan gore dolje u zglobu/: "Tjaahh.... year... or two more...your staff are still negotiating...something..."
Jandro: "OK, aj nou vi sent some pipl to negošiejt. So, ken vi sej der iz progres in sam čeptrs?"
Oli: "Let's say we will close a few chapters untill the summer and there is progress.
Now.....what did you say, which part of the coast is still cheap to invest in a small hotel?"

Mislim, tu razinu razgovora ugodnih naroda Slovinskog i Finskog sugerira Gordanov "odgovor".

Fala bogu, pametniji od mene (Peratović) su već komentirali nevjerojatan pravni presedan nesretne Pukanićeve žene ( a ludilo oko istog vidim, ne jenjava u novim nastavcima), pa se mogu osvrnuti na jednu drugu (stariju) vijest koja ipak ne troši toliko živčani sustav. Ipak, i ona se tiče stanja duha u našem malom perecu. I posredno, čak i tretmana žena. Iako je u ovom slučaju bitnije od kuda su istoimene žene, nego žene same. Ukratko, naše balkansko "o'klen" prebrojavanje svih i svakog ...

Naime, izvjesni češki, a niti najmanje beznačajni, pan Borovička je puk'o. I to kao posljedica jedne još starije (prošlogodišnje) vijesti, za koju vjerujem da je odavno iskomentirana i na mnozim blozima, pa se ovdje zapravo radi o nastavku iste trakavice. Već sam prije par tjedana ovlaš pročitao o toj recentnoj Borovičkinoj reakciji, a kod Jergovića pronašao štiklec, pa ajde da koju prodivanim....
U svakom slučaju recimo da će turistička sezona uskoro, pa vijest donekle prigodno pridružujem lamentiranju o predrasudama našim svagdnjim.

Elem, Bohumil Borovička, jedan od najuglednijih čeških novinara, urednik rubrike turizma u jednako uglednom češkome listu Pravo (dugogodišnji alfa i omega medijske promocije našeg turizma) je, između ostalog (postupci policije prema dvjema češkim turistikinjama u Poreču gdje su ih gurkali) a napose zbog dolje navedene pjesme - vratio nagradu koju mu je dodijelila Hrvatska turistička zajednica, kao i statuu Zlatne Penkale. I još pride napisao pisamce i podijelio intervjue za novine.

Za rijetke neupoznate, tekst ove simfonije u prilogu (vrhunaravni izričaj najfinijeg i na najdublje dno palog hrvatskog trasha za aficionadose) je harao liste nekih lokalnih dalmatinskih postaja prošlog ljeta, a Borovički je zbog istog prekipjelo - doduše tek ovih dana:

Bobo: "Co to maš?"

REF.
Co to maš, međ nogami
co to maš monstruma.
Co to maš, međ nogami
to nje dlakenko to šuma.
Co to maš međ nogami
co to maš monstruma.
Co to maš, međ nogami
to nje dlakenko to šuma.

Na pješčanoj obali
ljubav ste probali
ti i jedan mali čeh
on naveo te na grijeh
bilo je dobro je i je
dok nisi skinula gačenke

REF.
Co to maš, međ nogami
co to maš monstruma.
Co to maš, međ nogami
to nje dlakenko to šuma.
Co to maš međ nogami
co to maš monstruma
Co to maš, međ nogami
to nje dlakenko to šuma.

A ja se bojim i je i je
bojim se strašne šumenke

REF.
Co to maš, međ nogami
co to maš monstruma.
Co to maš, međ nogami
to nje dlakenko to šuma.
to nje dlakenko to šuma.
to nje dlakenko to šuma.
to nje dlakenko to šuma.
to nje dlakenko to šuma.
(co to maš, co to maš)


E sad, iako oko nastavljene trakavice u vezi ovog već etabliranog trash dijamanta ima i podosta hiperventiliranja osjetljivih čeških dušica:
Nema te sile, doduše, koja će anulirati činjenicu da se u zemljici našoj goje različite predrasude, a prošli rat je pokazao u koje se radikalizme to sve može izroditi.
Jednako tako, sitni šovinizmi rastu i drugim zemljama ove disfunkcionalne zemaljske kugle. Susrevši se u životu s nekoliko Iraca i Škota, zasupnula me količina mržnje koju izvoljevaju prema Englezima....usudim se reći da se čak i kod nas u ovim mutnim hrvatsko-srpskim odnošajima (barem danas), nakon svih relativno friških rana, neće čuti takva retorika...

Česi su (i konzekventno Slovaci, ali puk kojem su Japanci i Kinezi isto, često ne mari za te finese) da budemo pošteni, od kad se sjećam, nepravedno od mnogih ovdje godinama bili etiketirani i percipirani kao paštetari ili (ranije) šverceri votke za Brooklyn žvakaće. Generalno, gosti niže kategorije, tek za stepenicu više od cigana čergara. Jasna mi je ta frustracija svakidašnjeg Čeha (pogotovo što ljetujem uglavnom na način kao i oni, tj. kao svaki prosječno platežno sposobni stranac bez "varijante G4" za more) - i sramota je ako još neki (pa i ugostitelji) gaje slične simplifikacije o istima. A koje s vremenom, pogotovo kako ubrzano postaju sve bogatiji od nas, više ionako nemaju uporišta i hlape kao kap morske vode. Da ne pričam kako se radi o najvjernijim punjačima našeg proračuna, koje gotovo jedine niti sam Rat nije spriječio, a da se barem malo ne brčnu, čak i u Dalmaciji koja je godinama visjela i životarila držeći se zubima na tankim nitima jed(i)nog granatama zasipanog pontona.

Jesu li npr. škrti Nijemci, koje često vidim kako ljeti poput svetog pisma čitaju menije ili s ulice prevrću i gvire u one cjenike po stolovima, u kritičkom istraživanju kako jeftinije jesti i piti i koji uvijek imaju nešto za prigovoriti s liste svojih velevrijednih zapažanja, kada ih kamere HTV-a uhvate mergudne na plaži - zaista toliko "elitniji" gosti?

Da ne govorimo o gotovo već u kulturi ukorijenjenom, muškom balkanskom mitu o Čehinjama, čiji je proizvod i Bobo. Bez istih bi ipak cijela jedna ljetna dimenzija primorja izgubila toplu nijansu, ne sudite preoštro, panovi....da ne teoretiziram dalje o spram tih mitoloških bića ovijenih u eteričnost vile Amalke, koje nagone i na nesuvisle postupke poput Bobinog (Bobo-ovog?)

NE pane Bohumile, ne hiperventilirajte odmah molim, na donju ilustraciju rudimentarnih teenage fetiša prelivenih u "Dlakenko" aferu. Sličica nije ni najmanje iz šovinističkih pobuda, već samo i isključivo u vječnu slavu i čast ženskomu rodu, čije vrline, uz sve ostale vrednote, tako dobro znaju promicati vaše sunarodnjakinje. Naime, DJ Bobo je tek pojedinac, i to od onih pustopašnih balkanskih muškaraca koji su jednostavno stali na točki 1 i nisu se intelektualno dalje razvijali od pukog blenuća i lamentacija o




Zato, natrag na argumente pana Borovičke.
U kutiju s vraćenim priznanjima hrvatskom veleposlanstvu priložio je i pisamce gdje "na izgrede više ne gleda samo na kao niz slučajnosti". Pa razvezao u jednom intervjuu glavne razloge za istu demonstrativnost:
'Vratio sam vam nagradu jer Hrvati vrijeđaju Čehinje'
"- U Hrvatskoj imam mnogo prijatelja i znam da velik broj Hrvata ima pozitivan odnos prema Česima, ali kad je hit prošlog ljeta postala pjesma “Co to maš”, očekivao sam da će se negdje u novinama, na radiju, pojaviti komentar u kojem će se reći: “Ljudi, jeste li poludjeli, što to radite, pa ti ljudi rado dolaze k nama, donose nam novac, zašto od njih radite takve idiote...” No, nisam primijetio da se bilo što takvoga pojavilo.
Naravno da nisam očekivao da će reagirati premijer ili ministar, ali mislio sam da će neki običan, normalan čovjek tako reagirati."

Istina, mogao bih se Bohumilom sporiti je li baš tako i ne goji li i on simplifikacije o svojim domaćinima. No, iskreno, ima tu elemenata koji mu daju za pravo, što je ipak bitnije.

Doduše:
Unatoč popularnosti te stihoklepine (djelomično i zbog njezinog trash elementa, što nije nezanemariv podatak), nisam vidio ozbiljniji web portal ali i novine gdje to nije popljuvano i nazvano neukusnim. Ne znam kaj je čitao uvaženi Borovička, ali to je ipak činjenica, skupa sa desetinama mišljenja iz mog i drugih društvenih okruženja. Jedino ako je kao isključivi kriterij uzeo popularnost na top listama radio Dicma, ili zamjenio slične postaje i sirovi smisao za humor nekih njihovih slušatelja sa Hrvatskim radijem ili našim građanstvom u cjelini.

"Mislite li da je riječ o općem stavu? Sami ste, naime, rekli da znate da većina Hrvata ima pozitivan odnos prema Česima.
- To je u principu stav pojedinaca, ali takvih ipak ima dosta."

Ima nas retardiranih fala bogu, a rad' bih da je, pomirenja i suživota međ Pemcima i Rvatima radi, ipak izbjegao pljucnuti da je šovinista u nas dovoljno da bi nas prekrižio sa svoje top liste. Osim ako nije zaista napravio ozbiljnije statističko istraživanje....

Ajde nastranu sad i to, još uvijek ne želim vjerovati da su takvi stavovi pojedinačnih šovena iz malog mista vrijedni demonstrativnog odricanja od Hrvatske kao destinacije, poput:
"- Volio bih da se to dogodi samo jedne godine, tek toliko da ljudi u Hrvatskoj shvate koliko su Česi bitni kao turisti. Mislim da će, pogotovo bogatiji Česi, svoj novac potrošiti negdje drugdje, tamo gdje će se osjećati dobrodošlima"

No, čudili se mi ili ne (za)što je zapravo Borovički prekipjelo - pitanje je ipak šire od toga, a nije zanemarivo.
Jesmo li u potrazi za lažnim elitizmom o kojem bruje naši gospodarstvenici i ministri (čak i ako im se osobno nije svidjela Dlakenka song) - počeli škartirati vlastitu realnost i lagano se s visoka odricati cijelih kategorija naših gostiju?
Imamo li mi zaista dobar razlog za to? Žive li naši ljudi i naš proračun od imaginarnih elitnih oaza - ili ipak tradicionalnog turizma i kakva nam je stvarna infrastruktura i ponuda?
Treba delat i delat da se možemo početi hvaliti sa Šejselskim elitizmom o kojem gospodarstvenici imaju mokre snove, te mukotrpno okrenuti sadašnju turističku priču stubokom i na glavačke.

S tim da bi u tom međuvremenu možda stasalo i dovoljno "elitnih" Čeha (obzirom da smo mi sada đaci u klupi na temu kako razvijati zemlju, a oni, htjeli ili ne htjeli, profači) - a ti isti bi nam se također mogli "zahvaliti" i svoje gačenke otići namakati na stvarne Sejšele.

U zaključku ovog bosanskog lonca proturječnih osjećaja, u svakom slučaju i bez gornje retard pjesmice, "elitna" mantra postaje sve više dlakenko od koje ne vidimo šumu.
Čak se npr. i "elitni" Dubrovnik (i nevjerojatno škripav, loš i ljetovanja nedostojan privatni smještaj npr. u Starom gradu) nije promijenio desetljećima, osim što je rebnuo dva puta više cijene.

Zatoplilo je, pa ipak možda otopi i otvrdnjela češka srca. Ako pregrizu ovaj i slične naše drekece i skroz snize prečku samoironije, Bobo možda postane hit i u nekom "Močvarinom" ekvivalentu u Pragu.

Uspješna vam ipak sezona bila, dragi pregaoci i stjegonoše našeg turizma - a sunce vam osvjetlilo mrzovoljna lica i ublažilo bolove u petama od Borosana, koje ste izglancali za novu, još elitniju, sezonu.
I dajte Bohumile malo opustite tu ljutnju na sve nas /nutka rakijom i prejako tapša po ramenima/

Sve se može kad se hoće, rekao bi narod, Paolo Coleho i svi priručnici za samopomoć.
Samo što nama dobro dođe i dodatni vritnjak.
U svom kokodakanju oko Ukazanja Velikog Krotitelja Bliskog i Dalekih Istoka, s njim povezanima kolapsom prometa, umoljavanjem šefovima da moraš trčati evakuirati dijete iz vrtića prije vremena (nemamo svi bake na raspolaganju), zavarenim šahtovima, "sterilnim zonama", snajperistima, spuštenim roletama uz trasu - pokušah se uhvatiti i za tračag dobrog.
Gradske nam komunalne i srodne službe, Zrinjevci i škvadra - koje su fasovale u cijeloj toj histeriji, naime odjednom počele efikasno raditi.
Zagreb nam je preko noći osvanuo s lijehama i poljanama najukusnije uređenog cvijeća po centru.
Ni papirića po pločniku. Mislim da su i hračke usisali sa šireg područja trase.
SVE fasade na zgradama očišćene od grafita (kako postajem stari grintavac koji zaboravlja mladenačke grijehe, tada rijetkog, teenagerskog sprejanja npr. "Depeche Mode" natpisa po kvartu, tako jednostavno ne shvaćam pomamu tisuća nasprejanih nervoznih čvrčki-simbola po taman friško uređenoj fasadi...)
Pauci odjednom globe i odvoze i propisno i nepropisno parkirane aute bez iznimke.
Nitko odjednom nije imao prijeku potrebu parkirati u Donjem Gradu ili uopće autom ulijetati maltene na terasu omiljenog birca u centru.
Vozio sam se biciklom posred prazne Masarykove i gotovo sretno groktao Vidi, bez ruku, vid' zavezanih očiju poput onog sina iz "Ko to tamo peva"
Kada inače gledam kako danima i tjednima postavljaju i skidaju skele na zgradama, sada sam prvi put shvatio da se to može i u jedan dan.
Tko zna što se sve još može u jedan dan?

Đorđe, svrati još koji put, barem dok nam se ponovo nakupi smeće, grafiti i talog na fasadama & plućima od auto-dima i povehnu fijolice na travnjacima parkova... Samo nemoj đeteta ti, propustiti kolegi Sheriffu Bandiću prisnažiti da vrtićima koji uopće nisu na trasi nije nužno drastično kratiti radno vrijeme...