Cheesteeleeshte

Ne, ne emigriram zbog rezultata izbora, i NE - dragi Eegore, nije me ćopio jedan od mojih napada divljenja prema susjedima, nego baš obratno... po ne znam koji puta u bed me je bacila činjenica kako se neki drugi gradovi brinu o svom image-u metropole za razliku od mog, koji bi to trebao ili mogao prije njih. U čemu je stvar?

Dok naš Bandy u pravoj hadezeovskoj maniri, neometan tekućom državnom izbornom farsom, u ovoj našoj velikoj sretnoj pesjoj sraonici i dalje snatri o velebnim mostovima, vijaduktima, podvožnjacima i mega-projektima uz sumnjive natječaje, najbliži nam susjedi odlučiše zapaprit automobilskom lobiju i odvalit trisku po moto-džepu...

Slovenska vlada je naime, odlučila uvesti svojevrsne "ekološke takse" za ulazak u centar slovenskih gradova. Naravno, uz razvoj gradskog prijevoza i upumpavanje novcih u isti. Hoćeš autom u centar Ljubljane, Maribora, Nove Gorice i Murske Sobote? 50 eura dnevno, prosim.
Biciklima, je naravno, besplatan ulaz u središte grada Možda da se i kod nas promovira bicikliranje kao na zapadu?


Današnje pak gradske (i državne BTW) vlasti u metropoli svih Hrvata i ostalih podanika - kao da gledaju stvari jedino iz perspektive vjernog stiskača volana. U takvoj perspektivi, svi ti silni tutači i kako ih sve jadne zbrinuti i izasfalitrati im staze i pute, već su dugo broj 1 na listi prioriteta. Da, kupilo se nešto novih tramvaja. Za stotine milijuna eura utrošenih na podvožnjake, vijadukte i parkinge u centru koji vode već davno IZGUBLJENU bitku s količinom auta koje su Hrvati sposobni kupiti na leasing, kredit, posudbu i dug do smrti- moglo se nabaviti JOŠ deset puta toliko svih mogućih prometala gradskog prijevoza. I napraviti parkirališta uz rubove centra. Pa se lijepo vozite novim i puno većim limenim "ljubimcima" iz Đure Đakovića.

Ili, ako se toga gnušate - platite tutač taksu.

Radnim danom u Ljubljanu ulazi oko 120 000 motornih vozila, a mjerenja zagađenosti zraka pokazala su da taj promet predstavlja veće onečišćenje okoliša od svih ostalih ZAJEDNO. A iako dobar, gradski i prigradski prijevoz se ignorira. Baš kao i ovdje. Naravno, poseban je gušt s autom parkirat ravno do stolca u bircu.

Vlada je odlučila cestovni promet u Ljubljani smanjiti do 80 %, te razmjerno zagađenju, i u ostala tri grada, do 2010 godine. Obzirom da je dnevna karta za parkanje u gradskom središtu oko 20 EUR bez većeg učinka, odlučili su se za radikalni korak, čak i nekoliko puta skuplji od sličnih odluka u Londonu ili Stockholmu.

Kao što rekoh ovdje ( i k'o što inače papagajiziram na ovom blogu) Prvi Među Jednakima čovjek koji je snaga Zagreba godinama već vodi izgubljenu bitku sa porastom automobila u istom. Te podvožnjak, te nadvožnjak, te nizvožnjak, te zaobilaznica, te parking na parking na parking. Ukucavaju se stotine milijuna eura - i opet smo u istom vrzinom kolu. Danas sam biciklom laganim kasom prolazio Zelenim valom u središtu ZG-a nešto prije osam, dok su vozači jedni drugima, stojeći u beznadežnom čepu, već u rano jutro skidali sve pretke i svece s neba. Kakav divan početak dana, uz tlak na 200 i plavičastu dimnu koprenu iznad Zrinjevca. Po prvi put sam pomislio da mi, poput onih japanskih fanatika, treba maska za prolazak gradom. Središtem grada. Tamo gdje je u velikim, puno većim europskim gradovima obično pješačka zona. Ili barem nešto suvislo izmišljeno.

Još mi je smješnije kada se Tutoslavi žale na skupoću parkinga u centru, jer ( između ostalog što se ignorira i zaboravlja), nitko ne ferma postojanje novoizgrađenih i duplo jeftinijih javnih garaža, na kojima uvijek svjetli ono dešperatno zeleno "slobodno". Ali, treba se od garaže odšetati tih stotinjak metara do željene destinacije - treba se odlučiti na taj rizik hodanja... Gotovo pa suosjećam bol koju bi prouzročilo odvajanje vlastitog tijela od svog limenog ljubimca na razmak veći od 50 m.

Da se razmemo, imam vozačku dozvolu i (kakav takav), slovim za vozača motornog vozila. Ali druzja, kameradi, sugrađani sa povišenim kolesterolom & platfusom.... Već sam na ovom blogu nabrajao tu beskonačnu listu frendova, kumova i poznanika koji bez auta više ne mogu ni na WC, a često nemaju neko objašnjenje otkud ta nužda da ga praktički uvezu u predvorje svoje destinacije. Koji su spremni na najveće žrtve u gužvama, kružiti krugove gradom poput jastreba, samo da što dulje i što dalje gmize u svojoj limenki, koja spokojno, stješnjena u nekom od beznadežnih gradskih čepova, ispušta monoksid ravno hodajućim sugrađanima u čube.

Uostalom, ugledajte se malo i na našu dragu policiju

Valjda zbog početnog nezadovoljstva životom koji žive (iz gornjeg citata pjesme koju nisu svirali na koncertu), Tuxedomoon su možda i počeli svirati. No kako vidim, ta žudnja da i dalje rade & uzbuđuju sebe i ono malo poklonika, dovela je tu hrpicu ljudi u ozbiljnim godinama i po četvrti put u Zagreb. Evo iz pjesme koju su svirali jučer, koju mi se čini da još uvijek shvaćaju ozbiljno, a dobro je i opisala blalgotvorni učinak, makar i tek jednog u nizu njihovih dolazaka:
I put my hand near my mouth so I know I'm still breathing,
So we joke about the TV set,
Calling it the "eye of Hell",
I would love to have people see what I see,
I would love to be a pillar of strength in my community,
A little order, a little grace,
Something new to fill up this place,
Live a thousand lives by picture

Ugodno je, makar i ponovljeno, svjedočiti kako čovjek violinu može svirati i tako da zvuči kao distorzirani Fender


A onda i iz gitare cijediti još nestandardnije tonalitete


Koncert ne smije biti odrađivanje i mora imati element ludizma. Da ne velim, ironije. Cijeli koncert je ritam mašina mirno odradila u lounge-bossa nova ritmu, čak i kada se hramska zavjesa rasparala i Brown urlao "This beast".
Ludizmu je svakako doprinjeo i omni-presenta pomagač, koji je iz torbe sport Billya vadio razne folije za grafoskop, maske ili pak cjevčice iz kojih je simulirao mornarsko opijanje "hard liquerom"


Dobro, za pozornicu veličine dnevne sobe, stvarno je bilo previše i instrumenata & senzacija za oči. No, kada si klasično obrazovan, od svakog instrumenta možeš raditi što želiš. Jazz fusion je npr. samo tupava wannabe-kritičarska etiketa za neke od njihovih radova



Koliko mi je amatersko oko pobrojalo, nekoliko desetaka meni poznatih slušača Tuxedomoona se godinama proširilo na nekoliko stotina. Fine enough. Pozdrav DMJ-u kog vidjeh , uz ispriku što ne priđoh i pozdravih. Zaokupiralo me trti samting društvo koje je uključivalo i osobe koje zaista više ne izlaze van. Mlađahni poklonici ove opskurne glazbe me i dalje pozitivno iznenađuju, svaki put kad vidim da se znaju čak i neki tekstovi. Ja moram priznati da je u moje mladenačko doba zapravo bila milijun:1 šansa da se uopće dokopam informacije da takva glazba postoji. Vjerojatnije bi završio uz nekakvu Azru ili ITD Band, da nisam čistom slučajnošću, poznavao nekoliko gore rečenih ljudi. Thanks!

Evo jedan melankolični citatić i za kraj, kojeg naravno nisu svirali. Obzirom da su mnogi vikali opća "No tears" mjesta, i ja sam ciknuo, više fore radi, "watching the blood flow", izazvavši "duh, that's a bit too..." Blainovu reakciju. Kad si klinac, doduše drugačije doživljavaš cijeli Tuxedo cirkus (ili se uživljavaš na tekst za koji misliš da misli što i ti misliš), ali dobra stvar je dobra stvar, kako god naša percepcija evoluirala.

"Smiling like you've looked at death
And liked it - What could be better
Me I never get what I want and don't want
What I have
In the dirty trees
By the Dirty river
Hot summer city
Muggy afternoon air
Mosquitoes humming
'round our heads
Cars stream over nearby bridge
Blood streams down my arm
I always wondered what went on
In places like this a part
Of me always wanted to be a part
Of what went on in places like this
Down where the blood flow
Down where the boy goes
Watching the blood flow"

Čitam kako su u Srbiji organizirali savjetovališta za "žrtve sekti", kojih prema procjenama tamo ima više od 200.000. Navodno posljedično pate i od svojevrsne mentalne retardacije.
Pitam se samo kaj raditi i tu i tamo sa tihom većinom sljedbenika različitih političkih stranaka ?

No dobro, koji je prvi postulat nagovaranja? Ti to trebaš. Bez toga ne možeš. A ni ja ne mogu da ti to ne dam, toliko ono što nudim služi općem dobru svih nas & pravednosti u svemiru.
Tako nam šmiraju i veće nakupine ljudi posvećene tzv. "svetom cilju".

"Biće para" novčane piramide

E vala, toga se nakupilo u 90-ima. Jedan frend je u krhkoj fazi mladenačkog života opako uronio u npr. Golden Products sektarenje, gdje su u uvodu svakog sastanka recitirali motivacijsku pjesmicu (citiram): "Cash, cash, cash. Money? No problem."

Svaki susret na ulici s njim i banalni "'oćemo na kratku kavicu?", završavao je sa unošenjem u lice "...gledaj, što ti planiraš u svom životu? Ja, vidiš, imam točnu viziju...."

Doduše, nekaj su uz tu masnu retoriku - i prodavali, pa smo svi u našim dnevnim sobama prošli te pomalo otužne prezentacije raznih lonaca i šampona ( često od ljudi kojima je letjela prhut na sve strane dok su nudili proizvode za istu), no: iza toga se uvijek krilo obećanje da će netko drugi ubrzo za tebe prodavati i zarađivati tvoj postotak, a ti samo kupiti vrhnje s vrha. I iako je iluzorno bilo očekivati da će SVI u malo napabirčenih novčića s tih prezentacija otkinuti svoj dio kolača, obećanje džaba-leba iskazano amaterskim matematičkim tablicama je bilo milozvučnije od logike. Znam ljude koji su davali otkaze na ionako nesigurna radna mjesta da bi zgrtali cashcashnoproblem. That's the problem. Ta često fanatična retorika autodestrukcije pomiješana sa sitnim oznojenim očajem koji je vonjao iza nervoznih fraza.

Bilo je tu raznih kavica sa novoregrutiranim piramidašima, svi odreda s fasciklićem u ruci i nevjericom zašto sam uopće skeptičan.
Jedan od mojih kumova, koji je nakratko poklekao jednoj od prodavateljskih sekti mi je sredinom 90-ih pokušavao uvaliti usisavač od 4.000 deutsch maraka (!), rečenicom: "gle, tvoj sadašnji usisav..., točnije rečeno - raspršivač prašine...."
Tužna vremena.
A niti za jednog ne čuh da se opario, ili bi poneke tek kasnije viđao kao zaštitare po poduzećima za proizvodnju lanaca za motorne pile.




Igrom slučaja, u to doba sam radio nešto za organizatora Amway (skraćenica od "American Way") skupa u Maloj dvorani doma sportova. I tako, stojimo ja i kum Ico sa strane i gledamo te autobuse iz Banje Luke, Vrgorca i Đurđevca sa ljudima zgužvanih lica i u jeftinim jaknicama s vrećicama iz kojih su virili sendviči. Svaki je po cca 500 kn tada platio užitak da sluša motivacijski seminar nekog ljigavog Austrijanca koji vodi podružnicu za balkanska bespuća, osunčanog do tamne boje mrkve i okruženog dotjeranim pratiteljicama. Bilo je tu svakakvih ljudi, čak i mislim, gitarist Pipsa. Iz dvorane, kao da je karizmatski skup patera Linića, trešti "Lijepa li si"(?), a malo malo, kako prikazuju na stageu uspješne primjerke (koji su, eto vidite - već nakon 6 mjeseci kupili novi BMW), prolama se frenetični pljesak kao da se polugoli Hulio Iglesias spustio helikopterom u ženski starački dom za vrijeme ručka.

Ide tako dvoranom Austrijski lokalni gauleiter i vođa svih svemira, pokazujući svoje blještave zube i sijajući od svih masti kojima je premazan, a opsjedaju ga sljedbenici, pokušavajući ga dodirnuti i razgovarati. Jedan ga sredovječni umorni čovjek zaustavlja i daje mu flomaster, a ovaj mrtav hladan uzima flomić i pred našim očima, ispisuje mu na čelu ( ) "Just do it". Onu NIKE-ovu krilaticu iz reklama za tenisice.
To mi je bilo dovoljno za sve vijeke.

No, unatoč tome, čujem da još tavore i oni i ini slični, a ciljana destinacija im je sada poslovično fanatični daleki istok, Koreja i Kina. First we take Manhattan, then we take Berlin


Nama su, ko što i rekoh, ostali političari, pa se sljedovanje Onih Koji Znaju, uspješno i puno masovnije, nastavilo.

Poljitika

Gurui vele "Radim zapravo besplatno. Kupiti molim knjigu, ali to je ipak, samo za vaše dobro".
Političari parafraziraju: "Radimo zapravo pro bono. Molim platiti porez i moju saborsku plaću i mirovinu, ali to je ipak samo u službi općeg dobra i reda u državi".

Gurui vele "Dođite mi svi, ma koje vjere bili, jedino što vaše križeve predajte evo u ovu vreću, ali samo one zlatne - zlato ima štetne vibracije"
Većina političara pak prisnažuje: "Glasujte za nas svi, dragi građani, ma koje vjere, nacije, imovinskog statusa i opredijeljenja bili, a poslije će vam biti jeb'ga, koliko vas stignemo poslužiti. Moraju postojati prioriteti, ne? I mi smo ljudi. Evo, stranka nije uopće imala ove godine kolektivni godišnji."

Političar će rukama i nogama uopćeno gestikulirati da je u politici SLUČAJNO. To je isto kao kad gurui tvrde da su eto, kao obični mali ljudi, osjetili poziv više sile kojem se jednostavno nisu mogli oduprijeti, iako bi im "daleeeko bolje bilo" da su svojim nevjerojatnim *potencijalima* radili nešto drugo. Kako god svi oni nazivali tu višu silu koja ih je usisala - radi se o teoriji Božjeg izabranika. Nikad nisam vidio domaćeg političara da se žali kako nerado radi ovo ili ono. Svi će se doduše požaliti da puno i previše rade, podrazumijevajući pod tim lupetanje fraza u "Otvorenom" ili na stanačkim sastancima, ali odmah će nadodati da to rade sa posebnim zadovoljstvom i da "nije u pitanju", može i u jarku, na klupi i u parku.

Bandić malo malo pa izvali kako, uz taj sav rad i bezglavo cjelodnevno trčanje uokolo po Zagrebu (kao "na licu je mjesta") - još stigne i obarati nevjerojatne rekorde poput za 45 minuta od Gračana do Tomislavca, roniti na 20 metara dubine, istrčavati maratone pod temperaturom, ne znam - prematati djecu, uzgajati njemačke ovčare, gojiti orhideje.... Sve to dok ga s vremena na vrijeme, ne pokupe kola Hitne pomoći i stave na kisik i otčepljuju žile. Jer Poslanik Više Sile mora moći više i bolje od nas Podanika.
Ona Čačićeva knjiga npr. , jedinstven je primjer kako napisati vlastitu svetačku hagiografiju. Obično to ipak neki tvoj vjernik napiše, kako je Tuki radio. Ali - Božja objava mora ići direktno od gazde. "Odlučio sam da između mog naroda i mene nema više posrednika", rekao je jednom jedan simpatični kralj Aleksandar...

No, ni njima nije lako. Sav taj altruizam, prijegor, izmjene energija sa višim bićima, znanja ekonomije i povrtlarstva, malonogometni humanitarni turniri, stranačke sjednice i susreti s "običnim ljudima" trebaju se nekako sažeti, da ne velim stati u krhko tijelo hrvatskog političara, pomalo onemoćalo od janjetine i Chardonnaya. Zato često, jer jednostavno mi smrtnici ne možemo podnijeti tu količinu detaljne istine o tome što oni zapravo rade i planiraju - budemo, obično u izborno vrijeme - tek obaviješteni da su "ljudi snaga" ili da "idemo dalje". Pametnom dovoljno.

Razbit ću u par dijelova kaj mi je na jeziku, jer je po običaju - predugačak....



Neki dan se naša mala obiteljska zaprega tandrkala po križanju Srebrnjaka i Petrove i uočih poznatu kuću na kružnom toku. Nekad je tamo bila klasična retro-gostionica, birtijetina po naški, a onda ju je negdje 90-ih, preuzeo iscjelitelj Braco. Sada je pak cijelo imanje picnuo novim, te naravno, neukusnim eksterijerom - potcrtanim kićenom željeznom ogradom sa šljaštećim velikim leptirom na ulaznoj kapiji.

Iste večeri odgledah na telki prije spavanja nekoliko od smisla praznih, debelo isfraziranih predizbornih spotova ("budite blabla...budućnost je u vašim rukama...čojvek...mi-zajedno....") i izvještaja sa skupova, sa sličnom neukusnom ikonografijom i sredovječnim muškarcima namještenih odlučnih pogleda i uzdignutih pesnica za govornicom koji, baš kao i Braco, obećavaju izliječenje od svih naših boljetica.

Tko se danas sjeća sve te bulumente različitih iscjelitelja 90-ih? Nekako su se spustili u off, a svjetla pozornice u 21. stoljeću prepustili kolegama političarima, koji se zapravo bave istim poslom i to uz skoro iste metode.

Ranih 90-ih zavihorio je rat, jedan jednopartijski sustav zamijenjen je de facto drugim - i ljudi su u najmanju ruku ostali zatečeni (za one ispod 20: u banani), od čega to oni sada mogu sebi osigurati sam svoj bijedni život-čić i kaj od svega toga ima za njih, osobno i sada. Neki su se okrenuli uhodanoj retorici i utjehi Majke Crkve, no nije tu bilo "mesa", a sve je bilo više manje institucijski uronjeno u letargiju i šurovanje s vlastima.

Zato su jako dobro sjeli individualni poduzetnici koji se namnožiše kao skakavci i usisaše sve te egzistencijalne dvojbe pod svoje skute.
- Što u Golden Product-Amway-novčana piramida sektama (nemojte me samo razuvjeravati da to nisu sekte s tendencijom osnivača ka jedostavnom, jasnom i osobnom profitu, uostalom i Scijentolozi su to isto)
- što svi ti živopisni OTV predviđači s viscima ili različiti horoskopdžije Ivani Savići (koji je nazivajućim gledateljima u facu rezao kako ima još koji dan života ) & Vere Čudine
- što vidaoci svih naših rana i božanski iscjelitelji poput Brace
- naravno, nenadmašni Ante Pavlović
- do onog Kršćansko-vaišnavskog(!) opskurnjaka & ni više ni manje božjeg poslanika Rožmana po Samoborima kojem su teenage sljedbenici prali noge
- ili pak onog Komaje s bradicom čiji sljedbenici odgađaju orgazme do beskonačnosti
- ili Gospoda Horusa Haya

Onda je Franjo blagopočinuo, davši neviđen šlagvort do tada tavorećim političarima da krenu u "biće bolje", "naprijed u reforme", "raj na zemlji sada i ovdje" ofanzivu. Za potrebe ovog argumenta, recimo i odgovor sektama, koji su dugo spremali za novo tisućljeće. Neš' ti obećavat narodu za svoj osobni džep, kad mi imamo mašineriju gladnih mrava koju ćemo upregnuti da to isto radimo onoj "boljoj" većini koja se držala podalje od sektica, ali je kao i svi ljudi - žudila da sljeduje nekoga u bolje sutra i bude mu poklonik-glasač. Naravno, umjesto da se ugledaju na gurue i smisle način da drže pastvu čvrstvo za ular, oni se raspojasaše u općenitostima. Bezlični đaci i lošije kopije gura, usudio bih se reći..

A i zbog takvih stvari smo doćerali cara do duvara, pa sada imamo najgoru od zamislivih izbornih kampanji, koja me prvi put dovela do apsolutne rezignacije i flegmatičnosti oko toga koji će me Kurta ili Murta uzjašiti za slijedeći period moga života. Bravo dečki. Gotovo da smo se vremepolovom vratili u ona doba izbora u socijalizmu (premlad sam bio da iskusim iste, ali čuh), kad ti je bilo fakat svejedno hoće li iz SSRNH proći Milan Bukva ili Krešimir Radodajski.

No, first thing first. Zanimljivo je kako političari, gurui i sekte dijele slične kanone poslovanja i obećavanja. Da ih je svakakvih bilo u ovoj kratkoj povijesti naše iluzije demokracije - bilo je.... s tim da su to bile i za mnoge toliko naporne godine, da su slamke za hvatanje egzistencije, koliko god iz godine u godinu rađale sve slabijom kvalitetom, bile hvatane od mnozih.

Gurui

Sjećam se kako sam sredinom 90-ih na Trgu sreo kolegicu iz srednje škole za koju sam gajio (isključivo prijateljske) simpatije kao iznadprosječno visprenu i feš gradsku (da ne bogohulim "urbanu") curku. Vidim je tako, sva od glave do pete u crnom.
- "Još se furaš na dark, ili si u HSP-u?" - pitam ja, uz kez na licu.
- "ma nee, žurim se malo da ne zakasnim na tretman kod doktora Ante" - odgovori ona
- "ha, Ante Pavlovića" - prisnažim ja tek toliko, jer je doktor "drknem ja džukcu, njemu odma' dobro" bila nekako dosjetka na prvu loptu,
- "Da - kako znaš?"

Slijedio je prilično mučan razgovor o tome kako je dobila neke ciste na jajnicima, pa bi joj to trebali operirati a ona nekak nije bila za to, pa je preko treće ruke čula kako se neka njena poznanica od istog izlječila kod Ante, pa eto, krenula i ona; samo je malo bed kaj su eliminaciona pitanja kod izbora u zvanje pacijenta bila poznavanje Zdravomarije skupa s obaveznim pozitivnim odgovorom na pitanje da li voli pušiti k... ; pa se mora kupati u siječnju u Jarunu; pa kupovati doktorove knjige i kazete o pušenju onih stvari, uzgoju pasa i generalno divljanju - ali sve to za viši cilj. Ozdravljenje.
Dugo je nisam vidio, a kad jesam, ne odoljeh odmah upitati kako je to prošlo nakraju s Pavlovićem. Dobila je još 6 cisti za vrijeme hodanja kod istoimenog manijaka, te ju doktori u teškom stanju ipak privoljeli operaciji i napokon ozdravila. No,life would never be the same, kad doznaš da je netko o kojem imaš jednu viziju, figurativno, lajao na žarulju i skakutao dobrovoljno gol na studeni.

Kako je uspio Pavlović - i sliči li to nekim kanonima ponašanja domaćih političara? Dobro, svatko ima i neki začin da posoli jelo i privuče kupca, a on je npr. pucao na dodatne karte katolicizma, atleticizma i seksa, da ne velim sodomije.
No, zajednički elementi:
- "Sve za narod!". Moraš bit čovjek iz naroda, "za narod", "za ljude", "za običnog čovjeka". Dodatni primitivizam uvijek pali.
- "Nema alternative - tj. nemaj drugih bogova uz mene!" . Imaš naočale? Iscjelitelj (ili političar) ih gazi cipelom već pred ulaznim vratima.
- "Imam program!" - sve piše u knjigama i na videu je, iako nitko nema vremena zapravo proučiti, kako to funkcionira uspjeh i sreća i kakav to zapravo bješe put od trnja do zvijezda u hagiografiji svetog Ante P. Kupovanje informacija je ključan element i za Amway-GP-Scijentologija sekte.
- "ja znam što je najbolje za tebe!". kako se to postiže? Korbačem. Narod voli korbač.
Dok ne osjeti slabost. Onda te ipak ugrize i izabere - ali ne slobodu, bože sačuvaj, nego - novog gospodara.

Kaj se gurua tiče, npr. Bracu, kakve li (prividne) razlike!. Kako je negdje toplo pri srcu imati blizu živućeg i zemaljskog nasljednika legendarnog Ivice Prokića koji se izbrusio još u socijalizmu, a nestao (poginuo?) u Južnoafričkoj republici.
Obojica tih crnomanjastih iscjelitelja općeg dojma pasolinijevskih naturščika, Bracek i njegov dobri duh pokojni Ivica, uz sve postulate (njihovog i to komercijalnog) uspjeha koji su gore nabrojani, imali su i neke različitosti od npr. dotura Ante, od kojih su im neke i te kako koristile:
- nosi se npr. pinky. Pričala mi frizerka kako je bila na svadbi nekih Bracinih sljedbenika i svi muški bili u roza košuljama
- nosi se cvijeće, zapravo se grca u bokorima cvijeća. Sjećam se kada sam prolazio Petrovom, a na cičoj zimi, ostavljeni autobusom, pred ulazom u Bracine odaje, stoje desetine ljudi s buketima većim od njih samih
- nosi se (i poklanja guru-u!) zlato. Svi moraju biti okićeni zlatom jer ono liječi.
- dobro je pušiti . Pušenje naime, tjera demone. Slično onoj Mao Ze Dongovoj da je pušenje idealna vježba disanja. Moja ekipa

Tih beznačajnih rituala i kod privatnih i kod političkih gurua treba biti dovoljno da sljedbenike uvjeri kako se radi o unikatnoj i nikad prije viđenoj ideji ljudskog organiziranja. Ma nemoj.

Morat ću zasad stati, a tko zna još nešto sočno - nek slobodno nadopuni ovaj dio još nekim od rojeva izbavitelja-iscjelitelja koji su, s više(?)-manje uspjeha krpali rupe u našim dušama i tijelima nesigurnih 90-ih. Moj osobni favorit je već na kratko spomenuti Gospod Horus Hay, mislim odnekud iz prozaičnog Zaprešića. Bio je stalno na lokalnim telkama u dugoj halji, s biblijskom frizurom, sve neka svjetla frcaju s njegovih fotki.

No, dobro, to mu je radna uniforma, kao i Sanaderu Rolex na ruci. A i Vesna i Radimir su komplet u bijelom na predizbornom plakatu

Ostadoše nam dakle još Pravne osobe, kako bi se to općenito zahvatilo suhoparnim rječnikom. Prodavale one maglu o boljem sutra i "nastavku reformi" ili pak puki deterdžent - šampon koji će vam ukloniti prhuti naprijed i nazad u koljenima obiteljskog stabla.

/Nastavlja se..../

...zvuči kao novi roman Pavla Pavličića, on se fura na slična imena....
Uglavnom, kratak ulet među dva posta...Najpronicavija od Mnoštva Supružnica je u svom Ivka Detektivka trenutku ulovila DVD epizodu Teletubbie-sa (tih, od viših sfera podarenih oslobotelja roditelja na 10 minuta) i uočila tri klinca kako pušu mjehuriće od sapunice.
I predstave se oni: " Ja se zovem Egon. A ja Sabina. Ja se zovem Saša." Obzirom da su Indijci, pride i s malom dozom nadrealizma.
Eto nama otkrivenja otajstvenog vela, koje je kopkalo spoznaju odraslom i manje utjecajnom dijelu ove obitelji, otkuda sirovina za stvaranje Prinčevskog alter-ega & prijatelja Saše. Sabina je doduše malo "lost in translation", no televizija vidim, počinje utjecati na dječicu od najmanjih nogu.

A kako to odrasli znaju raditi odraslima - u idućem postu, kad' stignem....