Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Mir


Image Hosted by ImageShack.usKoliko sam samo puta znala izderati se, ili bijesniti zbog neke posve nevažne sitnice, stvari koja zasigurno nije vrijedna mojih živaca.
A znala sam da stvari mogu sagledati i s drugog kuta. Smirena i hladnokrvno pristupajući problemu lako sam ga mogla riješiti.
Znate li kako sam postigla tu neku mirnoću, baš kad bih osjećala da će mi se cijeli svijet izmaknuti ispred nogu?
Legla bih na krevet, zatvorila vrata, ugasila sve i pustila da tišina zavlada nad cijelom prostorijom. Zatovrila oči, i pustila se da me obuzme ta tišina.
U početku sam mislila kako to stvarno nema nikakvog učinka, a kasnije sam shvatila da mi je to puno pomoglo.
Makar sam bila samo nekoliko minuta u tišini, shvatila sam kako me obuzima mir i kako mi ta tišina pomaže da izbacim sve misli iz glave i prepustim se samo tom osjećaju mira.
Kasnije sam sve situacije nekako rješavala mirnije...kao da je tih nekoliko minuta mir zaista zavladao u meni.

***

Znam priču o nekom čovjeku koji je živio usred jednog velikog urbanog grada. Bio je zaposlen, žurio je na sve strane i svakog puta kad bi nekamo krenuo činilo mu se da dušu ostavlja negdje drugdje i da ne može biti smiren ni u jednoj situaciji.
Odlučio je stati na kraj tome i preselio se u neku skromnu malu kućicu na veoma pustinjskom mjestu bez igdje ikoga. Tu je napokon našao neki mir. No, počeli su mu faliti prijatelji i sve one lagodnosti koje pruža jedan urbani grad.
Opet se odlučio preseliti u jedan mali gradić gdje će, mislio je, imati kontakt s ljudima i sve što mu treba za udoban život, ali bez gradske vreve i užurbanog načina života. Mislio je da će tamo pronaći mir.
No, ljudi su ga počeli ogovarati i počele su kružiti kojekakve priče o njemu, te se čovjek osjećao vrlo neugodno u tom malom mjestu.
I nije važno, zapravo ja ni ne znam, kako je taj čovjek na kraju završio.
Stvar je u tome da je na krivim mjestima tražio mir.

Jer, nemamo li mir u sebi, uzaludno ga je tražiti iz vanjskih izvora.

Na kraju;

«Mir samome sebi možeš stvoriti samo ti.»



Maše vam vaša bllankk.
Idem s nekime podijeliti ovaj mir.
Brzo, dok ne ishlapi. wink

28.06.2006. u 14:48 | 10 Komentara | Print | # | ^

- Čovjek se boji onoga što ne razumije -


Image Hosted by ImageShack.us



Nadmoćan je čovjek troslojan.
Krepostan, oslobođen je briga; mudar, oslobođen je dvojbi; neustrašiv, oslobođen je straha.

Konfucije


Ponekad, kad me uhvati strah dok prolazim nekom mračnom ulicom punom sumnjivih sjenki i dok se osvrćem iza sebe ne vdjevši ni prst pred sobom, znam se sjetiti onih davnih riječi već odavno izgovorenih: «Strah proizlazi iz nepoznatoga». Nije neka utjeha u takvim trenucima, mnogima bi se činilo.
Ali meni ta spoznaja da se upravo nalazim oči u oči s nečim nepoznatim i neistraženim daje novu snagu i nadmoć nad samom sobom da potisnem taj strah iz sebe i da nastavim dalje. Jer, život je jedna velika pustolovina, zar ne? Gdje bih došla kada bih gubila srce pri svakoj sjenki na koju naiđem?
U takvim situacijama mi daje snagu i to što znam da će strah prevladavati u meni samo onoliko koliko mu dopustim. Sve emocije koje proizlaze iz jednog ljudskog bića, one dobre kao i loše, imaju snage samo onoliko koliko im mi dopustimo. A taj osjećaj, da čovjek može potisnuti iz sebe sve ono što ne želi da ga obuzima, daje snagu i samopouzdanje u samoga sebe.

Naravno, postoji mnogo vrsta strahova i postoje mnoge situacije gdje čovjek i ne može biti tako samouvjeren u sebe. Naravno, većina ljudi u takvim situacijama uvijek uperi pogled prema nebu i moli.
Voljela bih napisati jednu rečenicu Johna M. Templetona:
Kad počnete uviđati da Bog s ljubavlju vodi vaš život, moći ćete spoznati i da se zapravo nemate čega bojati.

27.06.2006. u 13:12 | 6 Komentara | Print | # | ^

O (ne)kvaliteti


Evo, čitam neke svoje ranije postove...Bože, koliko ih ima! Neke sam već i zaboravila. Čini mi se kao da je cijela vječnost prošla otkad sam objavila svoj prvi post na ovom blogu.

No, dok ovako pišem, znam se zapitati...više je to kao neki crvić koji zna s vremena na vrijeme prorovati mojom glavom...Prije, još u samim počecima, imala sam puno više posjetitelja nego sada...I onda se zapitam u čemu su moji prijašnji postovi bili bolji od sadašnjih. Dapače, mislila sam da sada bolje pišem nego prije.
No, ionako nije važno. Oduvijek sam mišljenja da je kvaliteta ispred svega. Više volim kada me posjeti nekolicina ljudi i koja da svoje iskreno mišljenje nego oni beskrajni komentara u kojima se vidi da je to odgovor na tek djelomično pročitani tekst. I već sam odavno shvatila da to pišem ponajprije zbog sebe. Da nemam volje ili želje više nastaviti pisati, mislim da me nikakav broj komentara ne bi mogao nagnati da počnem opet pisati.

I nikada mi neće biti jasno zašto većina ljudi uvijek naginje slavnim imenima ovog bloga, smatra da se treba samo postaviti u uzoru na njih, pisati o temama koje pišu oni...jer, hej, tako će se dospjeti na cool liste i svi će saznati za njih. Na kraju mislim da većini takvog mišljenja plan ipak ne uspije jer je ovdje važnije od svega imati svoj vlastiti stil i osobnost po kojem će pojedinac biti prepoznatljiv kao individua i isticati se u mnoštvu.
Mogla bih po svemu ovome zaključiti da kopiranje nikad ne pali. Ni u kojem aspektu života. Najbolje i najorginalnije će biti uvijek ono što čovjeku sine ili dopre iz njegova vlastita mozga.

Voljela bih se malo osvrnuti i na današnji blog svijet. Sve više mi se čini kako bi svi htjeli biti slavni i popularni na temelju mlaćenja prazne slame. I to odmah, brzo i efikasno, da se lansiraju u vrh vrhova. Reklame, spamovi, tekstovi u kojima ne raspoznaješ bitno od nebitnog, kopiranje i sl. Jesu li to autorski radovi po kojima bi se pojedinac kao takav mogao istaknuti?
Možda je nekima uspjelo. Ja bih rekla – vrlo teško.

Ali kako je to danas u Hrvatskoj, pa tako i u svijetu, mogla bih istaknuti i drugu stranu medalje. Kvaliteta je na sve manjem nivou, i to kvaliteta svega što danas sačinjava naš život.
Budući da u ovom postu najvećim dijelom govorim o blogosferi, mogla bih reći da ni ovdje nije ništa drugačije. No u moru svega i svačega uvijek se nađe za svakoga ponešto, i ako je čovjek traži, zaista može naći i kvalitetu. Šteta je što baš mora tragati za njom.

Dosta sam vas zagnjavila.
Odoh.
:)

25.06.2006. u 20:18 | 4 Komentara | Print | # | ^

Simple thoughts

E sad, ako krenem o nogometu, nadam se da mi nećete zamjeriti što govorim o dojučerašnjoj temi.
Ali moram se osvrnuti na nešto što mi je jako privuklo pažnju. Inače, nisam neki nogometni fan, zapravo, moglo bi se reć da sam daleko od toga. Uostalom, ne ide mi ni iz džepa ni u džep, pa zašto se uzrujavati zbog toga?
Očito, neki to shvate preemocionalno. Vidjela sam neki dan kako su suze bisernice kapale niz kockaste dresove, kako su se djevojke grlile i ridale jedna drugoj na ramenu...I mean, wtf? Naši nogometaši zarađuju grdnu lovu i čini mi se da im je tako svejedno da li će zabiti gol više ili manje dok im novčeki padaju u kasicu-prasicu...
Čini se da se oko najvažnije sporedne stvari na svijetu uzrujavaju samo navijači. Ostale baš zaboli đon. Šteta. Ljepše bi bilo da je obratno.
No, ipak, na kraju krajeva tko sam ja tu da išta filozofiram i mudrujem kad o nogometu blago rečeno nemam pojma. Ali samo sagledavam stvari sa svojeg stajališta. Svaka čast dečkima, vidjelo se da su se trudili, ali vidjelo se da je i to posao kao i svaki drugi na ovoj planeti, te da i oni jedva čekaju da ga odrade i odu kući.
A tko bi im to i zamjerio?


***

Danas se uvjerih kako su mala djeca jednostavna i sve komplicirane stvari mogu složiti u najjednostavnije rečenice.
"Kad sam se narodila"govori mi djevojčica od pet godina,"oni stričeki u bolnici odmah su me stavili u kutiju za sušenje." (inkubator).

E pa dragi moji, ja bih sad u neku kutiju za hlađenje. Šteta je što se ne mogu strpat u hladnjak ili zamrzivač, baš bi mi dobro došlo...

24.06.2006. u 13:05 | 3 Komentara | Print | # | ^

Da bar malo dobim boje kad ovako prži.

Neko vrijeme je zablokirao cijeli blog...ili se to dogodilo samo u mom slučaju?...pa nisam mogla se ulogirat.
Uostalom, nije važno.

Ljeto je počelo. Prži, isijava i zagrijava. Super je dok još imamo dovoljnu količinu hladne vode pa se čovjek može rshladit. A bog i bogme, ako ovako nastavi mislim da će i topla voda biti luksuz na 40+.
No, neću kenjkati i žaliti se jer sam shvatila da je bolje znojiti se na suncu nego umotavati u dekicu i grijati se pokraj tople peći dok vani brije oštar vjetar. A uostalom, sve je to još izdržljivo i podnošljivo. Znate li da zahvalno držanje donosi sreću?
E pa baš zato ja ću biti zahvalna nebesima na ovakvom lijepom vremenu i svime onime čime me tako lijepi dan može nagnati da jednostavno...živim.

...Zahvalno držanje donosi sreću...
Tako jednostavne riječi a opet tako mudrog značenja. Jeste li se ikad probudili s hvalospjevom na usnama zahvaljujući nebesima što ste uopće živi, što ste lijepi zdravi i pametni? Jeste li ikada pomislili kako je divno jutro koje vas smiješeći pozdravlja svakim danom čim otvorite oči? ...ma znate i sami da bih primjere mogla nabrajati do beskonačnosti.
Željela sam samo reći da je zahvalnost vrlina osebujnog čovjeka, onog tko zna davati i primati bez premca. I da upravo takav svojom zahvalnošću svime što ga snađe na putu stvara energiju sreće koja ga obuzima cijelim tijelom. Zato, ako želite biti sretni...samo zahvalite ;)

Dakle i ja zahvaljujem vama. A sad ću primijeniti ono geslo Živi i pusti druge da žive te vas neću umarati s predugačkim postom. Ipak je ljeto...

Do Viđenja. Skidam kapu. I mašem. S nekog broda u snovima mojih želja. Ma srest ćemo se negdje putem.

:)

21.06.2006. u 21:02 | 7 Komentara | Print | # | ^

Nesreća? Ma daj, pa ne može se to meni dogoditi.

Kako je ovo vrijeme ušljivo. Crvljivo. Glistavo. Baš je...
Taman se poveselila da ću iz ormara izvaditi sve one svoje kratke majice i ostalu ljetnu garderobu koju je već, fala Bogu, i prašina prekrila, eto ti opet te kiše.
Je li itko od vas možda kojim slučajem bio na Zrinjevcu? Znate onaj zeleni, lijepi park usred Zagreba? Samo se nadam da danas tamo neću zateći lokvice vode među kojima bih morala šljapkati u svojim ljetnim sandalicama. E sad kojim poslom...pa neću sad radit besplatnu reklamu ;)...Uglavnom, ako se kome pruži prilika, lijepo bi bilo da svratite. Publika je uvijek dobrodošla.
Naravno, svi obožavatelji Sandija, Maje Šuput i Danijele Martinović, kao i Severine, Zečića i ostalih pajdaša mogu razočarano spustiti glavu, jer neće biti počašćeni njihovim dolaskom.

Nadalje, šteta je što mi ova mokra, sklizava cesta stalno krade pogled s mojeg računalnog ljubimca pa ćete mi morati oprostiti što se upravo sjetih svih onih zlosutnih i mračnih automobilskih nesreća koje se događaju na hrvatskim cestama. Mogla bih nadugo i naširoko o njima ali neću, već ću samo opet zaključiti jednu stvar.
Ili su ceste (a svi znamo kakve su kvalitete hrvatskih cesta) krive tako nemalom broju nesreća, ili vozači kojima, čini se, nisu ni oštre prometne kazne zaustavile njihovu narav adrenalinske akcije dok su za volanom pritom ugrožavajući i sebe i druge vozače. Nisu im očito važni ni svi prijašnji događaji u kojima su ljudi ginuli i bivali teško ranjeni, jer to se njima «ipak ne može dogoditi». A ni opremi automobila vozači očito ne pridodaju veliku pozornost. «Pa idem skoknuti samo do dućana, to može i ova moja stara hrpa željeza očito izdržati...»
A da ne spominjem one kretene u skupim limenim ljubimcima koji jedva čekaju da se pokažu na cesti i nekog dobrano «pokose».

No eto, takva smo mi nacija.
Ne kažem da i u drugim državama nema takvih problema, ali s obzirom na to da smo mi jedan jako malen narod, trebali bi se zapitati kamo se sve to vodi. Jer, priznajmo, ne možemo se mi uspoređivati s Amerima ili Francuzima...itd.
A neki to očito jako vole, počevši od najviših krugova naših nam ljubljenih političara.


E pa, do idućeg slušanja srdačan pozdrav :)

02.06.2006. u 12:38 | 17 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se