Berini dnevnici

Uvijek se s oduševljenjem prisjetim, jedne Sumo-čistačice, od koje je čak i prašina bježala iz strahopoštovanja, a koja je svojom nadasve „tankom“ nožicom, gotovo nježno stala, na naponsku letvu. Događa se, što ćeš, ali problem je u tome što se ona bojala to prijaviti, jer je mislila da će joj netko tih dvanaestak kuna, skinuti od plaće. Nažalost, nije ije bila upoznata sa činjenicom, da je to tako i onako potrošna roba. Stvarno bi loše bilo da je zbog ovakvih nezgoda korisnica zasvijetlila, kojoj recimo uopće joj nije bilo čudno to što žice vire van, jer je uvjerena da je to dio standardne dekoracije. Naime, vrlo je uporna bila u pokušaju uštekavanja punjača za svoj mali leteći medvjedići nadasve sexy mobitela, a on bezobraznik jednostavno neće radit. Ispalo je dobro to što sam, slučajno navratio, jer bi u protivnom, ušla u onu negativnu statistiku ljudi koji otplešu drmeš, u skladu s frekvencijom, prije nego li im to postane zadnje što su dotakli. Utičnice u zidu su posebna priča. To uglavnom služi isključivo za prikopčavanje razno raznih tostera i sličnih uređaja, a sve što je bez ikakvog smislenog razloga uključeno u istu, treba zasigurno isključiti. Recimo, godine gospodnje, frka zovu sa svih strana, ne radi internet, a bijaše, kako je to već uobičajeno, nešto žurno tamo za obaviti. Diži vojsku, policiju, vatrogasce, civilnu zaštitu i ostale službe, da što prije otkriju kvar. Što li se samo dogodilo ? Pa eto, jedna je nadasve inspirirana i britka osoba, prema vlastitom nahođenju, isključila iz utičnice mrežni uređaj, koji je spajao tu lokaciju s ostatkom svijeta, tako da im ništa nije radilo. Imala je doduše vrlo valjan razlog za svoj postupak, uključivanje priručnog jedno-pločnog Rešoića za kavu, jer se tradicionalni ritual ispijanja turske kave, nikako ne smije preskočiti, pa i na uštrb komunikacije. Ovom postupkom, konačno se otkrilo, zašto se uvijek u gotovo isto vrijeme ljudi s te lokacije žale kako im mreža ne radi. Kako bi smo izbjegli slične događaje ispod utičnice smo objesili A3 papir na kome piše: Ne diraj, Ne ištekavaj, Amputiram prste !!!!!! Kad smo već kod mreže, susjedni mrežni ormar je bio još jedan dio interesantne priče o ljudima sa spomenute lokacije. Svi su tamo bili samoprozvani mrežari po potrebi. Jednostavno su imali neodoljivu potrebu tu i tamo nešto samoinicijativno prespojiti, jer se nikako ne bi smjelo bilo što loše dogoditi, ako izvučeš kablić dva i utakneš u druge rupice. Pa brate mili ima mjesta. Kada bi željeni efekt da će im postupak donijeti poboljšanje izostao zvali bi nas i tvrdili da ne znaju kako sada nešto ne radi, a do malo prije je radilo i to samo selektivno. Na kraju smo bili prisiljeni poslikat ormar s foto aparatom kao dokazni materijal, da im možemo nos natrljat, budu li prčkali, a njihovog šefa upoznali da će on biti jedini krivac nađu li se nepravilnosti. Predloženo mu je da održi kraću brifing edukaciju o tome kako mrežni ormari u kojima nešto svijetli nisu božićne jelke na kojima se lampice mogu kombinirati prema vlastitom ukusu, već da, ukoliko nešto trebaju zovu osobe koje su zadužene za prčkanje po istim.