Blog Sadašnjeg trenutka

Ono što mi se sviđa kod svakodnevnog života je to što nam nanovo i nanovo omogućava da dobijemo povratnu informaciju o tome na kojoj smo razini trenutno i što još može biti bolje. BTW, ja kao Advaita student vjerujem da u aspolutnoj stvarnosti ne postoje razine i da ne postoji "može biti bolje". No zbog potrebe ovog posta (a i zato jer 99.9% ljudi vrlo ozbiljno shvaća ovu relativnu stvarnost - uključivši i mene) pravit ćemo se da je relativna stvarnost stvarno stvarnost, a ne iluzija nekog tipa.

Tko god je tvorac ovog svijeta, napravio je to prilično dobro. Svima onima, neovisno o tome na koji način žele napredovati u svom životu, nudi se mogućnost da dobiju povratnu informaciju gdje su na tom njihovom putovanju. Unatoč činjenici da su neki ljudi razvili nevjerojatnu vještinu samozavaravanja (priznam da sam i ja svojevremeno bio dosta dobar u tome) svaki ozbiljni praktikant duhovnosti/samorazvoja (ovo mi je draži izraz od "tragatelja") vrlo lako može vidjeti koliko je napredovao i gdje stvari mogu biti bolje.
Jedno je osjećati ili vrtiti neke filmove u tišini svoje sobe, a drugo je vidjeti kako reagiramo u stvarnim životnim situacijama. Očito, stvarne životne situacije su precizniji test.

Meni se je u zadnjem periodu (2 - 3 tjedna) dogodilo više puta da budem iziritiran sa nekim stvarima i da na određene situacije odreagiram prilično nemirno. I ne osjećam se nimalo loše zbog toga - dapače, zadovoljan sam da imam točnu informaciju oko toga oko čega mogu biti mirniji i oko čega još uvijek osjećam otpor. Samozavaravati se i uvjeravati sebe da je nešto što nije, mi se u ovom trenutku čini tako beskorisno. Kao i živcirati se da nismo tamo gdje smo u nekom trenutku mislili da jesmo - čemu se živcirati oko toga kada ionako za sve postoji pravo vrijeme?

Uglavnom, koristim još jednom ovaj post da javno iznesem svoje zadovoljstvo da stvari funkcioniraju na taj način. Testiranje je bitan dio - i riješen je unutar ove vidljive stvarnosti prilično dobro.

Ako sam ljut na nekoga, mogu promatrati tu emociju ljutnje - možda će nestati od samog promatranja, a možda i neće.
A mogu i iskreno pisati o svojoj ljutnji, postavljati si iskreno pitanja i biti maksimalno otvoren dok to radim. Netko bi možda rekao da je to razmišljanje, za mene je to pojačano promatranje - iako sam ja taj koji pišem i postavljam si pitanja, ako sam stvarno iskren tada ne znam koji će biti odgovori na ta pitanja. I tada postajem promatrač odgovora koji dolaze, emocija koje izlaze na površinu. I često se dogodi da emocija nestane (ili značajno smanji). Isto tako takva metoda mi pomaže i kada sam opterećen sa viškom misli jer nakon toga postajem značajno mentalno tiši.

Neugodne emocije (namjerno nisam iskoristio riječ "negativne") su za mene jedan jako koristan alat koji mi govore da trenutno negdje u mom sistemu postoji pogreška u razmišljanju. Ta pogreška je najčešće na podsvjesnoj ili nesvjesnoj razini. Kroz promatranje (a iskrena analiza mi spada u tu kategoriju) takav pogrešan program izlazi na svjesnu razinu gdje kada ga osvijestim dolazi do njegovog mijenjanja. Kad kažem "pogrešan" mislim na netočan - nešto što jednostavno nije istina, a uzrokuje mi neugodne emocije i misli. Na neki način, moje privatno pisanje je zapravo metoda sa kojom u tom trenutku promatram što je stvarno istina za mene u tom trenutku. I nemam potrebu da to bude istina A ili istina B, već što god bude - neka bude.
Od svih mentora najviše me je do sada inspirirala Byron Katie - ona podučava metodu The Work. Iako ja ne primjenjujem često tu metodu, primjenjujem princip koji stoji iza toga - otkriti što je stvarno istina za mene u tom trenutku - i to se kod mene događa kroz pisanje.

Kada pišem zna mi se dogoditi unutarnji razgovor mojih dijelova. Naime, to izgleda ovako:
Imam emociju ljutnje.
Krenem pisati i postavim si pitanje "Što je to što te ljuti?" (u trećem licu)
Odgovor: Ljuti me jer ... (tu idu neki razlozi o kojima ne stvaram neke posebne zaključke).
Ponekad mi to otvori neka dodatna pitanja, ponekad ne.
Ponekad pitam nakon toga: Da li ima netko drukčiju perspektivu ove situacije?
Na ovo se javi ponekad "mudriji" dio koji iznese perspektivu koja je prihvatljiva onom dijelu koji ima problem.
Ponekad iznese perspektivu koja nije prihvatljiva problematičnom dijelu.
Ja sam OK sa svime time - pa makar se ispostavilo i da na kraju pisanja imam i dalje isti problem kao i na početku.
Ponekad postavim pitanje tipa "Da li je za mene u ovom trenutku više izjava A ili izjava B"?
Zna se dogoditi i to da na postavljeno pitanje ne dobijem nikakav odgovor. Ali i to je jedna vrsta odgovora kojeg prihvatim kao takvog u tom trenutku.
Na neka pitanje redovito ne dobivam odgovor i za mene je to onda znak da jednostavno još nije došlo pravo vrijeme. I to je isto savršeno OK. U tom slučaju, obično promatranje je najčešće najbolji mogući izbor.
Ovaj moj post bi bio još i razumljiviji da sam dao neki konkretni primjer pisanja o nekom mom problemu - međutim, u trenutku pisanja ovog posta niti jedan mi nije padao na pamet, a nije mi se dalo izmišljati. Kad bude pravo vrijeme, vjerojatno ću iznijeti neki real-life primjer, no to ipak ostaje za neki drugi post.

Naravno, pisanje može biti usmjereno i na neku ugodnu stvar - kao npr. Jedno. To je metoda za otkrivanje moje istine u tom trenutku, pa radila se ta istina o meni ugodnim ili neugodnim temama. Rekao bih da je to za mene najbolji način otići dublje u svoju pravu prirodu.
Inače, za pisanje je ključno biti iskren i otvoren da izađe što god treba izaći na površinu. U slučaju da to ne možemo u tom trenutku, rezultati će biti slabiji - što isto nije loše, već samo povratna informacija da još nije pravo vrijeme za dobiti pravu istinu u tom trenutku o tome o čemu pišemo.

Unatoč tome što je pisanje jako korisno za mene, ne radim to zbog korisnosti već zato jer mi je to spontano - lakše mi je pisati svaki dan, nego ne...

Jučer sam doživio jednu snažnu unutarnju krizu po prvi put nakon dugo vremena. Imao sam osjećaj da ću se raspasti i što god pokušavao da promijenim svoje stanje izgledalo mi je kao totalno beskorisno. Jednostavno jače od bilo čega što sam mogao u tom trenutku napraviti. I nije uzrok tome bio neki vanjski događaj, već eto - jednostavno se dogodilo.

Teško je to opisati - neka vrsta zakočenosti unutar koje se čini da će potrajati godinama i da koliko god se trudio neću imati šanse riješiti se toga. Kao da sam bio odsječen od svih pozitivnih resursa koji me prate zadnjih mjeseci. Nije uopće bilo ugodno. Teško je to opisati onome tko nema takvo iskustvo. I onda sam u nekom trenutku odustao od toga da to stanje pokušam promijeniti i postavio sam si pitanje "Što mogu očekivati ako to stvarno bude trajalo godinama?" I moji iskreni odgovori su bili:
- prestati ću pisati ovaj blog
- imati ću bijedne rezultate
- život će mi se svesti na preživljavanje
- imati ću negativnih misli i općenito ću biti polujadan

I na kraju su mi i došla pitanja:
Da li vjerujem da sam ja to izabrao? Da.
Da li vjerujem da je to za moje više dobro? Da.

I onda mi je i spontani zaključak bio - ako tako treba biti, neka tako i bude. I ako treba, neka izađu na površinu sve negativne emocije koje još negdje postoje pa makar i umro, pa makar mi se i život raspao. I nakon tog zaključka 90% energije te krize je nestalo. Kada sam se skroz predao, značajno se je i smanjio problem. Danas sam još uvijek malo uzdrman, ali je to ipak puno ugodnije nego li jučer - rekao bih da sam danas opet u mojim uobičajnim okvirima.

U zadnjih nekoliko mjeseci stvarno sam imao blagoslov i spontano i bez napora su mi se događale jako pozitvna unutarnja stanja - uostalom da nije tako ni bilo, ne bi ni mogao pisati ovaj blog. Pisanje bloga mi je uvijek bilo lagano jer sam redovito imao taj kontakt sa tim nekim vrlo pozitivnim unutarnjim resursima iz kojih mi je dolazila inspiracija. Naravno, u tom periodu događale su mi se i emocije ljutnje, dosade, straha, tuge - ali sve je to bilo kratkoročno i znao sam da će to unutar vrlo kratkog vremena nestati jer ništa od toga ne može izdržati snagu procesa koji se je pokrenuo unutar mene prije nekoliko mjeseci.
Međutim, ovo jučer je stvarno bilo nešto totalno drukčije - po prvi put da sam pomislio da je to tako snažno da bi moglo i zaustaviti taj pozitivni unutarnji proces za koji sam do jučer bio uvjeren da je nezaustavljiv.

Ne znam što će biti iz toga, ali prilično mi je ohrabrujuće to da i u najgorem stanju sam bio uvjeren da je to moj izbor i da ako to treba biti, biti će za moje više dobro - a ako sam u stanju tako razmišljati i u tim uvjetima, ne može biti baš tako neugodno...
U svakom slučaju, meni je ta jučerašnja kriza bila jedno vrlo zanimljivo iskustvo - možda ću nešto naučiti iz toga i na taj je način izbjeći drugi put, možda neću. Neka bude što treba biti.

Iskreno, mislim da većini ljudi ovaj post i neće biti baš previše koristan - u njemu iznosim neka svoja trenutna razmišljanja o unutarnjem miru - ako vas baš stvarno zanima, nastavite dalje, inače vratite se u utorak kada ću objaviti novi post.

Neposredno prije nego što sam napisao ovaj post imao sam nekih negativnih misli i nisam se baš osjećao dobro fizički. Sjeo sam za komp i kao i inače išao iskreno pisati o tim mislima. Kroz kratko vrijeme vidio sam da su te misli samo površinski sloj koji kada sam osvijestio, nije imao više nekog pretjeranog utjecaja na mene i bio sam u stanju otići sloj dalje. A sloj dalje sam naišao na unutarnji mir. I u tom trenutku sam znao da je to tema sljedećeg posta. Inače, jučer (kada je i napisan ovaj post) razmišljao sam u toku dana o socijalnoj anksioznosti, potaknut Neinim postom - i koliko god o tome razmišljao, na kraju sam uvijek dolazio do istog odgovora - unutarnji mir. Konkretno, do iskustvene spoznaje da u svakom trenutku postoji dio mene koji je unutarnji mir i da mi je taj dio dostupan. Nakon toga bi mi dolazile druge misli i nanovo i nanovo bih zaboravio taj dio o unutarnjem miru. Sve do navečer kada sam potaknut negativnim mislima išao iskreno pisati o njima - i tada sam se susreo sa unutarnjim mirom, trebao sam stati nekoliko minuta i jednostavno sam bio i tek onda sam mogao nastaviti sa pisanjem ovog posta.
Unutarnji mir je odgovor na većinu, ako ne čak i sve (moje) probleme. To je ono što sada znam. Ono što vam ne znam reći, u ovom trenutku, kako da se i vi susretnete sa vašim unutarnjim mirom. I zato sam i rekao na početku, da vam ovaj post i neće biti previše koristan. Ali tko zna, život je čudna stvar, možda se i to ubrzo promijeni...

Ono što znam je da ako sam u kontaku sa tim unutarnjim mirom, ne postoji teži, ni lakši put - jer ništa nije teško.
A one negativne misli sa početka posta? Više se ni ne sjećam koje su bile.

Lipi do sljedećeg posta.

Uvod
Po horoskopu sam Vaga - i koliko god horoskop uzimam sa rezervom, tu me je potrefilo - ponekad imam problema sa neodlučnošću. Tj. imao sam problema sa neodlučnošću - jer sam razvio u zadnje vrijeme pristup i različite strategije po kojima mogu brzo donositi odluke.
(Kažem da ih ja donosim, što je tek djelomično istina, ali to je ionako tema nekih drugih postova.)
Činjenica je da većina naših odluka povlači sa sobom neke posljedice. Ponekad ne donesti odluku je isto vrsta odluke. Razlog zašto su ponekad ljudi neodlučni jer nisu sigurni u to kakve će im posljedice donesti neka odluka. Jednostavno ne mogu znati jer imaju tek ograničenu količinu informacija.

Kako sam riješio svoj problem sa neodlučnošću?
Prije nekoliko mjeseci mi se dogodio jedan klik i od onda počinjem svijet gledati jednim drugim očima nego li što to radi većina ljudi. Svijet koji ja vidim je ustrojen tako da će se dogoditi točno ono što se treba dogoditi. I ako to netko prihvati kao istinu, tada je odlučivanje puno lakše - jer ionako ćemo donesti pravu odluku - po tome gledanju na svijet NEMOGUĆE je donesti krivu odluku. Za mene je čin donošenja odluke zapravo način da Svemiru kažem "Neka bude volja Tvoja."
Istina, ako netko mjeri kvalitetu neke odluke po tome koliko ugodnih posljedica neka odluka donosi, tada se može govoriti o pravim i krivim odlukama. Međutim, i te ugodne posljedice su samo jedan sitan komadić u ogromnom mozaiku i možda su te ugodne posljedice upravo ona karika koja nedostaje koja nas dovodi do izuzetno neugodnih posljedica. Ne može se znati i zato ni ne pokušavam kvalitetu odluke ocijenjivati na temelju trenutnih posljedica jer svejedno ne mogu znati što to znači u jednoj široj slici.
Zato se više previše ne opterećujem sa mogućim posljedicama (koje će ionako biti) i mogu brže odlučivati.

Metode koje koristim:
- najčešća je ona koja se temelji na kombinaciji logičke analize i promatranja iznutra: u svom dnevniku raspišem iskreno svoja razmišljanja, što me odbija oko neke odluke, što me privlači i na taj način imam jasniju sliku odluke koju ću poduzeti i sa kojom ću se osjećati sasvim OK. Ukratko, razbistrim si misli...
- ako imam više naizgled jednako "dobrih" mogućnosti, tada ovisno o broju mogućnosti koristim:
1) bacanje novčić za dvije opcije
2) moj program koji sam napravio simboličnog imena Destiny za slučaj kada imam više od dvije mogućnosti
- ponekad izaberem onu mogućnost oko koje imam najviše otpora jer onda u tome vidim priliku vježbanja svoje duhovne prakse
- ponekad postavim određene kriterije i ako se ostvare tada napravim jedno, inače nešto drugo - npr. u odnosu sa nekim ljudima gdje nisam siguran što da napravim, sebi kažem "ako osoba napravi to i to - ja ću onda napraviti to i to, inače neću" - ne kažem toj osobi jer bi time utjecao na njezinu odluku, a to mi nije namjera već mi je želja u tim situacijama da bude ono što treba biti
- ponekad jednostavno pustim da situacija odluči - do zadnjeg časa ne znam što ću poduzeti i kada sam u situaciji onda poduzmem nešto
- ponekad jednostavno pustim da drugi odluče i ja sam tada spreman prihvatiti njihovu odluku

Ono što je najbitnije: jednom donesena odluka znači da prihvaćam i sve posljedice koje slijede iz nje, neovisno o tome koliko one bile ugodne ili ne.
Npr. ako imam dvije moguće rute za doći sa autom na odredište pri čemu su obje jednako dobre, bacam novčić i sebi kažem "Neka bude volja Tvoja, pa koje god bile posljedice." I recimo da mi dođe da odem rutom broj 2. - i ispostavi se da je to ruta na kojoj je velika gužva, zakasnim na važan sastanak i sl. Svejedno i dalje mislim da je ruta broj 2 bila ispravna odluka - jer se je dogodilo ono što se je trebalo dogoditi.

Zanimljivo je da mi se redovito dogodi da odluke koje donesem koristeći program Destiny ili novčić se pokažu kao odluke koje donose sa sobom ugodne posljedice (ono što bi ljudi rekli - ispostavi se da su bile "ispravne" odluke). Slučajnosti ne postoje i to je osnovna ideja iza korištenja novčića i programa Destiny.

Naime, kao što znaju oni koji redovito čitaju ovaj blog - ne meditiram i ne primjenjujem neku posebnu tehniku (iako sam završio tečajeve za fini broj njih). Ono što bi s nazvala moja duhovna praksa je zapravo bila jedna spontana aktivnost sastavljena od promišljanja, pisanja i čitanja o temama iz kategorije duhovnosti. Prije nekoliko dana dobio sam iznutra uputu što da dodam svojoj duhovnoj praksi - ići težim putem, onim koji kod mene stvara više otpora i to kad god mogu.

Primjer:
Na ToDo listi su mi dvije aktivnosti:
1. korisna, ali neugodna
2. djelomično korisna, ali ugodna
Slobodnog vremena za napraviti imam samo za jednu. U sklopu moje duhovne prakse napraviti ću 1. ako ikako mogu.

1. pitati nekog nešto iako to donosi problem odbijanja, ali i potencijalnu korist
2. ne pitati nešto, ne izgubiti ništa, ali niti ne dobiti
U sklopu duhovne prakse biram ponovo broj 1.

Zašto je teži put duhovna praksa?
Naime, postoji i jedno logično objašnjenje zašto je to u kategoriji duhovne prakse: Sve je Bog, a ako je stvarno tako, tada je Bog i u onim stvarima koje su mi neugodne. I u sklopu prakse, moja intencija je da vidim Boga i meni, u tom trenutku, neugodnim stvarima.I ne samo da ga vidim, nego pomirišem, osjetim, čujem - da ga udahnem punim plućima!
Osnovno pravilo te duhovne prakse je da ako oko nečega osjećam otpor, tada je to poziv da u tome doživim Boga.
Ako mi nije savršeno OK raditi neku stvar koja je korisna, tada je to poziv da u tome doživim Boga. Naravno, sa otporima ili bez njih, neke akcije ne želim poduzimati jer smatram da donose štetne posljedice - npr. drogirati se, nanositi namjerno zlo drugome i sl. Iako je Bog u svemu, ne privlači me tražiti ga u takvom obliku.

Posljedice
Ako se ta duhovna praksa održi u mom sistemu tada je samo pitanje vremena kada će nestati svi problemi u mom sistemu koje trenutnu imam: osjetljivost oko nekih mirisa, hrane, otpor prema određenim aktivnostima koje su korisne za zdravlje, bolju ravnotežu u mom životu i sl.
Ako ta duhovna praksa potraje dovoljno dugo, spontana posljedica će biti da će ljudi za Berixa govoriti da je izuzetno samodiscipliniran, snažne volje, tolerantan, vrlo jak mentalno i psihički. Međutim, ta duhovna praksa nema veze sa time, niti sa ostvarenjem tih kvaliteta iako su te kvalitete posljedica. Kada bi to bio glavni razlog, tada ne bih imao unutarnju motivaciju da to prakticiram niti tjedan dana. Zapravo, moja motivacija je vrlo jednostavna - ljubav prema Bogu. Ići težim (ali i korisnijim) putem je za mene postao čin ljubavi prema Bogu. Kada bi moje putovanje težim putem ovisilo o mojoj trenutnoj volji i disciplini, ne bi to potrajalo niti tjedan dana. Međutim, ako se radi o ljubavi prema Bogu, tada je to sasvim druga stvar.

Bitno mi je da vam napomenem da mi se je ta odluka i unutarnja motivacija o tome da idem težim putem jednostavno dogodila i nisam je na nikoji način prisiljavao.
Ne znam da li bi taj teži put bio ispravan i za vas, ali za mene svakako je - barem se sada tako čini. Ako mi nestane unutarnja motivacija da idem i dalje tim putem, prestati ću. Ali za sada mi je lakše ići težim putem, nego obrnuto. Eto, još jedan paradoks...

Faze
Inače, prilično mi je jasno kako idu faze:
1. najprije postoji teži put kojeg izbjegavamo
2. izabiremo teži put
3. teži put postaje lakši put
4. više ne postoji ni teži, ni lakši put - već samo put
5. ne postoji čak ni put

I još jednom napominjem, ovdje se ne radi o nikakvoj borbi, niti trudu - već isključivo o ljubavi prema Onome što Jesam. Ako se moram boriti i truditi, onda smatram da idem krivim putem i to me ne zanima.

U ovom trenutku imam svojih ograničenja i određeni dijelovi puta mi nisu u kategoriji "teži" put, već trenutno "nemogući". No i to će se s vremenom promijeniti... Neću preko noći postati majstor u toj duhovnoj praksi, ali kroz nekoliko mjeseci ili godinu dana jako puno se može napredovati... To je praksa kroz koju ću se nekim svojim tempom razvijati, a ne trenutno prosvjetljenje.

Objava ovog posta je isto na neki način teži put, jer bi to onda moglo dati neke ideje mojoj ženici da "zloupotrijebi" moju duhovnu praksu.

svima!

Danas sam dobio motivaciju da sa vama podijelim ovaj post.
Kome nije namjenjen ovaj post?
Svima onima koji su se već prosvijetliti (ili se tako osjećaju), kao i onima koje ne zanima što bi moglo biti u ovom postu. Ostali, čitajte dalje...

Što je uistinu zapisano u nesvjesnom i da li postoji sudbina ili ne, mislim da i nije toliko bitno - moj savjet bi bio drugima, napravite najbolje što možete, ako osjećate da imate slobodnu volju onda se tako i ponašajte, ako vjerujete da ne postoji sudbina i da sa tehnikama reprogramiranja možete nešto promijeniti onda ih i primjenjujte. Ako vam se čine bedasti oni koji misle da je sve zapisano, onda ih smatrajte bedastima. Ako smatrate da je vaš život borba borite se. (Borgman ) Smatrate li da ćete sa brigom o svom zdravlju imati bolji život, brinite se o svom zdravlju. Što god vam netko rekao, bio to neki prosvjetljeni Guru ili tamo neki Berix, prihvatite ako vam ima smisla, inače nemojte.
Smatrate li da vas netko iskorištava, usprotivite se tome. Smatrate li da ste vi kombinacija tijelo/um/duša, smatrajte to i dalje. Vjerujete li u karmu i reinkarnaciju, napravite najbolje što možete da vam u sljedećem životu bude što bolje. Ili nemojte, kako god smatrate da je ispravno. Ako sami sebe ubijate negativnim mislima, ubijate se i dalje, osim ako ne odlučite prestati. Ako ste uvjereni da smo žrtve određenih zavjera, napravite što možete da se borite protiv toga. Smatrate li da sa intezivnom meditacijom ćete doći do prosvjetljenja - meditirajte kao ludi. Sve je to OK, i što god odlučili, dobro ste odlučili - osim ako ne odlučite da ste krivo odlučili - ali tada je i to dobra odluka.
Svaka vaša odluka sa sobom povlači neke posljedice - ako su vam posljedice OK, to je OK, ako nisu, odlučite nešto drugo. Ako ne možete odlučiti nešto što donosi dobre posljedice, stisnite zube i prihvatite neugodne posljedice.

Jedino što nemojte nikako napraviti je kliknuti na ovaj link jer biste mogli pročitati neke stvari koje bi vas mogle uzrujati!

Osobno, mogu iznositi svoju istinu onome koga to zanima i tko ju je otvoren čuti. No nije na meni da nikoga uvjeravam u bilo što, dapače...

Hvala Bogu na ovako demokratskom mediju kao što je blog (mislim da sličnost riječi blog i bog nije slučajna jer kao što je rekao Einstein "Slučajnosti ne postoje - Bog se ne kocka"). Iznosim svoju istinu onima koje to zanima iz nekog razloga (meni znanog ili ne), a bez da ikoga uvjeravam u bilo što - zar nije to prekrasno?
Inače, u svakodnevnom životu jako rijetko pričam o ovim temama jer ljude oko mene to baš i ne zanima, što je savršeno OK.

Eto, pa sad da mi se nađe netko i kaže da nisam tolerantan.

svima!

Ono što mi se zapravo sviđa je to da je Berix (nepostojeća) individua koji ima osjećaj da postiže nešto značajno i koja ozbiljno radi na tome da shvati da ne postoji. Zar nije to izvrsno?
Sviđa mi se to promatranje filma u kojem Berix postaje Sve i Nitko. U tom filmu Berix čita knjige o nedualizmu, Advaiti i sl., piše blog o tome itd. Također, to je film u kojem Berix promatra misli i emocije koje mu se događaju, ispituje svoje misli i ponekad pokušava umom shvatiti što je umu neshvatljivo. Sa drugima izmjenjuje svoja iskustva i razmišljanja o povezanim temama. Berix u tom filmu živi okružen duhovnim paradoksima. U tom filmu, koliko god bilo na trenutke napeto, zna se već kako će završiti. Svejedno je i dalje gušt promatrati taj film - najbolji film koji sam ikad vidio.
Svi savjeti Berixovih mentora, svo pričanje i intezivno razmišljanje, sve drame kroz koje prolazi lik Berix, zapravo služe čisto tome da bi film bio zanimljiviji i nemaju nikakvog utjecaja na kraj.
Poanta? Nabaciti osmjeh na lice, ne shvaćati stvari previše ozbiljno i uživati u najboljem igranom filmu ikad ne-snimljenom! Kako bih ni mogao shvatiti ozbiljno nešto tako neozbiljno kao što je moja prava Priroda?

Lipi pozdrav i svim ostalim glumcima u tom filmu!

P.S.
Jedino što bi se možda moglo dodati tom filmu je ponešto erotike - to je dobrodošlo u svakom filmu, neovisno o tematici.

P.P.S.
Nagradno pitanje za sve moje čitatelje, a pogotovo čitateljice - tko gleda taj film? (hint: 3 su točna odgovora - valjda)
(Nagrada? Onog tko točno odgovori pratiti će sreća u životu (konkretno, osjećaj sreće jer je točno odgovorio na ovako teško pitanje...))

Današnji post je inspiran Neinim komentarom i za razliku od mojih uobičajnih postova, ovaj će biti "prizeman" bez nekog duhovno-religijskog aspekta već čisto psihoterapeutski. Dobro mi je došao ovaj malo drukčiji post da se malo osvježim...

Već sam pisao o iskrenosti (preporučam za pročitati) - i to prvenstveno prema samom sebi. Moj dojam je da je to jedno jako korisno načelo za sve one koji će imati jedan zdraviji, sretniji život. S druge strane, nije uvijek lako biti iskren prema samom sebi jer je istina u tom trenutku previše bolna. I onda ljudi svjesno ili nesvjesno potiskuju bolnu istinu. Ljudima se dogode takve stvari koje su unutar njihovog poimanja svijeta (belief systema) tako strašne da sa sobom nose ogromnu bol. U tom slučaju djelomično (ili čak i potpuno) potiskivanje je jedini realni način da prežive taj strašni događaj. U tom slučaju rekao bih da je to jedina prava opcija. Naravno to vrijedi ako nije sa njima u tom trenutku stvarno vješt terapeut koji bi im mogao pomoći da razriješe tu bol dok je ona aktualna.

A opet, potiskivanje se događa jako često i oko stvari koje nas ne bi uništile, ali bi nam svakako donesle neugodu. Pošto se i to uglavnom događa podsvjesno, rekao bih da ni tu nema nekog izbora. Problem sa potisnutim sadržajem je taj da on ima i dalje utjecaj na naš život - dapače.
Što se može učiniti? Malo po pomalo, koliko možemo u tom trenutku, biti iskreni prema samom sebi. Na taj način će se tempom kojim smo sposobni podnijeti, izvlačiti na površinu potisnuti sadržaj. I sada ostaje vrlo praktično pitanje - što onda sa tim sadržajem?

Navesti ću samo neke od mogućnosti:
1. Postoje razne terapeutske metode što napraviti sa time - npr. jedna od njih je EFT. (Naravno, ima puno drugih.)
2. U određenom broju slučajeva samim time što smo dopustili sadržaju da izađe ne na površinu i da ga osvijestimo, problem nestaje sam od sebe ili nam barem otkriva dovoljno informacija kako ga riješiti. To nije bilo moguće dok nismo znali koji je stvarni problem, tj. dok smo ga potiskivali.
3. Nevezajuće promatranje sa eventualnom iskrenom analizom. (Tehnički i ovo bi se moglo staviti pod 1. kategoriju, ali više mi se sviđalo da to odvojim pa je zato pod brojem 3.)

Moj svježi primjer:
Kada je mom tati bio dijagnosticiran rak prostate, dogodila mi se je emocija tuge. Iako vjerujem da se sve događa sa razlogom i da mi na nekoj razini biramo sve (pa tako i rak) emocija tuge je bila uz mene. Nisam negirao tu tugu (što bi bio oblik potiskivanja), nisam se pokušavao oraspoložiti niti uvjeravati sebe da mi se ta emocija tuge ne bi smjela događati s obzirom na moj belief system. Prihvatio sam kao činjenicu da uz mene, u tom trenutku postoji i taj entitet tuge - i bio sam promatrač tog entiteta. Nisam ga negirao, ali niti mu se prepuštao i prepustio nekim filmovima drame. To smatram nevezajuće promatranje - ne negirati, ali niti se ne vezati na objekt promatranja, ne dopustiti objektu promatranja da nas preuzme. Kroz dan - dva ta emocija tuge bi povremeno dolazila i odlazila dok napokon nije skroz otišla. Nisam poduzimao ništa konkretno osim usputnog promatranja.

Ponekad napravim i analizu entiteta koji je uz mene. Kad kažem "analiza" mislim na postavljanje određenih pitanja kod kojih je jedino bitno da dobijem iskrene odgovore - pa makar oni bili i neugodni. Sa svakim iskrenim odgovorom zapravo se daje novo svjetlo svjesnosti na neki problem i samim time se problem smanjuje. To je određena vrsta istraživanja koja je istina iza tog entiteta.
Često ispada da je entitet privučen ili stvoren zbog netočnih misli koje imam. A sa iskrenom analizom se može doći do toga da i podsvjest shvati da su te misli netočne - a kada se to dogodi i na podsvjesnoj razini (a ne samo svjesnoj) tada se entitet više nema na što vezivati - i zato uglavnom više ni ne može postojati u nečijoj blizini.

O detaljima metode iskrene analize ću pisati pretpostavljam uskoro - još nisam u stanju to predočiti u jedan koncizan post.

Inače ovih dana sam počeo pomalo i čituckati o non-dualističkoj psihoterapiji - to mi je jako zanimljiva tema jer spaja dva meni jako interesanta područja: Advaitu i terapeutski rad.

P.S.
Jučer sam pogledao prvi put film Ghandi. I ono što mi se je dogodilo je to da su mi više puta za vrijeme gledanja filma išle suze po licu. To je bilo spontano i nisam imao nikakvog razloga da to potiskujem. Bilo bi čudno da susret sa takvom Snagom, pa makar samo kroz film ne ostavi baš nikakav utjecaj na trenutnog Berixa - stvarno me se je dojmio film, i to je film koji definitivno preporučam. Vjerujte, nisam tip osobe koja plače kad gleda filmove, ali na ovaj jesam.