Blog Sadašnjeg trenutka

Uvod
Ovaj vikend sam nakon dugog perioda opet zaigrao nekoliko partija biljara. Ako se ne varam, zadnji put sam igrao prije cca. 4 godine, a ni tada nisam bio baš neki dobar igrač zbog malog iskustva u biljaru. Igrali smo u parovima, prve dvije sam igrao sa jednim partnerom, druge tri sa drugim.

Za one koji ne znaju, u biljaru (barem onog kojeg ja igram) dva su načina preko kojih se može doći do pobjede:
1. Da ubacimo sve naše kugle i zatim ubacimo crnu kuglu tamo gdje je ušla naša zadnja kugla i to bez da pri tome upadne bijela kugla.
2. Da protivnik direktno pogodi crnu kuglu prije nego li je ubacio sve svoje kugle ili da je ubaci u rupu koja je drukčija od one u koju je upala zadnja njegova kugla.

Zaplet
Moj stil igre u biljaru je defanzivni - i to sam zapravo shvatio igrajući tih 5 partija. Naime, svjestan sam toga da su moje tehničke mogućnosti ograničene i u skladu sa time ono što bi nekom solidnom igraču biljara bilo normalni potez mene ne bi približilo pobjedi, već udaljilo - i zato postavljam najčešće cilj da kuglu približim rupi koliko je god moguće, a ako uđe super, ali to nije nužno osim ako mi je to stvarno u kategoriji "jako je teško promašiti". Također i pazim koje su posljedice mojeg poteza i to u smislu da pokušavam skužiti gdje će završiti bijela kugla nakon mojeg poteza, tj. u kakvoj će poziciji biti protivnik nakon mojeg poteza - naravno, nastojim odigrati tako da bude u što težoj. U svakom slučaju, moja defanzivnost se prvenstveno temelji na tome da protivniku što bolje stvorim prostor da on pogriješi, a da u tome ne prekršim ipak neka nepisana pravila fair playa i odigram npr. neke kukavičke poteze (koji su isto mogući, a da se ne krše pravila). Otvoren sam i prema mogućnosti da ću pobijediti na 1. način, ali s obzirom da to da nisam baš nekih velikih tehničkih mogućnosti ponekad definitivno imam više šanse na 2. način.

Rasplet
I u trenutku igranja biljara, zapravo sam shvatio da je to moja strategija i oko nekih drugih područja života - a ne samo biljara i da se zapravo temelji na sljedećim pravilima:
1. Znati svoje trenutne mogućnosti i u skladu sa time postavljati ciljeve - ponekad je bolje strpljivo postavljati manje ciljeve da bi se ostvario konačni cilj, pa makar nekome ti mali ciljevi izgledali premali ili čak u kontradikciji sa glavnim ciljem - ali ako nešto vodi prema ostvarenju cilja (a nije "nepošteno" prema mojim kriterijima"), tada je to za mene "pozitivno".
2. Raditi na stvaranju prostora gdje će okolnosti postati takve da je zapravo spontana posljedica ta da se ostvari cilj, pa makar ja u tome sudjelovao samo indirektno i makar način na koji će se ostvariti cilj nije zapravo nekako najlogični put iz očiju drugih ljudi.

I da, ako nekog zanima kako su završili onih 5 partija: u 4 od 5 partija smo moj partner i ja ostvarili pobjedu, a onu jedinu izgubljenu izgubili smo zato jer je moj partner ubacio crnu kuglu u krivu rupu. Da mu se to nije dogodilo, uvjeren sam da bi pobijedili i u toj partiji. Nije loše, zar ne?

U zadnjem periodu događa mi se nešto zanimljivo - dosta često u toku dana, oko različitih područja mojeg života mi dolaze vrlo pozitivne slike/misli/filmovi. Npr. u proteklih mjesec dana na autu sam imao cca. 20 000 kn troška. Dosta veliki iznos, ali opet, istovremeno osjećam (vidim) da će mi se to vratiti peterostruko. To nije neki osjećaj baziran na nekim konkretnim argumentima, već čisto osjećaj - kao da je mi netko iznutra (izvana?) govori vrlo smirenim i uvjerljivim glasom "Tako će biti. To je sređeno. Ne možeš više to izbjeći." Toliko je to uvjerljiv glas koji čujem/vidim/osjećam da bi mi zapravo postalo čudno ako u narednih 6 mjeseci na neki način ne bi u moj život došlo 100 000 dodatnih kuna (u to ne računam redoviti prihod - npr. plaću). Da se razumijemo, nemam neki konkretni plan kako doći do ekstra 100 000 kn u 6. mjeseci, a i sigurno se ne mislim nešto puno truditi oko toga (npr. raditi i u slobodno vrijeme dodatni posao i sl.) tako da ako bi gledali samo racionalno, u narednih 6. mjeseci neću imati dodatnih 100 000 kn. Postoji neka mogućnost vezana za prodaju zemljišta, ali i to je isto prilično labava mogućnost - znači, ne temelji se taj osjećaj na konkrektnim racionalnim argumentima.

I slično je i oko nekih drugih područja. Vrlo pozitivan rasplet, reklo bi se skoro pa idealan, oko situacija koje se tek trebaju dogoditi. Vrlo je ugodno sve to skupa i u ovom periodu sam prilično veliki optimist oko tih nekih područja, upravo zbog uvjerljivosti tih unutarnjih filmova koji mi se događaju. Osjećam se kao da se prisjećam događaja iz budućnosti, pa koliko god to zvučalo ludo. Iskreno nemam pojma tko je izvor toga - da li moj ego, da li neki program iz podsvjesti, da li netko sa strane, neka viša razina Berixa ili netko/nešto sasvim deseto. Isto tako ne znam do kada će to trajati, i da li će mi budućnost pokazati da li su ti moji filmovi stvarno bili u skladu sa njom. Ne znam niti to da li ja sa tim filmovima kreiram budućnost ili mi dolazi da vidim filmove onoga što će ionako biti, što bi značilo da su to proročanski filmovi. Ili možda jednostavno moj sistem mašta i to nema nikakvog utjecaja na budućnost. Ne znam. Zapravo, toliko toga ne znam i ne mogu uistinu znati u ovom trenutku. Međutim, znam da mi se to događa u ovom trenutku i da je vrlo ugodno. Prati me taj neki unutarnji osjećaj koji mi kaže "ako sam nešto u stanju vidjeti, tada se to može i ostvariti ako to budem vidio dovoljno jasno." S obzirom na uvjerljivost tog unutarnjeg osjećaja, trenutno se čak ni moja pomalo skeptično-racionalna logika nije u stanju tome protiviti već spontano sudjeluje u tome i vješto pronalazi razloge zašto takvi idealni raspleti uopće nisu neostvarivi, već dapače vrlo realni.

Potaknut incidentom opisanim u prošlom postu, zadnjih dana dominantno stanje svijesti mi je poniznost.

Naime, i ja, kao i većina drugih ljudi, postavljam ciljeve, povremeno se trudim ostvariti što bolje životne uvjete - to je ljudski i nimalo drukčije od većine drugih ljudi.

Recimo da si nastojim organizirati život tako da se povećava stupanj konfora i sigurnosti. Kažem "recimo" jer ponekad mi je to dosta nebitno pa onda bez nekih većih problema sabotiram nastojanja ostvarena onda kada mi je bitno, ali to je već neke druga tema. Radi jednostavnosti, krenut ću od pretpostavke da nastojim poboljšati kvalitetu svojeg života. Svakako nisam usamljen u tome, jer većina ljudi, svjesno ili nesvjesno radi na sličnome cilju - neki vrlo učinkovito, neki nimalo; no i to je neka druga tema. Ono što mene tjera na poniznost je zapravo činjenica koliko je malo potrebno da sve ono što smo gradili, sve ono "pozitivno" može se u jednom trenutku izgubiti i umjesto toga upasti u jako tešku situaciju. Npr. imam sasvim solidan izvor prihoda i nisam u situaciji da sam zabrinut da li ću uspjeti platiti račune na kraju mjeseca, oženjen sam, relativno zdrav, rješeno stambeno pitanje, posao koji volim. Znači, okolnosti koje su dosta povoljne i jedna kvaliteta života koja je sasvim OK.

Ali sve to se može izgubiti ili postati nebitno u jednom trenutku. Npr. kada sam imao sudar, lako se je moglo dogoditi da umjesto da udarim u drugi auto zgazim pješaka. U jednom trenutku sve ono što mi je davalo jedan osjećaj lažne sigurnosti bi se izgubilo.
I zapravo, sama ta svjesnost koliko je malo potrebno mi ne ostavlja drugi izbor nego da ponizno i sa zahvalnošću prihvatim činjencu da i dalje imam kvalitetu života koja je prilično ugodna - pa dokle god to trajalo, bit ću zahvalan na tome.

Evo mene nakon podužeg blogerskog godišnjeg odmora (32 dana od zadnjeg posta). Na odmor sam otišao spontano, bez nekih planova o tome, jednostavno mi je došlo, kao što mi je došlo da i danas napišem post. Srećom, blog je u kategoriji slobodne aktivnosti tako da si mogu dopustiti da kad mi se ne piše, da ne pišem i obrnuto. Nije to kao posao na koji "moram" ići neovisno o tome ide li mi se ili ne taj dan raditi... I to i je ljepota bloga.

OK, nakon ovog uvodnog pozdravljanja, da se pozabavim sa naslovom ovog posta...
Prije nekih cca. mjesec dana auto mi je počeo imati probleme - trajalo je skoro mjesec dana da bi to moj mehaničar u suradnji sa drugima (npr. električarima) riješio. Nakon malo manje od mjesec dana i cca. 6500 kn opet sam imao auto koji je u stanju voziti na benzin. Inače, vozim uglavnom na plin, međutim nisam još stigao otići i kod mehaničara za plin. Nakon mjesec dana naguravanja po busu (osobe koja je naučena na auto) baš sam osjetio ono iskreno ljudsko oduševljenje što opet vozim auto. Paralelno sa tim, ženica i ja smo radili planove o kupovini LCD TV-a i na na kraju smo se odlučili za jedan Sonyev model i to taman jedan dan prije već sada "povjesne" utakmice naših protiv Njemačke. Na taj "povijesni" dan, 12.6.2008. žurio sam se doma na na novom LCD TV-u pogledam tu utakmicu. Međutim, na putu za doma, auto ispred mene se je zaustavio na pješačkom zbog pješaka koji je krenuo preko pješačkog, ja sam zakočio, zbog kiše auto mi je proklizao i zabio sam se u auto austrijske registracije. Srećom nije bilo ozljeđenih, pozvali smo policiju i čekali taman toliko dugo da sam propustio cijelu utakmicu koju sam stvarno htio pogledati. Policija je napravila zapisnik, dala mi je kaznu od 1000 kn i Austrijanki sam dao podatke o mojem osiguranju. Sve skupa je trajalo cca. 2 sata. I da, za sve dušebrižnike, nisam vozio brzo, nego normalno - i da nije bilo kiše ne bi bilo problema kod zaustavljanja...

Moj auto nakon toga je bio dosta spljošten i jedva sam ga uspio dopeljati do svog mehaničara koji mi je onako odoka rekao da će me to koštati oko 8000 - 10000 kn, što meni i nije tako mali iznos. Igrom slučaja, baš se taj dan potrefilo to da sam sa sobom imao više torbi i kišobran u ruci zbog već spomenute kiše tako da mi je i to dodatno otežavalo povratak kući. Krenuo sam se vraćati doma sa busom, ali zbog toga što smo pobijedili u "povjesnoj" utakmici u Rijeci je bio prometni polukolaps i busevi nisu vozili - što sam ja shvatio tek nakon dugog čekanja. Na kraju sam ipak uspio oko 22:30 doći doma što znači da mi period od 17:40 (vrijeme sudara) pa do 22:30 i nije bilo najboljih 5 sati mog života... U tom periodu bilo je još manjih stvari koje mi nisu baš odgovorale, tako da sam se stvarno sjetio one Murhpijeve "kada kiši onda pljušti".

Ono što mi je bilo zanimljivo je to da me cijela ta situacija i nije previše uzrujala ili oneraspoložila. Dapače, na trenutke sam osjećao stvarno duboku zahvalnost. Zbog čega? Zato jer nitko nije stradao - npr. što bi bilo da sam se krenuo zaustavljati zbog toga jer su pješaci na pješačkom bez drugog auta koji je između mene i njih? Ne želim uopće previše razmišljati o tome... U usporedbi sa time, to što ću ja možda narednih mjesec dana biti bez auta, što ću potrošiti dosta novca je zapravo skroz zanemarivo. Osjećam se kao da sam pošteđen ozbiljnih posljedica i umjesto toga dobio tek blagu opomenu sa puno ljubavi. I kad se tako čovjek osjeća zapravo je spontano osjećati zahvalnost. Nekoga bi cijela ta situacija vjerojatno značajno oneraspoložila, ali kao što i sam naslov kaže - sve je to samo stvar perspektive.

Lipi pozdrav!