azhdaja

četvrtak, 21.02.2008.

Nikom upućeno, samo da naglasim

...i tako, krenem ja dalje cestom, ostavljajući za sobom još jednog poznanika i plutajući uzvik „moramo na kavu“. A kako nisam na njega niako reagirala, on je, istina – nečujno, nastavio odjekivati u međuprostoru.
Volim stvari promatrati kroz lingvističku prizmu, a volim se povremeno i prosrat (ma šta povremeno – svevremeno!) pa mi je tako u ovoj situaciji pala na pamet jedna zanimljiva pjesnička slika; neke riječi/iskazi nikad ne dožive svoju puninu, ne dobiju smisao... Kao da otplutaju i onda kad naiđu na otpor, plesnu to na što su naišle i dvije su mogućnosti onoga što se može dogoditi: a)plesnu o stablo/bilo što što se ne služi jezikom, dakle bilo što što nije čovjek i rasprsnu se te samim time više ne postoje niti kao plutajući iskazi, a mi nikad i ne saznamo da su postojali, b)plesnu o čovjeka i smatraju se ili inspiracijom (kao ovi besmisli koje ja rigam tu po blogu pa mislim da sam naročito kreativna), ili postaju poštapalice. Tako, npr. izraz „bogte“ nije nikad imao smisla jer je zapravo riječ o nedovršenoj psovci, kletvi, a možda i (manje vjerojatno) molitvi, ali je jednom zalutao u Slavonski Brod ili okolicu, plesnuo nekog čiču i postao poštapalicom, izrazom koji umećemo tamo gdje je komodno mogao doći razmak, točka, zarez, kojabilo interpunkcija ili uzdah...
Nešto slično vjerojatno je bilo i sa „jebote“, koja je potpuno izgubila status psovke, a i „čovječe“ je malo glupavo, kad bolje razmislim... Možemo se početi u razgovoru zazivati i sa „sisavče“, „kralježnjače“, „dvonožni stvore“, ali nema smisla, kao ni „čovječe“. Dobro, „dvonožni stvore“ vjerojatno nije u upotrebi i malo zbog nezgrapnosti, ali „sisavče“ je vrlo vjerojatno plesnulo o Cibonin toranj – zaklela bih se da je neki biser i to rekao.
No jedan od ponajmržih mi iskaza za koje mi je osobito žao da nisu plesnuli o koješta, već baš o dvonožnog stvora, je „moramo na kavu“. Naravno, taj iskaz nekad ima smisla, isto kao što i „čovječe“ teoretski može imati smisla, primjerice u filmu „Planet majmuna“, ili na karnevalu gdje su svi maskirani u različita bića te je samo jedno maskirano u čovjeka, ali u svakodnevnim, čestim situacijama nema smisla. Tako i „moramo na kavu“ stvarno zadržava svoj puni smisao kad je upućen osobi s kojom se stvarno želi popiti tu kavu, ili ne, ali je to iz nekog razloga stvarno neophodno. Ali kad na kraju dana stanem i razmislim koliko je ljudi taj dan izrazilo želju da sa mnom popije kavu, onda se stvarno pitam kako to da se ja ikad osjećam usamljeno, a barem u vrijeme ispitnih rokova se dogodilo da nemam s kim izići vani, ne samo ove godine, nego i ranije, kad je također mnogo ljudi sa mnom imalo jaku želju piti kavu. S druge strane, ako glagol „morati“ promatram ne kao izraz želje, već kao izraz obveze, onda me debelo čudi da kad pucnem prstima i kažem „Chris Meloni, gol, u mom krevetu, sad!!!“, ne pojavi se horda ljudi koja sluša mene, groznog diktatora, i donosi mi Kellera u svom njegovu sjaju, pa da onda ti isti ljudi osjećaju obvezu da mi se ulizuju pijući kave sa mnom, kako bi ih jednog dana eventualno poštedjela smrtne kazne, ili doživotnog zatvora...
Zaključak je, dakle, da Zemljani rečenicu „moramo na kavu“ očito izgovaraju po dobroj staroj primjedbi Douglasa Adamsa, a ta ja – da im usta ne bi srasla. Mene, kao Zemljanina od posebne vrste (koja se, kako rekoh, voli isprsit bespotrebnim izjavama, ali barem ne prisiljava druge na nervozno razmišljanje o istinitosi izrečenoga) taj iskaz ljuti. Jer ako nešto ne volim (zapravo, puno toga ne volim, ali za potrebe posta, neka ovo bude rečenica koja će, nadam se, plesnuti o Boćarski dom), onda je to odrađivanje kava. Ako se meni s nekim kava pije, onda je to zato što mi je ta osoba zanimljiva, pretpostavljam i da sam ja njoj, a ako nisam, da će bit dovoljno fer pa me odjebat, a ne odrađivat kave.
Nadalje, toj hipotetskoj osobi uopće ne moram reć kako „moramo“ na kavu jer će se ta kava ionako nametnuti sama od sebe i neće biti potrebno naglašavati da je moramo popiti. I zbog toga mi je stvarno ružno što kad krenem pretpostavljati da je netko to ispljunuo kao potencijalni plutajući iskaz, ispostavi se da taj netko ima drugačiju logiku od moje i stvarno mu se pije kava i to je bila jedna od situacija kad ovaj iskaz ima smisla, a kad ja pretpostavim da se toj osobi možda jako, jako pije kava, onda ispadne da sam sve one silne kave koje su mi se stvarno pile prolongirala totalno bezveze jer se dotičnoj osobi kava sa mnom ili ne pije pa je neće popiti, ili ima vremena na bacanje pa će je popiti, makar i bez tema za razgovor, a u oba slučaja je postigla svoj cilj – da joj usta ne srastu.

Zašto sam sad ovo napisala – jer sam danas izignorirala jednu kavu za koju sam se trebala javiti pa me sad peče savjest. S druge strane, nekako sam ipak sklona vjerovati da kako god ja altruistično razmišljam o sebi (altruistično jer sam, naravno, objektivna pa se promatram kao drugog i objektivno zaključujem da sam super), tako i drugi papci sebični, odvratni, egoistično razmišljaju o sebi samima i javili bi se da im se ta kava stvarno pije, ili bi već prije razmislili ovako kako ja razmišljam pa bi zaključili kako rečenicu, da bi bila adekvatno shvaćena, a oni postigli ono što žele, treba drugačije formulirati.

A meni ne preostaje niošta drugo do li da kad idući put čujem „moramo na kavu“ naivno upitam „a zašto“ i onda zlobno uživam u zblesanoj faci i zujanju mozga koji nije navikao na obradu tako kompliciranih podataka, kao što je samo postojanje tog pitanja.
I kad sam se već uhvatila Adamsa - možda je upravo to ono pitanje koje je falilo u cijeloj priči i strci oko četrdesetidvojke.


--lydia

- 22:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se