aparatczykovi zapisi

18.12.2012., utorak

Koncertna 2012.- godina velikih povrataka

Izgleda da će ovo biti moj jedini post u 2012. godini. Ne znači to da sam se odrekao ovog bloga, to nipošto ne bih nakon svega što sam ovdje zapisao, nego me život odvlačio u drugim pravcima nekako daleko od blogiranja.

Ipak, nakon svega, da održim tradiciju postojećom, objavljujem popis meni najboljih koncerata u 2012. godini.

Još jedna bogata koncertna godina. Godina koncertnih povrataka jer su mnogi već uživo slušani glazbenici ponovili svoje nastupe u Zagrebu, ili smo ih već gledali negdje u regiji. Pa ipak, mnogo je bilo i onih koji su prvi puta svirali pred zagrebačkom publikom, poput izvođača mojega koncerta godine.

1. M 83, Tvornica, Zagreb, 5.06.2012
Možda zvuči malo iznenađujuće, ali meni je ovaj francuski elektronički projekt Anthonya Gonzaleza odsvirao najbolji koncertni nastup u Zagrebu ove godine. Tvornica skroz bačena u trans, imao sam dojam da su svi oduševljeni. Tko nije bio propustio je puno....

2. Wilco, Zg Velesajam, 11.03.2012.
Wilco nisu povratnici na zagrebačku scenu, već su ovoga proljeća na Velesajmu ovdje svirali prvi puta. Ja sam ih gledao prije kakvih dvije godine u Beču i zato mi se učinilo kao da su već bili ovdje. I naravno, odsvirali su prekrasan i dojmljiv koncert nakon kojega ne možeš ostati ravnodušan. Nadam se da će Wilco uskoro postati povratnici na zagrebačku scenu.

3. Calexico, Pauk, 27.11.2012.
E, ovo su pravi povratnici na zagrebačku scenu, na mjesto zločina u Pauk, gdje su prije kakvih šest i pol godina sa Samom Beamom i Salvadorom Duranom zapalili srca svih prisutnih. Iako u drugačijoj postavi, i ove su godine zapalili naša srca, moćnim i spektakularnim nastupom. Pravo bogatstvo raznovrsnih zvukova i stilova, to je glazba Calexica.

4. Shearwater, Metelkova, Ljubljana, travanj 2012.
Ozbiljan i pomalo tužan bend, ali kandidati da postanu velike zvijezde. Tamo gdje je stao The National, neka nastavi Shearwater. Vrijedilo je potegnuti u središte namćoraste države Slovenije da se čuje i vidi ovaj fenomenalni bend..

5. Richmond Fontaine, Tvornica, 22.03.2012.
Willy Vlautin, leader Richmond Fontaine, porijeklom je iz naše zemlje, valjda se zato i osjeća tako dobro u Zagrebu. Simpatičan i vrlo intiman akustički nastup u Malom pogonu Tvornice, za prijatelje, što smo skoro i postali redovno pohodeći njihove nastupe.

6. dEUS, Tvornica, 2.03.2012.
18 godina nakon svoga legendarnog hita "Suds and soda" belgijske legende nastupilie su prvi puta u Zagrebu, i promovirale svoj odličan novi album "Keep you close". Bilo dobro.

7. The Walkabouts, Tvornica,17.01.2012.
Eto što su pravi povratnici. Mislim, svirali su u više raznih oblika pojedinci iz Walkaboutsa po Zagrebu, a meni je Chris Eckman jednom čak i oteo parkiralište pred nosom (eh, ti ljubljančani). Ovoga puta promovirali su svoj recentni album "Travels in the dustland". Nekoć sam mislio da ih više ne slušam i da ih više neću nikada gledat uživo. Srećom, ipak nije tako, i drago mi je da sam promijenio mišljenje.

8. The Wedding Present, Park, 8.10.2012.
David Gedge ima opak kredit i njegov nastup je nekako uvijek na listi koncerata godine.

9. Tortoise, Tvornica, 4.06.2012. http://www.blog.hr/img/hr/system/blogeditor-button-pogledaj.gif
Kvalitetna, sustavna i zanimljiva buka. Još jedan povratnički nastup.

10. Dirty Three, Park, 13.11.2012.
Ludilo, i nastup i lik. Jedan od najzabavnijih koncerata uopće.

Nagradu za najluđi nastup godine osvaja Yip Deceiver, koji sa 3 i pol stvari idu na turneju i žicaju nove svirke uz obećanje da će napisati još pjesama.

Nije bila godina festivala, barem meni. Najbolji je bio Dirt old festival u Velikoj početkom srpnja koji nam je ponovno doveo legendu Franka Turnera. Dok je trajao In music ja sam se nezainteresirano kupao u Jarunu.

Terraneo festival je podbacio u glazbenom smislu. Iako je bilo svega drugoga što čini ljeto, bio je Šibenik, bili su prijatelji, bilo je more i kupanje, bila je lijepa cimerica, bilo je svega ali pamtljivih koncertnih nastupa nije. Nemreš graditi festival da ti je The XX glavni događaj. Više sreće dogodine.

Bila je to koncertna 2012., a sada u koncertnu 2013.
- 22:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.12.2011., srijeda

Koncerti u 2011.

Tradicionalno na kraju godine okrećem se retrospektivi vlastite koncertne strasti, i rekapiutliram što sam sve gledao uživo i što me se najviše dojmilo.
Nažalost, bila je ovo teška recesijska godina i sve manje mi sredstava ostaje za uživanje u koncertnim nastupima. Zato se od ponečega moralo odustati, ali se ipak puno toga vidjelo. I opet, bilo je puno nastupa vrijednih pamćenja.

1. Belle and Sebastian Beč, Gasometer, 16. travnja
Najdojmljiviji nastup sezone ide jednom od klasičnih pop bendova Europe na čiji se nastup dugo čekalo. Sinergija koju Stuart Murdoch i njegov nerdy band postižu s publikom doživljaj je koji će pamtiti svatko tko je pohodio njihove koncerte. Jedan od najvećih pop bendova današnjice.

2. Terraneo festival, Šibenik, Vojarna knezova Bribirskih, drugi tjedan kolovoza
U kolovoškom postu sve je rečeno. Događaj godine u svakom pogledu, i jedan sasvim drugačiji koncept godišnjeg odmora. U gomili dobrih nastupa dobili smo koncentrat koncertne sezone u tih nekoliko dana kolovoza. Destroyer, The Thermals, Frank Turner, Mogwai, The National, i mnogi drugi, i neponovljivi good feeling!

3. Roger Waters, Zagreb, Arena, 13. travnja
Skoro sedamnaest godina nakon što sam uživo doživio Pink Floyd na aerodromu Wiener Neustadta, konačno uživo slušam i onog člana koji je tada nedostajao (osim Barretta, koji im je uvijek nedostajao). Audiovizualni spektakl kakav Zagreb još nije vidio. Javno sam se nadao da bi mu se na stageu mogao pridružiti i David Gilmour. Gilmour i Nick Mason su zasvirali sa Watersom, ali ne u zagrebačkoj Areni, nego na zadnjem koncertu turneje u londonskoj O2 Areni.

4. Mercury Rev Zagreb, Tvornica, 12. svibnja
Možda će se mnogi čuditi što stavljam konceptualni nastup Mercury Rev sa albumom Deserters songs ovako visoko, ali svako tko je pohodio njihove koncerte zna kako se njihovi nastup pretvaraju u dramu strasti. Tijekom ovakvog koncerta obično ne stignete ići po cugu ili na WC, da ne bi štogod propustili.

5. Arcade Fire, Zagreb, In music festival, kraj lipnja
In music festival bio je totalna dosada i zato nema svoj separate entry, ali Arcade Fire su ipak zapalili publiku i dali nam ono što smo tražili. Možda da nisu bili sabijeni u okvire festivala, i da im preduga turneja nije otupila oštricu zadnjeg albuma, možda bi to bio još dojmljiviji nastup. Nema veze, veliki su bend, to nije upitno.

6. The Pogues, Zagreb, Šalata, 14. srpanj
Sve je rečeno u postu o koncertu. Bum, tras, kurac pička materina i tako. Drugi dan sam jedva hodao, a bolove sam osjećao danima. Al je bila fešta.

7. The Walkmen, Ljubljana, Kino Šiška, 28. lipnja
Ugodna ljetna večer u Ljubljani, i bend koji daje posebnu atmosferu. U najboljoj tradiciji zadimljenih barova, ali u ugodnom i pristojnom kinu Šiška.

8. John Vanderslice, Zagreb, Teatar &td, 6. listopad
Još jedan stari ljubimac zagrebačke publike, koji zna da ovdje ima najbolje koncerte.

9. Woodpidgeon, Zagreb, Teatar &td, 6. ožujak
Mnogi će se čuditi zašto ovog folkie bradonju stavljam ovako visoko, ali čovjek je imao stvarno simpatičan nastup. Nažalost nisam ga uspio ponovno poslušati prije kakvih mjesec dana.

10. The Godfathers, Zagreb, Boogaloo, 9. travnja
Počasno mjesto pripada starim pizdama od kumova i mojim fejsbuk prijateljima (Peter Coyne i Del Bartle). Stare britanske propalice uvijek naprave punk show. Nije za mlađe od 35.

A što se propustilo.... Pa previše toga. Prvenstveno Interpol usred ljeta u Ljubljani, za time sam zažalio. A i još jako puno toga, posebno po raznim festivalima koje su neki moji prijatelji pohodili.

Ostaje nadati se da 2012. nosi puno dobrih svirki, i dovoljno vremena i novaca da ih uspije pohoditi!
- 23:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2011., utorak

Sveti Joe Strummer

"I raise a toast to Saint Joe Strummer! He might have been our only decent teacher....." riječi su Craiga Finna iz The Hold Steady, jednog od meni danas najdražih američkih bendova. I ja mogu bez dvojbe potpisati te riječi. Nakon sinoćnjeg dokumentarca Juliena Templea "The future is unwritten" sasvim sam siguran u to. Joe Strummer je svetac, svetac rock and rolla. Makar me je smarao umor i pospanost, makar mi je spotovski stil režije Juliena Templea oduvijek bio pretenciozan (iako, Temple je redatelj čiji spotovi nalikuju na filmove, a ne obrnuto kako režiraju spotovski režiseri danas), nisam se mogao odvojiti od noćašnjeg hagiografskog filma o Joeovu životu. A taj je život zaista bio život sveca, jedno putovanje od uspona u mladosti, pada i lutanja u odraslim godinama, i konačnog pronalaženja sebe i zaokruženja vlastite priče u zrelim godinama. I nije puno govorio o Joeovoj smrti, koja je došla naglo i otela nam čovjeka koji je još puno mogao dati. Čovjeka koji je dao tako puno glazbenoj povijesti, i osobnim glazbenim povijestima mnogih od nas.
The Clash sam prvi puta ozbljnije slušao u prvom srednje. Zaslužan je tome Sale koji je sjedio samnom u klupi i već nekoliko godina dosta brijao na Clash. Proveo sam uz albume Clasha puno vremena u tim formacijskim godinama, i ta mi se glazba uvukla pod kožu. Slobodno mogu reći da sam toliko slušao Clash da mi je postao dio podsvijesti.
Uglavnom sam znao priču o The Clash, i priču o Joeu. Bili su bend koji je znatno odskakao od standarda punk scene u Velikoj Britaniji, i iako su na početku prezentirali sličnu energiju kao i Sex Pistolsi, punk predvodnici na otoku, ipak su već na drugom albumu pokazali drugačiji zvuk i drugačiju filozofiju. Nekih su ih kritičari glupo nazivali preživjelim punkerima, iako je bilo jasno da oni imaju neku svoju agendu. U možda 6 godina postojanja, napisali su pravi udžbenik rock and rolla, postavili su temelje za slušanje rocka u budućnosti. I implodirali kako ih je pojela slava. Joe je pretvorio bend u solo projekt, i sve što je preostalo bilo je to cut the crap! . Puknuće dvojca Strummer/Jones drugo je najveće razilaženje autorskog tandema u povijesti glazbe, nakon onog Lennon/McCartney. Jest, rockerski genij i lider Clasha bio je i diktator i control freak, njegova autokracija dovela je bend do raspada. Premlad je postao najveći, tipičan orsonwellesovski sindrom. Stoga je i došlo do pada, i do dugogodišnjeg lutanja. Lutanja po filmskim setovima Alexa Coxa i Jima Jarmuscha, lutanja po originalnim solo projektima poput albuma "Earthquake weather" (koji mi je bio skroz dobar). Nekih razmjerno bizarnih poslova kao što je mijenjanje vječno odustnog Shane MacGowana u The Pogues, što i nije tako neočekivano jer su se Poguesi pokazali kao svojevrsni baštinici Clash glazbene filozofije u kasnim osamdesetima. Joe je tražio onu autentičnu energiju u glazbi koja dolazi iz same dubine strasti i poriva, i nisam se iznenadio kada ju je u devedesetima tražio i u techno/rave sceni. Sjećam se da su se i mnogi zagrebački rockeri tražili po Space Agressoru ili u Kašini u tim bespućima devedesetih. Posebno me dojmilo nešto što nisam znao, društvena okupljanja oko logorskih vatri koja je Joe organizirao kasnih devedesetih, tražeći onu iskonsku hipijevsku i punkersku zajednicu, komunu, skvot, koheziju, ljubav prema bližnjem svome, ne znam riječ kojom bih to opisao.
Učio je Joe kroz svo to putovanje, o svijetu, o ljudima i glazbi. I uspio se uzdići iznad vođe Clasha, ponekad i teškog tereta jedne glazbene legende koju je nosio na leđima. Pronašao je ono što je tražio i okupio Mescalerose, i ponovno stvarao glazbu koju voli. I tako je zaokružio svoj put stvaranja, ali i nastavio stvarati sve do svojega kraja. Ne mogu prežaliti što nismo dočekali Joeov koncert s Mescalerosima u Zagrebu, ne sumnjam da bi to bio nezaboravan show (a sebi ne mogu oprostiti što nisam išao na Carbon/Silicon u Tvornici, pokloniti se također velikom Micku Jonesu).
John Mellor a.k.a. Joe Strummer, prošao je put od diplomatskog sina i otpadnika iz umjetničke škole, preko mlade rock zvijezde blistavog sjaja, ali i brzog potamnjenja, autorskog lutanja i punkersog gurua, do zadovoljnog oca obitelji koji uživa u stvaranju glazbe kakvu voli. Takav je otišao Joe Strummer, tih prosinačkih dana 2002. godine.
I ja zovem zdravicu za Sv. Joea Strummera, našeg najdostojnijeg učitelja.
- 19:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.10.2011., ponedjeljak

Mladić na krilima Crvenog bika

Nekako sam se ustalio pisati svake godine rezime sezone Formule 1. Možda sam koju sezonu propustio, događa se, teško je održati koncentraciju u bilo čemu. Tako je teško bilo održati koncentraciju i na ovu beskrajno dugu i dosadnu sezonu Formule 1 koja, uzgred rečeno, još nije gotova. Još dvije nas utrke čekaju, i ući čemo dobrano u skijašku sezonu. Dvije utrke, ali skoro da ih nemam volje gledati. Ishod je vrlo očekivan, pobjednik je unaprijed poznat. Sebastian Vettel ubio je sezonu, vozivši se praktički sam na prvom mjestu skoro cijelu sezonu. Kao Mansell 1992., kao Scumacher u ona najbolja vremena u Ferrariju. Već dugo nije tako dominirao kao mladi Vettel ove godine u Red Bullu. Talenat Seba Vettela+tehnički genij Adriana Neweya+ogromna lova Dietera Mateschitza+moćni Renaultov motor=dominacija koja ruši sve rekorde! Kad je onomad mladi Seb Vettel pobijedio na kiši u Torro Rosso Ferrariju (što je bio zapravo Minardi u vlasništvu Red Bulla) u Monzi prije par godina, jasno mi je bilo da se rađa nova velika zvijezda Formule 1. Ali ovo ipak nisam očekivao, da će ovako pomesti konkurenciju, u obrani naslova prvaka, protiv čak četri druga svjetska prvaka. Bez neke posebne drame, dapače, bez spektakla borbe, praktički vozeći barem dvije sekunde ispred svih cijelu sezonu. I Schumacher je u svojoj sezoni obrane naslova 1995. u Benneton Renaultu vladao, ali ni približno tako nepobjedivo. Williams je ipak bio žestok protivnik. Crveni bik ove sezone nije imao pravog protivnika.
Vettel je prvo psihički dotukao svoga momčadskog kolegu. Mark Webber prošle je sezone i sam grizao za naslov. Ove sezone bio je samo ostarjeli i indisponirani drugi vozač koji skuplja bodove za ekipu, iako se nikad nije poklonio mladoj zvijezdi i priznao njegovu prevlast.
Mclaren je trebao biti pravi protivnik Red Bullu, ali bio je to polovično. Od svih vozača, jedino se Jenson Button dostojno borio protiv Vettela, pokazavši da njegov naslov svjetskog prvaka iz 2009. nije slučajnost. Jedini ga je u pravom smislu riječi pobijedio na stazi, tijekom kišne i isprekidane utrke u Kanadi kad ga je slomio i prestigao u zadnjem krugu. Lewis Hamilton je bio opasnost za sve i prvenstveno se borio sa samim sobom (i onom nekom MTV fuficom kojoj je konačno dao nogu). Sveskupa jadna sezona za nekoć perspektivnog vozača. U Ferrariju vlada kaos kao nekoć u doba prije Jeana Todta. Fernando Alonso je vidljivo indisponiran, ostvario je jednu pobjedu ali skoro nikoga z jačih ekipa ne može dobiti na stazi. Postao je poput vozača za mirovinu. Felipe Massa prestao je biti onaj brazilski junak od prije koju godinu koji je nesretno izgubio naslov svjetskog prvaka u zadnjim metrima utrke. Sad je sveden na drugog vozača s tendencijom prema čestim odustajanjima, i njegova je budućnost u Ferrariju upitna. Tužno izgleda slavna Scuderia danas.
Mercedes je disfunkcionalna kanta iz koje su Nico Rosberg i konačno-uhvatio-ritam Michael Schumacher uspjeli izvuči maksimum, što je dostatno za maksimalno peto mjesto iza prethodno navedene tri momčadi. Dobra je vijest povratak Schumachera u kompetitivnu formu, a loše vijesti su to da je i Rosberg letargičan, što nije ni čudo jer Mercedes ne može pobijediti nikoga iz prve tri ekipe.
Dugo bez Kubice, Renault je postao drugorazredna ekipa. Petrov nije briljirao, a i Heidfeld i Bruno Senna samo su popunjavali mjesta u ekipi. Opet nas je zabavljao ludi japanac Kamui Kobayashi u Sauberu, prema bodovima su stremili i momci iz Force India Mercedesa i Torro Rossa. Svi ostali bili su samo lijeva smetala na stazi, koja vodeći vozači obilaze za puni krug dok oni vode borbu za petnaesto mjesto.
Jedna sezona koja nije za pamćenje, odnosno pamtiti će se jedino po premoćnoj dominaciji Sebastiana Vettela. Zvijezda je već odavno rođena, sada je jasno da sija sjajnije od skoro svih drugih. Još dvije pobjede i dostići će po broju pobjeda i najveću među legendama prošlosti, Juana Manuela Fangia. Tek će se vidjeti koje će sve statistike i rekorde potući, ovaj potvrđeni Kralj staze.
Formula 1 i dalje ide putem sve bogatijih investicija i funkcionira kao poligon za tehnološke inovacije. Prvenstva se ne osvajaju na stazi, nego u zračnom tunelu nekoliko mjeseci prije početka utrkivanja. Pitanje kompetitivnosti, natjecanja, utrkivanja, viteških dvoboja na stazi, na neki način pada u drugi plan. S druge strane u drugim natjcanjima brzine, puno uzbudljivijim i dramatičnijim od Formule 1 u zadnje vrijeme ponovno bilježimo nesreće i pogibije, jer se ne poklanja toliko pažnje tehlnološkim inovacijama pa ni sigurnosti vozača. Zato "Veliki cirkus", predvidljiv i elitistički, ipak uvijek ostaje na vrhu svih oktanskih natjecanja.
- 15:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.10.2011., nedjelja

Od revolucije do re-evaluacije

I dogodio se i u Zagrebu taj dan, famozni 15. listopad 2011. koji je najavljen kao dan konačnog izlaska naroda na ulice i obračuna sa zlim i nepravednim sustavom neoliberalnog kapitalizma koji dominira svjetom i ravna gospodarskim odnosima. Istina je, ova 2011. pomalo počinje podsjećati na 1848. Revolucije i demonstracije posvuda, istina sa sasvim drugačijim ciljem nego prije 163 godine, ali se nešto definitivno događa.
Samo, je li to što se događa dobro ili ne, to je sasvim drugo pitanje. Narodi su često na ulicama u zadnjoj godini. U zemljama Bliskog istoka pobune su sa ciljem rušenja nedemokratksih režima i brutalnih diktatora. Na zapadu je stvar drugačija. Narodi su na ulicama jer je njihov način života sve više ugrožen ekonomskom krizom koja ne jenjava, i sustavom koji ne osigurava ravnomjernu raspodjelu bogatstava i blagostanje za sve. Ako takav sustav uopće postoji, osim u nekim čudnim mikrozajednicama gdje su svi bogati (uglavnom zbog bizarnog razloga), kao što su Monaco ili Lichtenstein.
Kao što smo već konstatirali, svijet nije fair. Međutim, ovaj stupanj globalnog nepoštenja s opravdanjem je iziritirao široke mase, pojačan općim osjećajem nelagode dok kojeg je došlo zbog raspada neodrživog sustava "prividne ekonomije" koju je stvorio financijski biznis.
Zato mogu reči da podržavam stavove ovog globalnog pokreta, jasno mi je i slažem se s onime što se njima ne sviđa u ovom svijetu. Isto se ne sviđa ni meni. Ali, meni se nekako ne dopadaju njihove metode, a o njihovim ciljevima ne mogu ništa reči jer mi se čini da ih nema. Ili su preopćeniti i nedefinirani. Metoda definitivno ne valja. Ulica teško može nešto riješiti, osobito ako su vam ciljevi tako nejasni kao što su ekipi koja je krenula na ulice rušiti kapitalizam. Valjda smo barem mi na istoku stare Europe nešto uspjeli naučiti iz iskustva onoga što smo proživjeli u dvadesetom stoljeću. Isto vrijedi i za ekipu iz Južne Amerike i dobrih dijelova Afrike i Azije. Revolucije jedu svoju djecu, i to doslovno. Pitajte Lava Trockoga. Revolucije donose kaos i anarhiju, vrlo često eskaliraju nasiljem i negacijom vladavine prava. Na krilima revolucija, nakon teških vremena, obično dolijeću razni izbavitelji, u duši zločinci i diktatori. Neka mi oproste svi koji su bili na ulicama i trgovima ovoga 15. listopada, ali meni se nekako teško oteti nekim sjećanjima. Sav taj narod na ulici iz dana u dan, ne, to me ne podsjeća na najčasniji trenutak zagrebačkih devedesetih, kad smo se svi skupili za Stojedinicu na Trgu, odaslali poruku i razišli se u miru. Svakodnevno kampiranje i prosvjedovanje na ulicama gradova me jako vraća u 1989. i slike mitinga na ulicama gradova Srbije, Jogurt revolucija koja je potaknula zla devedesetih i unazadila živote svih nas. Lažnim prorocima lako je obmanuti svjetinu, dovoljno je imati megafon, kliku koja ti kliče i odobrava stavove i uvjerljivu spin priču koja će doprijeti i do najnezainteresiranijih ušiju. Prilikom takvih kolektivinih izljeva emocija vrlo je jednostavno zagospodariti situacijom. A masovni prosvjedi prava su prilika da neka nečasna persona pokuša skrenuti vodu na svoj mlin. Pritom se ne bojim priglupih degenerika poput Pernara, već dolaska pravog i prefriganog izbavitelja, a makar smo se takvih nagledali još uvijek nas hvataju na iste fore. Ne ljudi, jasna mi je vaša borba, ali ovim putem se neće pobijediti predatorski imperijalistički neoliberalni kapitalizam, doktrina koja bi mogla i uništiti svijet. Zapravo, takve revolucije mogu samo dovesti do promjene onih koji upravljaju sredstvima za proizvodnju (jooj, kako mi je to super starinski marksistički naziv, a ona klasična "sredstva za proizvodnju" su na dalekom istoku danas), ali će globalni ekonomski odnosi ostati isti.
Ono što nimalo ne dvojim jest: ovaj sustav nema budućnost, zapravo s njime ljudski rod ima vrlo limitiranu budućnost. Ovakav način funkcioniranja jednostavno nije održiv, što je pokazala ova beskrajna ekonomska kriza i pucanje mnogih zemalja (poput Grčke) po šavovima.
Revolucija i narod na ulicama tu ne mogu puno napraviti.
Umjesto revolucije, moramo napraviti reevaluaciju, da bismo u konačnici mogli postići evoluciju. Evolucija, i sama riječ u glagolskom obliku zvuči teško, a zajednička je svim vrstama koje se bore za opstanak. Bez evolucije nema opstanka. Zato kažem da trebamo reevaluaciju svih naših stavova, sami poduzeti promjene u svom vlastitom načinu života, nakon toga i u žviotu uže zajednice, a kasnije i šire. Potrebno je promijeniti i način života, promijeniti stav prema novcu i stjecanju vrijednosti. Promijeniti odnos prema imovini, i odnos prema radu. Promijeniti i stav prema doprinošenju dobrobiti zajednice, nešto što je prosječnom Hrvatu krajnja nepoznanica. Ma dosta toga tu treba, nema šanse za nabrojati ni 10%. Promjena u potrebama, promjena u načinu života. To je put evolucije, teži i puno duži od revolucije i nereda na ulicama. Ta promjena koja se mora dogoditi u nama put je do ljepšeg i pravednijeg svijeta. Ali nisam optimist da je to sada moguće, u ovo teško doba. Ali ću i dalje vjerovati da prava promjena može samo doći u nama samima, i da će jednom do toga zaista i doći. Samo da to ne bude prekasno!
- 00:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.10.2011., petak

Svijet nije fair

Nedavno je umro Steve Jobs. Bila je to najkomentiranija vijest u povijesti Interneta. Svi živi su se raspisali o njegovom poslovnom geniju i legendi, brojni izrazi sućuti, beskrajne osobne ispovijesti o značenju njegove legende i kompanije Apple za povijest čovječanstva i razvoj tehnologije uopće. Sasvim legitimno je povodom smrti takve osobnosti osvrnuti se na njegov značaj i povijesni doprinos. Sasvim primjereno je povodom smrti bilo koga izraziti pijetet i saučešće njegovoj obitelji, prijateljima i sljedbenicima.
Međutim, par dana nakon smrti je već bila druga priča. Počeli su se pojavljivati tekstovi i prilozi širom interneta koji više ne glorificiraju toliko slavnog pokojnika i ne uzdižu njegovu legendu, već govore o načinima na koji njegova kompanija zgrče bogatstvo na račun izrabljivanih radnika u zemljama dalekog istoka, a do sirovina dolazi nekolonijalističkom eksploatacijom rudnih bogastava Afrike. Priče o brutalnim uvjetima rada, desetosatnom radnom vremenu uz deset minuta pauze za pišanje, neljudskim uvjetima života i minimalnim plaćama.
Jedan se zapadni novinar čak upitao čini li njegova strast za Appleovim proizvodima i njega suučesnikom u torturi koju prolaze ti nesretni radnici globaliziranog kapitalizma? Na to bih nastavio s pitanjem bi li smanjenjem naše potrebe za produktima potrošačkog društva došlo do promjene u životima "robova" 21. stoljeća? Nisam ziher da mogu uopće razmišljati o nekom suvislom odgovoru na to pitanje.
Pogledajte svoje tenisice, jaknu, majicu. Na svim tim proizvodima je krv radnika iz zemalja istoka. Ne vidim razloga posebno isticati Apple, kada svi proizvođači koje znamo tako rade, svi brandovi tako nastaju. Jednostavno, jer se to poslovno isplati, proizvoditi negdje u nekoj zemlji u kojoj stupanj zaštite prava radnika nije visok, a jeftine radne snage ima na bacanje.
Svijet jednostavno nije fair.
Pada mi na pamet jedna davna stvar od pomalo dosadnjikavog glazbenika za dosadne ljude Phila Collinsa: All think twice, cause it's another day for you and me in paradise!" Da, sve što možemo je biti sretni što smo se ipak rodili na zapadu, što nismo rođeni na kineskom selu ili indijskom slumu. Što smo ipak na jednom sasvim drugom dijelu ekonomskog hranidbenog lanca. I rahmetli Steve Jobs bi teško postao biznismen prorok koji je bio, da se rodio u nekom slumu u predgrađu Nairobija ili Leopoldvillea. U životu je u nekim ključnim stvarima potrebno imati i malo sreće.
A oko potrošačkog društva, izrabljivanja radnika, pljačkanja tuđih prirodnih bogatstava i ostalih sranja koja na ovom svijetu postoje, ne možemo ništa osim truditi se da i sami ne upadnemo u takvu situaciju. Možemo jedino salonski mrmoriti kako je to grozno i kako nije pravedno. Jer ništa promijeniti ne možemo i ništa se promijeniti neće. It is the way of the world.
- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.09.2011., četvrtak

It's the end of a band as we know it (and I feel fine)

Cuyahoga! Ta pjesma grupe REM vrtila mi se jučer cijeli dan u glavi. A nekako sam ovih dana vrtio njihov album Around the sun u autu. Tako je pukla vijest da se nakon 31 godine zajedničkog rada REM razilaze.
Nikakva tragedija, ništa strašno. Bendovi jednostavno imaju neki svoj rok trajanja, neki svoj bandwith koji ispucaš i to je to. Vrlina velikih autora je znati kada dolazi taj kraj, kada treba stati sa stvaranjem jer više nemaš što reči i mogao bi doživiti inflaciju samoga sebe (kako je to sjajno napravio J.D. Salinger). Za raspad REM mogu reči: bilo je i vrijeme, možda su to trebali napraviti i ranije, možda nakon albuma Around the sun koji i nije bio baš nešto. Ne osjećam žalost zbog njihova razlaza, bendovi se razilaze kada se trebaju raspasti. Iza njih ostaju njihova djela. Stvorili su zaista čudo i neupitno bili jedan od najboljih rock bendova u povijesti glazbe.
A pratim tu njihovu povijest stvarno dugo, oni su na sceni od 1980., znači preko trideset godina, a ja ih slušam barem 22., od 1989. i njihova albuma Green, i velikih hitova Orange Crush, Stand i Pop song '89. Na nekom od ranih satelitskih programa vidio sam spot za Orange Crush, i onako, malo me lupilo i šokiralo. Kakav je to zvuk? O čemu ovi ljudi pjevaju? Bilo je to doba njihova rasta slave, i definitivnog prelaska iz college radio scene u status superstarova. Status superzvijezda koji su prihvatili bez previše drame, ali su si ipak ostavili neku marginu osobnosti.
U godinama koje su slijedile, formacijskim srednjoškolskim godinama, sam se najviše zbližio s njihovom muzikom. Bila je jesen 1991. Vijesti sa ratišta, rođaci i prijatelji pod direktnim udarom, uzbune i podrumi neizvjesnost. Bilo je to nesretno vrijeme za bilo što, a posebice za biti šesnaestogodišnji srednjoškolac. Sve što smo tada željeli je živjeti kao sav normalan svijet, a nismo mogli jer se neka ekipa odlučila igrati velikosrpstva. Sjećam se u tom dobu neizvjesnosti u mom Sanyo walkmanu, na repeatu (kojeg nije bilo) se vrtio album Out of time. Taj album je za mene imao snagu utjehe, u ta teška vremena.... I danas me te pjesme s Out of time nekako smire... U tim čudnim danima REM su definitivno postali dio mog života. Bio je to stvarno odličan album bez ikakve slabe strane, emotivan ali i ispunjen ljepotom života. Near wild heaven, Low, Half a world away, kakve pjesme, a tek mistični spot Tarsema Singha za Losing my religion.
Njihov vjerovatno najbolji album Automatic for the people zatekao me kao maturanta, u tom čudnom životnom razdoblju kada morate prvi puta donjeti neke odluke o tome kako bi vaš život trebao izgledati u godinama koje dolaze, i općenito što bi trebali raditi dalje u životu. Onda (kao ja) upišete pravo kako bi za pet šest godina prolongirali odluku o tome što ćete raditi u životu. Kada konačno završite, onda vam nije više ni do čega, a kamoli do donošenja nekih odluka, samo se bacate u život, koji vas nosi kao svjetina Michaela Stipea u spotu za Drive. Automatic for the people bio je veličanstven album, dinamičan i melankoličan u isto vrijeme, slika jednog vrhunca kreativnosti. Nekako, vrlo intiman i introspektivan album, barem mi se se tako činilo po rasporedu pjesama Everybody hurts, Nightswimming ili Find the river, a i meni najdraže Sidewinder sleeps tonite. Nakon toga je uslijedila kreativna pauza za REM i prelaz prema žešćem i sirovijem zvuku. Znam da mnogi ne vole njihove albume Monster i New adventures in Hi-Fi, ali meni se dopalo to koketiranje s eksperimentalizmom, pa i po cijenu gubitka nekog dijela publike. Pamtim da mi je prijatelj ničim izazvan iz Amerike poslao poštom kazetu Monster. Bio je to jedan drugačiji, žešči zvuk, više rockerski. Uspio eksperiment, reklo bi se. Našli smo se u kasnim devedestima i glazeni je svijet općenito u kreativnoj krizi, kao da sve nekako staje u očekivanju novog tisućljeća. REM su ostali bez bubnjara Billa Berrya, a njihovi albumi nekako su se počeli razvodnjavati. Reveal mi nije baš sjeo, osim sjajnog autoironičnog hita "Immitation of life", koji evocira jednu klasičnu hollywoodsku melodramu. Dok sam netom po završetku faksa radio na štandu neke udruge u pothodniku, čuo sam tu stvar valjda milion puta, jer se na razglasu stalno vrtio CD sa istim stvarima.
Up mi je bio zabavan, imao je puno dobrih trenutaka, iako se radi o razmjerno čudnom albumu. Osobito stvar Lotus, što im je to trebalo? Around the sun je možda trebao biti zadnji album. Accelerate nisam ni preslušao, ali ipak bih volio čuti Collapse into now.
I konačno, u siječnju 2005. imali smo čast i zadovoljstvo vidjeti ih uživo u ledenoj dvorani Doma sportova. I bio je to jedan od najboljih koncerata koje ta dvorana pamti, barem meni se tako činilo. Odsvirali su presjek karijere, putujući daleko u prošlost prvih albuma Murmur i Fables of reconstruction, svirajući čak i davnašnju pjesmu Permanent vacation. Evolucija njihovog zvuka se mogla jasno pratiti kroz albume, od sirovog, bazičnog rocka na ranim albumima (pjesme Boxcars, So.Central rain ili hit Radio free Europe) pa do zvučnih bravura u razvijenoj fazi karijere. I opet, to je jedan te isti, vrlo prepoznatljiv bend, makar različit u svakoj svojoj inkarnaciji.
Mogao bih ovdje kenjariti još stotine rečenica, ali bolje da ovu priču privedem kraju. Što reči za kraj. Kraj epohe. Kraj svijeta kakvog znamo (and I feel fine). Velika rock and roll priča iz Athensa, Georgia koja iza sebe ostavlja 15 albuma. Tko zna što će sada raditi Michael Stipe, jedan od najvećih frontmana ikada, s neponovljivim i jedinstvenim glasom. Nadam se da će Peter Buck nastaviti s Scottom McCaughyem i Steveom Wynnom stvarati glazbu o baseballu. Mike Mills je dobar basist, ali je i odličan vokal, nadam se da će to imati na umu pri nastavku karijere.
I na kraju ostaje samo zahvalnost za 22 godine života uz glazbu REM. Zadao sam si zadatak u kojem ću sigurno pogriješiti, napisati 12 njihovih najdražih stvari. A mogao bi ih nabrojati barem 30 omiljenih. Od onih koji će čitati ovaj post bih u komentarima volio vidjeti njihove liste.
Ajmo pokušati, bez nekog reda i poretka, koje mi sad padaju na pamet:

Near wild heaven
Perfect circle
The one I love
Sidewinder sleeps tonite
Leaving New York
Cuyahoga
Find the river
Immitation of life
Great beyond
Talk about the passion
At my most beautiful
You are everything

Naravno, već mi pada na pamet što sam izostavio.
I naravno, za kraj si kao i uvijek pustiti It's the end of the world as we know it, i kao što ta pjesma kaže, osjećati se dobro zbog toga.
- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.08.2011., ponedjeljak

Inflacijski opaki krug

Ne znam ništa o ekonomiji, posebice o monetarnoj politici, ali stvar je to koja se tiče nas svih.
Iako sam iskreno solidaran sa svima koje znam a čije su rate kredita postale enormne i gotovo neplative zbog promjene naviše tečaja švicarskog franka, pala mi je danas na pamet blasfemična misao.
Možda oni na neki način plaćaju dugove prethodnih generacija, čije je kredite u jugodinarima pojela inflacija, pa su se domogli vrijednih pokretnina i nekretnina za skoro pa simbolične svote. Ovu generaciju je pogodila valutna klauzula i na njihove kredite inflacija ima sasvim drugi učinak, pretvara ih u jaram čija veličina raste geometrijskom progresijom. Kao kugla koju vučete na lancu koja postaje sve teža i teža....
Sjećam se tih ljudi i tih priča, uglavnom iz osamdesetih godina. Mnogi su se upravo hvalili kako su dobro prošli, kako im rata kredita iznosi vrijednost kutije šibica, a otplaćuju vikendicu na moru. Neki su tako osigurali svoju djecu sa stanovima, sebi još poneku nekretninu negdje. Mnogi od tih kasnije su se prikazivali uzornim i pravim Hrvatima, glasačima stranke koja je i sada na vlasti, koji su, eto, patili u komunizmu. Patili što skoro za džabalescu došli do imetka. Tako se sjećam jednog momka iz srednje koji se upravo hvalio kako su njegovi starci bili pametni pa digli silne kredite i pokupovali silne nekretnine, a da nisu vratili skoro ništa kredita. Naravno, kasnije su postali uzorni Arvati hadezeovci, zdušno negirajući ostavštinu sustava za vrijeme kojega su stekli imovinu.
Kao da ova sadašnja generacija koja nije kredite dizala da bi gradila vikendice i slične pizdarije, nego da bi riješli svoje stambeno pitanje kad im već starci u tim prijašnjim vremenima nisu osigurali nikakve extra nekretnine, kao da ova generacija plaća dugove tih generacija koje su sve dobile na džemdo. Kao da se zatvara neki opaki krug, kao da neki dugovi dolaze na naplatu onima koji ih nisu napravili, već samo pokušavaju živjeti s nasljeđem koje su im prethodne generacije ostavile.
Moji starci su se uvijek bojali kredita, pa ih tako niti u ta vremena nisu željeli dizati. Devalvacija dinara im je pomogla da kupe Ladu Samaru, najgori auto ikada napravljen, kojeg smo kasnije prodali za cca soma maraka. Jedino što smo kupili na otplatu bila je kožna garnitura (trosjed i dve fotelje), i rate za taj komad namještaja koji je još u upotrebi s inflatornim kretanjima postale su smješno niske. Tako su moji roditelji propustili priliku da nešto steknu, ali su me naučili jednu stvar: ne diži sine, kredite, ne valja to. Nauči da ti malo toga zapravo treba. Radi i prvo zaradi neku lovu, pa onda razmišljaj na što ćeš lovu trošiti. Ne troši lovu koju nemaš. Zahvalan sam roditeljima na tome, iako se sve teže držim tih principa. Istina, stambeno pitanje mi je riješeno, drugih zahtjeva baš i nemam, vozim stari automobil, imam prastari televizor, ne palim se na skupe gadgete po kući.
I dalje se solidariziram sa svima koji svoju ratu kredita nose poput križa, da bi rješili svoje stambeno pitanje. Nisu oni krivi što su u ovoj situaciji, nisu imali drugog izbora. Jer živjeti se mora.....
- 00:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.08.2011., utorak

Terraneo iliti sasvim drugačiji godišnji odmor

Moj godišnji odmor srećom i dalje traje, pa ne mogu govoriti i nekoj retrospektivnoj poziciji u odnosu na njega, ali činjenica da se u ove noćne sate nalazim pred upaljenim kompjuterom negdje nedaleko od mora daje mi mogućnost da se vratim u jedan njegov dio, sasvim drugačiji od svih dosadašnjih godišnjih odmora koje znamo.
Poznato je od čega se sastoje moji godišnji odmori, od beskrajnog bauljanja od mjesta do mjesta, otoka do otoka. Pritom, naravno, sasvim zanemarujući kulturnu ponudu Jadrana, jer je ta ponuda krajnje nezanimljiva i bezvezna.
Ta se ponuda pretežno svodi na užase domaće glazbene scene u svim oblicima, od Tonćija Huljića do Mladena Grdovića, preko nekakve elektroničarsko narkomanske scene koja se proteže od Hacijende i Aurore do samog središta užasa na Zrću. Netko je dobro napisao da je posrijedi Guettizacija Jadrana. Osim navedenog smeća, postoji i koncertna scena stranih izvođaća koji po Jadranu nastupaju od Arene u Puli preko Jazina i splitske rive do Dubrovnika, ali to su uglavnom poluumirovljeni smaraći poput Seala ili Lennya Kravitza (trenutno su mi u toj kategoriji najiritantnije spodobe Gloria Gaynor i neki Ivo Gamulin Đani Stipaničev) na čije koncerte dolazi fancy ekipa koja voli pokazivati i glumatati kako je kulturna i uzvišenog ukusa. S obzirom na navedeno, Jadran se čini kao mjesto na kojem ako niste seljo, snob ili elektro đaner, jednostavno nemate šansu nazočiti nekom glazbenom događaju.
Ovoga ljeta (a nadam se i ljeta koje dolaze), nije tako.
Sada već legendarni koncertni promotor Mate Škugor koji je u Zagrebu organizirao hrpe koncerata moderne rock glazbe odlučio je u svom rodnom Šibeniku (iliti Ižbeniku, kako ga tamošnji zovu) organizirati ljetni open air festival s glazbenicima kakve je tijekom proteklog desetljeća dovodio u Kset, SC, Pauk i slična mjesta. Tako je svoje prvo uprizorenje prošlog tjedna imao eko glazbeni festival Terraneo. Zapuštena ex vojarna Knezova Bribirskih na šibenskoj Mandalini, gdje su mnogi služili još JNA (poput Svjeta u Boci, primjerice) postala je mjesto gdje se svirala dobra glazba, sasvim drugačija od one koja se širom Jadrana može slušati. Godišnji odmor se ove godine planirao prema Terraneo festivalu. Nekako se činilo i da je sva zagrebačka koncertna ekipa također godišnje odmore planirala prema Terraneu, jer poznatih lica nije nedostajalo. Meni poznatih lica, ne selebritija, njih nije bilo (ili ih ja nisam skužio, što je moguće), a ionako to nije bilo mjesto za njih. Bilo je to mjesto za ljubitelje dobre glazbe. A te glazbe nije manjkalo. Mnogi su bendovi pružili vrhunske nastupe u ponekad surovim festivalskim uvjetima. Već prve večeri skupljenu ekipu je oduševio nježni pop bend žestokog imena Destroyer, čiji album "Kaputt" je jedan od najboljih ove godine. Publiku je na noge podigao i mladi britanski kantautor Frank Turner (inače,na Etonu u klasi s princom Williamom) koji je stvarno vrhunski komunicirao s publikom, svima nam ponudivši svoju vjeru da će nas rock and roll sve spasiti. Drugu večer trebalo je fizički preživjeti. Osim što smo čuli odlične post rockere Mogwai i njihovu hrvatsku varijantu Man Zero, vrhunac događaja predstavljao je nastup velikana suvremene rock glazbe, The National. Mali bend koji je u međuvremenu postao veliki bend, uvijek je u Hrvatskoj doživljavao svoje najspektakularnije koncerte. The National i hrvatska publika vole se javno, tako je te večeri na Terraneo nahrupila hrpa fanova odasvud (neki su potegnuli busom iz Zagreba samo da to vide, i odmah se vratili natrag, njima poseban respekt). I opet su sve pjesme pjevale s bendom, i opet će se, dokle god National nastupao u Hrvatskoj. Propustih zanimljive Crystal Castles, a kasnonoćni nastup Handsome fursa odgledao sam pod jedva. Treća večer ponudila je najbolje svirke, prvenstveno modernih i uvijek zanimljivih pop punkera Thermalsa, čiji nastup sam odgledao koncentrirano i u jednom dahu. Supergrupa (jer su joj članovi glazbene legende Steve Wynn, Scott McCaughey i Peter Buck) Baseball Project, koja izvodi pjesme uglavnom o baseballu, osvojila je publiku skroz i odsvirala najbolji nastup na festivalu. Hrvatska publika koja mahom nema pojma o baseballu zdušno je pjevala o nekim igračima (Ten Fuckin' Williams). Večer su zaključili zanimljivi Raveonettes. Četvrta večer bila je za domaću ekipu i za narod općenito, pa su svirali duhoviti splitski čudaci Kuzma i Shaka Zulu. Ionako, ekipa se već razilazila i festival se polagano gasio...
U konačnici, trebalo je sve to izdržati, i ne raspasti se od umora prateći taj sumanuti ritam koncerata. Zato se bilo nužno tokom dana rekuperati spavanjem i kupanjem (da spomenem i legendarni stan na Vidicima koji sam iznajmio, s pogledom na Vinoplod i legendarnu etiketu vina "Jure"). Ali sve se to dalo izdržati, jer je cjelokupna atmosfera festivala bila dobra, i osjetio se neki good feeling u zraku. Neko je od komentatora (mislim Luka Benčić u Jutarnjem listu) dobro napisao da se na Terraneu skupila jedna cool Hrvatska. Poptuno se slažem s time, a s obzirom na brojnost i prosječnu dob ekipe, usudio bih se reći da se skupila jedna bolja i pozitivnija Hrvatska, Hrvatska koja budi nadu u ova loša vremena. I drago mi je da, iako stariji, i sam nekako pripadam baš u tu Hrvatsku. A posebno mi je drago da se sve to događalo u često nepravedno zapostavljenom ali predivnom Šibeniku, jedinom starom gradu u Dalmaciji kojeg su osnovali Hrvati. I gradu u kojem mi se mater rodila. Nadam se da je i Šibenik imao koristi od festivala i da će se ovo pretvoriti u tradiciju dobre glazbe usred turističke sezone na sredini jadranske obale.
A ja ću u međuvremenu nastaviti svoj godišnji i svoja bauljanja po gradovima premjestiti na otoke.
- 00:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.07.2011., subota

POGUE MAHONE

Biti Irac u Londonu, već sama pomisao na to zvuči nekako kontradiktorno. Ne znam, možda je to kao biti Hercegovac u Zagrebu, ili Crnogorac u Beogradu. Morate biti direktor, biti na funkciji, ili barem biti nekakva faca. No dalek je taj London, to je neki drugi svijet, nitko tamo nije impresioniran ako ste odnekuda, jer svi su tamo odnekuda. S druge strane, biti Irac u Londonu ipak je nekako drugačije nego biti Irac u New Yorku, jer ipak živiš u srcu zemlje s kojom je tvoja nacija stoljećima imala vrlo poseban odnos. Zadržimo se na tome "vrlo poseban odnos", u kojem god kontekstu promatrali taj odnos.
The Pogues su upravo to, Irci u Londonu, u svoj mogućoj posebnosti odnosa sa Kraljevstvom i prijestolnicom. Ovih dana su se vodile mnoge rasprave o tome jesu li Poguesi irski bend ili ne. Nije upitno da su u većem postotku Irci, da imaju prizvuk i atmosferu irskog melosa, da izvode neke tradicionalne irske pjesme (ali to je radila i Metallica koja sa Irskom nema baš neke veze). Međutim, po svom glazbeno autorskom opredjeljenju i stilu, oni su duboko ukorijenjeni u London, istu onu scenu na kojoj su prije harali Clash, Stranglersi, Damned ili njihovi bliži suvremenici The Godfathers. Mislim da je svima jasno da Poguesi nisu, i nikad nisu bili etno, a nikako world music, i da ih se ne može gurati u isti koš s, recimo, Gypsy kingsima (a i takve sam insinuacije čuo), ali ih se može povezati sa njihovim suvremenicima s druge strane tunela ispod kanala La Manche. Sličan stil gajili su pariški punk bendovi sa kraja osamdesetih i ranih devedestih Mano negra i Les negresses verts, pretežno sastavljeni od imigranata. Imigranti u Parizu i Irci u Londonu, kombinacija za složiti vrlo opaki punk. Međutim, najbliže senzibilitetu The Pogues ipak se nalazi The Clash. Tematski i sudbinski povezani (i Joe Strummer je potkraj života kratko pjevao u Poguesima), nije bilo nimalo čudo što se pred otvaranje zagrebačkog koncerta te vrele ljetne večeri na Šalati iz razglasa čuo "Straight to hell" od Clasha. Meni je osobno to bio znak da slijedi veličanstveni dernek prema najboljim punkerskim standardima. Poguese sam prvi puta vidio na Super Channelu negdje 1989., mislim da se radilo o spotu "Fiesta", i moja prva reakcija je bila:"Jebote, kak ovaj lik izgleda!". Veliki Shane MacGowan, s vremenom je postao jedna od najvećih ikona britanske glazbene scene, ali i ikona beskrajnog alkoholiziranja. Ta njegova nestalnost vjerovatno je i ubila autorsku snagu benda, njega odvela na odvikavanja i promašene projekte, poput Popesa, a bila je i glavni razlog strahovanja hoće li zagrebački koncert uspjeti ili ne. Dok sam kupovao kartu bio sam svjestan dvaju mogućnosti raspleta situacije, ili će se ponoviti priča kao sa The Popes prije mnogo godina (odnosno kao sa Amy Winehouse nedavno u Beogradu), ili će to biti jedan od najboljih tuluma koje je Šalata vidjela još od kad su je pošteno razvalili Manu Chao i Radio Bemba Soundsystem prije mnogo godina.
Srećom, ipak se dogodio jedan od najboljih tuluma! Nastranu nostalgija, nastranu hrpe nekritičnih irskofila (ja baš i ne brijem na Irsku, ne vidim ništa posebno romantično u toj zemlji, i ne vidim ništa srodno Hrvatskoj, osim katoličke zatucanosti), MacGowan, Phillip Chevron, Jem Finer, Spider Stacy, Terry Woods i ostali i dalje mogu ekipu rasplesati dokle god oni sami mogu svirati. Možda nemaju onu oštrinu iz ranih devedesetih, ali su i dalje ekipa puna života i energije. Istina, nije se moglo očekivati da odsviraju kao u Town and Country Clubu u Londonu još valjda 1988., ali i ovih cca 1,20h nije bilo za zanemariti. Mnoge su pjesme izostale sa setliste, kao Misty morning, Albert bridge, ili USA, ili Lorelei koje ionako nisu nikad baš uživo i svirali, ali izostali su i hitovi kao Summer in Siam, ili Fairytale of New York (koju izvode samo u posebnim prigodama, ali bez Kristy MacCol nema ni smisla). Te potonje stvari nisu ni osobito falile, jer čuli smo mnoge klasike kao Streams of whiskey, If I should fall from grace with god, Sick bed of Cuchalain, Thousands are sailing, ili romantične klasike Dirt old town i Rainy night in Soho koje je zagrebačka publika otpjevala kao da pjevaju Matu Mišu. Nisu ni završli sa tradicionalnom zagrljenkom Wild rover, ali je na kraju zato uslijedila Fiesta. I upravo je to i bilo, prava fešta punk rocka i irskog zvuka, večer zalijevanja pivom i strasnog plesanja i skakutanja. I kao da sam opet srednjoškolac bez straha sam se bacio u grotlo poganja sa puno mlađim sudionicima, i izdržao ga junački. I nakon toliko godina i s tolikom pauzom u radu i nastupima, The Pogues su bend koji je te jednostavno uvuče u ples, tulum i zabavu, popravi ti raspoloženje i razgali ti srce. Glazba Poguesa očito dobro prolazi test vremena i privlači publiku više generacije, a njena univerzalnost širi poruku i puno dalje od britanskog otočja. Vjerujem da nitko toga četvrtka navečer nije otišao ravnodušan sa Šalate!
- 19:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2012  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se