Moj godišnji odmor srećom i dalje traje, pa ne mogu govoriti i nekoj retrospektivnoj poziciji u odnosu na njega, ali činjenica da se u ove noćne sate nalazim pred upaljenim kompjuterom negdje nedaleko od mora daje mi mogućnost da se vratim u jedan njegov dio, sasvim drugačiji od svih dosadašnjih godišnjih odmora koje znamo.
Poznato je od čega se sastoje moji godišnji odmori, od beskrajnog bauljanja od mjesta do mjesta, otoka do otoka. Pritom, naravno, sasvim zanemarujući kulturnu ponudu Jadrana, jer je ta ponuda krajnje nezanimljiva i bezvezna.
Ta se ponuda pretežno svodi na užase domaće glazbene scene u svim oblicima, od Tonćija Huljića do Mladena Grdovića, preko nekakve elektroničarsko narkomanske scene koja se proteže od Hacijende i Aurore do samog središta užasa na Zrću. Netko je dobro napisao da je posrijedi Guettizacija Jadrana. Osim navedenog smeća, postoji i koncertna scena stranih izvođaća koji po Jadranu nastupaju od Arene u Puli preko Jazina i splitske rive do Dubrovnika, ali to su uglavnom poluumirovljeni smaraći poput Seala ili Lennya Kravitza (trenutno su mi u toj kategoriji najiritantnije spodobe Gloria Gaynor i neki Ivo Gamulin Đani Stipaničev) na čije koncerte dolazi fancy ekipa koja voli pokazivati i glumatati kako je kulturna i uzvišenog ukusa. S obzirom na navedeno, Jadran se čini kao mjesto na kojem ako niste seljo, snob ili elektro đaner, jednostavno nemate šansu nazočiti nekom glazbenom događaju.
Ovoga ljeta (a nadam se i ljeta koje dolaze), nije tako.
Sada već legendarni koncertni promotor Mate Škugor koji je u Zagrebu organizirao hrpe koncerata moderne rock glazbe odlučio je u svom rodnom Šibeniku (iliti Ižbeniku, kako ga tamošnji zovu) organizirati ljetni open air festival s glazbenicima kakve je tijekom proteklog desetljeća dovodio u Kset, SC, Pauk i slična mjesta. Tako je svoje prvo uprizorenje prošlog tjedna imao eko glazbeni festival Terraneo. Zapuštena ex vojarna Knezova Bribirskih na šibenskoj Mandalini, gdje su mnogi služili još JNA (poput Svjeta u Boci, primjerice) postala je mjesto gdje se svirala dobra glazba, sasvim drugačija od one koja se širom Jadrana može slušati. Godišnji odmor se ove godine planirao prema Terraneo festivalu. Nekako se činilo i da je sva zagrebačka koncertna ekipa također godišnje odmore planirala prema Terraneu, jer poznatih lica nije nedostajalo. Meni poznatih lica, ne selebritija, njih nije bilo (ili ih ja nisam skužio, što je moguće), a ionako to nije bilo mjesto za njih. Bilo je to mjesto za ljubitelje dobre glazbe. A te glazbe nije manjkalo. Mnogi su bendovi pružili vrhunske nastupe u ponekad surovim festivalskim uvjetima. Već prve večeri skupljenu ekipu je oduševio nježni pop bend žestokog imena Destroyer, čiji album "Kaputt" je jedan od najboljih ove godine. Publiku je na noge podigao i mladi britanski kantautor Frank Turner (inače,na Etonu u klasi s princom Williamom) koji je stvarno vrhunski komunicirao s publikom, svima nam ponudivši svoju vjeru da će nas rock and roll sve spasiti. Drugu večer trebalo je fizički preživjeti. Osim što smo čuli odlične post rockere Mogwai i njihovu hrvatsku varijantu Man Zero, vrhunac događaja predstavljao je nastup velikana suvremene rock glazbe, The National. Mali bend koji je u međuvremenu postao veliki bend, uvijek je u Hrvatskoj doživljavao svoje najspektakularnije koncerte. The National i hrvatska publika vole se javno, tako je te večeri na Terraneo nahrupila hrpa fanova odasvud (neki su potegnuli busom iz Zagreba samo da to vide, i odmah se vratili natrag, njima poseban respekt). I opet su sve pjesme pjevale s bendom, i opet će se, dokle god National nastupao u Hrvatskoj. Propustih zanimljive Crystal Castles, a kasnonoćni nastup Handsome fursa odgledao sam pod jedva. Treća večer ponudila je najbolje svirke, prvenstveno modernih i uvijek zanimljivih pop punkera Thermalsa, čiji nastup sam odgledao koncentrirano i u jednom dahu. Supergrupa (jer su joj članovi glazbene legende Steve Wynn, Scott McCaughey i Peter Buck) Baseball Project, koja izvodi pjesme uglavnom o baseballu, osvojila je publiku skroz i odsvirala najbolji nastup na festivalu. Hrvatska publika koja mahom nema pojma o baseballu zdušno je pjevala o nekim igračima (Ten Fuckin' Williams). Večer su zaključili zanimljivi Raveonettes. Četvrta večer bila je za domaću ekipu i za narod općenito, pa su svirali duhoviti splitski čudaci Kuzma i Shaka Zulu. Ionako, ekipa se već razilazila i festival se polagano gasio...
U konačnici, trebalo je sve to izdržati, i ne raspasti se od umora prateći taj sumanuti ritam koncerata. Zato se bilo nužno tokom dana rekuperati spavanjem i kupanjem (da spomenem i legendarni stan na Vidicima koji sam iznajmio, s pogledom na Vinoplod i legendarnu etiketu vina "Jure"). Ali sve se to dalo izdržati, jer je cjelokupna atmosfera festivala bila dobra, i osjetio se neki good feeling u zraku. Neko je od komentatora (mislim Luka Benčić u Jutarnjem listu) dobro napisao da se na Terraneu skupila jedna cool Hrvatska. Poptuno se slažem s time, a s obzirom na brojnost i prosječnu dob ekipe, usudio bih se reći da se skupila jedna bolja i pozitivnija Hrvatska, Hrvatska koja budi nadu u ova loša vremena. I drago mi je da, iako stariji, i sam nekako pripadam baš u tu Hrvatsku. A posebno mi je drago da se sve to događalo u često nepravedno zapostavljenom ali predivnom Šibeniku, jedinom starom gradu u Dalmaciji kojeg su osnovali Hrvati. I gradu u kojem mi se mater rodila. Nadam se da je i Šibenik imao koristi od festivala i da će se ovo pretvoriti u tradiciju dobre glazbe usred turističke sezone na sredini jadranske obale.
A ja ću u međuvremenu nastaviti svoj godišnji i svoja bauljanja po gradovima premjestiti na otoke.
Post je objavljen 16.08.2011. u 00:38 sati.