ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA



NEKOLIKO UPUTA
Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;)

Dobrodošli!

PRETRAŽIVANJE BLOGA

INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na
ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM
ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i
SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

ponedjeljak, 17.01.2011.

Kako oprostiti


KAKO OPROSTITI I RIJEŠITI SE TERETA POVRIJEĐENOSTI

Kako bismo oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Kada smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu - zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde - "Želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da to svoje, taj paketić emotivnog otrova dobiješ natrag". Kako bi zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Neki ljudi, gubeći se u vlastitim osjećajima, počnu "vračati", odnosno žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni, međutim, takvim ponašanjem se samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primjer žene koja je, nakon što je otkrila da njen suprug ima ljubavnicu, odlučila i sama naći ljubavnika. Na taj način mu se "kao" osvetila, a zapravo je samo postala udaljenija od onog što je njeno prirodno funkcioniranje. Htjela je zadržati supruga, ali mu nije mogla oprostiti, pa je ljutnju izražavala kroz pretjeranu kontrolu, prigovaranje i ljubavništvo iz osvete. Tako je (u ovom zadnjem) postala "kao on". Iz straha od gubitka, zanemarila je ono kako bi njoj bilo prirodno riješiti taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo dodatno rastrojila.

Svako povrjeđivanje doživljavamo kao neku vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo ponekad dolazi do identifikacije s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput tog nekog tko nas je povrijedio. Na taj način kao da se osiguramo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povrijeđeni. Po sistemu: ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana još uvijek boli, zaboravljaš se pitati je li ti to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem se stvara prividna ravnoteža - sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni - a ono što se zapravo događa je da povrijeđena osoba usvaja tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. Tako se loš, povrjeđujući obrazac funkcioniranja širi, preslikava se na druge i samim time (kao efikasan sistem emocionalnog preživljavanja) jača. Kada smo povrijeđeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače prečesto van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo - tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti ono kako se osjećamo je naše osnovno ljudsko pravo.


BIJEG OD OSJEĆAJA

Manevar koji povrijeđena osoba vrlo često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja je - bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali (ovisno o tome što nam se u životu događa i kako se s tim nosimo) i težina, tuga i bol. Kada pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o ovim i onim mogućim situacijama i dijalozima, pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije, simulirajući stvarnost pomoću fantazije. Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima unutar mozga, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu - kako praznine i boli, tako i mekoće i mira - u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek happy i nije uvijek sve hay. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća, kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osjećamo.

Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost. Unutarnja krhkost je dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemogućava da osjeti sebe, druge i puninu života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osjetljivosti mora postojati, inače smo zatvoreni u statičnu, "dovršenu" sliku o sebi i nismo u mogućnosti napredovati.

Opraštanje može biti prividno, iluzorno i može predstavljati samo bijeg od osjećaja. Budući je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju "iznad" emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju razna opravdavanja tipa: "I njihovi roditelji su radili iste greške" ili "Radili su najbolje kako su znali" i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano? Većina roditelja je napravila jako puno grešaka u svom odgoju. Moći osjetiti ljutnju i tugu zbog toga što se nisu potrudili osvijestiti neke stvari u sebi kako bi bili bolji roditelji je zapravo temelj praštanja. Tek kada si dozvolimo "zabranjene" osjećaje prema svojim roditeljima, u stanju smo ih početi doživljavati kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštivati i voljeti.


KAMO S POVRIJEĐENOŠĆU?

Svaki proces praštanja najprije započinje suočavanjem s osjećajima za koje bismo najradije da ih nema. Nakon toga, kada smo u kontaktu sa vlastitom povrijeđenošću, možemo probati sagledati što je točno ono što nas boli. Kakve poruke o sebi smo dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je povreda npr. centralizirana oko poruke: "Ti ne vrijediš" ili "Ti ne zaslužuješ pažnju", onda se možemo zapitati je li to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Nakon što sagledamo svoju slabu točku (centar svoje povrede) ljutnja ili tuga koje osjećamo više neće biti iste, jer će fokus s druge osobe (Ti si me povrijedio/povrijedila) biti pomaknut na sebe (Moja povrijeđenost mi govori nešto o meni).

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju konstantno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe - kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem "što sam napravio/napravila krivo", samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga. Druga osoba je pri tom kao na nekom pijedestalu, na povišenom položaju u odnosu na "ja" koje se koprca u pronalaženje greške u vlastitom sustavu. No, postoje greške i sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge, već jedino sami sebe, ali to ne znači da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je u nečijem načinu funkcioniranja zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kada smo u stanju to izraziti prema drugoj osobi bez da smo vezani za potrebu da nam se ispriča, opravda ili iskupi onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.


SUOSJEĆANJE OSLOBAĐA

Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti i osvijestiti gdje su pogriješili i kakvim ponašanjem su nekoga povrijedili. Vezanost za to da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje dovodi do toga da naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj netko otvori oči dobrano načekaju. Neki nikad ni ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (bez da se traži ili očekuje išta zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja. Na primjer, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeđuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je zapravo vrlo tužno. Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Sagledavši situaciju iz tog kuta, ljutnju i tugu (nakon što im se dopustilo da postoje i da budu izražene) zamjenjuje suosjećanje. Na taj način pomičemo pažnju sa akcije, s djelovanja koje nas je povrijedilo na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Vrlo često povrjeđivanje proizlazi iz vlastite boli onog koji povrjeđuje, samo što zbog pomanjkanja informacija od drugoj osobi to često nismo u stanju razumjeti.

U osnovi suosjećanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kada osjetimo suosjećanje za onog tko nas je povrijedio, istinsko praštanje je nadomak ruke. Ljudi često maltretiraju, zlostavljaju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve (bilo fizičkog bilo emocionalnog) maltretiranja, zlostavljanja i agresije. Iz vlastite nemoći su izvukli pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim "moćnikom". No, bez obzira što svako zašto ima svoje zato, ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica nečijeg ponašanja se možemo osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnoj razini luče iz rane povrijeđenosti. Suosjećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude drže da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kada osoba osjeti suosjećanje, kada je u stanju reći: "Meni je zapravo nje/njega žao", onda je u stanju autonomno odlučivati - otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi se često nastavljaju i nakon smrti onog kojem se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je vrlo važno dovršiti to na neki drugi način - kroz terapijski proces ili kroz neki drugi korigirajući odnos u kojem se slobodno mogu izraziti osjećaji. Oslobođenje je uvijek moguće, nema situacije koja nas zauvijek može držati emotivno upletene, sputane. Kako će to ići, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, osvijestiti ono kako nam je iznutra, umjesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebi lažemo kako smo oprostili ono što zapravo nismo ili da iz silne potrebe da nekog zadržimo lažemo sebi kako nam nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onom od koga smo se osjetili povrijeđenim zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići ka srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se, kako sa svojim kvalitetama i kapacitetom za sreću, tako i sa svojim slabostima i svojom boli.

Izvor: poticaj.net

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:09 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

nedjelja, 02.01.2011.

Stope u pijesku


Jedne noći usnio sam da hodam obalom mora s mojim Gospodinom.
Pred očima mi je, poput bljeska, prošao cijeli život.

Smjenjivala se slika za slikom, događaj za događajem, ali uvijek sam u pijesku vidio dva para stopala; jedan je pripadao meni, a drugi par mojem Gospodinu.

Kad je nestalo i zadnje slike, osvrnuo sam se i s čuđenjem ustanovio da se na mnogo mjesta u pijesku vide tragovi samo jednih stopala. Bilo je to upravo onda kada sam prolazio kroz najteža razdoblja svoga života.

"Gospodine", zbunjeno sam upitao, "kada sam sve ostavio da bih Te slijedio, obećao si mi da ćeš uvijek biti uz mene. Ipak, u trenucima kad mi je bilo najteže, u pijesku se vide tragovi samo jednih stopala.
Zašto si me napustio kad sam Te najviše trebao?"

Gospodin me uhvati za ruku i reče:
"Drago dijete, nikada te nisam ostavio samog, a ponajprije onda kad ti je bilo najteže. Tamo gdje si vidio tragove
samo jednih stopala, znaj: Nosio sam te na svojim rukama.

(Nepoznati autor)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:55 - Komentiraj/Vidi komentare (3) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

 
Kontakt: Admin (Renči) - Privatnost - Login
Provided by the compucert IT training and computer training technology group. - Blog search directory - Direktorij - web imenik Promocija web stranica besplatno - Link direktorija - BiH Link - Jahu.net - Mrežni Marketing - Ocijeni stranicu @ croindex.info - Increase Page Rank - Website Promotion at Allthewebsites Directory - Info Galerija - Besplatna Objava Članaka za Autore, Besplatni Članci za Izdavače! - Search Engine Submission - AddMe - Direktorijum.net - BiH Link - Blog Listings - Mikrovalna pećnica: recepti i savjeti - Dmegs Web Directory - Credit Cards Terms - Credit Cards 4 U - Lawyer vs Attorney - Self-Help Free Books - Free web 4 U
Promote Your Blog Paperblog : Les meilleurs actualités issues des blogs
TopOfBlogs Health Blogs Pocelo je kao panicni napad, uslijedila je anksioznost a iz svega toga razvila se i depresija. Kako dalje? Blog Directory Free counter and web stats Anksioznost - Panika - Depresija - Lijecenje PageRank
anksioznost - panika - depresija



oglasni prostor
VAŠ BANNER OVDJE
195x90px
25000 prikaza mjesečno
pošaljite upit


Anksioznost Depresija on Facebook
forum
MKB-10 dijagnoze
HZZO - Pretraživanje lijekova
bolovanje
PORTAL Zdravlje - novosti
MedLex: medicinski leksikon, medicinska enciklopedija, medicinski rječnik
oglasni prostor