Ana Banana blog

Tu du du, nema nam pomoći...

Ma vidi vraga, baš kako su javili sinoć na vijestima, sunce je jutros izgubilo sjaj, stvarno bliži nam se kraj, moram priznat čudan osjećaj. Kažu... Jučer iznenada su se otvorila vrata nepoznate dimenzije negdje pored Marsa. Iz njih je izletija ogroman asteroid i sad juri prema Zemlji, kažu nema nam spasa... Ovako splitski TBF najavljuje smak svijeta još od 2007. godine.

Koju godinu kasnije svijetu je predstavljeno svjedočanstvo Maya prema kojem nas apokalipsa očekuje točno 21. prosinca tekuće godine. Dakle, za svega par dana. Neki su dosta ozbiljno shvatili ovu pričicu, jer ono, Maye bijahu pametan i sposoban narod, teško da će pogriješiti. Tako su se mogli čitati članci o ljudima (uglavnom Amerikancima) koji skupljaju zalihe hrane i pića i planiraju pobjeći u neku špilju 'bogu iza nogu' (kao da će ih smak svijeta tamo zaobići), ili o onima koji su isplanirali smrt da preduhitre apokalipsu. Snimljen je i film koji pokušava dočarati užas koji nas očekuje. Budući da sam zaspala negdje u prvih 20 minuta, ne mogu dati nikakav komentar na to. A u posljednje vrijeme pojavile su se i priče o vanzemaljskom spasenju, prvo u Francuskoj, a zatim i u susjednoj Srbiji. Blago nama!

I dok velik broj strahuje da će za koji dan doživjeti posljednji sud, bolnu smrt, potpuno uništenje naše drage majčice Zemlje, ja se nekako više bojim one druge, vjerojatnije varijante – da se neće dogoditi apsolutno ništa. Ruku na srce, svijetu pod hitno treba promjena, gotovo u svakom segmentu.

Krenimo od moralnih vrijednosti. Živimo u eri potpunog rasula ideala i životnih vrijednosti. Sve se vrti oko novca i materijalne koristi. Vrijediš onoliko koliko imaš. Lijep si onoliko koliko je skupa odjeća koju imaš na sebi. Osuđujemo se međusobno na temelju fizičkog izgleda, podrijetla, životnih stavova, religije... Ma na temelju svega.

Život se svodi na virtualni svijet – važno je imati zanimljiv profil na face-u, tisuće 'prijatelja' i isto toliko like-ova na profilnim slikama. To nam je dokaz da smo nešto učinili u životu, hrpa podataka i brojeva kojima se razbacujemo kada želimo nekome dati do znanja koliko je naše postojanje u svijetu značajno. Sve što nije popraćeno na društvenim mrežama se ne računa. Djeca izrastaju u debile koji ne znaju za pravi život, onaj koji se odvija na ulici, s pravim ljudima i pravim prijateljima.

Zatim, ekonomska i gospodarska kriza. Započela je nedavno i, ako je vjerovati analitičarima, ne nazire joj se kraj. Ljudi ostaju bez posla i krova nad glavom. Cijene rastu, plaće padaju. Hrana, odjeća, stanarina, struja, voda, sve košta. Ne samo da je ekonomija u krizi, već je i konstantnim ponavljanjem priča o velikoj krizi i ubacivanjem broja nezaposlenih u svako drugi članak u novini ili prilog na televiziji, narod bačen u očaj. Kao da uopće nema volje za djelovanje. 'Zašto se uopće truditi, ako nigdje u svijetu nema posla?' Ovakav pasivan i depresivan stav po meni je najveća i najgora posljedica krize u svijetu.

Treba li uopće spominjati krajeve svijeta koji stoljećima žive u siromaštvu i bolesti? Krajevi kojima bi se moglo pomoći, ali nekome, iz nekog razloga, to očito ne odgovara. Žalosno je da u 21. stoljeću još ima zemalja gdje je većina stanovništva potpuno nepismena, gdje nema pitke vode i hrane, a ljudi umiru od najobičnije prehlade zbog nedostatka osnovnih higijenskih uvjeta.

Kažu da majansko proročanstvo zapravo ne predviđa kraj svijeta, već neku veliku promjenu koja će se dogoditi. Znači li to da ćemo postati još depresivniji? Hoćemo li potonuti još dublje? Hoćemo li još više poticati na mržnju i netrpeljivost?

Ili... Je li preglupo nadati se promjeni na bolje? Ne 21.12., ali u sljedećih nekoliko godina...