.Srodna dusa i puka iluzija.

11 rujan 2010



Upoznajem cesto sama sebe
onako oprezno,u strahu da cu naici
na potpunog neznanca jednoga dana.
Svaki puta drugi izgled,onako
sve suroviji.
Svaki puta sve losiji,tmurniji.
Zalim se,jadna sam,
gubim se. Zasto?
Tako je svakome covjeku,
svaki puta kad zaspemo
upoznajemo sami sebe.
U snovima nas nije strah
pokazati se onakvima kakvi smo mi zapravo,
zli i naopaki.
Dvolicni,razbojnici,lazovi,obicni spletkarosi.
Bojimo se jave i skrivamo se u snu.
Kako pateticno.
Nekada se doista i zapitam.
Znamo li mi ljudi doista voljeti ili je
pak i to isto varka i jos jedna nasa
dobra laz i iluzija kojom mi varamo
cesto i sami sebe.
Malo pomalo mi smo najvece zrtve
.Ubijamo sami sebe.
Ili...
Ponekad,doista se uvjerimo
da doista volimo toliko da na kraju to i je ona
lazljiva istina.
Bojimo se toga i na kraju upadnemo u svoju zamku
i zavolimo.
Ali najgore je to sto je tako i u snovima,
mi doista volimo.
Onako iskreno,duboko,cisto.
I zbog te ljubavi,koja sa suprotne
strane doista moze biti samo dobra
laz,nikada to ne saznamo,sve dok ne bude kasno.
Toliko kasno da smo ostali
bez nje prije nego smo to shvatili.
I koja je onda poanta ljubavi?
Da naucimo voljeti i osjetiti
najvecu bol koju covjek moze da osjeti;
slomljeno srce,poslije cega vise nade
nema.
Nase srce nestane,pocne mrziti,
sve dok se ne pronademo u osobi koja je
zapravo nosila nase srce od rodjenja.
Tada shvatimo da mi nismo ni
imali srce,da je to sve samo varka
kako bi pronasli svoje srce u voljenoj osobi!



..Vas Zeko..

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se