Preporuka: Prije čitanja kliknite play



Uspravljen na brežuljku upozoravao sam djecu na maglu koja se valjala prema nama. Ali umjesto riječi iz mojih usta razlijevala se vriska poput glasa Roberta Planta sa uvodnih taktova Immigrant songa.
Djeca su uživala u tim zvucima, neumorno vježbajući mačevanje. Umjesto čelika u rukama su držala štapove, ali im se niz zglobove ipak cjedila krv iz ispucalih žuljeva. Korak naprijed, zamah, blok, udarac u prsa. Djeca će postati ratnici.
Došao iz zemlje gdje je tlo pod nogama srmznuto. Gdje valovi imaju očnjake kojima nagrizaju obalu, a oblaci vrhovima planina ne daju da dišu. U mojoj zemlji baklje su mutne po noći, a zvjeri nam dopuštaju da ih grlimo.
Svaki dan uživamo trljajući lica o prljava tijela naših ženki, vadimo udove ispod oklopa i zarivamo ih u njihove stražnjice dok se bosonoga djeca igraju u blatu. Zatim im dopuštamo da nam trijebe uši iz brada.

Pokušavam upozoriti djecu da ih gladne svrake promatraju, ali svaki vrisak donosi novi oblak magle. Izlazi mi iz grla, suklja kao gejzir, i proljeva se pod dječjim zglobovima.

U mojoj zemlji šume su toliko teške da istiskuju svoju sjenu, a grane deformirane kao incestoidno dijete. Naši konji pucaju od snage, a sapi im titraju dok se penju na kobile. One tada vrište, tjeraju nas da ih sanjamo.

Silazim sa brežuljka, a djeca se klanjaju, njihove ruke nestaju u sloju magle, oznojena kosa pokriva im lice. Dlanovima im prelazim po tjemenu, oni su moja nada, utjeha i pečat koji garantira da ću se jednom vratiti na smrznutu zemlju.
Vježbajte djeco, žuljevi će zarasti, magla nestati.


Ima li tko sanjaricu?