Svaki put kad bi gazda stao na ulaz kuće, prvo je pogledao brezu. Veliku, raširenu, zdravu kao zemlja koja ga je hranila.

Nebi ni kavu skuhao, ni ženu poljubio. Svako jutro prvo je navukao čizme, zagrabio vode iz bunara i na tašte ju pio naslonjen na deblo. Zbrajao u tišini što sve treba danas učiniti, a što sutra.

- Vrag odnio tebe i tvoju brezu, znaš stari – dobacila bi mu gazdarica naginjući se nad bunar.

- Stara moja, da ova breza ima tvoju guzicu, odmah bi te ostavio – šalio se stari, naslonjen u hladu, otirući usta od hladne vode.

A hlad je bio dubok kao nebo nad bregovima podno puta. Taman kad bi sunce skočilo najviše, hlad bi pokrio sve pred ulazom u kuću. I stari bi opet bio toliko sretan, da samo što nije svaki dan trčao u selo i dovodio ljude da se hvali.

Imao je i čime, ovako zdrave i ponosne breze nije bilo sve dokle mjesni put nije sjekao glavnu cestu. A ni dalje nisu vidjeli takvoga drva, govorili su oni koji su kola tjerali sve do grada.

Kako se i ne bi tako visoko protegnula, kad je svaki dan gledala svog gazdu kako živi sve bolje, kako joj se smije dok u suton svlači čizme pored bunara. Gledala je ona kad je gazdaricu prvi put poljubio u njenoj sjeni. Sjećala se zatim i svatova, i cike i svirača, plesa i čestitki. Nije se ljutila ni kad joj je metak iz kubure probio koru. Jer i gazda je tog dana pjevao.

Poslije su u njenoj sjeni sjedila i djeca, skakala oko debla, bosa i sretna. Vriskala od sreće dok bi ih gazda naganjao oko stabla. Zatim bi umorna posjedala pored njega, a on bi im govorio kako će jednoga dana biti veliki kao njegova breza, i da u životu ima tri ljubavi: njih, staru gazdaricu i svoje drvo.

Breza je tako svakom godinom sve više širila svoju krošnju, a djeca se poženila, poudavala, i otišla. Gledalo je drvo kako se gazda savija sve više, iz dana u dan, a sjekira mu je postajala sve teža. Čizme su mu se izlizale, kosti izbile na rukama, znoj sve češće rosio čelo. Jednog dana gazdarica nije izašla iz kuće, a stari prvi puta nije u sjeni popio vode. Kad se isplakao, otišao je u selo po daske da napravi lijes i čavle da zakuca poklopac.

Radio je sve manje, a sve je više sjedio naslonjen na brezu. U početku bi se to od jutra proteglo do ručka, a zatim je pod brezom znao dočekati i noć. Dolazila bi mu djeca, nagovarala ga da ode s njima u grad.

- Ne mogu ja s vama. Što ću u gradu. Nema tamo ovakvog drva, ovakvog hlada, ovakve vode – govorio bi im.

Nakon nekog vremena nije više ni čizme mogao izuti. Pod brezom je jeo i pio, jedino ga je hladnoća tjerala u kuću da prespava.

I onda je sve prodao. Jednom bogatunu koji živi s one strane glavne ceste i za kojeg su mu rekli da je pošten čovjek i da će kuću dati sinu u ruke. I neka, treba ovdje biti netko jak, netko tko tek treba poljubiti novu gazdaricu.

Toga dana jedva je ustao iz kreveta. Posljednji put u ovoj kući. Odšetao je bos do bunara, zagrabio hladne vode i sjeo pod brezu. Nema takvog drva sve do glavnog puta, pomisli i ode po sjekiru.

Mlatio je po dnu breze i plakao, plakao i mlatio, sve dok se nije prevrnula. Zatim je po prvi put u životu sjeo pod sunce.

Novi je gazda dolazio putem. Mlad, crn kao i konj kojeg je upregnuo.

Ooooohaaa, zagrmi on, a konji stanu pred kućom.

- Gazda, jeste dobro? – skoči s kola.

- Jesam sinko.

- Pa što to s brezom učiniste – uhvati se za glavu.

- Sinko, ona nije bila na prodaju.