- Taaaaataaaaa! - zaletio se prema meni kad sam ušao.

Nasmiješeno lice bacilo mi se u zagrljaj.

- Pa di si bio do sad, tata?

- Imao sam puno posla. Kako si?

- Dobro. Mama mi ne da još malo sladoleda.

- Moraš je slušati. Da se ne prehladiš.

- Dobro. Oćemo se igrati?

- Hoćemo. Kocke ili crtanje?

- Kocke.

- Što ćemo slagati?

- Avion.

- Veliki ili mali?

- Veeeeeeliki. S bombama.

- Dobro.


U susjednoj sobi žena je na telefonu.

- Doktorice, mislite da je to normalno?

- Je. Djeca čudno reagiraju. Novi osjećaji korijene puštaju polako.

- Ali, to traje već godinu dana. Njegova igra. Otkako smo sami.

- Znam. Zvuči okrutno, ali ovo je najbolje razdoblje da dijete ovakvo nešto proživi. Mislim na njegovu dob.

- To sam i sama shvatila, ali nije lako.

- Neće ni biti lakše. S tim se mora živjeti.

- Znam, ali brinem se za malog.

- Nemojte. Djeca su čvršća nego što se čine. U glavi. Riješit će to on na svoj način.

- Mislite?

- Sigurna sam. Niste vi prvi.


Žena je otvorila vrata sobe. Avion je bio gotov. Pogledala je u malog kroz mene a da nije trepnula.

- Sine, jesi se spremio?

- Di idemo, mama?

- Rekla sam ti već.

- Smijem uzet avion?

- Uzmi. Igrat ćeš se s njim dok ja čistim tatin grob.