Žena me nazvala na posao i rekla da sam zaboravio prostrijeti veš i iz auta izvaditi dječja kolica.

Boli me kurac.

Zvala me i majka, pitala je kad ću joj vratiti usisivač. Onaj na paru. Nisam ga ni izvadio iz gepeka.

Boli me kurac.

Na putu prema poslu stvorila se gužva. Preuređuje se Ljubljanska, semaforni ne rade, a na križanjima nema policajaca. Vrijedi pravilo bezobraznijeg.

Boli me kurac.

Zbog velike gospe, ispred moje zgrade nema niti jednog slobodnog mjesta za parking. Auti natrpani jedan na drugom, parkirao sam u drugom kvartu. Danas se svi osjećaju vjernicima.

Boli me kurac.

Danas je ujutro čovjek pobio svoju obitelj. Ženu i dijete. Pucao je u svoju bebu staru jednu i pol godinu. Iz automata. U potiljak. Dva metka. Ne jedan, nego dva. U potiljak.

Dum.

Dum.

Na slikama koje sam gledao njihova beživotna tijela ležala su na travi ispred kuće. Pokrivena dekama, kao izletnici koji snivaju.

Sve što želim je otići kući i zagrliti svoja dva sina. Onako, za pravo.

Sklopljenih očiju.

Da osjetim kako im kuca srce.

Za ostalo me boli kurac.