Novinar sam, zaposlen kao urednik u jednim dnevnim novinama.

Bez obzira što mnogi ljudi misle o mojoj struci, ja ju shvaćam ozbiljno i pridržavam se strogih pravila struke, a o kriterijima objavljivanja vijesti nemam namjeru polemizirati.

Posljednjih godina pokrenuta je rasprava trebaju li novinari dobiti benificirani radni staž. Struka je naravno stala u obranu te inicijative, dok se jedan drugi dio javnosti tome usprotivio.

U ovom tekstu neću navoditi statistike, životnu dob novinara, stres koji nas svaki dan udara na poslu, niti koliko je naše radno vrijeme.

Samo ću vam ovo napisati:

Preminula je beba u bolnici, imala je 20 mjeseci.
Poginuo je dječak star 6 godina, na njega je pao automat sa napicima težak 200 kilograma.
Depresivna majka ubila je bebu jer nije htjela prestati plakati. Uhvatila ju je za noge i mlatila joj glavom o stol.
Šestero mladih poginulo je u kombiju u teškoj prometnoj nesreći zbog neprilagođene brzine.

Ja sam otac, imam dva sina, jedan je star 4 i pol godine, a drugi samo 13 mjeseci.

Roditelji su bebu pronašli mrtvu u krevetiću, nakon što je cijelu noć gorila od visoke temperature.

Nisam mogao kontrolirati suze kad je moje dijete imalo 40 temperaturu.

Posljednje riječi 6-godišnjaka koji je ležao priklješten pod automatima bile su : "Mama, boli me trbuh".

Jedne sam noći sanjao da mi je sina udario auto. Prije nego što je njegovo krhko tijelo počeo lomiti lim, sve sam gledao kroz njegove oči. Kunem vam se, kada sam se probudio, tjeskobu sam osjećao kao fizičku bol.

Nakon što je glavu svoj bebe razbila o stol, majka nije pustila niti suzu.

Kada se vratim s posla, osmjeh i zagrljaj mojih sinova upijaju svu moju nervozu.

Šestero mladih putovalo je na tulum u susjedni grad. Ostali su na mjestu mrtvi.

Gledao sam fotografije njihovih tijela u grobnici od zgužvanog lima koje čitatelji nikad neće vidjeti. Hvala bogu.

Svi ovi osjećaji i slike ponekad me prorešetaju samo tijekom jednog radnog dana.