novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

23

sri

11/16

Iskreno,

zadihana.blog.hr




o licima, posebice mojim, moglo se unedogled
dok sam onomad čitala pjesnike i pokoju
zalutalu ženu; ona se, naime, mnogo lakše ulijevaju
i ispijaju gradeći ti fini predah zanimljivosti,
osobito ako si samo jedna.

A nisam bila. I dugo poslije, dugo, klaustrofobično
i kontinuirano poslije tek bih se naslagivala,
preslagivala tu jednu na drugu na treću tražeći
pogodnu, podobnu, pogubnu čak, a da ništa
osim ponekog smiješnog trna ili nenaginjanja
kroz stražnja automobilska vrata (prozori su
za finija lica) nisam pronašla.

I dugo se već i uporno ipak imam, jednom se
i jednina morala odviti, čak nenamjerno,
stoga sam posljedično zamjerala svima koji su ostali
sjediti i misliti si na onim stražnjim sjedalima;
naime, s pokojim od lica više nisam znala kako,
jer onako se nije moglo nikako, a ovako
baš i ne ide,

ali i dalje nisam bila dovoljno očajna da bih
čak do Venecije zaguglala masku; tek bih brutalno
ispucavala rafale u ta fina njegovana lica
čije su mi ruke izgledale dovoljno pitko i mazno
da bi čovjek naprosto povjerovao da su
kao moje.

I kao da su katkad nešto i obećavala
skidajući (se) sloj po sloj, nudeći pritom i obline
svoje savršene žbuke, tražeći moju iskrenu i pitomu
nagost, ono nešto oko očiju što se nije odavalo,
ono nešto moje,

no kada se o lažima radi, nikada ne znaš
na koji obraz skrenuti, kojom se starudijom
poslužiti pa probaviti to nekakvo voljenje što te
sustiže, kako ga zbrzati zdola i protegnuti uvis,
osobito kada tek što nisam ona, više nisam čak
ni ta.

Ipak, htjela bih znati s kim sam to pregovarala
dugim osječkim noćima i nišanila prošle
ili paralelne kreature te čiju sam to bivšu dragu
ponovno materijalizirala prosto slučajno, svakako
nenamjerno i nikako po svom, dok nam je
teorija vjerojatnosti mirisala na jesen, dunje i
ovu moju iskrenost, evo, priznajem.


__________________________________


Pitanje:




22

uto

11/16

"Zašto si još ovdje?"

zadihana.blog.hr




Odakle vam pravo odmahivati ravnodušnim rukama
nad imenima onih koji odlaze trbuhom za kruhom
ostavljajući i svoje ulice i krovove i obiteljska gnijezda
i sve one nikad doživljene uspomene koje te, vjerujem,
zapravo čine čovjekom?
Odakle vam pravo šaliti se s brojem Slavonaca
koji se okupljaju pod imenom siromašne nacionalne manjine
u nekom zauvijek dalekom i tuđem svijetu?
Odakle vam pravo smijati se nad djecom branitelja
koja danas peru podove strancima,
a svoja su djetinjstva provodila u vlažnim podrumima,
plačući na iznajmljenim krevetima uz zvukove zračnih sirena?
I, uopće, odakle vam pravo zaboravljati
da su minikozmosi pojedinaca ujedno slika
upravo te i takve cjeline, one koja odmahuje rukom
kao da se sve to događa nekom drugom i nepoznatom,
pozdravljajući pritom veleuvaženu podjelu na vaše i naše,
brojeći si međusobno krvna zrnca
i glumeći da je utakmica u neki trećim, prljavijim rukama?


Pa pas vam mater.


___________________






20

ned

11/16

Ispovijest vođe plemena

zadihana.blog.hr




Martina je kuhala. Marko je gledao u zvijezde.

Okrenula sam se na drugu stranu utonuvši u mješavinu umora i ugode, nizali su se krugovi, nešto kao bas, nešto kao ponoćni koraci i zvuk tramvaja u koji ćemo utrčati, pronaći pravi omjer smijeha i nostalgije, zatim izlijetati u mrak. Sklapati oči, čekati da sve iznova prođe.

Napisat ću im posvetu, obrisati ju, zanemariti enter. Ne znam zašto. Ukoliko više ne govorim, slušam, ostalo je tek izolacija u pokretima, način na koji se štitiš od tuđih odlazaka.

Zatim se svakodnevica pretvara u crveni ruž, preskakanje bitnih tema, nečiji strah i poneko okupljalište. Možda se pritom nešto usudimo, ali vjerojatno ne.

Otići ću na dva sata, naručiti čaj, stisnuti utrobu.
Reći će nešto što će me povrijediti, zatim ću se još dugo smijati, zamišljati koliko mi točno minuta treba do vlastite sobe i polica u koje, znaju oni, volim zatvarati dane i osluškivati trajanje.

Pa će proći. Pitat će "jesi li sretna ovdje?", kimnut ću glavom, pogledom obuhvatiti i Amsterdam i dan i noć, još jedan film i još jednu novopronašlu nadu. Toliko mogu. Možda i ne. Možda se i vođe umaraju.

Martina će naučiti svirati gitaru, Marko će i dalje jalovo kupovati vrijeme u Konzumu. Ponovno će pitati hoću li biti dobro, zatim otići u Dublin, gledati fotografije i smijati se budućnosti kako ne bismo zaboravili pravijek, razgovore o kiši, snijegu i turbulencijama neba i mora. Kako nikada ne bismo na kontinentu zaboravili njegovu boju.

Marko će i dalje svirati gitaru, gledati u zvijezde. Jest ćemo ostatke noći, nasmijati trio, zatim se okrenuti mačkama i filozofiji, zimama s kojima završavaju posljednji stihovi. Tehnologija će pritom postati neizbježna gotovo jednako koliko i ljubav; nju ćemo prešućivati i brisati, ponekad sanjati, zatim će doći novo jutro i trebat će im planovi vođe plemena (pričat ću o izbjegavanju zamki, teških arija i crnih rupa).

Vođa najbolje zna zašto.

Zatim će mi pokloniti dvije knjige i ispovijest koju ćemo imenovati trudom. Prolit će prošlost po riječima, smijati se glasno i pretjerano, dok će u pozadini ponovno svirati nešto bezlično, jedan čaj, dva sata i naše suprotstavljene strane.

Zanimat će ih sve (vođa najbolje zna).

Reći ću da smo odavno zatvorili poglavlje i da se više ništa ne da prepustiti slučaju. Pitat će me kako su zapravo Martina i Marko i jesam li se ponovno pronašla u starim ulicama i novim oblicima preskakanja obruča. Jesam li se zaljubila i kako mu je ime. Odgovor na pitanje zašto. Neće pristajati na tišinu ni njezine teške epiloge, stoga ću gledati u dvije knjige umjesto u sat, u čaj umjesto u vrijeme; ionako žurim, žao mi je, ne mogu više od toga, za neke teme ponestaje vremena. Za neke teme ponestaje mene.

Vođa to nikada ne smije priznati.

Vjerovat će da ionako znaju odgovor, jednako kao što se zna tko je Martina, tko je Marko, gdje su ostale gitare i zvijezde. Mislit će da i dalje poznaju granice mojih misli, kao i lice koje se udomaćilo u njegovim pregibima.

Vođa plemena ne zamjera. Nikada.

Zatim će me ponovno pronaći njihova tišina i odustajanje, kasnije i noć, kasnije, kada se grad rastopi pod svjetlima i negdje u njegovoj utrobi misao vođe plemena dohvati nečije ime, prezime, lice i točan odgovor. Pa ću šutjeti, proći će i tjedni i otpratit ću ju na aerodrom, susprezati riječi jer svaki vođa plemena zna koliko je hladnoća nužnost: ne možeš tek tako pobjeći od svoje uloge.

Čak i ako više nema tvog plemena.

(Dobro je.)


__________________


Himna vođe:




Nema naslova

50nijansiplave.blog.hr

"Voli svoj put; bez toga ništa nema smisla."


(P.Coelho)



Plameni inkvizitori

crnasvjetlost.blog.hr

Nakon što sam pročitao one neke knjige o akvarijima, neki dan sam počeo da ponovo čitam novo djelo od Marije Jurić Zagorke "Plameni inkvizitori". I ovo je fenomenalno djelo od ove legendarne spisateljice Marije Jurić Zagorke. Radnja ovog romana odvija se u doba inkvizicije. Doba u kojem su svećenici proganjali krivo-vjernike i ostale koji nisu se slagali sa naukom crkve i mučili ih i spaljivali na lomači. U tadašnji grad Zagreb dolazi inkvizitor Konrad u potrazi za krivo-vjernicima i izaziva strah među građanima, koji su se počeli buniti protiv inkvizitora, i za kojeg smatraju da širi krivi nauk vjere. Prema onom malo što sam pročitao, roman je pun dramatike, i živopisno opisuje tadašnji Zagreb i borbu za bolji život, za pravedniji život svih. A i međuljudske odnose. Volim čitati djela i romane od Marije Jurić Zagorke, jer predivno opisuje događaje iz prošlosti Lijepe naše. O borbi dobra i zla, o odnosima plemstva prema običnim građanima i seljacima, a i svećenstvu koji su obilježili tu našu povijest. Te o dvojbama i moralu tadašnjeg plemstva i njihovim obiteljima. A također i zbog toga što se spominju poznate plemićke obitelji kao što su Oršić, Keglević i tako dalje. Te što opisuje i povijest Lijepe naše. Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

110. OSLOBOĐENJE - RIŽINA POLJA

velikiplan.blog.hr

Enc okrene limuzinu u smjeru Ljubljane i nagazi papučicu. Vozilo krene, ali nakon dvadesetak metara motor zaštekeće i ugasi se.
"Grijanje preko noći..." konstatira Enc, "Nemamo benzina."
Pristojni vojnik na graničnom prijelazu pokaže nam put do satnikovog ureda.
"Momci, što dođavola radite ovdje?" upita satnik s vrata.
"Satniče, treba nam prijevoz do Ljubljane", odlučno ću ja.
"Rat je, sine."
"Satniče, mi smo iz diplomatskog predstavništva. Nakon tri noći u koloni smo ostali bez goriva", objasni Enc.
"Zašto ste, pobogu, s diplomatskim statusom čekali u koloni?"
"Nisu nas pustili prijeko", kaže Enc.
"Kako? Tko to smije zadržati cravatske diplomate?" začudi se satnik.
"Policija", odgovori Enc.
"Prokleti Cloweinijci i njihovi praznici. Svake godine isto..." ljutito će satnik.
"Mijenjat će se to..." kaže Norman.
"Naravno da hoće", zaklima glavom, "Trideset godina u službi čekam ovaj dan", zadovoljno će satnik.
"Stigao je vaš dan", radosno će Pero.
Satniku se svide Perine riječi pa izvadi domaću rakiju iz ladice stola i ponudi nas.
"Imate li prtljage?" šaljivo upita.
Nakon nekoliko čašica naredi da se iz podzemnog tunela izvede golemi tenk poslijednje generacije. Čuo sam da imamo nekoliko takvih, ali nikada ih nisam vidio.

Vojnik javi da je prijevoz spreman. Enc pođe po moj zlatni kalašnjikov, Perin križ, Normanovog Miška i ostalu opremu iz prtljažnika. Satnik dobro odmjeri naše naoružanje i odobravajući kimne glavom.
Moćna cijev izroni iz oblaka prašine, a gusjenice koje mi sežu do tjemena dovezu čelično čudovište do nas.
"Kako vam se sviđa moja velika debela cijev?" upita nas prepun ponosa kao ispunjeni cloweinijski otac koji udaje kći i potapše veliki tenk s malom šahovnicom.
"Nikada nisam vidio ljepši", kaže Enc spremno. Satnik zapuca zadovoljstvom.
Na kupoli topa posjedamo do zapovjednika u otvoru. Enc se obješučke čvrsto primi za debelu cijev. Vezano uz purifikaciju koju je uspješno odradio s Normanom, ne želi sjesti.
Satnik mahne rukom, a zapovjednik da znak vozaču koji pokrene supertešku ratnu zvijer.

19

sub

11/16

Nema naslova

50nijansiplave.blog.hr

"Velika je ljubav iznad svjetovnih stvari!"




hotel 'Dunav '

neukrotivacarolija.blog.hr

Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

Ivana Simić Bodrožić, „Hotel Dunav”
Iz zbirke pjesama „Prvi korak u tami”



Eto morala sam,
Hvala ti Ivana što znaš i umijes sve to pretočit u tekst

A

Zagonetni aforizmi (7)

nediljkonedic.blog.hr

- Naklon je najbolji zaklon! (Zlatko Stipaničić Aurel)
- Ima važnijih stvari od novca, ali su skupe! (Mate Ivandić)
- Jutarnja kava nam kazuje kakva je bila noć! (Marinko Ćavar)
- U seksualnoj revoluciji ima najviše dobrovoljaca. (Stanislav Lukić)
- Svakom godi lijepa pažnja, pogotovo kad je s ražnja. (Alojz Buljan)
- Ako već čitate novine između redova, ne odgonetajte i zagonetke tako! (Franjo Tušek)
- Borba protiv alkohola jedan je od tekućih problema našega društva. (Zdravko Kurnik)
- Prijenosi iz Sabora? Uvijek ližem prste: humorna emisija ponajbolje vrste! (Mladen Pokić)
- Radit će vam sve što im dopustite! (Miljenko Košutar)
- Sitnim slabostima jača svoj položaj! (Zdenko Oreč)
- Kritičar je čovjek koji sačekuje tuđa nova djela kako bi prodao svoje staro mišljenje! (Boris Nazansky)
- Trudna žena danas je čudo. Nekoć je to bila svakodnevica! (Nedjeljko Nedić)
- Bit će bolje samo ako ne bude brže-bolje! (Marinko Ćavar)
- Kriminal se smjestio u podzemlje, ali aktivne ogranke ima vrlo visoko. (Zdravko Kurnik)
- Sole mi pamet, a meni skače šećer! (Mate Ivandić)
- Ne gubite nadu vi koji se ne nadate! (Zlatko Stipaničić Aurel)

Aforist

Tijelo pamti

zadihana.blog.hr




pa iako možda i neću ispisati čitav roman,
doticati te gladnim rukama ili ti se pobjedonosno
vješati za vrat,
znat ću prepoznati srodnost vatre,
izgovoriti ju na tisuću drugih načina nudeći ti
čak i bilješku za pisce koji vole prostore margina,
koji rađaju manjak buke i odmaraju se
jedino tišinom isprepletenih tijela.
ostat ćemo tako zauvijek

ti i ja,

stoga pazim i šutim; sve je drugo izrečeno
mnogo jasnije - postalo je onaj jantar
u kojemu ćemo sačuvati i pogled i miris i osmijeh,
sve te mape zabilježene bijegom od suvišnih riječi
što iznova postaju tijelom, od

ja

koje te i dalje promatra iz čaše,
iz dosade tvojih drugačijih sugovornika
i onog opasnog trenutka prije sna
što vreba iz svih tvojih dnevnih aktivnosti
i njihovih popratnih mučnina.
i već to bit će dovoljno da bi bilo previše,
dok ćeš pritom

ti

ostati i dalje tu, skriven u ovome iznutra,
u grlu, jednjaku, zubima i onim naizgled
primitivnim naklonostima,
kako ih lažno zovu na prvi, slijepi pogled,
a koje samovoljno rastu, šire se i spajaju nas
u sve ono poslije.

stoga, vidiš, netko se nečim igra,
a netko i dalje ne.


_______________________________


...




18

pet

11/16

Jeka (u sebstvo, part II)

zadihana.blog.hr




što to proučavaš krađom, izmicanjem, mrvljenjem
na 10 000 dana, krila ili ovih krotkih
nepravih riječi na koje ćeš nasloniti
odvajanja?
kao kada mrak postane nož
u podne
za tebe, evo, samo za tebe,
a nije ti jasno, ne,
nije ti
baš posve
jasno izrečeno
jezikom koji bismo mogli nazvati zajedničkim
što bismo još ovdje uopće mogli
preliti, prešutjeti,
ako bismo uopće,
o središtima naših tijela koja ćemo zgnječiti
u letu kožom, zjenicama rođenim
u mraku spilje u koju smo se uvukli,

što taj pogled još može, a da nije već napravio?

ili sve to
da bismo ponovno zažmirili,
da prođe, ne traži, ne moli i ne vrišti
svaki od ovih krugova zbog kojih
više nemamo zašto,
samo

u mom je prostoru polica. mirna pauza.
zatim čaša, stol, sahrana,
proza dana, vitamini, jedna prostrana
Sahara
u kojoj 4 jastuka
glume pričljivu lomaču, zajedljivu giljotinu, ruke
pune nevidljivih brazda,
a opet

tako se mekano ovdje (na)stupa, scena
je ulica, jeka je čistilište, time-out
pa prije svega nemaš pojma,
kažeš si to nekoliko puta - nemaš pojma,
kažeš si iste stvari udvojeno, odvojeno
i ne koračaš više nikamo.

ne koračamo nikamo.
ne stižemo nigdje.
prošlost je napokon
sasvim gotova,
naplatili smo si to izmicanje teretom kako bismo posolili
sve ovo novo
do kraja, do kraha i temelja i
skroz, posve, dva puta i opet
slučajno, neplanirano, glupo, infantilno
zavoljeli.

pa nisi li iznova
zaboravio svoj život, tu priču o gomilanju ostavio
pod ključem,
u svakom kadru smijao se jednostavno i cinično
kako ne bi ušlo, prošlo, kako ne bi
proizašlo iz tebe
nešto od praha kojim te
opasno zove

(preko puta
stola
grada
preko zemlje
i uvijek, još uvijek!,
na onu nepoznatu
drugu stranu).

a nisi zaboravio,
nisi čuo, mislio, odabrao, ubio nisi
baš ništa.


_________________




17

čet

11/16

Nema naslova

50nijansiplave.blog.hr

" U ovome trenutku svijet se stvara i razara. Onaj kojeg si pronašao, ponovo će se pojaviti, a koga si pustio da ode , vratit će se. Nemoj iznevjeriti dar koji si dobio. Ako shvatiš što se događa tebi, znat ćeš što se događa sa svijetom."


(Paulo Coelho - Aleph)


*Nakon tebe * Jojo Moyes

lovebooks.blog.hr

" Osjećam se krivom i zato što živim život koji je toliko mnogo manje od života koji sam mu obećala da ću živjeti."

"Kako da objasnim što smo bili jedno drugome? Kako da objasnim osjećaj da me nikad nitko nije i nikad neće razumijeti kao on? Kako bi ona mogla shvatiti da je izgubiti ga bilo kao da me netko prostrijelio i ostavio rupu, kao bolan i neizbrisiv podsjetnik, praznina koju ničim ne mogu ispuniti?"

Život je jedna širola ledina

zenagaza.blog.hr

Zakosatila je bila obala rijeke Save uz Lanište, kroz travu si mogao kao kroz pšenicu gaziti, do pola koljena je, kiša ju okuražila, narasla, stameno, ugusto se kočoperi.

Prtila sam kroz nju kao kroz snijeg, u visokim platformama, krasnim sandalama iz Karle koje sam netom iza toga nekom poklonila.

Te cipele, ta obuća, općenito, svjetska filozofija nit logika im nije dorasla, to je čudan svat, jedan dan bi zadnju koricu kruha za njih dao, a uskoro, samo odjednom uz zrcalu vidiš kako je platforma na peti glupo ukoso modelirana, iz profila uz trapezice izgledaš glupo, da gluplje ne možeš. I pomoći im više nema! Lete iz ormara čim prije, daš nekom, tko različitu dioptriju ima, nek uživa. Dok i on ne progleda.

Prtila sam u tim smeđe-plavim platformama, plavim trapezicama, crvenoj lanenoj bluzici.

Ivan mi pomaže da se niz strminu nasipa ne stropoštam, da se spustim u dolinu, na mali ugaženi otočić.

Prostrli smo crnu felpanu promotivnu deku T-coma i opušteno sjedeći iz vrećice vadili šampanjac, sireve i fina peciva. Čupala sam travu i od nje svijala gnijezdo u koje smo slagali iće i piće, mali otočić spreman za fine stvari, delicije u kojima ćemo uživati kao i u susretu koji je bio izrezan iz naših života u mali filigranski otočić koji pluta od susreta do susreta, kao otok za sebe, izgnan iz prave rijeke života kojom odvojeno plovimo.

Ovisna sam o tim susretima, o tim izdvojenim otočićima, gnijezdima u travi, na širokoj ledini života.

Ne znam zašto imam potrebu baš za takvim odnosom, zašto pristajem na te izdvojene komadiće života. Zašto sam život organizirala i živim kao patchwork prekrivač?

Kao da sam svoje stanično tkivo koje se rastočilo u nevidljivom mikroskopu rastavila u dijelove, ogradila membranom naherenih uvjerenja i živim kao osoba koja ima nekoliko lica. Svakom licu njegova stvarnost.

O čemu smo toga dana razgovarali, ne znam. Teško mi je i ući u tu drugu dušu koja je njemu hrlila. Izvana mogu samo osvijestiti pretpostavke, osluhnuti ovisnost o potrebi potvrde vlastitoga disanja, vlastitih osjetila, doživljaja, u ehu pripovijedanja, razumijevanju u tuđim očima.

Očito, naš je život bio takav da je trebao tu injekciju koju mogu ubrizgati jedna drugoj samo srodne duše, duše koje može vinuti istost doživljaja, koje može zavesti mašta, i vinuti visoko, visoko, uz koju čašu pjenušca, odletjeti izvan sebe samih u vrtlog centrifugalnih sila koje sve što smo dali nastoji zgrabiti nazad sebi, oteti, sebično, pretvoriti u užitak, vrhonaravni sebični užitak.

Valjali smo se u toj felpanoj T-comovoj dekici, stopili se u jedno biće, jednu dušu koja se od siline užitka u vrtoglavici sunovratila nad Savu i u laganoj izmaglici rasipala u tisuće kapljica, padala u rijeku uz prikliještene uzdahe, zraku kisika tražila.

109. OSLOBOĐENJE - RIŽINA POLJA

velikiplan.blog.hr

Nakon što je Enc ostrugao Jurajeve ostatke s asfalta i ubacio ih u plitak grob, Urška podigne pokojnikov pozlaćeni kalašnjikov sa cloveinijskim grbom i pokloni mi ga u znak zahvalnosti. Poklon će razveseliti Kućnog Patuljka koji skuplja vrijedne suvenire. Meni oružje ne znači ništa.
"Enc, mobitel trebam", zamolim ga. Moj još uvijek leži u olupini izgorjelog zrakoplova negdje u Alpama.
Ukucam dobro poznati broj.
"Dobro jutro, draga", kažem vještici Anici.
"Još nije jutro, ali lijepo te čuti", odgovori ona pospanim nježnim glasom.
"Javit će ti se Cloweinijka Urška s bebom. Osigurajte joj kuću, hranu i zemlju negdje na jugu, dok se ne snađe."
Urška me motri sa zahvalnošću.
"Naravno, Gabrijele. Opet pomažeš sirotinji u nevolji?"
"Duga priča..."
"Vještice pitaju kada ćeš doći... Dugo te nije bilo."
"Ispravit ću to."
"Itekako hoćeš."Anica se nasmije.
"Što ću sa zemljom, Gabriele?" upita Urška čim završim razgovor.
"Jeftini uvoz hrane iz Ujedinjenog Carstva Masovne Proizvodnje neće vječno trajati."
"Kako neće?"
"Shvatit će ljudi da u organskog kvaliteti domaće zemlje leži mnogo više nego u profitu preprodavača koji se bogate na jeftinom i nekvalitetnom uvozu."
Enc zausti nešto reći pa se ipak predomisli. Pero ga odmjeri, ali ne kaže ništa.
Urška nježno podigne bebu i hrabro zakorači prema tlu svoje nove domovine. Pero znalački odmjeri njene skladne obline koje se zibaju u odlasku pa zamišljeno kaže:
"Moramo u Ljubljanu."
"Pero je u pravu", sasvim ozbiljno odvrati Norman.
Moj upitni pogled odgovori umjesto mene.
"Lovorike se dijele pobjednicima, a bez nas pobjede ne bi bilo", konstatira Pero.
"Najzaslužniji smo za to što se dogodilo", doda Norman.
Obojica se glasno nasmiju. Enc se pridruži oduševljenju, ali onda uoči moje ozbiljno lice pa na silu prestane.
"Dugo nisam bio kući momci..."
"Nikada se ne zna što nas čeka tamo...", odvrati mi Pero uz zamišljeni pogled.
"...a Dragutin će sigurno htjeti neovisan izvještaj o novonastaloj situaciji", doda Norman.
"Ljubljana je sada i naš dom..." mudro će Pero.
"...ali ne moraš s nama ako ne želiš", jasan je Norman.
Cloweinijska šuma obasjana je jutarnjim suncem nove nade. Sada kada je uminuo smrad modificiranog prdeža, u zraku se osjeća ugodan miris zime.
Imamo mogućnost prisustvovati rođenju naroda slobodnih ljudi, udisati dah njihove slobode i biti oplemenjeni duhom njihove zahvalnosti, a to se ne događa svakoga dana. Slobodarska misao o novom dobu koja ispunjava Cloweiniju darovat će ljudima polet i motivirati one bez snage. Budućnost Cloweinije je svijetla, a mi smo dio toga.
"Današnji dan zaslužuje postati praznikom", kažem i objesim zlatni kalašnjikov na rame.
Pero i Norman zadovljno pogledaju jedan drugoga. U Tajnoj Organizaciji kuda idu svi, tamo ide i posljednji. To dobro znaju i na tu su kartu igrali.
Enc pokrene limuzinu koja zaprede od sreće. Revolucionari idu put Ljubljane.
"Samo jedan trenutak", kaže Norman i pođe do policajca koji leži oslonjen o kotač svoga vozila. Provjeri je li žrtva pojela cijeli blok. Kada se uvjeri u to, unese se u policajčevo lice i nježno upita, "Čemu služi policija?"
"Služi narodu i poštuje svakoga gosta", ispali razbijeni policajac.
"Tako je, sinko." Norman ga pogladi po glavi, "Pođi sad kući i odvedi svoga kolegu, nekako mi ne izgleda najbolje", brižno će.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se