novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

07

sri

09/16

Vitez slavonske ravni

crnasvjetlost.blog.hr

Jedan od mojih omiljenih hobija je čitanje romana različite tematike. Nekako najviše volim čitati romane sa povijesnom tematikom. Ali, rado ću pročitati i roman iz znanstvene fantastike ili slične tematike. Kako već jedno godinu dana ne mogu si priuštiti članstvo u gradskoj knjižnici, odlučio sam da pročitam ove neke knjige koje imam kod kuće. Naime, moji roditelji su kupovati knjige za svog života. Tako su kupili djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, Marije Jurić Zagorke i još nekih autora. A i knjige poput enciklopedija i atlasa i slične tematike. Tako sam do sada pročitao neka djela od L. N. Tolstoja, a i Agathe Christie. A ovo ljeto sam počeo da čitam djela od Marije Jurić Zagorke. Do sada sam pročitao romane "Kći Lotrščaka" i "Revolucionari". A evo danas sam konačno završio sa čitanjem romana "Vitez slavonske ravni". Jednog lijepog romana koji govori o dvoličnosti gofova i baruna i njihovih obitelji. Te o oholosti i mržnji nekih ljudi tog staleža prema običnim građanima. Te borbi pojedinaca protiv razbojnika koji su terorizirali kako obične ljude, tako plemiće raznih staleža. I kako obično bude, dobrota, ljubav i poštenje pobjeđuje. I moram priznati da sam uživao u ovom romanu, jer lijepo prikazuje kakvi su ljudi nekada bili. Mada i danas nisu ništa bolji. A i roman "Kći Lotšćaka" mi se isto se svidio, jer je pokazao svu pohlepu i raskalašenost pojedinih plemića prema običnim ljudima tadašnjeg vremena. A što se tiče naše vrle i fenomenalne Marije Jurić Zagorke, moram priznati da ta njezina djela koja sam do sada pročitao, stvarno pokazuje da ta autorica zaslužuje titulu najbolje hrvatske književnice. I žao mi je da prije nisam pročitao ta njezina djela. Jer su stvarno fenomenalna. I preporučio bih svima vama koji do sada niste do sada niste pročitali djela Marije Jurić Zagorke, da je pročitate, jer ne će te požaliti.

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Moja baka

bijele-pahulje.blog.hr

Vjerujem da su se mnogi molili za nju,onako kako su znali,svatko na svoj nacin,po crkvenim ucenjima i po drugim adetima kako je to bilo od pamtivijeka.Nije to bilo potrebno mojoj baki Antoniji,ona je za svog zivota mnogo dobra zaradila kod Boga i svih svetaca da joj je bilo dovoljno i za vise zivota da je sudjeno da ih zivi,cini mi se da ih je bas zasluzila.Ali Bozija je poslednja,jednaka za sve,tu nema prastanja i gledanja kroz prste.
Da bas tako sam je zvao jer po rodu bake nisam imao,a ona mi je sve njih svojom dobrotom nadomjestila.
Uvece bi voljela da mi prica o svom zivotu,kad hocu da legnem i kad kazem da sam naucio lekciju za sutra,nije voljela da smeta.Nije htjela da bude teret niti jednog trena,tako je zivot naucio,i ppreko sobe kad je isla nastojala je da joj se hod ne cuje,da me neometa u drugoj sobi pri ucenju.
Zivot joj je bio tezak ali podnosljiv,valjda se covjek tako rodi.Muz joj je bio preduzimac/majsto/.dobro zaradjivao,ali volio je da kasno kuci dolazi i da ga po dvojica dovedu do ispred vrata i tu ga spuste,on do neka doba noci mahmura dok se neotrijezni.Uvidjela je ubrzo da to nevodi nicem dobrom,prihvatila se posla onog kojeg se nije stidjela da radi.Uzimala je od vlasnika kafana stoljnjake.peskre i krpe pa ih kuci prala,peglala i tako zaradjivala da plati kriju za stan iznad jedne trosne carsijske kafane.
Voljela je da od svojih deset prstiju zaradjuje i da priusti svom unuku Mladenu sve ono sto i druga djeca imaju.Ostao je rano bez majke baka ga je uzela sebi a otac je otisao na drugu stranu.Mladen je bio lutka od djeteta,kako je rastao sve je ljepsi bio.Cure u Gimnaziji su ludile za njime,on onako visok,crnomoljast,elegantan,sav nekako gospodarast u ono vrijeme.Nosio je crne cipele,bijeli koosulju,imao vise odijela,bio je odlican ucenik.
Glumio je razne uloge u gradskom pozoristu-kazalistu,baki je bilo puno srce gledajuci kako cvijet raste iz njenog srca,taj cvijet je njeno srce iz dana u dan s rastom regenerirao,zamjenjivao i nadomjestao srce njene rano preminule kcerke.
Mladen je se ozenio i odselio u drugi grad,baka je bila nesretna i s tom sudbinom je umrla.Dolazio je godisnje da obidje svoju baku,pisao je pisma i slao novac kad je mogao.Njoj nije bilo to potrebno,imala je dovoljno za podijeliti drugima.

................................................................................................................................................................................................................................................
Ovdje jednostavno moram stati jer ne volm da bilo koga rastuzujem.Moja baka Antonije je nezaboravljena i uvijek ce u meni zvjeti kao i u knjizi posvecenoj njenoj dobroti i velcini jednog ljudskog bica.Inace ne volim duge postove jer umaraju citatelja a ponekad slijed nedorecenog moze se iz teksta i naslutiti.

06

uto

09/16

RASVIJETLJENO NEBO

shadowofsoul.blog.hr



... i dok čitam svoje pjesme ...

Image and video hosting by TinyPic
(slika: digital artist)

napisano 30.11.2005. u 6:53h na portalu Iskrica weblog, a iz 1. zbirke "Sjena duše"

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=75706

Promatram ovu noć koja ima svoju moć, vidim, nebo zaboravilo moje putove, koje sam pohodila u nekim davnim danima.

Nježnom namjerom, da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi znače naša zajednička jutra i tako žive emocije, življe i od 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari', a u jednom trenutku one noći, zastala sam i od tada svijet ne gledam očima u kojima su odsjaji puno zvijezda.

Zavladao je ovaj teški mir, živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog trenutka sa usana i život teče dalje, a i mi tečemo sa njim, to morbidno stanje koje me obuzelo tih davnih jesenjih noći kad smo satima razgovarali, nastavilo se još neko vrijeme, a tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve.

Shvatio si zašto me vrijeme tog trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je neko hladno Sunce koje nas i danas grije, disharmonija života nas pokreće, a mi se rijetko objavljujemo jedno drugom, najavila sam ti jednom, da je jedna zvijezda pala samo za tebe, a ti je nisi vidio ili je nisi htio vidjeti, nisi ni reagirao na trag koji je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama.

Moja nadanja su dogorjela, anđeo na zemlji vraća me u grubu stvarnost, gost sam ponekad u tvom prisustvu i rijetkim snovima, gost sam što se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i razvezuje dušu, koju više ne razumiješ, tvoje plave oči su za mene izgubljene i znam, da više nikad neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke oko mog struka.

Znam da ćeš, nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže neke crvene baklje, ostaviti svoje tragove.

Kome?

Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: a što će meni baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a nisam ga vidjela.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

Image and video hosting by TinyPic

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7673-60-4

Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

05

pon

09/16

ODGOJ DJETETA U KAPITALIZMU

knjigoljub.blog.hr



ODGOJ DJETETA U KAPITALIZMU

Ove godine prvi razred osnovne škole upisuje 1375 prvašića manje nego lani.

Ako je tako, zašto se onda svim prvašićima čiji roditellji imaju potrebu za tim, ne osigura mjesto u produženom boravku u školi?

Što da radi roditelj čijem prvašiću nastava svakodnevno završava u 10:30?
Da da otkaz na poslu?
Ili da cijelu svoju plaću izdvaja za plaćanje nekog tko će mu čuvati dijete?

A ako je roditelj nezaposlen a ima prvašića, posao ni ne može tražiti, jer ako ga nekim nevjerojatnim čudom i nađe, tko će mu čuvati dijete nakon 10:30 kad mu nastava završava?
"Baka-servis" kažete?
Pa i bake rade, u današnje vrijeme, najkraće do svoje 65. a uskoro i do 67.
A ako je baka u mirovini, to ne znači da ne radi, jer od penzije ne može preživjet pa čisti staračke guzice u Italiji ili čisti kuću kakvog liječnika ili odvjetnika u susjedstvu, kako bi preživjela. Ili pak skuplja boce po kontejnerima.
Ili ima starog i onemoćalog muža o kojem mora brinuti.
Osim toga, ne žive sve bake blizu svojih unuka pa da ih mogu čuvati.
A i na koji način da roditelj udomi djetetovu baku u svom stančiću od 50-ak kvadrata?

A s druge strane, kako je tek djetetu koje je, ako ima sreću da dobije mjesto u produženom boravku, već od prvog osnovne osuđeno da u školi čami od 8 do 16:30?

A da ne govorimo o tome da kapitalistički poslodavac svom radniku grdno zamjera što s posla odlazi točno u 16 h (kako bi mogao pokupiti dijete iz škole do 16:30 h). Jer, kakav je to radnik koji na poslu ne ostaje dragovoljno i neplaćeno duže, bar do 17 h?

Lako (i uskoro) zamjenjiv radnik, eto kakav!

P.S.
Da, vjerojatno pogađate da moja Lea danas kreće u prvi razred osnovne, a mi još ne znamo je li dobila mjesto u produženom boravku ili nije...




Strani pisci na Festivalu svjetske književnosti

knjigoljub.blog.hr





O brojnim uglednim
stranim piscima koji
sudjeluju na Festivalu svjetske književnosti
u Zagrebu i Splitu
od 04.09. do 11.09.2016.
informirajte se ovdje




02

pet

09/16

CUCEK SE NA KVAKO PRIJAL

medimorec.blog.hr

CUCEK SE NA KVAKO PRIJAL
Sigurno se pitate kak se cucek more prijeti, a nema roke? More se, more! Te Cucek ima roke, i to dve. A te Cucek je jen dečko koj je z menom išel v isti razred. Dok smo se igralji, on je navek lajal, hodal je po sema četirema nogomi, očem reči po rokomi i zodnjima nogomi. Navek je delal nekve hurmastoče.
Cucek je povedal kak mo je njegof japa povedal kak so negda ljudi bilji bolje korožni i sposobni nek mi denes, i kak so ničemo ne bilji stroho, i kak so bilji provi meštri. Pilji so f krčmi v Meki po dvo tjene i opče so ne išlji dimo, a žene so jim moralje donesti čisto obljeko kaj so se presljeklji. Celo vreme so samo pilji i kortalji se i delali sakojočke huncotarije. Cimerman je hrosta postajel na kukmi krova, šoštar je naprajel cipelje bez mere i cipelji so pasalji kak po meri. Tišljar je širočkom sekirom z jenem šubom otsekel potplata na cipeljo koj je bil na čoveko, a ne ga je ranil. Šnajder je bez mere zašil opravo i to oprava je čoveko pasala. Se so to delalji za oklado. Koj je zgubil, moral je sem platiti pijačo. To so bilji provi bečari. Zakortalji so i grunte i zemlje i morho. De smo mi do njis?!
Tak je povedal Cucek, a unda je pital:
– Što hupa na zmržnjeno kvako jezika presloniti? Ha, kaj ve močiste? Vidite, jo hupam jerbo sem jo bečar, a ne kak vi strahopezdeci. Alji zabadaf nam, neg za oklado.
Si so mo govorilji da ne hupa. Oklada je bila sladoljed z vrhom nametoni, tri turski medi i deset karamelji. Cucek je rekel:
– Jo ve nemam tuljko penes, alji bom jojca pobral po našima i sosedinima gnjezdima i to bom f štacuno prodal, a ako niti to na dost penes, unda bom to kaj falji negdi gepil. Cucek sje navek nosa ftikal de mo je ne mesto, alji ve sje ne nosa fteknol, nego jezika. Dok je jezika pretisnol na zmržnjeno kvako, samo je počel joči bračati i mrčati, a Grintavec je rekel:
– Fljetno moramo nekaj naprajti, inače bo Cucek tu preljepljeni tak dogo dok ne sprhne.
Jezik mo se tak zaljepil kaj je bil skros-naskros zaljepljeni. Išlji smo po kropa i f krop smo hitilji snega i tak smo ga otopljalji dok se jezik ne otpustil. Z jezika mo je počela iti krf i samo je skamuskal kak provi cucek.
Drugi den smo si mi kaj smo navijalji za Cucka, si smo si smelji jempot sladoljeda poljiznoti, saki je dobil malo turskoga meda i pol karamelje.
Jo sem si premišljoval, alji bi i jo to hupal. Alji dok sem videl kak je Cucek potlji zgljedal, rekel sem som sebi:
– Štefo, naj takvoga nekaj delati, makar bi drugi reklji da sem jo ne nikof bečar.

Književni Natječaj PS Portala

spasmojeduse.blog.hr

Dragi prijatelji,

upravo sam saznala da je moja pjesma ušla u izbor za tri najbolje pjesme prispjele na natječaj...;P


Poštovana,

redakcija PS-Portala odabrala je Vašu pjesmu za objavu u zbirci pjesama, odnosno Vaša pjesma ulazi u izbor za dodjelu jedne od tri glavne nagrade!


Čestitamo Vam od srca i zahvaljujemo se na sudjelovanju!
Promocija zbirke pjesama održati će se u listopadu 2016. u Petrinji. Točan datum i mjesto promocije objaviti ćemo naknadno na samome portalu, ujedno i elektronskom poštom. Autori koji dolaze na promociju moći će osobno preuzeti svoje knjige, družiti se s drugim autorima, pročitati svoje radove, te uživati u programu koji priprema redakcija PS-Portala.

Nadamo se da ćete osobno sudjelovati na Vašoj promociji!

Redakcija


Jesam li

Jesam li sama u ovome gradu
što pokušava sanjati tihi san
dok glazba svira produbljuje nadu
budi me noćas gura u novi dan

A ja bih snila, budila se ne bih
kada zvijezde padaju sve tiše
samo bih usput ja zapisala stih
jer moja duša snage mema više

Ne budite me bez razloga ljudi
kao i zvijezdi treperi mi duša
ne traži ništa prijatelj mi budi

udjeli mi stih da mi ona kuša
nebeski nektar poeta što nudi
stihove nove izvoru bez suša
.
29.srpnja 2016 Ana Petrović

Vječno suvremeno

modestiblejz.blog.hr


Jedno od ranijih djela velike Jane Austen koje mi je do sada nepravedno promicalo ispod radara. Propust ispravljen zahvaljujući najnovijoj ekranizaciji pod naslovom "Ljubav i prijateljstvo" . Nikad ironičnija, nikad aktualnija Austen. Iako preko dvjesto godina stara, njena subverzivna lady Susan ("dama koja nikad ne otkriva svoju taktiku") je suvremeno oportuna, prevrtljiva, dovitljiva, proračunata, lukava i beskrupulozna. Vječan (svevremen), rekla bih, plautovski komad.

GRIJEH

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

- Don Ante, vi me ne poznajete jer nisam iz vaše župe, ali ja sam čuo za vas i rado bih se ispovjedio. Može?
Svećenik, mlad čovjek u ranim četrdesetima, proćelav i zarastao u kratku, ali lijepo njegovanu urednu crnu bradu, popravio je naočale. Događalo se, pogotovo u sezoni, da se vjernici na odmoru prije nedjeljne mise i pričešćenja požele ispovjediti. On je tečno govorio njemački i talijanski, a mogao se sporazumjeti i na engleskom tako da je često u svojoj maloj župnoj crkvi ispovijedao i strance.
- Naravno, izvolite…
Rukom je pokazao neznancu na vrata pa kad su izašli iz sakristije i prošli pored lijepog baroknog oltara, klimnuo je glavom u smjeru ispovjedaonice od tamnog drveta koja se nalazila lijevo, odmah do glavnog ulaza. Čovjek ispred njega bio je otprilike njegove visine, ali stariji, možda u kasnim pedesetima, bez grama sala i atletski građen. Hodao je lagano i gipko, mačje. Kratko ošišan, na centimetar-dva, prosijedih zalistaka, bio je sportski obučen, samo u bijelu pamučnu majicu i svijetle ljetne lanene hlače te kožne niske mokasine kaki boje, bez čarapa. „Vjerojatno jedriličar ili tako nešto“, pomislio je gledajući u njegov preplanuo vrat na zatiljku i snažne mišićave ruke.
Bilo je rano i ispred ispovjedaonice nije bilo nikoga što je svećenika obradovalo, stranac mu se učinio zanimljivim i imat će više vremena za razgovor. Ušli su svako u svoj prostor, a don Ante je sjeo. Čekao je uobičajeni pozdrav Hvaljen Isus i Marija, ali je čovjek šutio pa se on samo prekrstio. Bilo je očito da stranac ne zna proceduru.
- Kad ste se zadnji put ispovjedili?
- Pa ne znam, prije negdje… Hm, tridesetak godina.
- Trideset?
- Da, prije vjenčanja. Moja je žena htjela vjenčanje i u crkvi pa sam joj udovoljio. Ja sam vam pragmatik.
- A jeste kršteni?
- Jesam, u Splitu.
- I krizmani?
- To ne. Majka me potajno krstila, rekla mi je to tek nakon smrti starog, a on, dok je bio živ, nije mario za vjeru. Bio je svoj.
- Kako mislite svoj, komunist?
Čim je postavio pitanje znao je da je pogriješio, ali nije se moglo natrag. Ipak, pokušao je nekako popraviti stvar.
- Mislim, bio je u Partiji? Znam da su neki od njih, zapravo dosta njih, išli potajno i u crkvu, pa zato pitam…
- Ne, nije bio član Partije, ali nije bio ni vjernik. Njega su zanimale druge stvari.
Iako tih, glas neznanca bio je odriješit i rezak, čvrst.
- Dobro, nama to sad nije bitno. Vjerojatno se ne sjećate kako ide tijek ispovijedi, a to se mora obaviti kako nam kršćanski nauk nalaže pa ću vas ja voditi. Može?
- Može.
- Za početak, puno je vremena prošlo, znam, ali trebali biste pobrojati svoje grijehe. Mislim, ono što vi mislite da ste zgriješili…
- Ono što mislim ili ono što znam?
- Pa oboje, pustite meni da procijenim što je vaš stvarni grijeh. Često ljudi samo misle da su zgriješili, a zapravo nisu. Evo, pomoći ću vam… Jeste li zgriješili, na primjer, prema Bogu?
- Kako to mislite?
- Pa jeste li ga psovali, odrekli ga se, bili srditi prema njemu? Optužili ga za nešto što vam se dogodilo, a nije trebalo? Ako niste išli na ispovijedi pretpostavljam i da niste išli na svete obrede, jel tako?
- Nisam, nemam baš taj običaj.
- Eto, to jest grijeh. Obredi nisu samo reda radi nego su konstantne potvrde onoga u što vjerujemo. Mislim na svete mise…
- Da, da, znam. Nisam išao, ne. Jednostavno nisam.
- A jeste li griješili prema sebi?
- A što to znači?
Iako mlad, imao je Ante dovoljno svećeničkog iskustva. Osjećao je kod nepoznatog neki jak otpor, odbojnost i neprihvaćanje i želio je to svakako ublažiti, pridobiti njegovo povjerenje. To je bilo teško već i zato što je bio mlađi od njega. Nije mu vidio lice iza drvene rešetke jer je navukao zastor, čuo je samo škripu klecala i šuškanje kod bi se ovaj pomaknuo. Bio je uvjeren, klečanje je svakako bilo nešto na što taj čovjek nije navikao.
- Pa dosta toga znači, teško je sve sažeti u jednu rečenicu. Recimo, jeste li skloni nekim porocima; alkoholu, drogi… Ne znam, jel psujete kad se naljutite? Dovodite li se namjerno u neku opasnost? Znate, grijeh je i ako ste loši prema samome sebi…
- A popijem i opsujem, pa to rade svi. Mislim, nije to ništa posebno…
Ante je osjetio nijansu nestrpljenja u glasu sugovornika i shvatio da postoji nešto određeno zašto je on tu. Bilo je sigurno da se ne radi samo o nekoj banalnoj i svakodnevnoj stvari, običnoj ispovijedi vjernika pa je odlučio biti direktan.
- Ne znam o čemu se radi, ali mislim da vâs nešto muči, nešto određeno, nešto važno. Ja mislim da znate da sve što se u ovoj ispovjedaonici kaže, da je sve duboka sveta tajna koju ja kao svećenik nikada, nikomu i niti pod kojim uvjetima ne smijem otkriti, pa eto… Da ne bismo gubili vrijeme, ako je tako…
S druge strane muk. Prošlo je dobrih pola minute prije nego se iz mraka nasuprot začuo glas.
- Ja sam ubio! Eto, to sam učinio.
„To je dakle!“, pomislio je svećenik i uzbuđen uzdahnuo tako da nije bio siguran je li to čuo i njegov ispovjednik. Nikada mu nitko nije došao ispovjediti grijeh ubojstva i sada, neki neznanac mu dolazi tako lako s te tri riječi priznanja: „Ja sam ubio!“ Što sad? Pogledao je u svoje ruke i primijetio kako se lagano tresu, pa ih je sklopio u krilu. Polako ga je preuzimala panika, neki osjećaj koji nikad do tada nije osjetio. Mir i spokoj njegove službe u malom otočkom mjestu prerastao je u nekoliko sekundi u nešto o čemu je do sada samo čitao ili što je gledao u jeftinim filmovima. On razgovara s ubojicom! I on je sada bio taj koji je trebao donijeti odluku; nastaviti s razgovorom u dušebrižničkom tonu te ga završiti što prije i bez puno pitanja ili pokušati stvarno saznati sve okolnosti koje su dovele do toga da taj čovjek učini to što je učinio i da mu kao pravi duhovnik pokuša pomoći, ako je on uopće i trebao bilo kakvu pomoć. „A on treba moju pomoć, to je jasno. Pa ne bi dolazio k meni da ne treba“, razmišljao je: „U njegovoj ga okolini svi poznaju, to je sigurno, zato i jest tu sa mnom, da si olakša“. Vremena za razmišljanje bilo je jako malo i kad je donio konačnu odluku osjetio je olakšanje. Izazov je bio prevelik i on nije želio propustiti priliku koja se, osjećao je to, pruža samo jednom ili dva puta u životu. Ispovijedao je ubojicu, a samo su njih dvojica to znali!
- Ne postoji grijeh koji je toliko velik da ga Bog ne može oprostiti, ali i nema malih beznačajnih grijehova. O grijesima prosuđuje Sud božji. Isus je umro na križu, a umro je zato da bi otplatio kaznu za grijehe čitavog svijeta. Kada se vjernik pouzdaje u Krista za svoje spasenje, svi njegovi grijesi su oprošteni, dakle i oni u prošlosti, sadašnjosti i oni u budućnosti. I veliki i mali grijesi, svi. Isus je umro kako bi platio kaznu za sve naše grijehe, i kada su oni jednom oprošteni, oprošteni su svi.
Muk i potpuna tišina. Kao da su se nalazili zatvoreni u nekoj izoliranoj barokomori. Napokon, čovjek je progovorio:
- Evo kako je to bilo, pa vi vidite. Bio sam u sretnom braku, skoro trideset godina i nismo imali djece. Ona je voljela mene, a ja nju. Uživali smo. Poštovali smo jedno drugo, putovali, gradili, radili i sve što smo napravili i stekli, učinili smo jedno za drugog. I onda se dogodilo. Znate, ja ni danas ne znam je li to bilo samo u jednom jebenom trenutku slabosti, jesam li ja za to kriv ili ona, što se to dogodilo i kako to da je završila u zagrljaju drugog muškarca, ne znam. Vele da se zaklela zemlja raju da se sve tajne doznaju, pa sam tako i ja saznao, sasvim slučajno, bez veze. I nije bitno od koga i kako, samo… Provjerio sam i uvjerio se – moja žena nije više bila samo moja.
U crkvi su se iznenada začuli koraci, pa je čovjek potpuno utišao glas:
- Našao sam ih u jednom motelu, na autoputu i to je bilo to. Naravno, ubio sam njega jer nas dvojcu policija nije mogla nikako povezati. Ubio sam ga, da! On je imao neku malenu barku i vikendom, kad se nisu sastajali, odlazio bi u ribe. Nije bilo teško, a možda ste i pročitali o onoj nesreći prije tri godine ispred Šolte kad se utopio mlad čovjek u ribanju… Nije bitno, sad znate. A nju sam ostavio. Previše sam je volio, a da joj učinim nešto nažao, ali da budemo opet skupa – ne! Mi škorpioni ne praštamo!
Iznenađen, Ante se primaknuo rešetci. Nehajan i miran način na koji je čovjek upravo priznao ubojstvo prenerazio ga je. U šoku, zbunjen, izrekao je ono prvo što mu je palo na pamet, ono nabiflano što je ponavljao u bezbrojnim prilikama pri ispovjedi:
- Svi mi krivi smo za grijeh i zaslužujemo vječnu kaznu, to je i Isus rekao Rimljanima. On je umro za nas da otplati naše grijehe i svakome tko vjeruje u njega oprošteno je, bez obzira kakve su grijesi počinjeni.
Polako je sabirao misli i oblikovao riječi za koje je mislio da ih njegov sugovornik želi čuti.
- Svakako, ubojica ili preljubnik će se vjerojatno zbog svojih zlodjela na kraju ipak suočiti s ozbiljnim posljedicama zemaljske pravde, više nego netko tko je samo lagao, recimo, no grijesi ubojice ili preljubnika potpuno i trajno su oprošteni onog trenutka kada povjeruje i pouzda se u Krista. Tako vam je to.
S druge strane ponovno šutnja i razmišljanje pa meškoljenje i škripa drveta.
- Preljub, kažete… Onda je i njima sve oprošteno, jel tako? I oni su zgriješili isto kao i ja i svima nama sada je oprošteno, to želite reći? Zapravo, svaki je grijeh oprostiv? I onaj budući koji će se tek počiniti?
U pitanje iz mraka kao da se ćutila nada.
- A ne, nije sve tako jednostavno! Ne, ne! Treba se iskreno pokajati, shvatiti da je grijeh počinjen i obećati sebi i Bogu da se to više neće ponoviti. I održati to obećanje, e to je ono najteže… Nikako ponoviti grijeh!
Glas iz tame je nastavljao ne obazirući se na odgovor.
- Ali, nije gotovo, ima još… Tek sada nastaje problem. Slušajte! Prošlo je od toga tri godine, pune, i onda sam preko interneta slučajno našao srodnu dušu. Nije to bilo preko onih stranica, onih za zbližavanje, znate… Ne, nego Facebook. Ja ga imam zbog posla, radim ko skiper i imam svoj brod. Jednog dana me neka nepoznata ženska zamolila za prijateljstvo. Pogledao sam tko je, vidio da nije neki lažni profil i tako smo nas dvoje krenuli s komunikacijom. Isprva sam bio oprezan, svakakvih budala ima tamo i lažnjaka, ali bio sam usamljen i osim toga, razočaran u žene. Ipak, malo po malo i došli smo do točke gdje sam ja napokon shvatio da u nju mogu imati povjerenja, a ona, to sam po njenom ponašanju i pisanju vidio, i ona je vjerovala meni. To se osjeti. Veza je mogla krenut na višu razinu, na to da napokon iskreno jedno drugome kažemo tko smo i što želimo i to je zapravo i bio problem. Ona je udata i ima dijete, a s mužem vodi kafić. Muž je uz to i vlasnik noćnog kluba i lokalni političar pa možete misliti da mu kriminal nije nikakav problem. Da ne duljim, lik je smeće, a u svoj toj njezinoj nesreći, a ima toga još – da ne nabrajam, nas smo dvoje naletjeli jedno na drugo. To nas je i zbližilo i sada smo u vrlo delikatnoj situaciji. Zapravo, više ona nego ja. Da mi je netko prije par godina rekao da ću se zaljubiti preko interneta umro bi od smijeha…
Napravio je manju pauzu, kao da razmišlja bi li nastavio ili ne.
- Na kraju, povrh svega još je i mlađa od mene, dvadeset godina…
Pričekao je reakciju svećenika, ali je on samo strpljivo slušao.
- Lijepa je, divna i prekrasna! I pametna, vrijedna, dobra, majka, sve… Mogao bi nabrajati do sutra, prava žena! I ne zavrjeđuje da trune i vene tu u nekoj pripizdini i onda, u svim tim našim problemima, pojavi se još jedan! Ništa manje bezazlen! Jeben i potpuno nepotreban, ali problem! Ne kaže se bez veze da kad sve krene nizbrdo, onda krene…
Don Ante je i dalje šutio i čekao. Mogao je fizički osjetiti svu silinu ljutnje i bijesa čovjeka s druge strane.
- Jedna njena prijateljica, zapravo njena najbolja prijateljica, podala se lokalnom svećeniku! Da! Takve se stvari događaju, u malim sredinama to je skoro pravilo. I ja to shvaćam, ali taj je tip mlad, nije nekakav stari jarac da jebe okolo udovice i stare raspuštene milfače! U punoj je snazi, šarmantan. I rječit! Ima dobru reputaciju kod vjernika, ali voli i nešto mlado od svog godišta stavit pod jaja. Da, i pojebao joj je on tu njenu prijateljicu, a ona mu je onda tko zna zašto otkrila da je i ova moja imala aferu s jednim lokalnim tipom. Kratku, u očaju i bijesu, iz osvete. I samo jedanput! Davno… I to je taj idiot iskoristio, pa je sad ucjenjuje. Dolazi u njen kafić i nabacuje joj se jer ne može drugačije, ona ne ide u crkvu. Neki dan, ulovio je priliku i rekao joj je da zna za njen preljub. Lovi svaki trenutak da ostane s njom nasamo i da joj da do znanja da ako ne legne s njim da će sve reći njenom mužu. A muž je luđak, neuračunljivi kreten… I zadnje što mi je rekla da se prekjučer pored šanka dobro tijelom očešao o nju i pogladio joj rukom bokove…
Čovjekove jagodice prstiju desne ruke kao kandže su zagrabile slabu drvenu rešetku koja ih je odvajala. Od snage stiska, pobijelile su. Svećenika su prošli trnci i osjetio je kako mu se kosa na zatiljku naježila. Ukočio se.
- To je bilo samo prije dva dana, don Ante! A ja sam škorpion, i ne praštam…


Copyright © 2016. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

01

čet

09/16

Odijelo (ne)čini čovjeka

huc.blog.hr

Bilo je podne i Tin je žeđao…
Teturajući ulicom, pomislio je:

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
u srcu, u dahu planine, planine…

U desnoj ruci, smještenoj u džepu pohabanog, izblijedjelog i lagano zaprljanog balonera čvrsto je stiskao prokleti novac. Napokon mu je bio isplaćen honorar za prijevod Jedne Swannove ljubavi!

Kažem, bilo je podne i Tin je žeđao - jako.
Čak toliko da je bio spreman ući u mondenu gospodsku kafanu što mu se našla na putu.
Dakle, ušao je, prišao šanku, nalaktio se i čekao da ga konobar posluži. Međutim, fićfirić ga nije primjećivao.
Tin je strpljivo čekao.
No, konobar se i dalje pravio prezauzetim stavljajući pića na poslužavnik i služeći druge goste.
- Hej mladiću- doviknu naposlje Tin- daj ovamo taj špricer.
Konobar pristupi.
- Oprostite, gospodine ne mogu vas poslužit – reče pomalo s gnušanjem.
- A razlog tomu je… - upita Tin glumeći iznenađenje.
- Niste propisno odjeveni!
- Zar tako – zareža Tin.
- Tako - odvrati konobar netrpeljivo.
- U redu onda…
Uz blag naklon i podrugljiv smiješak pjesnik se udalji iz raskošne dvorane uređene u secesijskom stilu.
No umjesto da pođe u iduću kavanu ili gostionicu – jer kao što rekoh, strašno je žeđao – on se zaputi u unajmljeni stan u Bosutskoj 27a, gdje iz ormara izvadi svoje najbolje odijelo. Odjene ga i ustanovi da mu ne stoji. Prošlo je više od deset godina kada ga je zadnji puta nosio. Jasno, tada je bio mlađi, svježiji i dakako, krupniji. Imao je barem 20 kilograma više. No bilo je to elegantno odijelo, engleskog kroja, načinjeno od finog sukna, dobro uščuvano unatoč mnogim godinama.

Zatvorio je vrata te se vratio natrag u kafanu.
Prišao je šanku, smjestio se na isto mjesto kao i prvi put, zauzeo isti nalakćeni stav.
Ovog puta konobar je bio na dispoziciji.
- Izvolite gospodine – upitao je uljudno.
- Mogu li sada dobiti svoje piće – interesirao se Tin.
- Svakako gospodine. A to bi bilo?
- Špricer – naglasio je Tin.

Konobar je natočio bijelo vino, štrcnuo sodu te stavio čašu pred Tina.
Tin je grubim težačkim prstima, desnom rukom primio čašu i naglim trajem zalio sako.
Konobar je u nevjerici odigao desnu obrvu.
- Još jedan, molit ću – rekao je Tin.
Konobar je bez riječi natočio novu čašu i stavio ju ispred Tina.
Tin je ponovio stvar.
- Oprostite gospodine, ali mogu li vas priupitati: zašto to činite?
- Naravno. Vidite, mladiću ovo piće nisam dobio ja, kao osoba, kao Tin, kao Ujević, već ga je dobilo ovo krasno odijelo pa je red i da ga napojim, nije li?

Bilo je to sitan i glup čin pobune, besplodno (pa čak i staračko) inaćenje, postupak koji neće ništa promijeniti u vizuri ordinarnog glupana, to mu je bilo jasno. No, ipak nije mogao zatomiti poriv da protestira na ovaj način.

Izvadio je svežanj novčanica, platio piće i zaputio se u Blato.

ŠKOLA

allmystories.blog.hr

Uskoro počinje škola,
a djeca na Havajima još
uvijek idu OLA,OLA.
Ponovo ćemo morati knjige nosit,
a domar će morat svu
travu pokosit.
Učiteljice već čekaju u imenike
pisat svašta.
Proradit će svakom učeniku mašta.
Na hodnicima škole puste,
uskoro ćete vidjeti
rasprave guste.
I tako će sve to opet početi,
a mi već jedva čekamo kad će se završiti.
Sretno svakom novom prvaku,
a sad otvorimo
tu školsku kvaku.

Nema naslova

stivn.blog.hr





o lijepa, o slatka
o draga spodobo
čekam te
u uvodu u jesen
što si atom kiše
doli luda hrabrost
gorka poza
našem jadu
14og u mjesecu
strunut mol
nova duša
našem hadu





31

sri

08/16

GOVOR TIŠINE

govor-tisine.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Pusti tišini neka umjesto
riječi mojih istinu govori.
Dala bih ti život na dlanu,
jer istinski ljubim
i svaku tvoju manu.

Lepršavost moja,
samo je bijeg od stvarnosti neke
i zvonki osmijeh što tugu sakrije.

Zato, ne govori ništa,
razumjeti ne znaš
zašto ponekad volim
da me samo gledaš.

Nemam velike riječi
i ne znam istinu o sebi reći,
ali ti ljubav nesebično dajem
i dok volim te,
mogu da trajem.

Ponešto nosim u sebi,
kao breme i nepokidanu nit
između mene i tebe.

Ali te volim
unatoč luckastoj glavi,
odlutanom pogledu
i ponekom suzom.

Volim tvoje ćutanje
kad ni meni ne trebaju riječi,
a što bi i govorili,
jer će istina u očima našim
sve o nama reći.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se