novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

08

pet

06/18

The quick brown fox jumps over the lazy dog...

arianasubic.blog.hr

"Glava mi je prazna. O čemu da pišem.“ Upitah se i odmah sam se sjetila spisateljice Janet Frame koja je izdala autobiografiju An Angel at My Table 1984.
Nakon duljeg razdoblja hospitalizacije gdje je primila niz elektrošokova glava joj je bila prazna. Svako jutro bi tipkala jedno te istu rečenicu koja sadržava sva slova engleske abecede „The quick brown fox jumps over the lazy dog.“ (Brza smeđa lisica preskače lijenog psa.). Pretpostavljam da je to izgledalo nekako kao u horror filmu The Shining snimljen po noveli Stephen Kinga gdje je glavni lik tipkao rečenicu „All work and NO play makes Jack a dull boy.“ (Samo rad i nikakva igra čine Jacka dosadnim dječakom).

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA VRAPČE

prokleta-od-daljina.blog.hr

Adelaide 2009.

Nota Bene: o psihološkim i psihijatrijskim problemima danas se jako puno piše i to ne samo u dnevnom novinarstvu koje popularizira ovu znanost nego i u okviru strogo stručnih rasprava koje se publiciraju u stručnim časopisima i ove publikacije variraju od općih pitanja do posve uskih stručnih pitanja psihijatrije. U tom smislu danas ima jako mnogo stručnih časopisa koji nastaju interno u okvirima struke odnosno bolnice ili društava,ili klubova, ili organizacija, ili sekti, ili u okvirima komunalnoga životaljudi, ili pri vladama, ili pri armiji itd.itd. Ja međutim imam namjere izložiti neka svoja zapažanja samo s obzirom na Jaspersovu Opću psihopatologiju kojoj je posljednje izdanje iz 1946. godine iz toga razloga što ja držim, da je ova psihopatologija najbolja i još uvijek aktualna.

Postavljanje pitanja koja su imanentno pitanja psihijatrije nije moguće bez pitanja o socijalnoj funkciji psihijatrije, njene autoregulacije Iautointegracije, autofunkcionalizacije i heterointegracije u sustavu kapitalske znanosti. Mi, naravno, nemamo sada namjeru podrobno istraživati baš svaki moment ovog procesa, ali je jako važno da uz pomoć Jaspersa pokušamo dati neke odgovore na pitanja koji nas odavno muče tim više što smo mi na Balkanu bili svjedoci ovog procesa regulacije i integracije psihijatrije, možda baš tamo gdje ona to nikako nije smjela biti, naime, u ratnim uvjetima kao poziv i opravdanje na zločin.

Ja ovdje prije svega imam na umu takva imena jugoslavenske psihijatrije kakva su bila svojevremeno imena Karadžića, Kulenovića, Raškovića, Kleina da spomenem samo neke koja su dugo vremena vrijedila kao najbolja imena ne samo psihijatrije, nego čitave jugoslavenske medicine. Prema tome, sa postavljanjem pitanja koja su imanentno psihijatrijska nije moguće njih odvojiti niti u ovom pogledu od cjeline medicinske znanosti, njene uloge u društvu, njenog značaja i njenih dosega pa ipak imajući na umu socijalni i povijesni kontekst, mi držimo da je najbolje na ova pitanja odgovoriti polazeći od općih pitanja psihijatrije promatrajući same sudbine ljudi koje nam mogu poslužiti kao orijentiri na moru stradanja i patnje milijunskog svjetskoga mnoštva.O pitanjima psihijatrije ja sam pisao već prilično ranije u zagrebačkom SL od početaka '80.-tih godina imajući tada prije svega na umu opravdanost konvulzivne terapije kod teških psihičkih oboljenja i depresije.

Iz tog perioda nastalo je nekoliko mojih zapažanja koji danas imaju samodokumentarnu vrijednost. Prvi ozbiljniji rad pojavio se 1994. godine kada sam na temelju novog terapeutskog i psihijatrijskoga iskustva štampao rad koji je imao u vidu Jaspersovu kritiku psihoanalize. Kako smo mi u bivšoj Jugoslaviji manje-više imali psihoanalizu kao uzor za jednu modernu terapiju uvidima u karakter psihoanalize koja može biti i zloupotreblje nazavisno od kojih je to stručnjaka prakticirana, to sam ja smatrao da bi bilo dobro da se pokrene jedna debata o karakteru i ulozi psihoanalize u jugoslavenskoj psihijatrijskoj znanosti. Zato je, pored svega ostalog, i nastao taj rad. Istina, psihoanaliza se ne prakticira samo na prostoru Balkana. Na našim prostorima ona je bila jako popularna isto toliko koliko i katoličkih sedam sakramenata, ali je bila i prepopularna možda na isti način kako je ona danas popularna u Britaniji i Americi.

Već negdje sredinom '80.- tih godina naša psihijatrija se polagano emancipira od ove predominacije psihoanalize pa se kod nas pojavljuju i drugi terapeuti, a tek u novije vrijeme postaje prevladavajuća biološka orijentacija koja svakako može značiti jedan korak dalje u odnosu na zatečeno stanje prije rata, ali na koju psihijatrija nije svodiva.
Psihijatrija ne trpi nikakve redukcije na poljednju stvarnost, nikakvu emergenciju, nikakav simplicizam, nikakvu posljednju fizikalnustvarnost što bi bila ambicija jednog lošeg fizikalizma. Isto tako, ona nije niti jedna znanost koja bi se razvijala u smislu Leibnizove ideje o linquauniversalis o kojoj razmišlja Russell na primjer. Prema tome, ona nije niti jedna univerzalna znanost koja pokušava sve objasniti i sve rastumačiti što je počesto zabluda mnogih koji rade u okvirima zapadne psihijatrije.

Potrebno je, dakle, odrediti granice unutar kojih se psihijatrija kreće dakle bez ikakvog redukcionizma, ali i bez ikakvog presezanja u druge sektore bitka. Primjer Balkana i najnovijih događaja na njemu je dobar primjer takovog presezanja psihijatrije tamo gdje njoj zapravo i nije mjesto kao što se sveukupno može reći da medicinska znanost nije kruna u korpusu prirodnih i matematičkih znanosti. Ovakva presezanja psihijatrije u druge sektore bitka kojima se na primjer bavi politika kao znanost ili umjeće gospodarenja ili pak teologija koja se može smatrati znanošću o posljednjim naravima proizlazi iz jednog sudbinskog fakta psihijatrije, da je ona u bitnome interdisciplinarna znanost, ali kako je njena baza svagda bila biologija to ona misli da je i sa drugim disciplinama kao i sa biologijom, a to nije točno, jer je istina da je najveći problem interdisciplinarnih znanosti jedinstvo metode, a to ne postoji u slučaju suvremene psihijatrije. Prema tome, jedini mjerodavni kriterij i pokazatelj bit će dakako naše osobno iskustvo.

Iskustvo treba pokazati kao posljednji sudac u svim pitanjima suvremene zanosti - psihijatrije posebno, a prema ovome iskustvu na Balkanu ne samo da je došlo do nezapamćenog zločina kojeg možemo tumačiti bilo kako: od pobjede anakronizma politike preko ekonomske transformacije do kulturne erozije, dakle, na Balkanu pokazalo se i još uvijek se pokazuje, da je psihijatrija, a medicina posebno, posegnula i presegnula granice koje su joj date samom znanošću. Drugim riječima iskazano, psihijatrija ne može biti glumačka vještina.

Drugi poseban problem predstavlja dakako problem sprege psihijatrije sa državnim institucijama, policijom prije svega ili raznim drugim obavještajnim i policijskim službama koje sa psihijatrijom imaju jako malo veze, ako ikakve veze imaju. U tom smislu psihijatrija se pokazuje palijativnom znanošću, a sama medicina kontrolnom znanošću države. Dakako, da izvorno i genuino niti psihijatrija niti medicina sa svime time imaju ikakve veze. Na ovom mjestu također dolazi do sprege psihijatrije sa političkim i drugim državnim tijelima bez obzira je li riječ o psihijatrijskim vještačenjima oko kojih se svi psihijatri bore, jer se na njima dobro zarađuje ili o političkim razlikama koje se prograšavaju “devijantnima” ili “opasnima” ili još koje kakvima na koje i politika i policija imaju tobože što reći.

U Jaspersa ovaj problem nije razmatran, jer ga on ne smatra znanstvenim problemom, nego prije političkim problemom voluntarizma države ili oligarhije na vlasti, ali postoje mnogi Jaspersovi politički radovi koji upućuju na ovaj problem. Iz iskustva Njemačke pred Drugi svjetski rat kao i iz iskustva vladavine nacizma u periodu rata od 1939. do 1945. psihijatrija je bila manje više zloupotrebljena baš od ovakovih političkih tijela za koje je i on smatrao, da nisu drugo do tiranija u kojoj je pred psihijatrijom da se povuče ili pak da sudjeluje na način da perpetuirasam zločin. S obzirom na svoja opredjeljenja, stajališta, političku praksu, ali i s obzirom na svoje ambicije, iskustvo nam pokazuje da su mnogi pristali na soluciju perpetuiranja zločina u masovnoj histeriji rata na Balkanu, dok je manji broj bio prisiljen da se godinama i decenijama skriva pred ljudima i javnošću.

DOLAZAK U BOLNICU I OPIS BOLNICE

Ja sam došao u bolnicu Vrapče negdje početkom 1990. godine, iako su pregovori sa primariusom Matijacom trajali kroz čitavu 1989. godinu. Naime, bilo je u to vrijeme jako mnogo naganjanja i kockanja oko nove uprave koja je trebala naslijediti staru socijalističku garnituru sa doktorom Silom. Ja sam pak Bartula Matijacu poznavao od ranije pa sam se pozvao na to prijateljstvo tumačeći mu, da ja i nemam nekog većeg izbora, a da imam ženu i dijete i da smo bez ikakovih primanja. Na ova moja zapažanja, on je rekao kako je svakako dobro da ja dođem u bolnicu i tako dam jednu svježinu koja bolnici nedostaje uslijed godina čamotinje i baruštine socijalističke vlasti, a istovremeno on je smatrao da će uslijediti kadrovske promjene u kojim promjenama će on zahvaljujući brojnoj podršci zauzeti mjesto novog ravnatelja bolnice.

Tako se i dogodilo. Matijaca je došao za novoga ravnatelja, iako prema starom programu izbora vjerojatno zato, jer novoga još nije bilo pa je pored podrške nekih liječnika koji su vrijedili kaonajbolji stručnjaci te bolnice i podrške velikog broja medicinskih sestara i pomoćnog osoblja on i izabran za novoga upravitelja.

Njegova glavna sestra bolnice bila je sestra Sekol koja je pamtila ovu bolnicu još od najranijih dana nakon rata kada su naši pacijenti bili na bromu i drvenim krevetima. Ja sam sestru Sekol smatrao jednom od naših najboljih medicinskih sestara, a mislim da je ona i zaslužila neka priznanja u tom pogledu. Osobenost ove bolnice bila je u tome, da je jedno njeno krilo bilo predviđeno kao kažnjenič kokrilo forenzičke psihijatrije pa je svaki novi radnik prolazio detaljnu proceduru i ispitivanje individualne prošlosti. Ja osobno ne znam što su neki ljudi saznali o mojoj prošlosti i kakvim su podacima raspolagali. Nakon dolaska za novog ravnatelja gotovo istovremeno je pokrenut natječajni postupak za kliničkog sociologa, odnosno pedagoga, jer smo mi u socijalističkim režimima mnogo pažnje poklanjali pedagogiji kao onoj znanosti koja daje smjernice ispravnom življenju. U tom smislu pedagogija je bila daleko ispred psihologije ili sociologije kao bazičnih znanosti, znanost preodgajanja ukoliko je to bilo potrebno, iako ja mislim da je naša socijalistička pedagogija bila sa ljudskim licem u dobroj mjeri, a ukoliko nije bila, onda je vrlo vjerojatno bilo posrijedi neznanje ili pak političke manipulacije, obmanjivanje ljudi iz stanovitih razloga itd, ali u dobroj mjeri koliko sam poznavao našu socijalističku pedagogiju to su bili ljudi manje-više dobrih namjera, iako vjerojatno ima priličan broj ljudi koji mi može proturječiti i smatrati, da sam u zabludi.

Već početkom osamdesetih godina slika naše pedagogije se značajno promijenila dolaskom novih mlađih ljudi koji su zahtijevali svoje vrsne reforme tradicionalnog moralizma zastarjele socijalističke pedagogije kojoj je Rusoov Emil bio alfa i omega u svim njenim nastojanjima. Mnogi mladi pedagozi smatrali su, da je potrebno krenuti dalje, da je potrebno izvršiti stanovite reforme tradicionalnih spoznaja, da pitanje autoriteta bilo svjetovnog ili crkvenog ne mora biti presudan faktor u procjenama, da autoritet pedagogije može biti poljuljan, ukoliko je posrijedi jedan dinamički otklon prema novim idejama, prema većoj slobodi, prema većoj individualnoj inicijativi, da ne mora biti kažnjiva niti sankcionirana mladalačka poruka dinamičkog rastaitd.itd.itd. I već tih ranih osamdesetih godina ove demokratske aspiracije među mladim stručnjacima duboko su uzdrmavale fundamente tradicionalnih građevina socijalizma.

Dakle, kao jedan takav gotovo alternativan stručnjak ja sam na prijedlog primarijusa Matijace i primljen u psihijatrijsku bolnicu Vrapče gotovo sa obavezama ravnatelja „Odjela za resocijalizaciju i rehabilitaciju“. U tom smislu ja sam imao u nadležnosti nekoliko terapija: to je bila biblijska psihoterapija kao jedan oblik suvremene Francklove logoterapije koja ideja je bila izvorno moja, likovnu terapiju sa ateljeom, aroma terapiju koju sam ja imao isključivo sa forenzičkim pacijentima i jutarnju tjelovježbu. Kasnije je još naš Centar proširen dolaskom jedne mlade žene koja je bila muzikolog i svirala je klavir i ona je držala muzičku terapiju. Isto tako valja spomenuti nastojanje ravnatelja da uveća stručni i liječnički zbor mlađim ljudima,novim specijalizantima itd itd. Češto ove njegove namjere nisu bile dobro shvaćene niti primljene jednim dijelom zbog inercije psihijatrijske bolnice koja ima kao i svaka bolnica jednu svoju logiku, jedan svoj drugačiji život, jednu svoju pravilnost i hod, a dijelom iz osobnih animoziteta liječnika koji se nisu slagali sa Matijacom već godinama, nego su ga smatrali neurotikom. Vjerojatno zbog svoga koleričnog karaktera Dalmoša, pa pjesnika iI pisca, pa pomorca i konačno srednjovjekovnog homo universalisa. Specifičnost bolnice u jednom izvjesnom smislu bila je i ta, da je ona dala zaštitu nekim našim forenzičkim pacijentima koji su bili osuđenici na smrt. Znalo se dogoditi, da je bilo primjera pacijenata koji su godinama tako životarili u strahu za svoj život.

Nova hrvatska vlast donijela je jedan od najvažnijih pravnih instituta, a taj je da je smrtna kazna ukinuta pa su tako neki naši pacijenti napokon odahnuli nakon godina fundamentalne neizvijesnosti. Za smrtnu kaznu u socijalističkoj Jugoslaviji mnogi su smatrali, da je kod nas na djelu pravilo o izuzetnosti smrtne presude Ii da je ona upotrebljiva samo u iznimnim slučajevima okrutnog krvnog delikta. Međutim, moje mi je iskustvo pokazalo da to nije bila istina. Ona je bila prakticirana u Titoizmu u svim kriznim političkim periodima kakve su bile godine 1948., 1968., 1971., 1981. Druga specifičnost ove bolnice bila je iznimno veliki prostor tzv. radne terapije koja je bila dobrim dijelom predviđena za naše forenzičke pacijente i tu se radilo svašta: tepisi, od šiblja pletene korpe,metle, madraci, bižuterija. Postoji i danas dućan u bolnici koji prodaje ovu robu naših pacijenata. Nekada ranije bolnica je imala i svoj vinograd na kojem su radili naši pacijenti pa je bilo pravilo da svaki radnik za ručak dobije jednu čašu dobrog vina, ali toga već nije bilo u moje vrijeme.

Sljedeća specifičnost bolnice bila je jedna grupa mladih liječnika koja je bila involvirana u istraživanja kortikalnih komponenti duševnih oboljenja. U tom smislu bile su i predviđene tzv. vivisekcije mozga na kojima sam i ja prisustvovao. Nakon svake vivisekcije liječnički zbor je bio upoznat sa nalazima patologa. Mnogima međutim to nije bilo važno pa se Matijaca smijao, da je patologija danas interesantnija filozofu, nego medicinaru. Dalje, jedna jako važna specifičnost bolnice bila su tjedna predavanja pred liječničkim zborom na neku temu koja je imala veze sa psihijatrijom.

Ja sam također bio involviran u ta predavanja i održao sam jedno predavanjena kojem sam trebao opravdati poštojanje biblijske psihoterapije kao nove psihijatrijske metode u resocijalizacijiI rehabilitaciji duševnih pacijenata. Ja sada ne znam je li mi to uspjelo, ali je izlaganje potaknulo široku diskusiju koja je trajala tri sata. Mi smo također imali muzej u kojem sam ja organizirao dvije samostalne likovne izložbe jednom slijepom kiparu imenom Ivan i likovnoj umjetnici Drenki Đuzel koja jebila poznata naša slikarica koja je ušla i u Uneskovu zbirku sa svojim “Vodaricama”.
Postojale su u bolnici tri velike biblioteke od kojih sam jednu ja sam napravio od sakupljenih odbačenih knjiga koje su kisnule, laboratorij sa mikroskopima i odjel neuropsihijatrije, tzv. znanstvena jedinica koja se brinula oko strogo stručnih pitanja psihijatrije i koja je zahvaljujući doktoru Hodobi imala namjeru nabaviti CT, a to je veliki stroj koja snima slojeve mozga i ja sam također bio involviran u njen rad i konačno etički komitet bolnice koji je ispitivao etičnost znanstvenih i medicinskih postupaka i tu sam također bio involviran. Znači prilično toga!

U pogledu ovoga komiteta ja samo mogu reći, da su mnoge stvari i odluke posebne vrste mimoilazile ovaj komitet na kojem sam se ja trudio, da se ukine praksa da njemačke farmaceutske kompanije putem naših liječnika kao što je to bila doktorica Folnegović provode ispitivanja novih medikamenata i preparata na našim pacijentima.
Dakle, Matijaca je za svoga mandata pokušao izvršiti stanovite revizije koje su bile potaknute prije svega znanstvenim odnosno psihijatrijskim motivima, mđutim malo je toga ostvareno. Mislim da je najveća njegova zasluga u tome što je bolnica odnosno jedan njen dio dobio status klinike i to je svakako bila jedna velika novina, jer klinika u medicinskoj praksi znači puno toga, od kadrovskog potencijala do znanstvenih pothvata i uspjeha u liječenju i saniranju, za razliku od bolnicekod koje je već tako kako jest. Mislim da ovdje svakako treba spomenuti i sustav pomoćnog osoblja koje se brinulo oko bolnice u cjelini pa je tako postojala i još postoji stolarija, vozni park i kamion, kuhinja, bravarija, daktilografi, tuširaonice i sobe za liječnike u noćnoj službi, nogometno igralište, park i vjerojatno sam nešto propustio.

Bolnica je u moje vrijeme imala negdje preko 80 liječnika i negdje oko 360 medicinskih sestara. Sestre su opet imale svoje aktivnosti od predavanja na kojima sam ja također sudjelovao do konferencija, ali sam ja sa time manje upoznat. Mislim također, da ovdje trebaspomenuti i glavnu ulaznu željeznu kapiju bolnice koja je jako vrijedan metalurški i estetski rad u stilu secesije odnosno željeznih kapija koje nastaju negdje u 19. stoljeću.

iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php

07

čet

06/18

Eh te vertikale...

stella.blog.hr


Promocija šestog broja Beogradskih Balkanskih vertikala
održana je 6.6.2018. u 18,00 h u gradskoj biblioteci
Đorđe Jovanović, u Beogradu, Zmaj Jovina 1.



Časopis za angažiranu književnost "Beogradske balkanske
vertikale" okuplja pisce iz regiona, koji o našoj stvarnosti imaju
što reći i znaju to. Glavni i odgovorni urednik je Srđan
Simeunović Sendan, a s njim kao članovi redakcije veče vode
Anka Stanojčić (sekretar i voditelj Društva književnika Beograda)
i Zoran Ilić (Predsjednik Društva književnika Beograda)


Autori su se predstavili redom objavljivanja u časopisu:
Predrag Raković

Slađana Belko

Zoran Škiljević

Zoran Ilić

Srđan Simeunović Sendan

Anka Stanojčić

Stanko Janjušević, poznati slikar i dobar pisac

Miloš Nastić

Srećko Aleksić

Sandra Nogić

Srđan Simeunović Sendan

Vera Pavlović

Dušan Živančević

Blagica Antić

Vasa Radovanović je pročitao pjesmu Gordane Ćulibrk

...a zatim i svoju analizu sadašnjice: "Programirani"

Srđan Simeunović Sendan

Borivoje Ilić

Milivoje Jozić

Večer su završili gosti koji će u narednom periodu postati
članovi Društva književnika Beograda: Vjera Garović,
Vjera Raičević i drugi.



Vidimo se na promociji drugog broja časopisa "Beogradski krug kredom"
i prijemu novih članova 19.6.2018.

Zakon gomile

arianasubic.blog.hr

"Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi kčer, ali mene nečeš. Ja prepoznam konkvistadara čim ga vidim. Znam sve o privlačenju pozornosti. Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištiš, skupit će se svjetina da vidi čemu tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni, ukoliko im nedaš dobar razlog." - Michael Cunningham

Pročitala sam knjigu Sati. Sada ponovno gledat film. Oduševljena sam i knjigom i filmom i Nicole Kidman koja je rasturila ulogu gospođe Woolf, gospođe Brown i gospođe Dalloway, te dobila Oskara. Gospođa Kidman u svakome slučaju i je izuzetna glumica.

06

sri

06/18

Michael Cunningham - Sati

arianasubic.blog.hr

Već sam ukratko pisala o filmu Sati. Sada čitam knjigu koja je izuzetno dobra i nije ni čudo da je Michael dobitnik Pulitzerove nagrade. Prepuna fenomenalnih opisa i veoma snažna knjiga. Temeljena je na životu Virginije Woolf. (Ja s tom Virginiom znam.) Michael je uspio iako ne baš kao Virginia, ali veoma dobro opisati najbanalnije stvari.
Inaće prvo pogledam film, a onda pročitam knjigu. Jednostavno zato što si pokvarim film. Knjigu filmom već je malo teže pokvariti. A onda ako je riječ o stvarno dobrom djelu ponovno gledam film.

Ono što mi je zapelo za oko su dva opisa iz knjige. Opisi:
1. Depresije - "Da li tako izgleda kada postaješ lud? Nikada to nije tako zamišljala - kada pomišlja na nekoga (žene poput sebe) tko gubi razum, zamišljala je krikove i jauke, halucinacije; ali u onom joj se trenutku činilo da svakako postoji drugi način, mnogo mirniji, koji je u tolikoj mjeri depresivan, beznadan i težak da bi i jedna tako snažna emocija kao što je žalost došla kao olakšanje."
2. Ljubavi - "Ljubav je duboka, misterij - komu je do toga da je shvati u scakoj njezinoj pojedinosti ?"

05

uto

06/18

deponij

evezmajevska.blog.hr

kažu mi da ne postojiš,
da mi iz zjenice zaudara preparirani mrav,
da su mi nokti kuke
sa kojih trusi predveče' gulaza.

u želucu mi bista preživa dlake sutona.
naprasna sloboda, pičke.

04

pon

06/18

Sretan put

tisinaokojojcupisati.blog.hr

Stajala je i gledala.
Bilo je tu nešto pogrešno, znala je to.
Okretala je glavu i govorila sebi „ nije istina“.
Mislila je da će se sve složiti na svoje mjesto, bez nje.
Sasvim daleko od nje.
Bježala je.
Skrivala se.
Oči su se promijenile.
Onaj sjaj.. Nestao!
Vrijeme?
Vrijeme prolazilo.
Ona odlazila.
Ona malena curica u njoj, pokrila oči rukama i skupljala u sebi tugu.
Znala je da ona više nije ona. Znala je da je istina bolja od ovoga.
No..
Nije htjela prihvatiti.
Ona to samo nije htjela.
Nisi joj dao.
Nisi joj dao istinu.
Nisi dao curici da makne ruke s lica i da vidi.
Nisi dao.
Sve se u prah pretvorilo i ona je ostala sama.
Više sama nego ikada prije.
Curica nije više skrivala oči, suze su bile jače.
Ponoć.
Ponoć je bila najgora.
Suze su klizile niz obraz i mislila je da je nema kraja.
Pogrešno je počelo vikati na nju.
Pogrešno ju je pratilo svakim korakom.
Dani.
Godine.
Ona uplakana curica je zaboravila.
Vrijeme je zaboravilo.
Ona..
Odrasla.
Ruke na licu je maknula.
Život okrenula.
Istinu prihvatila.
Suze nestale.
Curica oprostila.
Ti si otišao.
Sretan ti put.
Zauvijek.


U nove horizonte..

star-rose-bloger.blog.hr

Vjerujem a to je bitno...
Volim svoj trud koji vodi ka sreći...
Jer u sitnicama je moja radost...
Kreacijom do realizacije...

Napokon kreče se u realizaciju
puna motivacije i želja. Kad znaš
za koga radiš, probija se kroz more
i valove moj svijet Oceanom Života
uz notu kreativnosti uz misiju gledaj
svijet drugim očima. I zbilja tako je,
vrijeme je promjene...sve ima svoje
čarolija boje, igrom boja ide kreativnost
moja. Zauzeta stvaranjem i misaoni svijet
ima bitnu ulogu a ekspresivnost me vodi.
Stav koji ima svoj put...put kreiramo i
dajemo mu bit da lakše dopremo u različiti svit.
Samo daj malo od sebe to malo je svijetu potrebno a baš to malo želim dati.
Zato Srce mi ko kuća a ja sam puna nadahnuća...:))
Početak pustolovine ove dubinama plovi i grli svaki otok novi Oceanom Života.

Svi mi gledamo isto samo su nam horizonti različiti. Veselim se izazovu....


Prihvatiti promjene to je izazov.. to je promjena koju želim vidjeti
u svijetu... kad te ispuni... osmisliti neosmišljeno...bit će veselooooo.....
Taj Val voli svoje more....dobro mi došla promjeno moja!!!!!!

NOĆ I NIŠTA U KANTOVOJ TEORIJI NEBA

prokleta-od-daljina.blog.hr



Postoji nekoliko Kantovih zapisa poezije Popea, von Hallera i Addisona u njegovoj Teoriji neba i riječ je o obostranim prijevodima sa njemačkog na engleski jezik i obratno. Tako je do nas doprla njemačka verzija te poezije i jedna pjesma von Hallera glasi ovako:


„Wenn dann ein zweites Nichts wird diese Welt begraben
Wenn von dem Alles selbst nichts bleibet als die Stelle
Wenn mancher Himmel noch, von andern Sternen helle
Wird seinen Lauf vollender haben
Wirst du so jung als jetzt, von deinen Tod gleich weit
Gleich ewig kunfting sein, wie heut“
V.Haller


Ta je poezija na engleskom jeziku prevedena kao:


„When then a second night will bury this world
When from everything nothing remains but the place
When still many other heavens bright with other stars
Will have complete their course
You will be as young as now, just as far from death
As eternally alive as now“
Von Haller


I kao što se vidi, von Haller govori ein zweites Nichts dok je u engleskom prijevodu to mjesto prevedeno kao a second night, dakle, kao druga noć, iako je ovdje velikim slovima Nichts dakle Ništa pa bi vrlo vjerojatno to mjesto trebalo prevoditi kao drugo Ništa:


„Ako će drugo Ništa pokopati ovaj svijet
Ako od toga svega čak ništa ne ostane osim mjesta
Ako će još mnoga druga nebesa od drugih zvijezda svijetla
Završiti svoj tok
Ti ćeš biti tako mlad kao sada, od svoje smrti jednako daleko
Jednako vječan ubuduće kao i danas“
Von Haller


Pa sada baš ne znamo točno koji prijevod ima prvenstvo, da li engleski ili njemački, ali je svakako istina kako je do nas doprla ova verzija koja naglašava da je tu riječ o Ništa poput Heideggera kod kojeg se u Bitku objavljuje Ništa i to je jedan usud našeg vremena.

Ja sam nakon trideset godina zapamtio ovu poeziju u smislu:


‘’da li bi moglo postojati neko apsolutno Ništa
koje bi moglo razoriti ovaj svijet’’


pa sam onda provjeravao u engleskim i njemačkim dokumentima i shvatio sam kako nisam bio u pravu, jer se svijet ne rastvara u ništavilu, to je jedna filozofska zabluda koja je trebala naglasiti prioritet egzistencije prema svijetu prolaznosti, patnje, stradanja, propadanja, dok bi o čovjeku trebalo govoriti u supstancijalnim određenjima.

Već se Kant pitao o prolaznosti svijeta pa je zaključio, da mnoge sile prirode koje svoju opstojnost očituju u određenim dijelovima ostaju za nas neobjašnjene, jer ih opažanjem ne možemo dovoljno duboko ispitati.

Mnoge tajne prirode ostaju za nas tako neobjašnjene, iako je sama stvar dana, ali ostaje nespoznata. Tako je veliko pitanje rastvara li se svijet u ništavilu u kojem ostaju samo zračenja kao kod Hawkinga ili je ipak tu cijelo vrijeme riječ o vječnom procesu rađanja, trajanja i umiranja u vječnom povratku istog.

Post s linkom i slikom

freshcayg.blog.hr

Na HBO u ide druga sezona Sluškinjina priče, serija napravljena po romanu Margaret Atwood, o tome što su žene u stanju raditi jedne drugima.



Iz te serije su oni kostimi sluškinja u kojima nadobudne ljevičarke i nedojebane skojevke, i Rada Borić, paradiraju okolo.

U seriji se radi o tome da se Amerika u budućnosti pretvara u totalitarno društvo, u kojem se progoni homoseksualce, nepodobne šalje u logore na prinudni rad, svak špijunira svakoga, tajne službe otimaju i likvidiraju ljude, vladajuća partija ima sve privilegije a svi ostali žive u strahu, i naravno sluškinje bivaju izjebane od članova centralnog komiteta jer su im žene neplodne.


the Link

03

ned

06/18

ŠUMA, PEPEO, KAMEN

epistolarij.blog.hr

Dragi netjače,

Četvrtak popodne. Idem k Flaciusu. Ulicom Aldo Negri uspinjem se u Stari grad. Aldo Negri ubio se 8.5.1944. Nije morao. Mogao je, član ugledne labinske (mletačko/talijanske) obitelji Negri, student pomorstva u Trstu i Napulju, kao časnik nastaviti ploviti brodovima talijanske mornarice, a ne otići u šumu, u ilegalu, zapovijedati partizanskim borcima, sudjelovati u radu istarskog Narodnooslobodilačkog odbora i III. zasjedanja ZAVNOH-a, bivati gonjen, uhićivan, zatvaran. Aldo Negri borio se do kraja. Kada je shvatio, tog 8.5.1944. da će ga vrsarski fašisti uspjeti uhvatiti, radije je odabrao smrt.

Gledam granitne kocke u ulici Aldo Negri. Uspon je nekada nosio ime najpoznatijeg fašiste Benita Mussolinija. Nedavno, nakon obnove, ponovo ih je ugrađeno oko 250 tisuća, većinom starih. Automobili prometuju po granitnim pločama. Do prije mjesec dana, za vrijeme obnove ceste, uživao sam kao i mnogi šetnjom ovim usponom. Kako bi bilo lijepo da kolnik (p)ostane šetalište, pomislio sam tijekom svake šetnje gore dole.

Čitajući Dašu Drndić ''spotaknuo'' sam se na Stolpersteine (kamen spoticanja) njemačkog umjetnika Guntera Demninga. Odlučio sam Gunteru Demnigu poslati pismo. Gunter Demnig sin je Hitlerovog vojnika Wilfrieda Demniga, građevinskog inženjera i Hildegard, rođene Mattussek. Kada je Gunter Demnig doznao da je njegov papa Wilfried Demnig radio u protuzračnoj obrani Trećeg Reicha, na pet godina prekinuo je svaki oblik komunikacije sa svojim roditeljem. Od početka devedesetih ovaj njemački umjetnik rođen dvije godine nakon rata u Berlinu radi gotovo samo Stolpersteine. Kamen spoticanja je kvadratna pločica od mesinga.

Čovek je zaboravljen tek kad se zaboravi njegovo ime. Ovu misao Gunter Demnig preuzeo je iz Talmuda. Šest milijuna Židova, kaže Gunter Demnig. to je potpuno neshvatljiv broj, apstraktan, baš kao i izraz Auschwitz. Tek kad mladi svojim očima vide: Teror je počeo ovdje kod mene u selu, u mojoj ulici, u mojoj zgradi, onda to postaje nešto konkretno.



Gospodinu Gunteru Demnigu poslao sam pismo. Pitao sam ga može li se na usponu za Stari grad postaviti ploče za sve žrtve rata bez groba. Za 250 tisuća žrtava bez groba. I za Bazilija Mohorović, borbeta (stric) od mojega oca, brata mog noneta Iveta. Znamo da je rođen 16. kolovoza 1921.u Malim Turinima, znamo da je bio radnik, znamo da je služio talijansku vojsku, znamo da se borio kao partizan Trinaeste udarničke divizije, znamo da je poginuo u svibnju 1944 u Gorskom kotaru. To je sve što znamo. Ne znamo gdje je pokopan. Tri fotografije, samo tri fotografije ostale su kao jedini dokaz jednog života. Tri mjeseca nakon Bazilijove smrti, baš na njegov rođendan rodit će se nećak Bruno, moj cijo (borba). Ni njega nema već četrnaest godina.

Gospodin Gunter Demnig odgovorio je da kao fizička osoba mogu naručiti ploču za našeg Bazilija, možda i za Alda, ako se obitelj Negri složi. Na meni je da ishodujem sve potrebne dozvole za postavljanje ploče. Prve ploče je postavio ilegalno. Stolpersteine u pravilu postavlja na slobodne javne površine. Treba uplatiti 120 eura za jednu ploču. Proizvodnja ploča košta. Nakon uplate, sa svojim čekićem, svojom bušilicom, dlijetom i svojom mistrijom, umjetnik će službeno posjetiti Labin. Procedura je vrlo jednostavna: isječe dio trotoara i postavlja ručno rađene ploče (dimenzije 10x10 cm) od mesinga sa tekstom koji počinje ''Ovdje je živio'' ili ''Ovdje je radio'', može i drugačije ( kao npr. ''Ovdje je ustrijeljen''; ''Ovdje je ubijen''; ''Ovdje je djelovao''; ''Ovdje je podučavao''). Prije nekoliko godina postavio je prve ploče u Hrvatskoj, u Rijeci. Gospodin iz Rima Alberto Heimler uplatio je 480 eura za četiri ploče, na hrvatskom i talijanskom, za svoju nonu i noneta. Ploče su postavljene u svibnju 2013. u Ulici Ante Starčevića broj 5. U toj zgradi, tada Via Mameli, isto na broju pet, ženila se, živjela i radila vrijedna trgovačka obitelj Lipschitz. Nono Eugenio Lipschitz rođen je 1883., nona Gianneta Zipser Lipschitz deset godina kasnije. Hrabri nona i nono, piše u pismu, spasili su, slanjem u Palestinu, dva sina i kćer, mamu od Alberta Heimlera. Da nona i nono nisu spasili svoju djecu ploča vjerojatno nikada ne bi bila postavljena jer Alberto Heimler ne bi bio rođen 1950. u Firenci. Najprije su, u ožujku 1944. odveli noneta, pa nonu. Eugenio i Giannetta Lipschitz internirani su u logoru San Sabba, pa deportirani u Aushwitz, i ubijeni nepoznatog datuma.

Gunter Demnig ne bi pristao da se njegovi kamenovi spoticanja postave na kolnik u ulici Aldo Negri jer se radi o prometnici, a ne šetalištu. Ako Grad napravi zaobilaznicu o kojoj mu pišem, mogao bi pristati da se postave na tisuće kamenih ploča. Cijeli koncept njegovog decentraliziranog spomen obilježja, najvećeg takvog, decentraliziranog, na svijetu, je da se ljudi spotiču o ploče. Obrate pozornost. Pročitaju ime i prezime žrtve. Na taj način ''čudotvorni'' umjetnik oživljava žrtve, vraća im ime i prezime, identitet. Broj pretvara u lice. Bilo je različitih reakcija: nepostavljanja, skladištenja već gotovih ploča do uništavanja, čupanja i izbijanja, premazivanja različitim premaznim sredstvima, od boje do katrana. Predlaže, uz uvjet da Aldo Negri nema groba da se u istoj ulici, na pločniku postavi ploča na kojoj bi pisalo:

OVUDA JE HODAO/ ALDO NEGRI/ ROĐEN 1914./ KOJI JE MORAO POČINITI SAMOUBOJSTVO/ 8.5.1944. KRAJ VRSARA

U radnoj sobi/knjižnici vile Fratte pijem čaj sa Flaciusom.

Trebalo bi napisati ''Džepni Labin'' po uzoru na ''Džepni Amsterdam'' Daše Drndić, mislim naglas.

Ne možete koristiti taj naslov, upozorava Flacius.

Otac Daše Drndić kratko je vrijeme radio u Labinu. Kao pročelnik upravnog odjela za propagandu Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru. O tome svjedoči jedna službenička legitimacija (redni broj 174/45). Marijan Milevoj pokazao mi je fotografije tih dokumenata koje sam poslao njegovoj kćeri. Ljubo Drndić umro je u Zagrebu. Kremiran je u Zagrebu. Urna s njegovim pepelom položena je, uz zvuke trube, u grob u rodnoj Karojbi. Krasna zemljo, Istro mila, to mi svirajte kad umrem, zaželio je Ljubo Drndić.



Želju mu je ispunila Elis Lovrić. Dvaput. Na ispraćaju u Zagrebu i na sahrani u Karojbi. Govorio je Milan Rakovac, dvaput, u Zagrebu i Karojbi:
Ljubo Drndić, posljednji je iz vodstva istarskog NOP-a koji je 13. rujna 1943. posve samostalno, u Pazinu proglasio odcjepljenje od Kraljevine Italije i ‘sjedinjenje s našom hrvatskom braćom. Ljubo Drndić jest generički antifašist, već golim rođenjem, kad je otac mu Edo, tvrdokorni istarski narodnjak, poveo obitelj u egzodus, s onih 120.000 Hrvata i Slovenaca. Ali, Ljubo mi je tvrdokorno ponavljao, ‘Ne, nismo mi bježali od Talijana niti se borili protiv njih, bježali smo pred fašističkim kulturocidom i borili se protiv fašističkog genocida.’ A onda, mladi dalmatinski intelektualci, braća Drndić, dočekuju u Splitu još jedan Rapallo, kad Ante Pavelić s Mussolinijem u Rimu 1941. daruje Italiji i Dalmaciju. Ante i Ljubo Drndić opet bježe iz Italije, ovoga puta iz Italije u - Italiju, u svoju rodnu Istru. ‘Došla je naša ura!’, prenosi se glas po emigrantskim krugovima Splita, Sušaka, Karlovca, Zagreba, Maribora, Subotice. Narodnjaci, težaci, svećenici diljem Istre već su organizirani, i vraćaju se ‘Abesinac’, Kalčić, Dušan Diminić, Berto i Zvane Črnja, Ljubo i Ante Drndić. Osam stotina Istrana je u primorskim jedinicama, nekoliko stotina NOO-a djeluje diljem Istre, Zvane Črnja osniva Hrvatski list, a Ante Drndić Glas Istre, uređuje ga zatim i brat mu Ljubo. To su naši slavni ‘rebelli’, pobunjenici, a Ljubo Drndić ostaje u svome moralnom rebelijanstvu, sukobljava se poslije rata s linijom Partije i braća zapravo bivaju prognana iz Istre. Gorostasni Ljubo, gromkog glasa i geste, kao Nazorov Veli Jože, grohotna smijeha, neodoljivog šarma, žestoki agitator i aktivist humanističkog timbra, najbolji student na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu, demonstrant protiv pakta s Hitlerom, partizan i komunist izbacivan iz Partije i opet priman, zaslužan za ratne reparacije od Njemačke, za slobodno putovanje iz zemlje od 1968...Ljubo Drndić bio je među prvim kreatorima demokratizacije, jugoslavenskog otvaranja prema Zapadu i u nesvrstani svijet.

Daša, Ljubina kći, u urni upakiranoj u papir, bordo rebrasti papir, odvela je oca na posljednje putovanje. U Rijeci su prenoćili, Daša i njen Ljubo u urni upakiranoj u bordo rebrasti papir; Daša u svojoj sobi, Ljubo u njenom dnevnom boravku. Sutradan je sjela u autobus, rezervirala je dva sjedala, za sebe i Ljubu (urna, upakirana u bordo rebrasti papir, piše Daša, izgledala je kao panettone) i odvela ga na posljednje putovanje Istrom, koju je toliko volio, toliko puta propješačio, čije je ljude toliko obožavao, da im kaže još jednom, još samo jednom- zbogom.

Poznavao sam Dašina oca, reče Flacius. Njegova obitelj je nakon dolaska Italije emigrirala u Dalmaciju ondašnju kraljevinu SHS. Obitelj Drndić živi u Makarskoj i Orebiću. Ljubo je bio odličan učenik splitske gimnazije i najbolji student elektrotehnike u Beogradu. U prosincu 1941. vraća se u Istru. Ilegalno. U šumu. Organizira narodni ustanak. Sa bratom Antom osniva Glas Istre. Nakon oslobođenja 1945. boravi u Labinu. Nakon toga njegova političko diplomatska karijera strelovito napreduje.

To sam znao jer sam pročitao Rakovčev govor. Predložio sam drugi naziv zamišljenog putopisa:
Možda Bedeker? Ili Labinski bedeker?

Bolje. Ne i previše originalno.

Odakle da počnem?

Od doma, zgrade, vašeg Skloništa, naravno, adrese, Prilaza Vetva, svakako.

Vetva? Što znači Vetva?

Vetva je naziv za sjeverozapad Labinštine, između Raške doline i Čepičkog polja. Sveti Martin, Martinski nekada su zvali Vetva, Sveti Martin Vetva, Vettua San Martino. Vetva je oduvijek imala mnogo blata. Danas ovdje živi šesnaesta, sedamnaesta generacija doseljenika iz sredine drugog tisućljeća. Opisivali su ih kao iskrene, i naivne, svojeglave, lijepe, kršne momke atletske građe.

Vetva je naziv za šumu između Pićna, Sutivanca i Žminja- zucnem činjenicu koju sam pokupio na internetu.

Najveću šumu središnje Istre, reče Flacius bez konzultiranja mreže svih mreža. Ispričat ću vam istinitu priču o Silviji Šumskoj. Više od pola stoljeća u Vetvi živi Silvija Šumskoj, većinu svoga života u jednoj te istoj boški. Šuma, puteljak, kuća crkva, Svetog Križa. Stotinjak godina stara, skromna kuća. U kući oskudan namještaj, stari špahar, jedan krevet, hrpe knjiga, novina i časopisa, na slovenskom. Zima je. Silvija Šumska čita, meditira, krmi ptiće,ćakula sa pitomim brekima Helgom i Brekom, divim brekima, kraguljima, inbati anke tvora; sakuplja bilje, kuha džemove, čeka crne oblake, gušta ih gledati, oblake, crne oblake, a između sunce kako svijetli. Kad se zaželi ćakula posjećuje jako staru prijateljicu. Koji su to razgovori. Koja žena, koji mozak, ta njena prijateljica. Nije problem, kaže Silvija Šumska dobronamjernoj posjetiteljici Tatjani Gromači, kad nemaš s kim govoriti, problem je što se nemaš s kime svađati. Silviju Vetvansku nije strah živjeti sama sa Helgom i Brekom u kući, svinjama divljim, srnicama i divljim zečevima. Ljudi se ne groze moje samoće, nego se sretnu sa svojom, poručuje čuvarica Vetve. Nikada nisam susreo Silviju Šumsku, o njoj mi je pričala dobronamjerna posjetiteljica Tatjana Gromača, ona je sa njom šetala Vetvom.

Rekao sam Flaciusu kako me ova priča podsjeća na onog Umažanina o kojem je nedavno pisalo u novinama.

Stara priča, autoritativno će Flacius. Jeste čitali Thoreaua?

Nisam.

Svakako pročitajte. Henry David je globalno najpoznatiji šumski čovjek. U šumu je otišao 1845. Vlastitim rukama izgradio je kolibu nedaleko jezera Walden Pond u Massachusettsu. Pazite, čovjek je završio Harvard, čitao, ne znam da li je i govorio na pet jezika, Imao je dvadeset i osam godina kada je odlučio živjeti promišljeno, mislim da je napisao da je htio ''duboko sisati srž života''.

Koliko je izdržao?

U knjizi piše dvije godine. Ne u kontinuitetu. Hodočastio sam u Walden Pond, pokraj njegova Concorda šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sve je bile drugačije od idealne slike ili slike koju sam stvorio u glavi. Nekako manje jezero, Walden Pond, nekako manje impresivna priroda. Vodič je ispričao da je naš Henry David, kada bi mu ponestalo hrane ili bi bilo prehladno, svratio kod prijatelja u Concord, da malo dođe k sebi. Kao što je Silvija Šumska imala prijateljicu, tako je i Thoreau imao prijatelja iz nužde. Nema samoće bez prijatelja, živih ili manje živih, od mesa ili papira, slika…

U pola devet napustio sam Flaciusovu kuću. Prema Starom Gradu išao sam dužim putem, preko groblja. Tu je nekada bila velika bara, kol. Flacius je dolazio ovdje sa braćom i sestrama i roditeljima na mini izlete. Dolazio je i mali Aldo Negri sa svojim roditeljima. Budući pomorac igrao se sa svojim jedrenjakom, dok bi roditelji lovili ugore.

Ulicom Aldo Negri spustio sam se u Podlabin. Na putu do Prilaza Vetva broj 8 ni breka, ni tvora, ni vuka ni puha, ni šloveka…

8.2.2018.








U prašumi ne tako lako...

arianasubic.blog.hr

PRAŠUMA
U prašumi
Prepunoj opasnosti,
ljepote ljupkosti bez
Izgubljeno koračam
i svaka ta ljepota opasna je.

U prašumi
Gdje je vladavina nadnaravnosti,
virusa i utvara
Izgubljeno koračam
strahom, okovana paklom

Prašuma još jednom
za mene tamne boje nosi,
u nevidljivosti stopala bosih
Od grubog tla krvarih
u grudima nezamislive boli.

Iz prašume te
izaći nit ne želim
Ona moj dom je
i samo tračak svjetlosti potreban je.


NEĆU
Neću tako lako
Da ranim sve
Što mi drago.
Neću hodat tom ulicom
Smrću i krvi prolivenom.
Neću tako lako
Zaobić pticu
Što letjeti ne može
Ostavit da smrt ju ponese
Neću tako lako
U ponor ponovno upasti
Sebi dozvoliti
Da ranim ono
Što Bog dade stvoriti.

Mudra prijateljica

stella.blog.hr


Uvijek je znala uraditi, a ne pričati mnogo, posavjetovati, a da ne soli
pamet. Ako ne bi imala načina da nekome nešto dokaže, puštala bi
da mu život sam „nacrta“ neobjašnjivo. Takve se lekcije nikad ne
zaboravljaju.
Dugo se borila da dobije dijete. Pomogla sam joj i ona je uspjela
prije mene. Naravno, često smo se čule. Dijete je tražilo dosta vremena,
pa smo se manje viđale. Jednom sam je pozvala, pričale smo, a onda
sam u pozadini čula plač.
„Izvini, N. plače, idem vidjeti što mu je“, rekla mi je.
„Pusti ga, jača pluća!“ odgovorila sam, ne razmišljajući. Tko djecu nema,
ne razumije mnogo toga. Ona je samo spustila slušalicu, otišla do
djeteta i kasnije se javila.
Prođe neko vrijeme, pa sam ja njegovala malu bebu. Ona me je pozvala,
pričale smo i utom mi beba zaplače.
„Izvini, V. Plače, idem vidjeti što mu je!“ rekoh.
„Pusti ga, jača pluća!“ reče mi ona. Ja sam spustila slušalicu, otišla do
djeteta i poslije je pozvala. „Kako si ono mogla da mi kažeš?“ upitala sam.
„Kao što si i ti meni rekla prije četiri godine!“
Ups, osjetila sam šamar koji je zabolio. „Što sam ti još rekla?“ upitala sam.
„Dosta toga“.
„Izvini za sve. Ali zašto mi nisi skrenula pažnju da nemam pojma?“
„Tada to ne bi shvatila. Sada znaš“, odgovorila mi je.
Lekcija je bila nezaboravna. Otada, mjerim reči. A kad meni netko soli
pamet tko o nečem pojma nema, počnem priču o njoj riječima:
„Imam jednu mudru prijateljicu...“





(iz moje knjige "Tango", 2011.Slika je s neta)

Pučke izreke na slovo "N"

nediljkonedic.blog.hr

- Narod bez bajke, dijete bez majke!

- Na muci se poznaju junaci!

- Ne trči pred rudo!

- Ne će grom u koprive!

- Nesreća nikada ne dolazi sama!

- Nema kruha bez motike!

- Ni luk jeo, ni luk mirisao!

- Nikad ne reci nikad!

- Nije se rodio ko bi svakom ugodio!

- Nema žita bez kukolja!

- Nije svaki dan Božić!

Aforist

02

sub

06/18

Samo vas gledam

freshcayg.blog.hr

Tek toliko da kažem olinjaloj četnikuši, da nisam plaćen da širim mržnju, činim to potpuno besplatno.

Potpuno besplatno jebem idiote u mozak.

Da podsjetim imali smo prijepore oko neospornog masovnog ubojice, ja sam zagovarao tezu da nije bilo u redu likvidirati stotine tisuća ljudi, neki drugi su zagovarali tezu da je to bilo opravdano.

Ja bi i onome tko bi zagovarao tezu da je bilo opravdano likvidirati Srbe u NDH, jer su Srpski kralj i njegova klika provodili teror u Jugoslaviji nad Hrvatima rekao da su glupi kao kurac, jednako kao što bi nekome tko bi zagovarao tezu da bi bilo u redu da smo mi pobili Srbe u koloni 95, iako je u toj koloni bilo više desetaka tisuća četnika koji su orgijali po Hrvatskoj pet godina rekao da je glup ko kurac.

Dakle da zaključimo svak onaj koji zagovara ili opravdava ili relativizira masovne likvidacije bez suda je glup ko kurac, da se Luki LGBT ne bi osjećala osamljena u svojoj gluposti kao spomenuti muški spolni organ.

Kolega Dražen vas je zbog njegove izrazite dobrote i korektnosti lijepo pokušao upozoriti, da ne radite budale od sebe a vi ste ga zamalo proglasili ustašom, jeste li svjesni dokle vaša bolest seže, ima li iko ovdje tko je toliko lišen bilo kakve mržnje i spreman na oprost kao što je to Dražen, koji uvijek iznova vjeruje u dobro u ljudima, i nada se da vi ipak niste toliki idioti koliki jeste.

Kažete da sam ja desničar fašista, a što ste onda vi, Ajde da vidim ima li neko među vam informatički pismen tko će nać u mojoj ili bilo čijoj arhivi da sam ja napisao išta lijepo o fašizmu ili relativizirao zločine koje su počinili fašisti, bilo oni belosvetski ili pripadnici mog naroda, jesam li ja ikada bio toliki idiot da sam rekao nešto lijepo i branio bilo kojega masovnog ubojicu kao što vi zdušno radite.

Zašto sam fašista, zato što kažem da su komunisti napravili nešto loše mojoj obitelji, ili zato što kažem da su Srbi napali moju domovinu, prognali mene i moju djecu, opljačkali i uništili moju imovinu, i pucali na mene s ciljem da me ubiju.

Jebiga nisam ja kriv što nas nisu napali vanzemaljci, da su oni ja bi rekao, da su oni, ali nisu vi Srbi ste nas napali, a vi Jugoslaveni ste navijali da Srbi pobijede, ja sam samo branio svoju djecu i svoju obitelj, nisam u Beogradu bacao cvijeće po tenkovima koji su išli za Vukovar.

Toliko o tome, i za svaki slučaj, svima vama koji relativizirate bilo koji zločin i bilo kojeg zločinca jebem mater, kao što jebem mater svima vama koji pljujete po mojoj domovini, mom narodu, mojoj ili bilo kojoj drugoj vjeri.

Meni je neugodno zbog zlodjela koja je u ime mog naroda ili moje vjere počinio bilo tko, a vama.

Posebno jebem mater svima vama koji se pravite blesavi i glumite da nemate pojma o čemu se ovde radi.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum