novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

05

čet

04/18

Adligat: Ileana Čura

stella.blog.hr


Jedna od osnivača Adligata, prof.dr Ileana Čura, (1930.-2016.) bila je
profesor engleskog jezika sa postdoktoratom na Yale, osnivač katedri
za anglistiku na Univerzitetu u Prištini i za srpskohrvatski jezik i
književnost na Univerzitetu u New Delhi. Svojim legatom i više od 10000
knjiga ustupila je deo svoje kuće u Novom Sadu (u kojoj je 1926. godine
gostovao Tagora). U toj zgradi je planirano otvaranje Muzeja Novosadske
racije, u kojoj su mađarski žandarmi za samo tri dana 1942.godine
brutalno pobili više od 1.300 nevinih Srba i Jevreja. U raciji je ubijeno
16 članova porodice Čura, a sama Ileana je sa 11 godina povedena
na streljanje koje je preživjela igrom slučaja.



Ileana sa Desankom Maksimović i Matijom Bećkovićem.
Ime "Ileana" daje se deci da bi bila lepa. Ileana je zaista bila lepa.


Ileanini detalji


Arhiva slikara Uroša Predića, izabrane dopisnice.


Stol je iz kolekcije Koste Dimitrijevića.


Prva izdanja Politikinog zabavnika i ratno izdanje srpskih novina sa Krfa,
1917. godine

Sutra nastavljamo šetnju kroz Adligat.

04

sri

04/18

Miris džamije

siddhhartha.blog.hr

„Bismillahi-rrahmani-rrahim! U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!...U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!... U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!...“
Samila je ponovno sanjala isti san. Na otvorenome moru, na kojemu se bljeskao žuti sunčevi krug i presijavajući zrcalio svoj blještavi zlatni sjaj, uzdizali su se ogromni valovi, od kojih je ona stalno gledala i slušala i ponovno gledala, samo jedan. Val se uzdizao prema nebu, obrušavao prema dnu mora i onda opet, ponovno rođen, osnažen i ojačan, zatvarao jedan te isti beskrajni krug. Na obrisima vala koji je vječno činio tavaf, bljeskala se, kur' anskim pismom ispisana, veličanstvena bismilla.
Trže se, probudi, pogleda na sat i naglo ustade iz kreveta. Sjedne za kompjutor i ushićeno počne pisati.
-“Nerođeni sine moj! Večeras mogu početi. Počinjem je s Božjim imenom na usnama. Mubarek noć je, posebna, ona u kojoj se primaju dove, vjeruje se, i svako dobro djelo se „ukabuli“. Nadam se da će i ovo moje pronaći put do tvoga malenoga srca koje je iznenada prestalo kucati u maminoj utrobi.“
Oči joj se ovlaže suzama sjećanja.
„Priču koju ću ti ispričati započet ću sjećanjem na prekrasan miris džamije; miris koji me uvijek smirivao, opuštao, ispunjavao lijepim mislima i snagom“.
To je onaj miris koji sam tako pomno čuvala u svom pamćenju godinama, a koji se uvukao u džamijske tepihe; miris mošusa kojega ljudi donose sa hadža, miris musafira, putnika-namjernika koji dolaze od tko zna kuda, miris onih koji tamo svakodnevno pokorno mole nadajući se posebnoj božjoj milosti;… miris moje najranije nevine mladosti i trenutaka koje sam tamo često provodila…
Godinama razmišljam o tome kako da je započnem, kako da napišem barem jedno jedino slovo, pa još jedno i još jedno; kako da ih pretvorim u riječi, a riječi u onu prvu „čarobnu“ rečenicu koja pokreće sve. A evo, sad, misli dolaze same od sebe, kao da ih netko prosipa; sjećanja, sretna i bolna, radosna i tužna, u isto vrijeme, prosipaju svoja tkanja, pletu čudesnu mrežu misli, riječi i osjećaja.
I nije samo to, nego kao da sam privučena prošlošću i samu prošlost privlačila k sebi, uzletjevši na „letećem ćilimu vječnosti“ dosegla i bezvremenski prostor i vrijeme, gdje su prošlost, sadašnjost i budućnost sažeti u jedno, ili postali jedno, pa sad tako lako premećem u svojoj glavi po potrebi, kao po nekom vječnom receptu, „sad malo budućnosti, sad prošlosti, e, evo sada malo sadašnjosti“; da, bit će to jedna lijepa ili manje lijepa, sretna i bolna, radosna i tužna, „prolazna životna juha“ koju je „zakuhao“ Univerzum, ali i ja sama.
Miris me je vratio na početak, ako je djetinjstvo početak; jer u metežu onoga prije, onoga što dolazi i ovoga sada, sve mi se čini istovjetnim i jednakim… Sjećam se sebe sretne, nasmiješene, bezazlene…Sjećam se bezuvjetne roditeljske ljubavi, topline, sigurnosti, radosti življenja i postojanja.
„Nismo li svi mi, došavši iz vječnosti, prolazeći kroz „tunel zaborava“, sretno se spustivši u majčinu sigurnu utrobu, a u agoniji izašavši na ovaj svijet, poželjeli zauvijek ostati onako zaštićeni i sretni, osluškujući drage glasove i zvukove koji su dopirali izvan ovog, samo našeg, ugodnog i toplog mjesta? Sjeti se, sine moj, ljubavi koje smo ti pružali, priča koje smo ti pričali, glazbe koje smo ti puštali dok smo te tako nestrpljivo očekivali ne znajući da ćeš vrlo brzo otići, ne ugledavši svjetlost ovoga svijeta, dunjaluka.“
Sjećam se djetinjstva i ljepote postojanja, učenja, sazrijevanja, saznavanja… ljepote onoga što nas određuje. Kao da sam samo tada bila ono što jesam, sine moj, kao da mi samo tada ništa nije bilo nedostižno i nedostupno!“
Što se dogodi s tim blistavim trenucima u kojima se ogleda sva jasnoća našega postojanja? Jesmo li ih potisnuli u najzabačenije kutke našega pamćenja i oni tamo čekaju da ih jednog dana „odvrtimo“ i shvatimo svu njihovu suštinu i bogatstvo?
Sjećam se i prvih strahova, noćnih mora, nesigurnosti, pogrešaka, dragi naš. Vrlo jasno se sjećam i tih neugodnih trenutaka koji nam pomažu da nešto naučimo i zahvaljujući kojima rastemo, razvijamo se, a roditelji, u strahu i panici, iz ljubavi pogriješe ništa manje od nas! Ne, uhvatim se kako volim idealizirati to nevino doba djetinjstva, tu svoju prvotnu nevinost, iskrenost i spontanitet, iako su mi se i loše i neugodne slike snažno utisnule u pamćenje pa ih ponekad želim zaboraviti. Za svoje odluke, propuste ili neuspjeh, mnogi vole optuživati vlastito nesretno djetinjstvo. Moje je bilo sretno, bezbrižno ,radosno i puno ljubavi, najdraži, bez obzira na mnogo svakodnevih problema kojima obiluje život svih nas, bez obzira na tugu i bol koju moramo u životu kad-tad upoznati i iskusiti kako bismo ojačali i osnažili se, kako bismo postali dobri ljudi. Što bi uopće značilo uspjeti u životu? U mom slučaju, to bi značilo slijediti svoje srce, upoznati svoju dušu.
Moraš znati, junače naš, da je nastalo vrijeme velikih kušnji ali i smutnji, Tmina je polako preuzela Svjetlo i vjerojatno se sprema Veliki Rat, a da si se tada rodio, kada smo te željno iščekivali, ja bih te sada spremala na bojište s kojega se ti možda nikada ne bi vratio. A Allah nas opterećuje samo sa onim što možemo izdržati.
Pišem ti, sine moj, i osjećam da ćemo se svi skupa možda ubrzo sresti; veliki se belaj nadvija nad nas. Ako i preživimo, jer je Allah tako odredio, ove će mi priče olakšati vrijeme iskušenja; priče iz džamije, za koje sam mislila da sam ih odavno zaboravila...

U zoru je Samila bila spremna za posao zbog kojeg je bila zahvalna Bogu ali i dobroj prijateljici koja ju je preporučila šefici. U vrijeme najteže recesije, nakon neuspješne dugotrajne potrage za poslom u struci, „maknula se s burze“, radeći za male pare, kako bi se obitelj prehranila.
Svaki dan odlazila je na posao čisteći urede i sanitarne čvorove, trpeći poniženja i maltretiranja onih koji su u ovom trenutku bili povlašteni. Provokacije su se uglavnom odnosile na njezino nacionalno porijeklo i vjersku pripadnost. U to vrijeme nikome se nije smjela obratiti, jer su njezini predstavnici, štiteći svoje pozicije i radna mjesta, postali poltroni vladajućih i nisu marili za potrebe svojih sunarodnjaka. Od vremena kada je ona, još kao studentica sudjelovala u nastajanju manjinskih institucija i društava koji su trebali promovirati manjinsku kulturu i štititi njihova prava, država je uspostavila toliko proturječnih zakona na koje se nitko nije mogao osloniti, ako bi se i želio izboriti za bilo koje od svojih prava koja su im bila zagarantirana Ustavom. Politika je raširila svoje „pipke“ u sve pore suvremenog društva, zbog čega je ona imala osjećaj da društvo i zajednica nazaduju, a ne da progresivno napreduju, čemu se nadala većina mladih koja je u tisućama napuštala svoju domovinu zbog vlastite egzistencije i opstanka, ne nasjedajući na predizborna obećanja. I ona i njezina obitelj često razmišljaju od odlasku, ali ne želi ostaviti roditelje koji su stari i nemoćni. Iz dana u dan uvjeravala je sebe kako ipak ima sreće jer nije među onima koji svakodnevno pristižu na burzu rada. I gladuju. A ona i njena obitelj, hvala Allahu, nisu među njima.

Ili je sve to što joj se sada događa u ovim najtežim trenucima bila samo „loša karma“ njenih islamskih predaka koji su nekada vladali ovim krajevima, uspostavljajući silu i nepravdu, ubijajući nedužne, odvodeći nevinu djecu u ropstvo i vrativši ih kao odrasle ljude da nakon zaborava o tome tko su i što su, krvoločno ubijaju svoju braću i sestre, svoj narod, svoj rod, zatirući „krv svoje krvi“?

Samila je bila zahvalna na svemu dragom bogu, ali je ipak nečesto osjećala zlovolju i nezadovoljstvo; duboko u sebi bila je razočarana sobom i osobnim neuspjehom, ali i društvom u kojemu obrazovani i školovani zarađuju za komad kruha radeći posao koji može obavljati svatko, jer nemaju drugog izbora. Činilo joj se kao da je slučajno zalutala na projekciju nekog ružnog filma i promatra slike na platnu čudeći se sebi koju vidi.
„Kako je uopće došlo do svega ovoga?“-pitala se u nevjerici. Sve što je do tada učinila učinilo joj se besmisleno. Školovanje, studiranje, životni ciljevi. „Ima li spomenuti „turski danak u krvi“ veze s tim? Odrađujemo li loše karme svojih predaka? Je li se neki od njih o nekoga „ogriješio“ zbog nečega, kako se to „voli reći u narodu“, pa se to sada vraća na meni?“-pomalo sulude misli nečesto bi je opsjedale.
„Dobro koje uradiš, o čovječe, dolazi od samog Boga, a zlo koje činiš dolazi od tebe sama“-sjećala se poznatog citata iz Kur' ana.
Ipak, nije bila nesretna. Imala je obitelj, muža, dijete, snaga i volja koje je osjećala bile su jače nego ikada! I što je najvažnije, vjerovala je i nadala se da je sve ovo privremeno. A nadu joj nitko nije mogao oduzeti!

I kao da su joj se misli poklopile s onim što se događalo dok je pješke stizala blizu Avenue Malla, ispred zgrade INE u Novom Zagrebu, ugledala je skupinu razjarenih ljudi koji su ljutito izvikivali: „Revolucija, revolucija, pobit ćemo vas elitističke gnjive, doveli ste zemlju i narod u ovakvo stanje! Porazbijat ćemo vaše skupe limuzine kojima se svaki dan vozite na posao, dok ljudi gladuju! Ni vaša djeca neće znati što je to sigurna budućnost, dok naša svakodnevno umiru od gladi i boleština !“- urlali su tako i bacali kamenje na obližnje prozore zgrade .
Komadići stakla frcali su na sve strane, policija je upotrijebila pendreke, a ljutita gomila bacala je na njih „Molotovljeve koktele..“

Samila je posrnula, nezgodno stala i od bola vrisnula. Htjela je pobjeći i što prije uteći, ali iznenada padne na trotoar i ostane bez svijesti.“

Čula je kako melankolično i tužno odzvanja mujezinov glas. Ležala je u krevetu poluosvjetljene sobice i slušala tiho mrmljanje nepoznatog muškarca koji je klečao na prostirci do kreveta. Zbog nečega nije imala snage da se pridigne i da ga bolje pogleda; u ušima joj je zujalo, a pred očima nekakva blaga izmaglica. Osjećala se slabo i iscrpljeno.

Čovjek se nekoliko puta pridigao, sagnuo do koljena, kleknuo i spustio čelo na prostirku, a onda ponovno sjedeći klečao i izgovarao riječi na arapskom. Shvatila je da se moli bogu, završavajući riječima al-Fatiha. Prošaptavši još nekoliko rečenica u sebi, okrene se Samili sa smiješkom na licu i nazove joj selam.
Njegovo ozareno lice, uredno obrijana brada i vesele oči osvojiše Samilu prije negoli mu je odgovorila „alejkumu-selam“, nerovozno se pridigavši iz kreveta. Ali, kako je još uvijek bila slaba, ostane sjediti na krevetu, znatiželjno promatrajući čovjeka koji je pažljivo zamotavao svoju serdžadu i odložio je na pod do kreveta.

„I, eto tako, konačno smo se susreli, ti i ja, „dva vojnika koji se spremaju za bitku koja još nije otpočela“- reče joj srdačno neznanac kao da je poznaje oduvijek i kao da je to tako normalno da ona sjedi na neznančevu krevetu u neznačevom domu i kao da će popiti kafu s njim nakon čega će uslijediti ugodno ćaskanje i priča, a teme će dolaziti prirodno, same od sebe, bez uvijanja.

„Red je da ti se predstavim, kćeri,-reče joj on-„ja sam šejh i tu sam da te poučim dubinama i ljepotama vjere“

„Kako to mislite?“, -ona će začuđeno.

„Ja sam tvoj duhovni vodič, tvoj učitelj, guru, šejh, kako god hoćeš. Ionako je iz perspektive Univerzuma sve to jedno te isto. Mnogi me vole nazivati hazreti Hidrom. Putujem eonima godina, prolazim kroz vrijeme, spašavam unesrećene, pomažem obespravljene…Hoćemo li sada „preći na ti?“

Samila je ostala bez daha. Kao mala djevojčica slušala je priče o „tajanstvenome dedi“, „dobrome“, kako su ga voljeli nazivati stari ljudi, koji je obilazio siročad, štitio siromašne i pojavljivao se u trenucima kada je to bilo najpotrebnije. Ali, njegovu prisutnost valjalo je nekako „zaraditi“. Nikada se nije pojavljivao bez razloga; pomagao je samo onomu kome je to stvarno bilo potrebno.

Ne prikrivajući svoje iznenađenje, ogovori mu: „Kakav šejh, ja sam od toga još daleko!“

„Ne budi lažno skromna. Poslao me je Onaj koji sve zna. On te najbolje poznaje. Mnogo toga ispričao mi je o tebi. Došlo je vrijeme da istinski živiš ono što si naučila, da svojoj vjeri i spoznajama dodaš novu dimenziju.“

Čovjek je sve više osvajao Samilinu pažnju.

„Nisam tu bez razloga, Samila - nastavio je sjetno
„Dođi, pokazat ću ti!“-pozove je čovjek- i ona odjednom opet ugleda ono što je neku noć sanjala, ali ovoga puta san se samo nastavio.

Letjeli su nisko iznad blještavog morskog plavetnila, a Samila se divila ljepoti i silini oceana, njegovim tamnim dubinama i snazi njegovih ogromnih valova. Doletjeli su do visoke planine po kojoj su se uspinjali sve brže i hitrije, jer su zbog nečega bježali, pa sve do njezina vrha, koji se jedva počeo nazirati. Osjećaj je bio prekrasan jer je Samila osjećala da ih gore čeka sigurnost. I spas.

.„Na žalost sprema nam se nešto ružno, nešto vrlo strašno.- nastavi čovjek zadihano.To je Njegova volja. On je odlučio da nas iskuša i kazni. Ali ti to već dobro znaš. Svemu ovomu prethodit će tvoja duhovna promjena, ubrzat će ti se ono što je zapisano u Knjizi Sudbine, i vrlo brzo ti ćeš se „realizirati“ i spremiti za svoj „miradž“ sa kojega nema povratka. Vratit ćeš se Njemu sretna i zadovoljna jer te On primio u Svoje Utočište. Nakon toga će uslijediti ono što uslijediti mora. Mi ne možemo promijeniti neizbježno, možemo željeti i pokušati promijeniti sami sebe!!!“

„Samila, Samila, ma daj se probudi, trzaš se u snu! Probudi se, ženo, opet si ružno sanjala!“-prodrmao ju je muž koji se toga dana toliko naradio da je te večeri zaspao „ko' klada.“ Nije imao snage ni za malo maženja ni za seks „nabrzaka“ koji su oboje tako voljeli kada bi bili premoreni. Sad se ne može ni naspavati, probudile ga Samiline noćne more.
„Obično ja ne mogu spavati zbog njegova hrkanja svaki put kad bi on spavao na leđima“- pomisli Samila,-„baš sam ga danas morala probuditi, znam koliko se umorio“- sažali se i reče mu:
„Oprosti ljubavi, nisam te htjela probuditi. Samo, ja nisam ni spavala, a kamoli ružno sanjala.“-odgovori mu ona začuđeno.
„Ne, ja sam!“- ljutito će Omer. „Zar si zaboravila koliko sam danas naporno radio, tebi je izgleda do šale. Pusti me da se naspavam, poslije ćemo „ono“.“- reče joj smirenije.
„Ma spavaj čovječe, tko ti brani!“-odgovori mu ona rastreseno, ustade i sjede za kompjutor u radnoj sobi.
„Dakle, njemu izgleda kao da sam stvarno tu, kao da loše sanjam.“

Sve joj je to odjednom postalo strašno zanimljivo i zabavno. Užurbano je zapisivala sve što joj se maloprije dogodilo, jer bila je potpuno sigurna da sve ovo nije sanjala nego da joj se otvorio nekakav vremenski portal koji joj je omogućio da upravo osobno i prisno priča sa neznancem koji je izgleda poznavao njenu dušu toliko da mu se ona počela „odmotavati“ poput stranica neke davno ispisane i još nepročitane knjige...

„Najdraži naš, danas sam upoznala vrlo neobičnog čovjeka koji za sebe tvrdi da je moj šejh. Godinama razmišljam o tome , jer jedna sufijska izreka kaže, „ako ne sretneš svoga šejha barem jednom za života, tvoj će ti vodič postati sam šejtan“. Priželjkivala sam, tako, dugo, dugo, vremena osobu poput ove danas, ali nisam vjerovala da ću je i sresti, jer ovako nešto možeš samo zaslužiti svojom vjerskom ispravnošću i dobrotom. I zbog nečega što vjerojatno samo Allah zna. Tako, iako sam često pomišljala o tome, nikada se nisam do kraja nadala da će mi se to dogoditi, barem ne u ovoj životnoj fazi. Još uvijek sumnjam u vjerodostojnost toga susreta, ali sve se čini tako stvarno i živo. Ne znam što bih mislila i što bih ti rekla, junače naš, nego samo da Allah o svemu najbolje sudi.

Danas ću ti ispričati početak jedne lijepe priče, priče o „zagrebačkoj ljepotici“ koja čuva mnogobrojne tajne svih onih koji su dolazili na njezina vrata, jer moraš znati da se tvojoj mami, sve ključno u životu, dobro i zlo, veselje i radost, uspjeh i neuspjeh, vezalo uz džamiju koja i danas tamo stoji, velebna i lijepa, kao onoga dana kada su je sagradili.

Trebaš znati, junače moj, da sam puno, puno godina, prije nego sam uopće upoznala tvoga tatu, svoju najveću ljubav, kojega sam usput rečeno ,srela, pogodi gdje, upravo u džamiji, godinama čekala stipendiju za studij u islamskim zemljama, na koji nikada nisam otišla. Jednoj činjenici, ipak, posebno sam se radovala: bližilo se otvorenje Zagrebačke džamije. Nakon mnogobrojnih problema i pravnih poteškoća sa tadašnjim jugoslavenskim vlastima polako se bližio taj trenutak koji je zauvijek obilježio moj voljeni grad. Iako sam još uvijek čekala obećanu stipendiju za studij arapskog jezika u jednoj od islamskih zemalja, poslušala sam savjet dragog efendije koji je u to vrijeme obavljao dužnost glavnog imama, a nakon nekoliko godina postao reis, da upišem studij u rodnom Zagrebu kako mi ne bi propala i ova studentska godina. Kasnije sam shvatila da je on već shvaćao situaciju i da mu je bilo jasno da ja tu stipendiju preko Islamskog Centra vjerojatno neću dobiti jer nisam za to bila „politički podobna“ niti mi je otac bio član džamijskog odbora kako bi me zaštitio i zauzeo se za mene. Ono prvo značilo je da previše direktno i iskreno govorim i o ružnim stvarima i nepravilnostima koje su se u to vrijeme događale u našoj, tada još uvijek maloj, vjerskoj zajednici. Najviše me boljela nepravda. I loši međuljudski odnosi. A toga je bilo napretek. Moj, još uvijek neiskusan i naivan mladi mozak, nije mogao shvatiti kako je moguće da u jednoj takvoj sredini, u kojoj se propovijeda i veliča islamski nauk i sve one humane i moralne vrednote koje iz njega proizlaze, nailazimo na licemjerne i lažljive ljude koji „tepih deru svakodnevno“, a iz njihovih usta izlaze laži i prijetvor, iz njihovih srca skrivena mržnja i jal... To je podijelilo i mladež čiji je interes za aktivnosti i druženja u Islamskom centru rastao iz dana u dan. I unatoč svim problemima, mi, u to vrijeme vrlo mladi ljudi, okupljali smo se svakodnevno, danima pripremajući svečani program za otvorenje „zagrebačke ljepotice“…

Na taj dan, u po bijela i vedra dana otvorio se takav pljusak sa neba da je potpuno okupao zemlju i sve ispod sebe. Džamija se činila još ljepša i sjajnija, a ljudi, onako mokri i kišom obliveni, sretniji, jer je kiša između ostaloga i rashladila vruć zrak i olakšala nastavak ceremonije. Zbog nečega što nisam tada mogla pojmiti, ali sam nekako predosjećala, ljudi su bili tužni i sjetni. Duboko sam tada vjerovala da nam je On poslao svoju milost i zaštitu i blagoslov na sve ono što smo toga dana učinili. Shvatila sam pljusak i kišu kao dobar išaret.
Nitko od nas nije slutio da će, nekoliko godina kasnije, kroz ovo blagoslovljeno mjesto prolaziti tisuće i tisuće izbjeglih i unesrećenih ljudi, bježeći iz svojih ratom zahvaćenih domova i gradova, tražeći utjehu i spas... Sine moj, sve što im je tada trebalo našli su baš ovdje, na ovom velebnom mjestu koje je uvijek imalo ljubavi za svakoga od njih.

Svečana atmosfera zbog novootvorene Zagrebačke džamije trajala je tjednima. Ja sam jedva čekala, da na kraju dana, nakon dnevnih fakultetskih obaveza i predavanja, navratim na barem jedan namaz i susretnem drage ljude, sada prve džematlije novootvorene „ljepotice“. Najviše me zanimala tribina četvrtkom i njeni novi predavači koji su dolazili iz svih dijelova države, a tribina je zbog toga postajala sve popularnija. Dvorana se punila mladim ljudima kojima se otvarao jedan novi svijet. Zatim bi redovito navraćali u noovootvoreni džamijski restoran popiti sok ili kahvu, naručiti u to vrijeme rijetku „novinu“ , poneku tufahiju ili hurmašicu. I, naravno, uživati u ćevapima Džemat se družio s radošću, često bismo zapjevali, smijali se, čavrljali… Zbog mnogobrojnih posjetitelja koji su pristizali iz svih dijelova Jugoslavije, džamijski odbor u suradnji sa nama studentima organizirao je svakodnevna dežurstva koja su trajala još mjesecima nakon svečanog otvorenja. Svatko od nas studenata ponudio se za jedan dan u tjednu za koji smo se obavezali da ćemo dolaziti u džamiju, prodavati knjige na džamijskom štandu i objašnjavati posjetiteljima osnove islama i propise vjere
Od moje stipendije za studij arapskoj jezika i dalje ništa…
Ah, sine moj, što bih dala da se mogu vratiti u to vrijeme nevine mladosti, osjetiti ljepotu odrastanja i vjere, susresti one koje sam voljela u Njegovo ime!“

Šejh je pozove upravo tamo gdje je ona poželjela, vrativši je u njezinu bezbrižnu mladost.
Dok je ona gledala u njegove duboke, tamne oči, ukaza joj se čitav dotadašnji život. I oni koje je u njemu susrela. I događaji koji su tome uslijedili. I obuze je veliki strah zbog onoga što je poželjela, strah od ponovnih susreta i proživljavanja prošlosti. A onda odjednom shvati i reče samoj sebi:“Pa čega se bojim?! Sve će se to samo malo „odvrtiti“ kako bih se ponovno susrela sa prošlošću; ali ovoga puta, pokazat će mi se sve kristalno jasno. Savršeno jasno…!“

„Evo, stigli smo, „pogledaj se“- reče joj šejh. Pokušaj ponovo doživjeti situacije, i razmisli bi li sve bilo jednostavnije da ti nisu ponudili tu inozemnu stipendiju za arapski jezik i tako te odvukli od osobnih ciljeva i uspjeha. Sve te to snažno privlačilo; islam kao duhovni put i način života; zamišljala si sebe kao osobu koja doprinosi radu i napredovanju islamske zajednice; iznad prosjeka si „upijala“ vjerski nauk, tvoj mladi um bio je otvoren i željan vjerskoga znanja, svemu tomu postala si strašno predana. Imala si jasno zadani cilj. I u školi si bila nadprosječna; pogledaj se kako voliš učiti i upijati znanja zbog čega si srednju školu završila pola godine ranije, kako bi se spremila za studij u Kuvajtu. Ali nisi otišla odmah te jeseni. Ni sljedeće. A čekanje te „ubijalo“… Dok si čekala htjela si se nečime zaokupiti pa si najmlađe mališane kroz igru poučavala islamskom vjeronauku, a jedno vrijeme si i vodila džamijski zbor koji je pripremao mevludske programe.

Pogledala je oko sebe zabezeknuto. Sve je vidjela baš onako kako je bilo, gledala je u sebe poput odraza u zrcalu, slušala je dobro joj poznate mile zvuke ilahije „Dobro nam došo'“ i ponovno čula milozvučne glasove s kojima je tako voljela pjevati („učiti“) ilahije.

„Mislila si da se sve može postići osobnim naporom, samokontrolom i redovitim odlascima u džamiju. Tamo, pod utjecajem vjerskih autoriteta, učila si se ispravnosti i vjerskoj dosljednosti. Džamija je za tebe uvijek bila „centar svijeta“. Tamo si susrela i mnoge divne ljude koji su oblikovali tvoj duhovni i emocionalni razvoj, koji su tako snažno u to vrijeme utjecali na tvoja razmišljanja, stavove i ponašanja da ih se i danas često sjetiš i rado im proučiš fatihu. Ali bilo je i onih drugih, čije namjere nisu bile iskrene, koji su tamo dolazili iz kojekakvih interesa; njihovom licemjerstvu i prijetvornosti nije bilo kraja…“
„Da“- iznenađeno odgovori Samila-„A onda sam s vremenom shvatila da nešto nedostaje. A to je životna punina koju sam s vremenom upoznala uviđajući da je sve ono o čemu sam voljela čitati u knjigama sam život opisao ljepše, zornije i punije.. I bolnije. I da se životu treba prepustiti. Neke ljude sam i zamrzila; toliko su mi postali iritantni jer sam shvatila da su loše osobe. “

Ipak joj se sve ovo učini tako davno i daleko, poput blijede svjetlosti koja je polako iščezavala pred njenim očima, uz blage zvuke nekakve sjetne glazbe i učenja Kur' ana…

„Morat ćeš me slušati, to je moj uvjet“-nastavio je čovjek. „I da me nikome ne spominješ“.
„Baš nikome?“-iznenađeno će Samila. „A mužu, nemam potrebu od njega nešto skrivati! Suprug i ja imamo potpuno iskren odnos“
On još nije spreman. Saznat će kad za to dođe vrijeme.- reče s blagim osmijehom.“

Povratak u prošlost, slike i sjećanja potaknuli su i poznatu bol u grudima koju nije osjećala godinama. Jedino čega se nije željela sjećati bila je baš ta bol. Potisnula ju je toliko duboko, duboko, u jedan prastari i daleki zakutak svoje duše i čuvala je tamo godinama. To sjećanje možda je bilo ključ svega, odgovor ili olakšanje na ono što sebi nikako nije mogla objasniti, a odgovori su joj tako bili potrebni. To sjećanje oživjelo je sada i ovdje, tako odjednom i iznenada, iako je uvijek mislila da nikada više neće tražiti odgovore.

„Odvest ću te u vrijeme tvoje prve ljubavi-reče joj šejh. Ne boj se, sa mnom si sigurna.“

Ugledala je momka koji ju je zaprosio i kome se „isprva obećala“ a želio je lakši i sigurniji život za njih, pa je odlučio migrirati u Kanadu, gdje se nadao ispunjenu svoga sna. Ali to nije bio i njen san. Slušala je sebe kako mu govori da je slobodan i da će i ona slijediti svoje životne ciljeve, i tek kad ih ostvari može razmišljati o zajedničkom životu. Vidjela je kako ga je toga dana, izgovorivši mu sve to, strašno ražalostila, i shvatila je tada da ju je on iskreno volio. U tom trenutku pitala se, što možemo znati sa nepunih osamnaest, u što uopće možemo biti sigurni? Vidjela je kako se pred njom otvarao čitav jedan svijet prepun novih mogućnosti i nepropuštenih prilika. Shvatila je i to da se toga dana vjerojatno „ogriješila“ o dobroga mladića jer godinama nije mogla biti istinski sretna. Osjećaj je bio stvaran ali je sada shvaćala da je u tom trenutku ipak dobro postupila. Momak je bio divan, ali za nju nije bio „onaj pravi“.
Vidjela je kako joj njegova pisma stižu mjesecima, a ona se i dalje nadala odlasku na studij u islamske zemlje…

„Što je ljubav, što je sreća?- upita je šejh.

I ona ugleda njega, onoga koji joj se pojavio iznenada, a srce joj uznemireno zakuca. Sa strahom i nevjericom odgovori čovjeku:

„ Ne mogu se tamo vratiti, još uvijek nisam razjasnila mnoga pitanja vezana uz taj dio moga života, I sad, kad o tome razmišljam, još uvijek me pomalo boli.“

„Zašto?“- upita je šejh.

„ Obmanuo me, ostavio, razočarao. Od tada je u mome životu sve krenulo nizbrdo. Tog bola i te patnje nisam se mogla osloboditi godinama. Točnije, dobrih deset godina.“

„Vjerujem ti. Postoji razlog zašto se bojiš suočiti sa tim dijelom svoje prošlosti. Nego, kako se sada osjećaš zbog svega toga?“

„Opraštam mu i želim mu sve najbolje.“

„ Što te onda u vezi svega toga i dalje zbunjuje?“

Samila postiđeno ušuti, a onda mu ipak odgovori: „Pomislila sam da mi možda možeš dati neke odgovore.“

„Pitaj me onda, “

„Počelo je bezazleno i naivno, ja sam se zaljubila „do ušiju“, a i on, tako je barem govorio. I zaprosio me čak. Bio je dosta mlađi od mene, pa su mnogi mislili da sam ja njega zavela. Ali nije bilo tako. Vješto je iskoristio moju zaljubljenost i naivnost i obećao mi da će me „poučiti sufizmu“, odnosno da će biti moj šejh. Nakon dosta vremena shvatila sam da je to bila jedna velika manipulacija.“

„I sad se bojiš da ja nisam stvaran, da ne govorim istinu i da te obmanjujem poput njega.“ Povrijedio te , nanio ti je bol. Ja ću ti pomoći da ga iscijeliš! Obmanuo te. Možda ipak nije bilo baš sve lažno?! Znam da još uvijek nisi spremna da to spoznaš do kraja.“

„Tko si, dobri čovječe“. upita ga Samila problijedivši.

„Ja sam onaj koj ne nagovara na nešto nečasno, to je moje obećanje tebi. Ljubav koju pružam osjećaju samo odabrani. Nikad prije ništa slično nisi spoznala! Nemoj samo reći da te ne zanima, ili?..“

-„Kako ćeš to učiniti?!...“

Dok se budila iz prekrasnoga sna iz kojega se nije željela još dugo probuditi, začula je hadisi-kudsi koji je često citirala: „Bijah skriveno blago, poželjeh da bude saznat' pa stvorih svijet“.

Cijelo jutro hodala je s osjećajem nekakvoga blaženstva pomiješanog s euforijom, veseljem i radošću. Ponovno se osjećala poput bezbrižne djevojčice kojoj se cijeli svijet prikazao u svoj svojoj istinskoj ljepoti i sreći. Lice joj je sjalo, često je pjevušila toga dana, a tu i tamo bi se povremeno nasmijala muževom začuđenom izrazu lica kada bi pokušao odgonetnuti zbog čega je takva skoro cijeli dan. Ona mu se samo zagonetno smiješila, pomalo izazovno, pomalo nestašno, tiho se hihotala poput djevojke koja razmišlja o prvom ljubavnom iskustvu koje još uvijek nije upoznala, za koji jedva čeka da joj se dogodi. A muž, kao da je osjetio da bi to mogao biti „onaj povoljan trenutak“, a „takvi trenuci“ se ne propuštaju, blago joj se primakne, zagrli i poljubi njezine usne koje su sada spremno uzvraćale na njegove poljupce. I vrlo brzo, kako je to često bivalo, završili bi na sofi, ljubeći se i mazeći, dodirujući nježno, pa onda strasno, svoja tijela, koja su s godinama upoznali, udovoljavajući svakom njihovom djeliću…

















Adligat: Muzej srpske književnosti i sećanja

stella.blog.hr


"Da nema biblioteka, dehidrirali bi mnogi žedni znanja."
(Megan Joe Tetrick)
Četvrta soba Adligata uz moto "Srbija među knjigama"
pripada Muzeju srpske književnosti, a istovremeno je
i soba sjećanja.


"Kolekcija Srbije je središnja kolekcija Biblioteke. Trenutno se u njoj
nalazi više od 70.000 publikacija srpske etnografije, istorije,
umjetnosti, geografije i književnosti.


Tokom sakupljanja materijala posebno se obraća pažnja na
knjige sa autogramom autora i na knjige o Srbiji ili srpskih
autora štampane ili prevedene u inostranstvu (serbika).
U Biblioteci se formira posebno odeljenje srpske dijaspore,
koje u svom fondu već ima oko 5.000 bibliografskih jedinica."


"Muzej predstavlja srpsko izdavaštvo, štampu i pisanu riječ, kako
u Srbiji, tako i u inostranstvu (serbiku)." Prva srpska Biblija, petoknižje.


U radnom stolu Marka Leka Knjiga o Zmaju, Lazar Kostić, Sombor 1902.


"Imamo "Knjigu o Zmaju" Laze Kostića sa potpisom, značajnu književnu
kritiku zbog koje Jova Jovanović Zmaj i Laza nisu govorili veoma dugo.
Kostić je smatrao da mnogo Zmajevih pesama nije kvalitetno, što je
izazvalo veliki književni skandal. Sama knjiga je veoma retka a Lazin
potpis još ređi"


Potpis Branislava Nušića


Prvo kinesko izdanje knjige Ive Andrića



Pravi adligat, knjiga iz 16. stoljeća koja sadrži nekoliko različitih knjiga.


Original rukopis pesme Tina Ujevića ćirilicom pisan


Među eksponatima se lijepo ugnjezdila i pisaća mašina
književnika Gvida Tartalje


"Posebno vrednu kolekciju čine udžbenici štampani za Srbe u Bizerti u
Tunisu, 1918, kada su naši vojnici povučeni sa Krfa.Ti udžbenici bili su
namenjeni mladićima koji zbog rata nisu išli u školu i tamo su je završavali.
To su izuzetno retke knjige, zakonom zaštićene kao kulturno dobro."


Gusle koje je napravio od priručnog materijala vojnik u bici
za Jedrene, s fotografijom autora.


Originalni orman kraljice Natalije Obrenović


Prvi radio u Jugoslaviji i štap kralja Milana Obrenovića



Epska fotografija nasmijane Drage Mašin i kralja Aleksandra
koji su se slikali sa oficirima, svojim ubicama, šest mjeseci prije
atentata.


Kralj Milan i kraljica Natalija u narodnoj nošnji oko 1870.


Legat Mirjane i Pavla Vuisića sa originalnim prvim testametnom
velikog glumca. Nakon što je preminuo, objavljene su njegove
Pesme sa života.


Sutra nastavljamo šetnju kroz Adligat.

03

uto

04/18

NOVO: MIdhat Ajanović Ajan "Film i strip" (Matica hrvatska Bizovac, 2018.)

knjigoljub.blog.hr




MIDHAT AJANOVIĆ AJAN
'Film i strip'
eseji
Nakladnik: Matica hrvatska Bizovac
03/2018.
272 str., meki uvez s klapnama
Cijena: 120.00 kn

Riječ izdavača

Nema nikakve sumnje da će, u već odavno plodnome stvaralaštvu Midhata Ajanovića, ovaj teoretski rad "Film i strip" zauzimati posebno mjesto. Jer ovo je, kao što nam već podnaslov navodi, zbirka eseja o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma. I to kakvih!
Ajanović je u knjizi "Film i strip" kroz jedanaest završnih varijanti eseja, koji su nastajali u razdoblju od petnaestak godina, precizno apostrofirao ravnopravnost triju navedenih umjetničkih vrsta – ali i ne samo njih, upravo zbog činjenice da je u kulturnome miljeu dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća nemoguće razlučiti granice između raznih umjetnosti, društva i utjecaja. Nemoguće sasvim sigurno zato što prave granice zapravo i ne postoje. Zbog toga je sasvim jasno da se i u pojedinačnim esejima što su početno određeni stripom, filmom, animacijom ili pak književnošću, vrlo brzo uspostavljaju međusobne veze, konotacije se šire na likovne umjetnosti, povijesno i društveno zaleđe itd.
Složena mreža stvaralačkih impulsa koju opažamo u ovim esejima navodi na pomisao da je Midhat Ajanović precizno uronio u veći broj segmenata kulturne povijesti posljednjih stotinjak godina, a s obzirom na geografski raspon područja obuhvaćenih u tim stranicama kao da je oblikovao i svojevrsni umjetnički zemljovid, pravu kartu kreativnih dosega izrazite važnosti.


"Film i Strip" Midhata Ajanovića nije djelo koje se čita na dah, već se čini da se svaki pojedinačni esej treba pažljivo elaborirati u recepciji. Ravnomjernost je kvalitete eseja zavidna, a širina pristupa znatna. Zadivljujuća je, ali ni u jednome trenutku i nametljiva, količina znanja kojom raspolaže autor, znanja koje se interpretira u visokim vrijednostima i snažnome stvaralačkom stavu. Nemoguće bi bilo razvrstati eseje po važnosti, jer u sukusu knjige stvaraju ravnopravne djeliće zamalo potpune slike veza i raznovrsnosti stripa, filma i animacije.
Tomislav Čegir, iz pogovora knjige

Midhat Ajanović Ajan je pisac, profesor filma, filmski autor i karikaturist, rođen u Sarajevu 1959. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom.
Predaje estetiku filma i animacije pri Sveučilistu West u Trollhättanu. Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika – sedam romana te više djela iz povijesti i teorije animiranoga filma.
Za svoj rad nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama diljem svijeta. Između ostaloga, dobio je i posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koju dodjeljuje zagrebački Animafest.
2010. godine na Međunarodnom sajmu knjige u Göteborgu za roman "Portret nacrtan ugljenom i kišom" dobiva Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla.

Izvor : Moderna Vremena Info


Adligat: Latinska Amerika

stella.blog.hr


"U dobroj knjizi najbolje je između redova"
(Švedska izreka)


Adligat nam ima još mnogo toga za pokazati. Tajnim prolazom
dolazi se i u sobu Latinske Amerike. Ovdje se nalazi kolekcija
knjiga i eksponata iz Amazonije, originalna maska iz Amazonije
sa zubima pirane i mačeta sa glavom pirane.




Lijepo je vidjeti prvo izdanje knjige Pabla Nerude.


Potpis Gabriel García Márquez-a


Prijestolje poglavice

Idemo dalje, novi tajni prolaz odvest će nas u četvrtu sobu.
Sutra nastavljamo šetnju kroz Adligat.

02

pon

04/18

Chiaroscuro, mea culpa

mcmlx.blog.hr


I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost.
I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi večer i bi jutro, dan prvi.
(Mojsije;1,3-5)



Zar nije bolje upaliti malu svijeću nego proklinjati tamu?

Novalis se u “Himnama noći” pita zar ne nosi boje noći sve ono što nas oduševljava?
Fenomen noći je višeslojan; to je svijet spavanja, sanjanja i prekoračenja granica.
Sumrak je uvod u jedan sasvim drugi svijet, magičan i inspirativan mnogim umjetnicima.
U slici i u riječi.
U sferi noći su moguće deklinacije od uređenog svijeta racionalnosti. Zagovornici svjetla razuma nisu raspolagali instrumentarijem za istraživanjem noćnog ili su se plašili da ne zalutaju u labirintima mraka.
Trogloditi si ni danas ne mogu predočiti svijet drugačiji od onog u kojem obitavaju.

A sumrak?

Tu Noć se sastaje s Danom,
tu se i pozdravljaju preko praga zajedno kročeć'
Velikog, mjednog. Jer jedno unutra će zaći kad drugo
izlazi van, i nikad ne borave skupa u domu.
Pisaše nekoć Heziod u Teogoniji.

U Noći prestaju vrijediti pravila svakodnevice, u doticaju s beskrajnim teško opisivim osjećajima.

Vizionarsku i traumatičnu sliku Noći nudio je i Georg Trakl za kojeg Ona simbolizira melankoliju, bojazan, otuđenje izolaciju i rastakanje identiteta – sve one motive tematizirane u riječi i slici ekspresionista.

Gledajući Goyino Spavanje razuma pitam se da li su umjetnici svjesno nalikovali psihoterapeutima.

Sigurnosno pitanje: Ako nije noć onda je ... ?
Posvećeno svim knjigama čitanim uz Svijeću.
Image and video hosting by TinyPic
(Wallpapersfan)

Adligat: Tibetanske i druge priče

stella.blog.hr


Kao što sam obećala, nastavljamo priče iz Adligata. Čeka vas
šest nastavaka. Jer kao što reče Groucho Marx:
"Pored psa, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj, ali pas se ne da čitati."


Tajnim prolazom ušli smo u drugu prostoriju Adligata,
sobu azijske književnosti, umjetnosti i putovanja.



Faciniraju kamene knjige, s koricama od mramora, molitvenici
s Tibeta. Kad se čitaju, ne jede se niti pije, 24 ili 28 sati!



Tri dame su lutke za indonežansko lutkarsko kazalište
koje nikad nisu igrale, inače bi, po predanju, ovdje oživjele...



Najlepši eksponat po meni je knjiga od svile, Sun Cu: "Umijeće
ratovanja", knjiga koju bi trebao pročitati svatko tko želi izbjeći
sukobe u bilo kom aspektu života. Ova je pisana dvojezično,
na engleskom i kineskom jeziku, a dobio ju je Boris Tadić pri
posjeti Kini. Naravno, mi je nećemo čitati na svili...


Slika na svili iz Kine, razigrani konji...


Kuran iz Azerbejdžana

Sutra nastavljamo šetnju kroz Adligat.

01

ned

04/18

Pučke izreke na slovo "L"

nediljkonedic.blog.hr

- Lonac ide na vodu dok se ne razbije!

- Lako je žabu u vodu naćerat'!

- Lakome su oči pri pogači!

- Leg'o na trbu' pa izmišlja!

- Lovac da uvijek ulovi zvao bi se nosač!

- Lakše ju je priskočit' već zaobić'!

- Ljubav je puna jeda i mjeda!

- Lupaš k'o Maksim po diviziji!

- Lako je ćelava ošišat'!

Mudroslovac

31

sub

03/18

Bartol Kašić i Požega/Valpovo - preporuka za biskupijsko središte!

segrtskizapisi.blog.hr


FOTO: Bartol Kašić i Valpovo

Povijest kršćanstva na prostoru sjeveroistočne Slavonije možemo pratiti od srednjega vijeka. Trenutačno dovoljno cjelovitu povijesnu interpretaciju razvoja kršćanstva možemo povezati s miholjačkom crkvom (današnji slavonski grad Donji Miholjac) koja se spominje u 11. stoljeću. „Zahvaljujući ugarskom palatinu Radonu, imamo podatke vezane uz područje Valpovštine, tj. njezinog zapadnijeg dijela Miholjštine. Konkretnije, podaci se temelje na darovnici kojom je Pečuškoj biskupiji za neke usluge darovao crkvu podignutu u čast svetom Mihaelu arkanđelu koja se nalazila kod rijeke Drave na području današnjeg Donjeg Miholjca. To se zbilo 1057. godine. Na temelju dosad poznatih saznanja možemo zaključiti da je potonja crkva starija od ostalih bogomolja na području današnje Slavonije. Zanimljivo je još spomenuti da je u srednjem vijeku uz Karašicu bila još jedna crkva posvećena svetom Mihaelu. Nalazila se u naselju Szentmihály, ime koje su nosila i naselja na prostoru današnjeg Donjeg Miholjca. Postoji naznaka da je to naselje formirano u 8. stoljeću i da je prema dostupnim arheološkim izvorima nastavilo egzistirati kroz sljedeća stoljeća.“

Uz župu koja je prethodnik današnje miholjačke župe tijekom prve polovice 14. stoljeća spominju se i mnoge druge župe poput Beničanci, Ivanovci, Križevci (kod današnjeg naselja Brođanci), drugi Križevci (kod današnjeg naselja Satnica), Kuzminci (kod današnjeg naselja Ladimirevci), Marijanci, Marjančaci, Podgajci Podravski, Samostan svetog Jurja (kod današnjeg naselja Sveti Đurađ), Šag i Valpovo. „Među spomenutim župama, kako će pokazati sljedeća stoljeća, istaknut će se središte Valpovo koje je najvjerojatnije nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća. Ime dolazi od staronjemačke riječi Walpoto koja je označavala upravitelja i/ili blagajnika vlastelinstva. Ive Mažuran napominje u monografiji Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti bez osvrta na povijesne izvore ili literaturu da je možda u prvim desetljećima 14. stoljeća podignuta i župna crkva. To je po svemu sudeći interpretacija na zdravim temeljima jer možemo pretpostaviti da je morala postojati neka crkva u središtu župe 1330-ih godina, kao i u svim ostalim središtima župa.“ Jačanje važnosti Valpova kao vjerskog i crkvenog središta nastavlja se stotinjak godina nakon provedenog popisivanja (crkvene vizitacije) današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom 15. stoljeća Valpovom i valpovačkim posjedom koje se postupno iz desetljeća u desetljeće širilo diljem međuriječja Drave, Karašice i Vučice gospodarili su muški, ali i ženski članovi obitelji Morović. To možemo uočiti nakon što je „ubrzo nakon uvođenja u posjed Ladislav umro pa su majka Uršula i supruga Barbara došle na čelo valpovačkog posjeda. Proučavajući literaturu, možemo uočiti da su se za razliku od muških članova obitelji više orijentirale prema kulturi i vjeri iako je Uršula odigrala veliku ulogu u gradnji utvrde, kao i u prikupljanju novca dok je ban Ivan bio u zatočeništvu. Tako je biskup Andrija iz Pečuha na osnovi njihove želje dao povlasticu krajem lipnja 1453. godine da se u kapelici sv. Ladislava u utvrdi Valpovo mogu održavati svi vjerski obredi osim krštenja. Takva je molba u potpunosti razumljiva i nastavak je razvoja vjerskog života ako uzmemo u obzir da ju je počeo graditi Ivan Morović sa suprugom Uršulom, a onda ju je završio Ladislav s majkom Uršulom. Cilj je bio dobiti obiteljsku kapelu po uzoru na druge utvrde diljem srednjovjekovne Slavonije. Ta će kapelica, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, mijenjati zaštitnike, ali i ulogu i značaj za vjerski život utvrde, gospodara, pa i stanovnika Valpova i okolice. U vrijeme dobivanja povlastice za kapelicu župna crkva bila je posvećena sv. Mariji Magdaleni u Valpovu, odnosno godine 1470. u trgovištu Valpovo, a od vremena osmanske vlasti pa do dana današnjeg to je područje poznatije pod nazivom Staro Valpovo (prostor sjeveroistočno-istočno od današnjeg grada Belišća). U osnovi, spomenuta povlastica nije utjecala na svakodnevno djelovanje župnika navedene župne crkve.“

Nakon nekoliko stoljeća homogenosti naroda u Rimokatoličkoj Crkvi dolaskom osmanske vlasti na prostor Valpovštine i Miholjštine tijekom prve polovice 16. stoljeća pojavljuju se stanovnici koji se izjašnjavaju i kao muslimani, ali i kao kalvini i luterani. „Iako je u osnovi osmanska vlast dolaskom na određeno područje provodila proces naseljavanja islamskog stanovništva u središta nahija i kadiluka, na prostoru današnje dvadesetprvostoljetne Valpovštine i Miholjštine to nije slučaj. Osim Moslavine i Valpova u ostalim središtima ili većim naseljima poput Petrovaca sa 72 kućedomaćina, varoši Svetog Đurđa sa 75 kućedomaćina, varoši Koške s 26 kućedomaćina, Velikih Marjanaca (današnji Marijanci) s 41 kućedomaćinom prvenstveno su živjeli kršćani, tj. katolici i kalvini. Uz navedena naselja kršćansko je stanovništvo, koje je u biti bilo većinsko, nastavljalo obitavati u okolnim naseljima od nekoliko kuća pa do maksimalno 10 do 20 kuća. Neka su od takvih sela bili Brođanci, Satnica, Beničanci, Harkanovci, Tiborjanci, Veliškovci, Kunišinci itd. Iščitavajući priloge vizitatora Bartola Kašića, Petra Masarecchija, Petra Nikolića i Tome Ivkovića, možemo uočiti da su u naseljima sličnima navedenim bila središta katoličkih župa, u prvom redu radi sigurnosti o kojoj progovara Bartol Kašić. Osmanska vlast zbog činjenice da su glavni neprijatelji bili katoličke zemlje pod patronatom Habsburgovaca nije baš naklono gledala prema katolicima za razliku od odnosa prema kalvinima. Iz tog su razloga katolici svoja središta stacionirali u manjim i »perifernijim« naseljima izvan glavnih gospodarskih i političkih putova. Neka od središta župa bili su Kuzminci s crkvom svetog Kuzme i Damjana kod današnjih Ladimirevaca, Križevci s crkvom Svetog Križa kod današnjih Brođanaca, Viljevo, Čađavica, Koška i nekoliko puta spomenuti Karaš s crkvom svetog Nikole. Unatoč teškim uvjetima za razvoj vjerskog života katolici današnje Valpovštine po svemu sudeći zadovoljili su Kašićeve kriterije o dobrim katolicima pa je Svetoj stolici predlagao Valpovo ili Požegu za novu biskupiju u srednjoj Slavoniji.“ ( M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

30

pet

03/18

Monika Herceg i Luiza Bouharaoua dobitnice su nagrada 'Na vrh jezika' i 'Prozak' za 2017.

knjigoljub.blog.hr




Nagradu "Prozak" za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina starosti za godinu 2017. dobila je Luiza Bouharaoua, a nagradu "Na vrh jezika" za najbolji rukopis zbirke poezije, autora/ica do 35 godina starosti dobila je Monika Herceg.

Nagrada "Prozak" se sastoji od objave zbirke priča ili romana sa svim pripadnim autorskim pravima, Prozak/Na vrh jezika prstena i diplome. Nagrada "Na vrh jezika" se sastoji od objave zbirke poezije, Prozak/Na vrh jezika prstena i diplome.

Više o laureatkinjama ovdje



Adligat

stella.blog.hr


I ode "Izletnik" u Adligat. Možemo trolejbusom 41, od početne stanice
pored Narodnog pozorišta.


...pa u daljini vidimo GAB i Hram Sv. Save


Prolazimo VMA



i stajemo u Paunovoj kod okretnice tramvaja, pa desno ulicom
Josipa Slavenskog kroz stidljivo proljeće



....do adrese Josipa Slavenskog 19a.



Na tabli piše:
Udruženje Adligat
Biblioteka Lazić (od 1882)
Muzej srpske književnosti
Muzej knjige i putovanja
Beograd


A sada, ulazimo u čarobni svijet koji prevazilazi sva naša očekivanja.
Zaljubljenik u svoj posao, Aleksandra će nas opčiniti svojm pričom
pa ćemo je pratiti i slušati pažljivo.


"Adligat = nevladino, neprofitno Udruženje građana, koje se bavi
unapređenjem srpske kulture, umetnosti i međunarodne saradnje.
Naziv Udruženja Adligat potiče od stručnog bibliotečkog termina
koji označava više raznolikih knjiga povezanih u jedne korice.
Taj naziv je za nas simbol povezanosti ne samo više knjiga u
jednim koricama, već više generacija, kultura, zemalja i naroda
pod jednim krovom, u jednoj instituciji."


Samo ću vam zagolicati maštu knjigama na koži iz Afrike, a onda
ćemo prošetati cijelim muzejom.

Nastavit će se...

Ručko-večera i CKP :)))

luki2.blog.hr

Prije putni post :)))) Današnji kasni ručak ili rana večera - kako želite:





1. Pohani karfiol. S obzirom da je zeleni četvrtak, nema mesa....

2. I fini kolačići, kupljeni - putuju za Split....Lukasu.....

Nekoliko riječi i o radionici kreativnog pisanja, koja se održava jednom mjesečno u CKP-u (Centru za kulturu pisanja)....Danas je bio taj dan - pisanja, čitanja, razmjene misli s drugima o pisanju....Još jedna jako draga blogerica,Razmišljanja jedne žene, osudila bih se reći sada već i prijateljica, također je na radionici, što me neizmjerno veseli!!!! Jako je zanimljivo, kroz mnoge vježbe i na kraju glasno čitanje uradaka, na koje dobijate komentare ostalih polaznika, brusite vještinu pisanja...Vidite da li ste na dobrom tragu....Jako mi odgovara, samo šteta što je radionica samo jednom mjesečno...Voljela bih da je puno, puno češće...Recimo, jednom tjedno....No, tko bi sve to stigao, molit ću?! A Goldie bi bila konsternirana.....Bilo bi: "Ja sam iznenadjena. I uvredjena:" :)))) Ljutila bi se jako...:(((((
Toliko od mene za sada. Sve najljepše za Uskrs i uskršnje blagdane; provedite ih u društvu svojih najbližih i uživajte!!!!! Vole vas L+B+G

Ps:Ljudi, ja još nisam spakirana! :(((( Dobro, putujem tek navečer, vlakom, ali ipak - vrijeme curi...:(((( Toliko toga još treba odraditi; pa doći kući, pa spakirati sebe i Goldie ..---Ahhh...))))...Pusa, L+B+G

29

čet

03/18

Zagonetni aforizmi (23) - BORIS NAZANSKY

nediljkonedic.blog.hr

- Cijenim ljude kojima je ispod časti živjeti iznad mogućnosti!

- Dobro mu je zapaprio, a poslije se vadio da je sve bila samo neslana šala!

- Ne zaostajemo mi za razvijenim svijetom: sve je manje zbrinutih, a sve više zabrinutih!

- Vječna ljubav najkraće traje!

- Zaljubljivanje je stvar hormona. Ljubav je stvar razuma!

- Enigmatika je najjače oružje za razbijanje – dosade!

- Mozak više niti u kulinarstvu ništa ne vrijedi – prekaloričan je!

- Muškarac je ženi ono što ona iz njega izvuče!

- Nova ljubav – dvije nove patnje!

- Muškarac jednakom strašću MISLI da je pametan kao što žena ZNA da je lijepa!

- Ljubav je bojno polje na kojemu oba suparnika prolaze isto – srca pobjeđuju, razum kapitulira!

- Muškarac koji ima ženu ranjiv je, ali barem mu ima tko nježno staviti zavoj na ranu!

Aforist

28

sri

03/18

Ožiljci života

luki2.blog.hr

Sinoć u 19 sati, Dvorana Novinarskog doma; V.B.Z i promocija knjige Veljka Đorđeviča "Ožiljci života"

"Život je kretanje, a kretanje je i zdravlje. Stati znači prestati živjeti." Takav osjećaj ponekad imam i ja - da ako stanem - nema dalje...Gotovo!

Pa autor nastavlja: "Ovo je knjiga o mojim svitanjima, o svitanjima osoba koje sam poznavao ili o kojima sam samo maštao, a koje su živjele svoje živote s raznim ožiljcima na duši. Zašto baš svitanje? Svitanje, kad se čovjek nađe sam sa sobom, kad nakon neprospavane noći razmišlja što bi sa sobom učinio i što je uopće u životu bitno, odakle dolazi i kamo je krenuo.
Kako nakon neuspjeha, patnje i boli pronaći smisao i nastaviti živjeti? Nitko od nas ne kreće se u životu pravocrtno jer život je pun uspona i padova. Kako bi smo uživali kad se ne bismo ponovno uzdizali?"

Psihijatar Veljko Đorđević, uz svog nakladnika V.B.Z predstavio je svoju novu knjigu "Ožiljci života", jednu vrstu autobiografije i fikcije, sastavljene od malih priča koje tvore jednu cjelinu.

Autor je pričao kako se oduvijek divio redateljima, i glumcima....Dio njihove vještine (govor, slušanje, izražajnost, uvjerljivost, biti dobar s riječima) sigurno je morao usvojiti u svojoj struci, a njegova kćerka je krenula također putem umjetnosti - postala je glumica....Natalija Đorđević je, uz Đorđa Kukuljicu, čitala ulomke iz tatine knjige. (Kad Ti se poklope kockice mozaika...:)))
Ovom knjigom Veljko Đorđević je, što su istaknuli i govornici na predstavljanju, pokazao kako spojiti znanost i umjetnost. San mnogih...



Evo malo fotografija:









Đorđe Kukuljica i Natalija Đorđević





Moj potpisani primjerak....

Idem čitati,jer je najljepše dočekati zoru uz dobru knjigu....

Pusa, vole vas L+B+G

26

pon

03/18

Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

zlatne-zbice.blog.hr

Na ime Maja Hrgović naišao sam u knjizi „Dnevnik jednog nomada“ Bekima Sejranovića“ o kojoj sam pisao ovdje na blogu. Ne mogu se sjetiti što je Sejranovć napisao o toj autorici, odnosno o njenim knjigama, ali morao je postojati razlog da to ime i prezime upišem u bilješke u mobitelu. Nakon više tjedana otvaram taj podsjetnik i gledam u ime koje mi ništa ne govori. Tek kad vidim da su kraj njega zapisana imena još nekih pisaca, sjetim se da je to zapravo Sejranovićeva književna preporuka. U subotnjoj, jutarnjoj gužvi molim knjižničarku da mi provjeri ima li u knjižnici naslova od spomenute autorice i ako ih ima da ih pronađe, na što ona prvo upisuje ime u računalo, a potom odlazi među duge nizove polica, komentirajući kako na internetu mogu provjeriti sve naslove i pisce, kao i trenutnu dostupnost istih. Donosi mi dvije knjige, od kojih odabirem zbirku priča „Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo.“ Govorim kako je to prvijenac, pa ako mi se svidi stil čitat ću i druge naslove. Moje objašnjenje ne zanima previše knjižničarku koja mora opet ustati i vratiti drugu knjigu na policu, dok se iza mene stvara nestrpljiv red „čitateljskih povratnika i posuditelja.“ Možda je ovaj poduži uvod i nije bio neophodan, ali kako moji zapisi o knjigama nisu klasične književne kritike, više su osobne impresije, priče o knjigama, tako svaka dobra priča mora mati uvod.

Već nakon prvih nekoliko rečenica uviđam da je posuđivanje ove knjige bio pun pogodak. Književni jezik Maje Hrgović vrlo je precizan, jezgrovit, odriješit, pun originalnih i slikovitih jezičnih konstrukta. Autorica ispisuje kratke rečenice bez puno objašnjenja i stilskih dodataka, kao stvorene za formu kratke priče. (Ponekad poželim da sam u stanju i sam tako precizno pisati, a ne da su mi tekstovi k'o kićeni svatovi, a rečenice pretrpane pridjevima k'o božićno drvce) Prvi dio knjige naslovljen „Zima“ sastoji se od tri labavo povezane priče, čiji je glavni protagonist mlada djevojka, koja prolazi određene unutarnje emotivne epizode. Njen intimni svijet vrlo je senzibilan i krhak, dok se od onog vanjskog brani hladnoćom i distanciranošću. Vrlo je emotivna, ali istovremeno odlučna i hrabra, te kroz sivilom zastrtu, zagrebačku suburbiju gazi uglavnom sama. U pričama Maje Hrgović prepoznajem takozvanu stvarnosnu prozu čiji su junaci ljudi iz susjedstva, kakve većina čitatelja poznaje i kao takvi su im bliski. Labirint u kojem se odvija življenje likova iz prve tri „zimske“ priče trošne su kućice u blizini glavnog kolodvora, kraj kojih neprestano prolaze vlakovi, ali vrijeme kao da je stalo.

U prvom nešto kraćem zapisu naslovljenom „Zlatka“ autorica u prvom licu donosi priču o mladoj djevojci koja se upusti u vezu sa drugom ženom. To se možda i ne može nazvati vezom, jer traje samo jednu noć, ali evidentan je određeni emotivni angažman i prisnost, pa i ona tjelesna. Mlada književnica piše gotovo faktografski, bez pripovjedačkog dociranja ili moraliziranja. Njezina dva ženska lika nakon burnog noćnog provoda završavaju u krevetu i prepuštaju se tjelesnom užitku. Jutro donosi otriježnjenje i određenu dozu nelagode, ali ne i kajanje, dok vrlo znakovit kraj sugerira da avantura u koju su se upustile ne mora nužno biti kratkog vijeka.

Središnja priča „Mak na plućima“ proteže se na pedesetak stranica i može se čitati i kao kraća novela. Glavni lik mlada je žena koja u živi sama u trošnom podstanarskom stanu, punom vlage i melankolije. U njen život ulazi mladić Mak, koji je u početku samo cimer, ali kako vrijeme odmiče javlja se prisnost i likovi uspostavljaju emotivnu vezu punu uspona i padova. Autorica u priču vješto inkorporira druge epizodne likove, susjede i poznanike, koji dobro nadopunjuju socijalni kolorit kojim je priča obojana. U glavnom se liku može eventualno prepoznati autoričin alter ego, što dodaje na autentičnosti, iako ne mogu tvrditi da ima autobiografskih elemenata. Brojni su detalji koji ovu priču čine živom i životnom, a čitatelju nude mogućnost da se s njenim protagonistima identificira. Postoji čvrsta narativna linija, koja kronološki prati nekoliko mjeseci zajedničkog života, pri čemu par upoznajemo i suživljavamo s njima. Glavni narativni tok povremeno je prekinut kratkim flash backovima, ispisanim u kurzivu, u kojima ženski lik u ulozi djevojčice povlači paralele između nekadašnjih i sadašnjih obiteljskih odnosa i situacija. Te crtice vrlo su upečatljive, pomalo tugaljive, izazivaju kod čitaatelja empatiju, i izvrstan su začin cijeloj priči. Kraj donosi obrat, koji ne ostavlja mjesta za ravnodušnost, kao da poručuje kako je svaka ljudska individua jedinstvena i skriva neke tajne, te je potrebno više od jednog života kako bi je bliska osoba do kraja upoznala, razumjela i prihvatila.

Drugi dio knjige naslovljen „Ljeto“ donosi četiri kratke međusobno nepovezane priče, kojima je opet u glavnoj ulozi mlada žena. Uvjerljivo su prezentirane u prvom licu, što opet znatiželjnog čitatelja može navesti na pomisao (vjerojatno pogrešnu) da su autobiografske. Gotovo svaka sadržava obrat, do kojeg autorica čitatelja vješto vodi kroz zamršeni labirint muško-ženskih odnosa. Glavna junakinja strastvena je i privlačna mlada žena, koja u ljubavne veze stupa smjelo i sa dozom zdravog samopouzdanja. Nerijetko se prepušta tjelesnim užitcima, što je diskretno opisano rečenicama uz koje može stajati i pridjev erotske. Strast nije jedina komponenta emotivnih veza u koje likovi ovih priča ulaze. Autorica sve skupa smješta u jedan realan kontekst u kojem dolaze do izražaja i druge ljudske osobine, kao što su ljubomora ili zavist. Iz tog „ljetnog“ djela knjige po duljini i po ukupnom dojmu, izdvaja se priča „Ruka“ koja tematizira kakve reperkusije na međuodnos može imati činjenica da jedan od partnera doživi nezgodu, koja rezultira tjelesnim hendikepom. Tu Maja Hrgović opet plete zanimljivu priču, koja se do kraja odmota praktički tek u zadnjoj rečenici. Takav način pripovijedanja dojmljiv je i za ovog čitatelja pozivnica da iskustvo hvale vrijednog prvijenca, nadogradi čitanjem i drugih djela ove talentirane, mlade autorice. Dok napredujem prema njenom kraju, polako mi dolaze u sjećanja riječi Sejranovićeve preporuke. Pronalazim ih na internetu i ovdje prepisujem: „To je izuzetno dobro napisana knjiga, stilski i jezično besprijekorna u kojoj se opisuje život velegrada kroz izrazito naglašenu žensku dioptriju…“ Preostaje mi samo ovako posredno mu zahvaliti na preporuci, kao i Maji na inspirativnom književnom iskustvu.




Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se