novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

11

ned

02/18

VAGONI BEZ POGLEDA

lanterna-duse.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Sve manje čeznem za ulaskom u vlakove,
koji me odvode u beskraj
mojih sanjanih stanica,
a sve više želim sve stvarnosti.

Sve više želim koračati,
svojim stopama prolaziti kroz tunele
i svojim očima bez pogleda
kroz prozor vagona gledati rubove litica
i zapjenjene valove,
koji me dozivaju
kad vrelina dana postane nesnosna...

Sve manje želim zagrljaj tuge,
jer svaki vlak me uvijek odvede
do sastanka i do rastanka...

Da li itko može shvatiti
varljivost neispunjenih želja
i pokušati živjeti san
bez ijedne stvorene želje?

Sve su to putovanja
opterećena riječima obećanja,
a riječi mirišu na iluziju nepovrata,
sve manje želim tugu,
sve više zaborav,
a borba protiv baš tog zaborava,
glavni je neprijatelj
konstantne radosti.

10

sub

02/18

Philippa Gregory

crnasvjetlost.blog.hr

Philippa Gregory je britanska autorica povijesnih romana. Najpoznatija je po pisanju romana iz razdoblja dinastije Tudor. Njezino zanimanje za to razdoblje stvorilo je serijal predivnih knjiga i po kojima su snimljeni neki filmovi.

Zašto pišem ove retke? Naime, kako sam prije nekoliko godina postao strastveni čitač romana raznih tematika, u gradskoj knjižnici sam pukim slučajem naišao na njezine knjige. Ne znajući i poznavajući koliko je odličan autor i tko je zapravo ona, počeo sam posuđivati njezine knjige. I ostao sam zadivljen svim njezinim knjigama i romanima do kojih sam mogao doći tada.

Makar je prošlo nekoliko godina od kada sam ih pročitao, još su mi u živom sjećanju njezine knjige. I sa radošću i užitkom se sjećam njezinih knjiga. I predivnom radnjom koju je u svakoj knjizi razvila. Čitajući njezine romane, kao da sam bio prenesen u to razdoblje britanske povijesti. I sa svakim pročitanim romanom proživljavao sam taj dio britanske povijesti. Kao da i sam živim u tom razdoblju. I iz prve ruke doživljavam taj dio povijesti.

Sa svakom pročitanom stranicom, još sam više bio prikovani za knjigu i sa svakom pročitanom stranicom sve me je više vukla da dalje čitam tu knjigu, te da i ostale knjige i romane iz tog razdoblja pročitam. I tako sam kroz njezine knjige proživio jedno razdoblje britanske povijesti, koje mi je ostalo u predivnom sjećanju.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

šara

evezmajevska.blog.hr

bježi.
i ne zamišljaj zemlju
u urinu oko svoga struka.
nad trticom više nitko ne bdije.
klupko voštanih spoznaja te pobijedilo.

ono je
u afektu mjesečine
mantil.

The quick brown fox jumps over the lazy dog...

arianasubic.blog.hr

„Kako da nabacim dobru puzlu? Glava mi je prazna.“ Upitah se jučer i odmah sam se sjetila spisateljice Janet Frame koja je izdala autobiografiju An Angel at My Table 1984.
Nakon duljeg razdoblja hospitalizacije gdje je primila niz elektrošokova glava joj je bila prazna. Svako jutro bi tipkala jedno te istu rečenicu koja sadržava sva slova engleske abecede „The quick brown fox jumps over the lazy dog.“ (Brza smeđa lisica preskače lijenog psa.). Pretpostavljam da je to izgledalo nekako kao u horror filmu The Shining belj snimljen po noveli Stephen Kinga gdje je glavni lik tipkao rečenicu „All work and NO play makes Jack a dull boy.“ (Samo rad i nikakva igra čine Jacka dosadnim dječakom). Sada ću naglasiti jednu puzlu: Zanje / znanost.

09

pet

02/18

Promicanje književnosti i knjiga donacijom autorskih djela

mirjanapejakxpeki.blog.hr

Samo jedna lijepa gesta od mene za književnike i književnice koje cijenim i poštujem.

Autorske knjige književnika i književnica prijatelja i članova FB Grupe „ZLATNA KOČIJA STIHOVA“ SISAK u Narodnu knjižnicu i čitaonicu Vlado Gotovac Sisak kao donacija, dostavljene su tijekom 2016/2017 godine.

HVALA IM OD SRCA!!!

U ideji Grupe „Zlatna kočija stihova“ Sisak, za promicanje književnosti i knjiga donacijom autorskih djela Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak te uvrštavanjem u knjižni fond knjižnice, sudjelovali su:


1. ANĐA JOTANOVIĆ
Samorazvoj i snovi – (jedan primjerak)
Samorazvoj i iluzija – (jedan primjerak)
Sam svoj kreator – (jedan primjerak)
Kad duša progovori – (jedan primjerak)
Mudrost i moć duše – (jedan primjerak)

2. SANJA KRIŽANAC
Na vratima sna – (četrnaest primjeraka)

3. KRISTINA KOREN
Zalutala u magli – (jedan primjerak)
Pogled zaljubljene žene – (jedan primjerak)
Pokidane niti – (jedan primjerak)
Evo me moj gospodine – (jedan primjerak)
Gabrielina tajna – (jedan primjerak)
Zagrljaj umirućeg leptira – (jedan primjerak)

4. BISERKA SPAJIĆ
Ogrlica od poljupca – (pet primjeraka)

5. ŠTEFICA VANJEK
Prozor s pogledom u dušu – (jedan primjerak)
Stihom ljubim – (jedan primjerak)
Pratiti leptira – (jedan primjerak)
Pečati ljubavi – (jedan primjerak)

6. VERICA ISIDORA PAVLOVIĆ
Dragulj duše – (jedan primjerak)
Baršunasta vječnost – (jedan primjerak)

7. TEA ŽIGMAN
Ničim izazvana – (pet primjeraka)

8. MARICA (MAJA) TOMULIĆ KURELIĆ
Stihovi ostrugani od sna – (jedan primjerak)
Zaliha nepotrošenih snova – (jedan primjerak)

9. LJUBICA SEDLAČEK
Što je svijet - (jedan primjerak)
Odjevena tišinom – (tri primjerka)

10. EVICA KRALJIĆ
U mirne sate – (jedan primjerak)
Između dodira i snova – (jedan primjerak)
Ruke od sjećanja – (jedan primjerak)

11. VANJA MICHELAZZI
Susreti i sjećanja (INCONTRI E RICORDI) – (jedan primjerak)
Krilima ptice kondor – (pet primjeraka)
U rukama vrijeme (NELLE MANI IL TEMPO) – (dva primjerka)
U zagrljaju sna (NELL'ABBRACCIO DEL SOGNO) – (tri primjerka)

12. JADRANKA VARGA
Duša anđela – (jedan primjerak)
Izbrisano lice – (jedan primjerak)
Moj tajni svijet – (jedan primjerak)
Predvorje bijele tišine – (jedan primjerak)

13. PISCI I KNJIŽEVNOST - FB Grupa za promicanje književnosti i pisane riječi, voditelj Grupe Kruno Šafranić
Međunarodna zbirka priča do 100 riječi „Gdje prijateljstvo niče rastu i priče“ – (jedan primjerak) - uz srdačnu pomoć proslijeđenog primjerka gospođe Lidije Harak –Sennty Cole
Međunarodna zbirka priča do 100 riječi „Tisuću boja“ – (jedan primjerak)
Međunarodna zbirka poezije „Prijateljstvo uklesano stihom“ – (jedan primjerak)
Međunarodna zbirka stihova „Fontana stihova“ - (tri primjerka)
Međunarodna zbirka stihova grupe autora „Rijeka stihova“ – (jedan) primjerak
Međunarodna zbirka stihova grupe autora „Snovi sjećanja“ – (jedan primjerak)
Međunarodna zbirka stihova grupe autora „Glasovi poezije“ – (tri primjerka)

14. DIJANA UHEREK STEVANOVIĆ
Nesavršena – (tri primjerka)
Vanvremena Artemida – (jedan primjerak)
Vanvremena – (tri primjerka)
Suncokretaljka – Međunarodna zbirka pesama i priča za decu – (jedan primjerak)

15. EMILIJA DEVIĆ
Nevjesta vjetra – (jedan primjerak)
Mjesečina u polju lavande – (jedan primjerak)

16.MARIJA JURAČIĆ
UNA – (jedan primjerak)
BUGA – (jedan primjerak)
Jedne zime u Hrastovu – (jedan primjerak)
ZONA – (jedan primjerak)

17. JULIJANA PLENČA
Trag tajanstva – (jedan primjerak)

18. STANKA SRŠEN
Koraci kroz čemerike – (pet primjeraka)

19. MIROSLAV BORIĆ
Mir duše/Mir vo dušata – (jedan primjerak)
Na izvoru misli – (jedan primjerak)
Garavo sunce – (jedan primjerak)
Caklina sreće/BRILLANCE DU BONHEUR – (jedan primjerak)
Iskorak – (jedan primjerak)

20. ARON BARETIĆ - ABe
Ja kao ja – (jedan primjerak)
Ponovo kompletan - (jedan primjerak)
Gotovo zaboravljena sjećanja – (jedan primjerak)
Uspomene jednog sumanutog – (jedan primjerak)

21. SUADA SULJIĆ SOKOLOVIĆ
Ni na nebu, ni na zemlji – (jedan primjerak)

22. KRUNO ŠAFRANIĆ, DEJAN DOBRINIĆ I ČUDNOVATI PUTELJAK
Prvi dio: Puteljkovi prijatelji – (jedan primjerak)

23. MIRJANA PEJAK PEKI
Laku noć moje voljeno – (tri primjerka)
Dodir potke – (tri primjerka)
Zrna slova moje majke – (jedan primjerak)







HOD PO RUBU

arianasubic.blog.hr


Crni opijat,
sa sokom miješan strakt.
Tik-tak
odzvanja sat.

Tik iza dima
Biljka sakrivena iza ubojita plina.
Tik-tak po tik-tak, pa šaka puna
laguna snova pusta.

Oštrica. Sve što u svrhe dobre ide,
svaki novčić dvije strane, pa koja te ide,
dok te hod po rubu ne sustigne.

Tik-tak
Hod po rubu nije lak…

Sloboda horizonta prazna,
Okrunjena u rešetkama, sloboda krasna

Hod po rubu
rizik, avantura
poezija što ju ne čini struktura,
nered hoda,
po rubu čista destruktura.

Bezvrijedna; otrcana, dosadna ljubav,
ma strast; želja, ubojica i hod krvav?
Ljubav divna, bajna, krasna
sramotna moja verzija,
ljubavlju nošena tajna.

Alkohol;
droga;
žar cigare na ruci rane
i oštrica britvice plave
Hod po rubu,
pa na koju stranu te prevagne.

Ljubav ne strast,
pazi se zbrke,
ma svaki svat zna bit tašt.

Nered pjesme,
Misli budale, njene galame
Hod ka strukturi nije lak,
al je spas,
u tili čas nećeš ga dobit;
to je laž.

Hod po rubu je lak.
Pa kud te prevagne,
pazi se svaki čas.

Čuda nije bilo

narubupameti.blog.hr

Povremeno te još uvijek sanjam, ali ujutro više ne znam što si radila ili gdje si bila u snu. Ponekad kasniš za nama ostalima, ili ne dođeš za nama, ostaješ na putu, u pozadini, mutna.

Na javi te opet stvaram, dio po dio oblikujem te u svojim mislima.

Oblik tvojih noktiju, mali i duguljasti, neki malo nepravilni, jedan nožni, koji urasta, glavni kojem se poklanja puno pažnje. Prisjećam se opipa tvojih prstiju oko mojih, tvoji prsti dugački i koščati, malo kraći od mojih, meki i glatki, tvoj stisak poznat i drag, čvrst. Vidim tvoj hod, ženstven, žustar i nemaran istovremeno, kao da si nesvjesna seksipila kojim zračiš dok barataš svojom djecom. Znam tvoje madeže na tijelu od prije nego što si ih skinula, onaj kod grudiju i onaj iznad obrve. Znam bijele tragove ožiljka na tvojoj podlaktici od ispisivanja Ivanovog imena žiletom, i kasnije prekriveni tetovažom imena tvoje djece.

Još uvijek mi pod prstima tinja osjet tvrde grudičaste strukture tkiva zahvaćenog rakom. Pasalo ti je da prstima prolazim preko njega, tog prokletog stranog tkiva koje te napalo. I ja sam ga milovala, jer je i dalje bilo dio tebe. Češljala sam tvoju kosu, dugu gustu smeđu kosu sa prirodnim pramenovima, prolazila sam beskrajan broj puta kroz nju. Ali više nismo razgovarale, više nisam znala što se zbiva u tvojoj glavi, kao da si se začahurila. Tvoja tišina me najviše plašila. Uvijek si se ili smijala i pričala, ili plakala i pričala. A sada si ušutjela, i ja više nisam mogla do tebe. S tvojom šutnjom se nisam mogla nositi. Više te nisam mogla ni zagrliti, jer bi bilo koji tome iole slični pokret bio bolan za tebe. I velike smeđe oči, s vremenom su postajale samo još veće, a izraz im se mijenjao od sigurnosti i uvjerenja, do straha, do duboke prestravljenosti. Gledala si me kao da ćeš me pojesti, kao da očekuješ čudo od mene. Čudo koje ti ja nisam mogla dati. Koje ti nitko nije mogao dati.

Čuda nije bilo. Samo najobičnija, gruba ljudska tragedija jedne obitelji. Ništa posebno.

Nosim tvoju odjeću poput oklopa, poput zagrljaja. Ljudi mi pohvaljuju izgled, sviđa im se ova ili ona haljina, ova ili ona majica, kombinacija. A ja se samo smješkam, kažem hvala i ne objašnjavam da nosim odjeću svoje pokojne sestre. Samo Filipu, kad mi kaže da imam super majicu, odgovorim da mi je to od moje super sestre, dok udišem tvoj miris koji se zadržao u tkanju. Što ću kada zadnji komad operem?


Bili smo ovog vikenda na klizanju. Karlo je sve vještiji, a Pavao je jeo led. Utrkivala sam se s njima i dala sve od sebe da budem poletna i puna energije. Ali nisam ti, nemam toliko života u sebi. Ne uživam u tome kao što bi ti uživala. Dala sam sve od sebe, a opet Karlu nije bilo dosta dugo nakon što je meni bilo dosta. Tamo je bila i curica Sara iz njegovog razreda, i on je izvodio vratolomije pred njom ne bi li joj privukao pažnju. Sara je zgodna, ali rekao mi je da mu je Marica zgodnija.

Kad gledaju navečer neki crtić ili dječji film, pa sjednem do njih, znaju mi primiti ruku bez da me pogledaju, ili se ugnijezditi do mene. Tada nisam sigurna da li su svjesni da to nisi ti kraj njih. Možda na trenutak zaborave da te nema.

Ljudi na poslu pričaju oko mene o oboljelima od raka. Ja šutim. Nakon par minuta prijeđu na neku veseliju temu i smiju se. Ja šutim. Vraćam se u sobu, gledam kroz prozor i susprežem suze. Jer nije gotovo, ta priča nikad neće biti gotova. Ostavljeni sa emotivnom rak ranom na srcu. Za koju ne postoji lijek.

Smijem se, veselim, šalim, izlazim van, radim.

O moj Bože, ali ja sam obrijana i zblajhana, imam irokezicu, oblačim se šarenije i odvažnije, glasnija sam, hrabrija, nemarnija. Hvatam tvoju narav i prigrljujem ju kao svoju. Majo ja više nisam ja. Ja više ne znam tko sam ja. Izgubila sam tebe, a čini mi se i sebe. Tražim tebe, tražim te...


Trideset godina sam imala sestru. Hoću li trideset godina imati kćer? Hoće li moja kćer osam godina imati majku?

08

čet

02/18

Dnevnik jednog nomada

zlatne-zbice.blog.hr

Bekim Sejranović istinsko je osvježenje na hrvatskoj književnoj sceni i šire. Zapravo, taj osebujni i originalni autor, kojeg nije lako niti potrebno spremati u žanrovske i ine ladice, već je desetak godina prisutan u domaćim knjižnicama i knjižarama, ali tek je izvrsnim romanom „Tvoj sin Huckleberry Finn“ dopro do šire publike. Na njegovo ime mogli smo tako sve češće naići u novinama i na portalima, posebice u vrijeme kad se privremeno nastanio blizu Zagreba. Neskromno naglašavam da sam njegov književni rad otkrio prije, dok još nije bio dio svojevrsnog književnog mainstreama, pročitavši prvo zbirku priča „Fasung“ zatim romane „Nigdje , niotkuda“ i „Ljepši kraj.“ U spomenutom „Hucklberryu“ opisuje plovidbu Savom i Dunavom u društvu dvojice prijatelja na sedamipolmetarskoj brodici imena Savska buba. „Ploveći“ s njima kroz te retke, posebno sam uživao. Privukao me izravnim jednostavnim stilom, kojim tematizira takozvane obične ljude, priče i situacije, ali zanatski vrlo spretno, duhovito i inteligentno. Zapravo glavni protagonist njegovih knjiga on je sam, ali kao književni lik, koji funkcionira i uvjerljiv je u ukoričenom tekstu. Ti uradci prava su pustolovina pisane riječi i intrigantno književno putovanje, na koje Sejranović vodi znatiželjnog čitatelja, željnog dobrog, iskrenog, beskompromisnog štiva, čitatelja koji ne želi i ne očekuje da mu pisac podilazi. Imao sam priliku slušati ga uživo na jednoj književnoj večeri, gdje je u zanimljivom izlaganju samo potvrdio taj dojam, koji sam čitajući stekao.

O njegovoj najnovijoj knjizi „Dnevnik jednog nomada“ znao sam ponešto iz novina i sa interneta i kad sam je spazio na hrpici tek vraćenih u knjižnici, bez razmišljanja sam je posudio i u nekoliko dana, za zanimanjem i uživanjem, pročitao. To je književni „bastard,“ mješanac putopisa, autobiografskog romana i vrlo osobne i osebujne književne kritike. Pratimo tako autorove selidbe i putovanja od Norveške, čiji je državljanin i čiji jezik dobro poznaje, preko Ljubljane, gdje ima kćer, do Zagreba, Sarajeva, Rijeke, u kojoj je jedno vrijeme živio, do rodnog Brčkog. Sva ova mjesta i još poneka, toponimi su zanimljivog nomadskog života, kojeg Sejranović živi i o kojem vrsno piše u svojim knjigama. U tim gradovima i državama ima puno prijatelja, uspomena i priča, koje vješto spaja i prepliće, otvarajući se i ogoljujući pred čitateljem bez kalkulacija, što je po njegovim riječima, recept za dobru književnost, a ja sam mu sklon povjerovati.

U početnim poglavljima koja su strukturirana kao dnevnički zapisi, čija se radnja odigrava uglavnom u Norveškoj, govori tako o svojim iskustvima s lakšim drogama. Nije on narkoman, da se razumijemo, ali povremeno pribjegava konzumaciji nekih lakših ilegalnih supstanci i o tome otvoreno u ovoj knjizi, kao i u prethodnima, piše. Možemo tako čitati o partijanju na spidu, pušenju trave, shita ili učinku raznih legalnih ili ilegalnih tableta i pilula. U tim pričama nema moraliziranja niti sentimentalnog glorificiranja spomenutih navika. Daleko od toga da pisac čitatelja ili bilo koga ohrabruje da i sam posegne za takvim supstancama, ali nema niti osude niti kajanja za eksperimentiranja tog tipa. To jednostavno tako. Čitatelj može kroz njegova iskustva ponešto saznati o učincima na raspoloženje i navike, koje određeni psihostimulansi polučuju, od pretjerane euforije, do depresije, koja obično uslijedi kasnije, kad djelovanje prestane.

Sejranović nas upoznaje sa donekle nekonvencionalnom obiteljskom osobnom pričom. Spominje roditelje, koji su se rastali još dok je bio mali dječak, a sad žive u Belgiji, odnosno Australiji. Odrastao je s bakom i djedom u Brčkom, u koje se rado vraća i opisuje ga u svojim knjigama. Dio njegove osobne geografije je i Bosanska Gradiška, odnosno Gradiška, kako se danas zove gradić na samoj obali Save u kojem je kratko živio s ocem. Upoznaje nas sa svojim kćerima, koje obje žive s majkama, starija u Oslu, mlađa u Ljubljani. Otac ih povremeno posjećuje, na obostrano zadovoljstvo, ali te posjete su ne traju dugo, obično nekoliko dana, što ima određene reperkusije na međuodnose. Niti kada piše o sebi u ulozi oca, ne donosi neke univerzalne zaključke ni moralne sudove, samo ispisuje vlastitu priču, koja je u konačnici suptilno prezentirana, s naglaskom na ono pozitivno i dobro što mu život nosi i sa čim se, rekao bih, dobro nosi.

Posebno su dojmljivi reci, koje posvećuje pročitanim knjigama. To nije klasična književna kritika, puno je osobnije i bolje od pomalo suhoparnih, nerijetko shematskih, tekstova koje možemo čitati iz pera profesionalnih kritičara. U stanju je zainteresirati svoje čitatelje za brojna djela drugih autora, koje naoko usputno opisuje, a zapravo ih dobro, jezgrovito objašnjava i radi im odličnu promociju. Strastveni je i predani čitatelj, a način na koji o knjigama piše dojmljiv je i vrlo originalan. Pročitano uspoređuje i kombinira sa svakodnevicom i životnim iskustvima, radeći tako „paralele i lupinge“ koje plijene čitateljsku pažnju. Izbor autora i djela o kojima piše obiman je i šarolik, ponegdje se podudara s mojim, pa sa zanimanjem uspoređujem svoje i njegove dojmove. U tim osvrtima prilično je izravan, pa ne preže niti od negativnih mišljenja o nekim djelima ili segmentima istih. Pozitivnih i pohvalnih rečenica ipak je puno više. Intonirane su finom patinom, ali bez patetike. Knjige koje čita inspiriraju ga, između ostalog, da i sam piše, pa o njima govori uglavnom pohvalno i zaneseno. Čini to stručno, ponekad u maniri školovanog književnog teoretičara, što on na neki način i je. Način na koji prepliće žanrove i književne tehnike za svaku je pohvalu. Povremeno sam imao dojam da u ovom romanu piše o knjigama, da dnevnik i putopis ne bi bili monotoni, dok mi se opet činilo kako ubacuje crtice iz svakodnevice, kako bi priču o knjigama smjestio u realni kontekst svakodnevice. Zapravo ispisuje cjelovito, kompleksno, ali spontano štivo koje se izvrsno nadopunjuje. U stanju je tako, na primjer, slučajni susret s prijateljem na štandu antikvarijata, pretvoriti u dojmljiv mikro esej o Dostojevskom, koji kod čitatelja budi znatiželju traži pažnju te isti biva nagrađen mnoštvom novih spoznaja i uvida u vrli književni svijet.

Sejranović je u Norveškoj živio više od dvadeset godina. Naučio je jezik, diplomirao na fakultetu, radio razne poslove, uspješno prevodio poznate norveške autore, stekao prijatelje i prilično se asimilirao u norveško društvo, ali ne u klasičnom građanskom smislu, koji podrazumijeva puno kompromisa, na koje on, čini se, nije spreman. Sam za sebe kaže da je djelomično Norvežanin, iako je to sa identitetima sklizak teren i nabolje je izbjegavati općenita tumačenja i prepustiti ljudima da se izjašnjavaju onako kako se osjećaju. Sve spomenuto daje mu za pravo raznoliko pisati o bogatoj kraljevini, što on nerijetko i čini. To pisanje ima nekad i kritičku notu, upozorava na neke negativne aspekte življenja u nordijskom „raju na zemlji“ i nailazi na kritike u samoj Norveškoj. One autora, čini se ne diraju previše, pa o svojim iskustvima, ljudima i navikama sa sjevera i dalje piše vrlo britko i bez zadrške, ali sa ogradom na nije sociolog, nego pisac i da sve navedeno shvaća i doživljava književni lik, a pojedini djelovi mogu biti i fikcija. Otvoreno priznaje da se u Norvešku vraća zato što tamo ima kćer i kako bi zaradio nešto novaca, što mu opet omogućuje nova putovanja i iskustva. Radi tako između ostalog kao tumač i prevoditelj za razne državne institucije ili kao predavač u školi za strance. Napisao je i roman na norveškom jeziku, već spomenuti „Tvoj sin Huclebery Finn,“ kojeg je potom preveo na naš, kako on naziva skupinu međusobno razumljivih jezika s prostora bivše Juge. Izdavanje tog romana nije prošlo bez komplikacija. Prvo je teško pronašao izdavača, a kad je prva naklada već bila otisnuta, nedostajalo joj je cijelih šezdeset stranica teksta, pa je morala biti povučena iz prodaje, a planirana promocije su otkazane. Priznaje kako mu je motiv za pisanje na naučenom jeziku dvojak. Prvi je svojevrsno dokazivanje sebi i okolini, kako je jezik u dovoljnoj mjeri savladao i usvojio, da na njemu može pisati, a drugi je čisto financijske prirode. Norveška država potiče izdavaštvo i izdašno financira domaće autore, pa je po njegovim riječima financijski isplativije napisati prosječnu knjigu na norveškom, nego bestseler na našem. Ali i ta medalja ima drugu stranu, jer pohlepni izdavači otežu sa isplatom honorara i pokušavaju što veći dio tog kolača uzeti za sebe.

Ova knjiga svojevrsna je posveta nomadskom načinu življenja. Ne mislim pri tom na tjeranje deva kroz pustinju i spavanje pod vedrim nebom. Sejranović, odnosno njegov alter ego ili glavni junak, moderni je nomad koji neprestano putuje raznim prijevoznim sredstvima, prelazi granice, mijenja adrese, hodočasti u razna mjesta, nekad iz objektivne potrebe, a ponekad iz zadovoljstva. Puno je toponima, osobito s prostora bivše Juge, koje odušveljeno smatra svojima, a opet istovremeno se u njima osjeća tjeskobno, kao stranac, ovisno kako se trenutno osjeća ili kakvu životnu fazu prolazi. Iz ranijih tekstova i intervjua poznata mi je njegova teza o dualnosti, o tome kako ništa nije samo crno ili bijelo, kako su naši životi zbroj svjesnih odluka, ali i objektivnih okolnosti, na koje nismo mogli utjecati. Ta dualnost, čini mi se, pomaže mu da ne bude isključiv, da uzima u obzir više mogućnosti izbora i čini ga maksimalno fleksibilnim i prilagodljivim. Na jednom mjestu se slikovito uspoređuje s kameleonom. Tako nomadskom načinu življenja suprotstavlja potrebu za ukorjenjenošću, za životom u mirnoj sigurnoj luci, iz koje se doduše želi povremeno otisnuti na more, metaforički rečeno, ali se opet imati gdje vratiti. Odabire tako Zagreb za mjesto stanovanja, zapravo unajmljuje jednu malu drvenu kućicu na samom ulazu u grad. Tu pokušava pisati i živjeti jedan običniji građanski život, ali u kratkom epilogu na kraju knjige kazuje kako ipak seli dalje, u mjesto kojem ne navodi ime, ali se nada da bi u njemu mogao naći smiraj.

Bekim Sejranović ovom knjigom, u mojem se čitateljskom imaginariju, definitivno potvrdio i smjestio u red omiljenih pisaca. „Nomad“ je spontan i prilično iskren književni tekst. Zanatski je napisan izvrsno, stilski dorađeno, a autorski originalno i svježe. Privlačno i nenametljivo prezentira stvarnost svakodnevice, ispunjene uglavnom putovanjima i knjigama u kojima je možda ipak sadržana sva mudrost svijeta, a na čitateljima je da je iznova otkrivaju.

Imam rupu u sebi

narubupameti.blog.hr

Sestra je najbolja prijateljica koju imaš do kraja života.

Tako kaže izreka na magnetiću za frižider koji sam ti poklonila.

Pitam se na što se točno odnosi. Na kraj čijeg života? Tvojeg ili mojeg?

Pretpostavljam da sam mislila da ćemo umrijeti istovremeno, u dalekoj budućnosti. Nakon što smo popile zadnju zajedničku kavu na nekom lijepom trgu i i ispričale si zadnje novosti o zdravstvenim tegobama koje muče 80 godišnjake i još koji put svalile svu krivnju na naše roditelje.

Zapravo o tome nisam prije razmišljala. To se podrazumijevalo, kao što se nebo podrazumijeva. Ili trava.
A onda si me navela na razmišljanje. Točnije, prvo sam potpuno prestala misliti. Nevjerojatno koliko smo u stanju istjerati iz glave nepoželjne misli, svjesno satrti i sam njihov začetak.

Međutim, to je trajalo kratko, možda desetak dana, najviše dva tjedna, da bi se počele javljati pukotine u brani, tu i tamo, bljeskovi sjećanja, grč u grlu. U nekom trenutku brana je pukla, i od onda bujica pustoši moj um. I tako razvaljen nije u stanju pomoći slomljenom srcu.

Slomljenom je kriva riječ. Kad ti je polovica srca iščupana, i više je nema, teško možeš reći da ti je srce slomljeno. Slomljeno srce može biti popravljeno, zacijeliti, ponovno biti cijelo. Kako popraviti srce kojem polovica nedostaje? Koja je prava riječ za to?

Ne znam.

Imam neku rupu u sebi. Ponekad mi suze krenu, ali većinu vremena ne osjećam ništa. Kao da stojim pred staklenim zidom, sve vidim, sve znam, ali sam zaleđena. Možda još uvijek vjerujem kako ćeš samo uletjeti poput vihora u kuću, protutnjati poput proljetne oluje, i ostaviti svježinu i sunce iza sebe. Baš bi mi sad pasao tvoj zagrljaj.

Ali ti nikako ne dolaziš.


Zašto imam taj hladan zid u sebi? Zašto se ne raspadam na tisuću komadića? Kako se mogu smijati, uživati, čavrljati poput najobičnije bezbrižne djevojke?
Možda zato što si otišla još davno. Davno prije.
Onda kad si počela tražiti sebe i vrijeme za sebe, među nama je počeo rasti jaz. Postepeno si odlazila. A onda taj užas, agonija kaosa, nevjerice, bola i ludosti. Kao da sam znala da je rat izgubljen, i prije nego što smo započeli prvu bitku.

Što se uopće dogodilo?

Sve je išlo previše brzo, previše toga zgusnuto u premalo vremenskih jedinica. Zapravo znam zašto sam sada ok, zašto sam cijela i zašto mogu nastaviti dalje. Isplakala sam dušu i sve unutarnje organe dok je trajalo, raspadala sam se na sve moguće načine na svim mogućim mjestima, skrivala sam to i jedino je Filip bio svjedokom nekih od tih trenutaka. Da, od tugovala sam to dok si umirala, jer znala sam da umireš i da nema povratka.

A sada? Sada ništa. Sada si ti tamo, a ja tu.

I možda s vremenom pronađemo neki novi oblik komunikacije, a možda ću ostatak života slati pisma i poruke u svemir, ne znajući kamo idu, i da li će ikada dospjeti na odredište.

Pita me šefica, da li mi je sestra bila tako mršava kao ja, u smislu da li mogu njenu odjeću nositi. Kad god mi netko spomene sestru, ja prvo ušutim, progutam knedlu, pa odgovorim. Da, ovo na meni su njene hlače. I razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.

Kasnije, opet sama, ostanem bez zraka, bol se razlije prsima i suzbijam vatru u očima. Ne spominjite mi sestru!, hajmo glumiti kao da se nije ništa dogodilo! Jer jedino tako mogu proći kroz dan.

Nisam više ista osoba. Oluja je prošla, ali ja više nisam osoba koja je ušla u oluju.

Lažem... Lažem samu sebe da sam ok.

Kako si? Dobro sam.

Laž koja se toliko puta izgovori, toliko ljudi tolikim ljudima. I nikome ništa. Onaj koji pita nije se u stanju nositi s onim što imaš u sebi. Onaj koji odgovara nije u stanju odškrinuti sanduk u koji je zatvorio svoju bol.

Nisam dobro.

NISAM DOBRO!

Imam slike u glavi, slike tvojeg tijela bez tebe. Tijela kojeg više nisam imala potrebu ni pogledati, a kamoli dotaknuti, jer tebe u njemu više nije bilo. To više nisi bila ti.

Sanjam te.

Jedini oblik komunikacije koji sada imamo. I onda mi objasniš kako te moram pustiti. Sanjala sam neku zbrku, ljutnju, i kasnije više nisam znala da li sam sanjala tebe kako uporno držiš život u rukama i ne želiš ga pustiti, ili sebe koja ti ne dam mira i ne dopuštam tvoj odlazak. Drugu noć sam sanjala kako sjediš na mojem kauču i kako te moram pustiti. U idućem trenutku te više nije bilo. Bio je to dobra san, a opet strašan. Oprosti mi ako te zadržavam, oprosti mi, ne znam drugačije. Nemoguće mi je prihvatiti tu prazninu.

Kako? Kako je moguće živjeti bez tebe?

Razmišljam kako sam se lako navikla da nam brata više nema. Ali tada nisam imala izbora, nisam mogla ništa učiniti. Bila sam dijete. Čini mi se da sada moram nešto poduzeti, moram te zadržati. Tih pola godine naših života nije se dogodilo! Odbijanje tugovanja, odbijanje prisjećanja, odbijanje prošlosti kao nečeg što se nije dogodilo. To su moja sredstva. Moja sredstva za preživljavanje.

I znam, griješim. Moram te pustiti. Ali život bez tebe čini se pustim, bez boja. I ja ga ne želim.

Predstavljanje knjige Borisa Becka "Pandorina kutija" (Leykam international, 2017.)

knjigoljub.blog.hr




Predstavljanje knjige Borisa Becka "Pandorina kutija" (Leykam international, 2017.) održat će se u četvrtak, 8. veljače u 19 sati u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (Krvavi most 2).

Knjigu će predstaviti: Boris Beck, Eugenia Ehgartner i Mario Kolar.

„Pandorina kutija je roman o današnjem svijetu – gdje vlada opsjednutost tehnologijom, seksom i potragom za vječnom mladošću, dok istodobno demokraciju zamjenjuje društvo kontrole. Veoma volim čitati o antici i uočio sam da je mnogo toga za što mi mislimo da je obilježje modernog svijeta, postojalo i onda. Svi smo učili u školi da su bogovi kaznili Sizifa da gura kamen, a Tantala da bude vječno gladan i žedan, ali možda nam je promaklo što su zgriješili. A njihova je krivnja bila da su odavali božanske tajne, baš kao što danas čine Assange ili Snowden. Mi mislimo da su kompjutori i roboti naš današnji izum, ali i u antici su izrađivali strojeve i maštali o robotima. Kao da ima nešto nepromjenjivo u ljudskoj duši i sudbini. Roman se dakle zbiva u antici, ali svi su njegovi junaci naši suvremenici“. (…)

Knjiga je napisana za one koji ne vole suviše laganu književnost. Za one koji vole ironiju, koji vole odgonetavati književnu zagonetku, za one koji ne vjeruju da postoji samo ono što je vidljivo (“možda i postoji samo ono čega nema“). - Boris Beck

Izvor: Moderna Vremena Info

07

sri

02/18

Sanjam

narubupameti.blog.hr


Stojim u dvorištu i gledam u vrhove svojih crnih čizmi. Moje dijete naganja mačku, a muž brusi komad drveta. Moja majka u crnini, starica preko noći.

Kad se to dogodilo? Koja noć 2017. je bila presudna? Odjednom su se sve uloge izmijenile. Moji roditelji su postali djed i baka već davno, prije dobrih 8 ili 9 godina, ali starci su postali prošle godine, vjerojatno tijekom jedne lipanjske noći, kad su im se srca slomila. Promatram sada svoju majku, kao što sam nekada gledala svoju baku. Crna bezlična odjeća, stare natikače za vrt, bore, i neki umor u očima. Nemoć. Nemoć natjerati nas u red, nemoć promijeni sve ono što ju smeta po kući, po dvorištu, u našem ponašanju, nemoć boriti se za svoj odnos s mužem, nemoć vratiti vrijeme. Nemoć, a možda i gubitak volje.

A ja? Ja sam postala odrasla žena. Majka. Vodim brigu o odraslim stvarima. Kad se to dogodilo? Kad sam počela misliti o porezima, legalizacijama, računima, plaći, ulaganjima, kupnji stana... ? Kad sam prestala gledati crtiće? To se dogodilo postepeno, neprimjetno, iz zasjede.

A Filip? Filip je postao čovjek. Muž. Otac. Čovjek. U potpunoj punini kvalitete tih riječ.

Vani pada kiša. Najavili su snijeg, ali više ne vjerujemo u snijeg. Sada već vjerujemo u proljeće. Možda baš zato ipak padne snijeg. Zato da nas razuvjeri, napadne, uništi nam navike, oduzme utjehu jednoličnosti.

Čini mi se kao da sam istovremeno i svoja kći i svoja majka. Kao da gledajući njih živim sve živote istovremeno, jer nemam zabludu koju često mladi imaju da nikad neće ostarjeti, da nikad neće imati bore i križobolje, da ih nikada neće snaći nesreća života, kojem je potrebno samo dovoljno vremena da ti ju natovari na leđa. Kroz svoje dijete živim svoje djetinjstvo, kroz majku svoju starost. Kao da istovremeno živim po cijeloj dužini životnog vijeka.

Kršćansko vjerovanje o životu nakon smrti me uopće ne privlači. Pogotovo, da mi netko nakon svega ovog, kaže da još moram u čistilište (ili ne daj Bože u pakao), pa ovaj život je već čistilište i pakao svoje vrste, zar sada još i poslije moram trpjeti sranja?! Ne hvala. Radije bih da ničega nema. Općenito vjerujem u kategorički imperativ, i da neovisno o nagradama i kaznama, moram biti najbolja što mogu, moram dati sve od sebe i nastojati rasti, razvijati se i ispuniti svoju bit. Oh, kako više ne podnosim plitkost i licemjerje. Kako mi smeta površnost, i glupo gubljenje vremena. A opet, često mi se čini da sam i sama licemjerna, jer nekog tko mi ide na živce neću poslati u tri pm, ili da gubim vrijeme na internetu, svezana za svoj radni stol na poslu.

Sanjam šalicu kave, jutarnji mir, dobru knjigu i krajolik prekriven snijegom. Sanjam miris kolača, valjanje tijesta i čistu kuhinju. Sanjam duge šetnje, miris proljeća i skiciranje ljudi na kavama. Sanjam vrijeme za sebe, a njega nema. Nema mene.

Sanjam o rezbarenju drva, o bojama što kaplja na sve strane, o svibnju na mojoj terasi, o tome da gurnem prste u sipku zemlju, sanjam o drvenoj kolibi u šumi, bez stuje i bez tekuće vode. Sanjam jednostavnost pokreta, jednostavnost misli, jednostavnost odnosa.

Sanjam primitivnu, iskonsku sporost života.

Nefrolitijaza

huc.blog.hr

Prije dvije godine imao sam bubrežni napad. Nema dugo da se ponovilo. Bolove u trupu mnogi opisuju kao nepodnošljive, neki idu toliko daleko da tvrde kako su bolovi ekvivalentni porođajnim mukama, no s obzirom da su oboljeli od nefrolitijaze uglavnom muškarci, čak njih 80%, komparacija je vjerodostojna samo iz usta žena-rodilja, a ja takovu još nisam čuo da svjedoči. Bolovi doista jesu jaki, natjeraju čovjeka da se prevrće po krevetu, urla i psuje, pa tako ujebeš mater lekarku aktualnom premijeru, bivšem premijeru ujebeš djeda ustašu, još bivšijoj premijerki ujebeš pdv od 25 posto, ujebeš prvog hr.predsjednika, a usput ujebeš i njegovih 200 bogatih familija, udreš po predsjednici, jasno, opsuješ Boga jer bez njega nema ništa, na poštedi nije niti đava, đava ga odnija. Ali u svete krave nećeš, bogami ni Alaha nećeš, jer nisi načisto iznajmljuju li tvoji susjedi stan na Airbnb-ju ili Bookingu. A opet, što ne? Zaluđeni muđahedin sa zadovoljstvom će ti priklati muke. No neću da jadikujem i žalopojim, hoću da napravim zabilješku o bubrežnim snovima jer oni bjehu zbilja začudni, takovih snova ja još nisam sanjao. Sve se vrtjelo oko prokletog biznisa. Zaspao bih i zatekao se na sastanku upravnog vijeća stanovite korporacije. Debeljko na čelu stola zaneseno je držao govor bez kraja i konca. Nizale su se riječi iz poslovnog rječnika:

organizacijski plan, financijska konstrukcija, međunarodno pozicioniranje, vrste start-upova, strateška orijentacija, filozofija nagrađivanja, platna bilanca, distribucijski kanali, Gordonova metoda, pokazatelj likvidnosti, strategija diverzifikacije, nedostatci akvizacije...

Trudio sam se pohvatati o čemu priča, strahujući da će me pozvati neka pridonesem izlaganju. Omanem li, uslijedit će ekspresan otkaz, naći ću na ulici, a tada sine, zbogom luksuzu, zbogom svim tim divnim skupocjenim stvarčicama koje te okružuju, gadgetima koje obožavaš! zbogom zlatno-žute plaže Sejšela! Znoj mi je probijao na sve strane. - Kvragu, još ću se i ušvicati!

Probudio sam se mokar u ovostvarnosti. Uspio sam se iskobeljati iz kreveta i nekako preodjenuti. Gutnuo sam par voltarena, lupoceta, c-vitamina, natočio se pivom i vratio se u ležeći položaj. Zaspao.

Ekipa iz upravnog vijeća sada se nalazila u nedovršenom industrijskom kompleksu. Nosili smo žute kacige na glavi. Glavni arhitekt i dva pomoćna inženjera pojašnjavali su u kojoj je fazi izgradnje tvornica. Sve se odvija prema predviđenom planu i programu, uvjeravali su. Debeli šef se činio zadovoljnim. Ponovo je počeo mudrosloviti:

dokapitalizacija, efikasnost tržišta, investicijski ciljevi i alokacija, obveznički fondovi, investicijska klasa, upravljanje portfeljem, hedge fondovi, oligopol, indeks relativne snage, Paretova efikasnost, mikro i makro ekonomije, Cobb-Douglasova proizvodna funkcija, optimalni asortiman proizvodnje, model maksimacije profita, multitvornički monopol...

I tako iz sna u san, business as usual. Izmjenjivali su se sterilni poslovni ambijenti, kancelarijske zgrade, tvornički prostori, izmjenjivali su se vojnici biznisa i profita, od zastavnika do general-bojnika, jedino je fanatični debeljko, kao vrhovni zapovjednik sa svojom ubitačnom besjedom bio konstanta.

Oporavak je bio mukotrpan i spor. Kasnije sam pokušao proniknuti u skriveni sadržaj tih snova. Internet je ponudio neka rješenja.

Dreaming about interacting with or going to a networking event with many successful, well-known business people is an ill omen predicting difficulties in achieving your goals. Specifically, this dream suggests that the goals you are working toward are not worth the effort you are putting into them because they are either built on false assumptions, impractical, or are soon to be obsolete. Should you persist in your efforts toward these goals, you may find yourself at a dead end with nothing to show for your troubles. Instead of wasting time and energy on things that are not destined to pan out, you should spend time developing the skills and techniques that are needed to raise yourself to the next level as an individual.

Nije mi pošlo za rukom odgonetnuti zagonetku, no ostao je snažan dojam kako su životni koncepti umjetnika i ekonomista toliko udaljeni da se teško možemo podvesti pod istu vrstu. Osim obličja, planete na kojoj živimo i svemirskog vremena koje dijelimo mi nemamo ništa zajedničko. Čak nas niti kataklizma nesagledivih posljedica ne može sjediniti. Riječima Alfreda Sauvya: «Ekonomija je znanost gnusnog, a ne čistoće.» Nota bene: čak se i bogočovjek, prvi i posljednji put u čitavoj Svetoj knjizi, ražestio i postao nasilan glede onih-koji-ostvaruju-profit u Hramu oca Njegova.

muzika za ugođaj: Lonely Boy by The Black Keys

06

uto

02/18

Daša Drndić u užem izboru inozemne nagrade EBRD, s romanom "Belladona"

knjigoljub.blog.hr





Europska banka za obnovu i razvoj 2017. pokrenula je književnu nagradu s British Councilom i Londonskim sajmom knjiga, a objavili su svojih prvih šestero finalista. Riječ je o knjigama prevedenim na engleski jezik.

Nagrada je vrijedna 20.000 eura, a u konkurenciju ulaze autori iz gotovo 40 zemalja u kojima djeluje EBRD - od Maroka do Mongolije, od Estonije do Egipta. Na tom putu je i Hrvatska, a u prvoj godini održavanja ovog projekta u finalu je i autorica iz Rijeke Daša Drndić. Njen roman 'Belladonna' na engleski jezik prevela je Celia Hawkesworth, a bude li nagrađena, fond se podjednako dijeli na autoricu i prevoditeljicu. Zanimljivo je da je među polufinalistima bila i mlada hrvatska spisateljica Tea Tulić sa svojom debitantskom knjigom 'Kosa posvuda'.

U užem izboru su uz Dašu Drndić odlični autori poput Orhana Pamuka, Ismaila Kadarea, Borisa Akunina, Burhana Sönmeza i Alawiye Sobh. Izbor će još biti sužen na troje autora i objavljen u ožujku, a pobjednik će biti objavljen 10. travnja na Sajmu knjiga u Londonu. Žiri čine: Peter Frankopan, Gabriel Gbadamosi, Lucy Hannah i Rosie Goldsmith.

Izvor: T-portal


NOVO: Irina Aleksander "Zov plime" (Disput, 2017.)

knjigoljub.blog.hr




Irina Aleksander
ZOV PLIME
roman
S engleskoga prevela Biljana Romić
izd. Disput
340 str., 14 x 20 cm, meki uvez
Knjižarska cijena: 150,00 kn

Riječ izdavača

Četvrta knjiga Irine Aleksander, "Zov plime", roman je koji je nastajao u Americi prvih godina Drugog svjetskog rata kao simbol rusko-američkog savezništva u borbi protiv fašizma. Glavna junakinja je Galina Sedova, treća časnica na sovjetskom brodu Aleksandar Nevski, hrabra i sposobna žena. Jedan od izazova bilo je sudjelovanje u evakuaciji ranjenika iz velike baltičke luke, dok je plovidbom iz opkoljenog Lenjingrada preko Islanda i sjevernog Atlantika do New Yorka izazvala divljenje američke javnosti. Sedova je tada dospjela u medije i postala velika zvijezda...
"Zov plime" zasnovan je na životnoj priči Valentine Orlikove, treće časnice sovjetske trgovačke mornarice koja je predstavljena u liku Galine Sedove. Svim realnim akterima (s izuzetkom povijesnih ličnosti) izmišljena su imena kao, uostalom, i brodovima i gradovima (osim svjetskim metropolama). Knjiga je izašla 1943. godine u New Yorku. Na engleski ju je preveo cijenjeni prevodilac Bernard Guilbert Guerney. Baš u to vrijeme Irina Aleksander i muž joj Božidar bili osumnjičeni za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza, Zov plime nije bio izlagan javnosti, a prvih godina nakon Drugog svjetskog rata senator Joseph McCarthy naredio je izbacivanje tisuća sumnjivih knjiga iz javnih biblioteka. Pretpostavlja se da je tom prilikom stradao i Irinin roman. Prevodilac pak Guerney Zov plime nikad nije spominjao svoj prijevod a knjiga nije bila poznata niti u SSSRu, premda je Orlikova dobila najveća društvena priznanja. I što je najčudnije, original na ruskom nikad nije pronađen! Aleksanderovi su preseljenjem u Europu 1955. godine iz Amerike dopremili osobnu arhivu s brojnim osjetljivim dokumentima, ali ne i rukopisom romana.




03

sub

02/18

Baš je lijepo

andrea-bosak.blog.hr

Baš je lijepo na blogu čitati blogere koji pišu svojim narječjem jer čakavski, štokavski, kajkavski su dio ljepote hrvatskog jezika koji se ne gubi ma gdje god se osoba nalazila nego ga i sljedeće generacije njeguju slušajući ili čitajući na tim divnim narječjima hrvatskog jezika. Ako i neku riječ ne razumijemo slušajući ili čitajući trudimo se sami saznati značenje riječi koju smo pročitali ili čuli jer melodičnost izgovorenih ili pročitanih riječi bilo da je pisano ili izgovoreno čakavicom, štokavicom ili kajkavicom pokazuju koliko je hrvatski jezik divan i poseban.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se