AbOvo

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., a Jom Kipur 2014. ... Živi i radi u Osijeku1.

UVOD
Roman Ivane Šojat Kuči, Unterstadt, stekao je za kratko vrijeme veliku popularnost, te osvojio brojne nagrade. Vjerojatno dobrim dijelom zahvaljujući svojoj aktualnosti, činjenici da govori o multikulturalnosti Osijeka te napokon uspostavljenom interkulturalnom dijalogu između, danas većinskog, hrvatskog stanovništva i nekada većinskog Njemačkog.
Osobito je to izražena vrlina u ozračju usiljenih pregovora te pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, kada taj dijalog ne predstavlja samo željeni kulturni iskorak, već i približavanje Zapadu pa i opetovano raskrštanje s prošlim vremenom, a osobito sa socijalističkim samoupravnim sustavom, koje pak od početka ima formu groteske obilježene ksenofobijom. Dakle onom ksenofobijom koja se upravo pripisuje prošlom sustavu u odnosu na taj isti Zapad i kapitalističke društvene odnose, a koja je i sada, kao i onda, i kao i uvijek tržišna roba. Valuta, osobito cijenjena u vrijeme ekonomskih i moralnih kriza (što je možda i jedno te isto), koja svoju zlatnu podlogu ima upravo u nepostojanju interkulturalnog dijaloga, no sada između socijalnih slojeva i drukčijih stavova.
U isto vrijeme, prema mome mišljenju, najbolji dio romana, koji je također moguće propitati i s aspekta interkulturalnosti, onaj obilježen problemom pobačaja, ostaje potpuno u sjeni. U tome dijelu autorica, koliko svjesno, koliko nesvjesno, ne samo da iskreno ispovijeda istinu o pobačaju nerođenog djeteta, već zapravo ispisuje matricu prema kojoj je moguće analizirati i paralelnu, glavnu radnju, o povijesti njezine njemačke obitelji, koja se zapravo svodi na niz prekinutih začeća osoba, odnosa, dijaloga, sustava pa i čitavih dijelova osobnog, obiteljskog i kolektivnog sjećanja.

Obadvije, naizgled neovisne, fabule susreću se na kraju u istom trenutku u jednoj sabirnoj točki, u iskrenom kajanju zbog pobačaja, isprike i oprosta, što vjerujem i potvrđuje postavljene tezu, o ksenofobiji i pobačaju u romanu, kao i njihovoj neraskidivoj vezi i autodestruktivnosti.

KNJIŽEVNOST I POLITIKANTSTVO
O postojanju ozračja "visokog vrednovanja" protujugoslavenske i protusocijalističke (tzv. protukomunističke) literature, u kojem treba promatrati i Unterstadt Ivane Šojat Kuči, rječito govori i članak Luke Šeputa Umjetnost i(li) ideologija, objavljen u časopisu Vijenac br. 422., u povodu izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj su okupljena djela umjetnika iz bivšega Istočnog bloka.
Iako se sa stavovima Luke Šeputa uglavnom ne slažem, njegovo opažanje da "su umjetnici iz vremena komunizma2 nastojali izbjeći ideologiji, a njihovi kolege suvremenici upravo je prizivaju – i to iz, čini se, nimalo estetičkih pobuda: ona za Zapad ima konotacije egzotičnoga, pa se da tržišno eksploatirati" (Šeput 2010, 2) vjerojatno je utemeljeno. Osobito u pogledu "mogućnosti eksploatacije" koju uostalom i sam Šeput koristi čime potvrđuje vlastitu tezu.
Luka Šeput, u dobi od 29 godina, bez životnog iskustva i povijesnog odmaka, npr. tvrdi da su polemike oko socijalnog realizma, kao "povijesne formacije kratkog daha", "odavna" prestale (Šeput 2010, 2), iako, niti je to razdoblje objektivno davno prestalo3, niti su prestale polemike, jer i njegov je članak polemika na tu temu, dok "formacijom kratkog daha" naziva sustav koji je neke od najmnogoljudnijih država i naroda na svijetu (oko četvrtine svjetske populacije), tijekom 20-og stoljeća, iznio iz feudalizma i doveo do tehnološke razine putovanja u svemir.
Kaosu, kojim bismo mogli okarakterizirati navedeni Šeputov članak, najviše svjedoči posljednji stavak u kojem se osvrće na Petra Gudelja, pjesnika i dobitnika Goranova vijenca za životno djelo4 (iste godine), koji govori o odnosu književne kritike (koja nije lišena ideologije) prema vlastitoj poeziji, i "u razdoblju ideološke represije, i u vremenu slobodne Hrvatske". Dakle Gudelj, koji se kiti nagradom nazvanom po jednom osvjedočenom komunisti, isti taj komunizam izjednačava s ideološkom represijom?

Zanimljivo, isti slučaj imamo i s naglašeno antikomunističkim romanom Unterstadt Ivane Šojat Kuči koja za njega dobiva nagradu Vladimir Nazor, nazvanu baš po komunistu, prijatelju i suborcu spomenutog Ivana Gorana Kovačića.
O općoj mizeriji suvremenog hrvatskog književno kritičarskog prostora dodatno govori i činjenica da su imenovani prijatelji tijekom zadnje dvije decenije bili proglašeni i ljubavnicima. Iako je ta stigma javno demantirana i pobijena protudokazima5 ona govori o najmanje dvije stvari. Prvo, o tome da su se njihov književni rad i njihove antifašističke i komunističke ideje nastojale omalovažiti i potisnuti u drugi plan. Drugo, o licemjerju društva koje se u ovom slučaju ogleda u stvarno izrazito negativnom stavu prema pederastiji, tzv. homoseksualnosti, dok se u javnim medijima i legislativi veliča pravo na različitost te LGBT zajednica i njezini problemi.
Da je širenje ksenofobije u svrhu postizanja cilja jedno od obilježja hrvatske službene politike zadnjih decenija potvrđeno je i Analizom teksta i diskursa propagandnih televizijskih spotova Vlade RH za ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2011.6 koju je za GONG priredio dr. sc. Zlatan Krajina (Media and Communications, Goldsmiths College, University of London, UK) i znanstveni novak–asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Ti se spotovi kao pritisak na glasačko tijelo (uz brojne druge trikove koji ovdje nisu predmetni) uvelike služe tvrdnjama da je glasanje protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju ujedno i glasanje za povratak u Jugoslaviju ili put u neku novu Jugoslaviju, odnosno da su te dvije opcije neminovna alternativa.
U pogledu načina autor primjećuje da komuniciranje o mogućnosti ulaska u Uniju, javna (u Hrvatskoj trenutno još uvijek 'državna') vlast provodi formalnim oblikom propagande (televizijskim oglašivačkim spotom), identičnim pretpostavkama AGITPROP-a (Odjel za agitacije i propagande) i OLIKPROP-a (Organizacija likovne propagande) iz 19437
Dakle to je kontekst u kojem treba sagledati roman Unterstadt, ili barem jedan rakursa.

UNTERSTADT
Unterstadt Ivane Šojat Kuči dobar primjer djela u kojem je interkulturalna komunikacija sveprisutna s obzirom na snažan sraz različitih kultura na ograničenom prostoru Osijeka te u teškim vremenima I i II svjetskog rata i poraća. No na žalost i stradanje svih aktera ta je komunikacija, s manjim iznimkama, svedena na monolog i obračun s mrtvim neprijateljem, kako sa svojom vlastitom i obiteljskom prošlošću tako i s prošlim društvenim sustavom. U njemu nema interkulturalnog dijaloga, nema predstavnika druge opcije koji bi se možda suprotstavio iznesenim stavovima, ili se barem pozvao na neku olakotnu okolnost.
Roman ujedinjuje dvije priče, na dva različita kolosijeka, koji su istovremeno i u vremenskom slijedu i paralelni, a od kojih je jedna (gotovo u potpunosti) odvojena od ideologije, osobna, iskrena i skladna, dok je druga ideološki obojena u kojoj autorica nespretno izokreće logiku, metode i sustav vrijednosti u zavisnosti govori li se Židovima, Nijemcima, Bugarima, Rusima, ili crvenima (partizanima).
No sami likovi izmiču toj manipulaciji, i kao što se junakinja romana suočava s istinom o vlastitom pobačaju, tako i ostali likovi na kraju razgovaraju s mrtvima, baš s onima kojima su prekinuli dijalog i oduzeli im tako pravo glasa. Svako zlodjelo progoni grižnja savjesti, a svaki čin iskrenoga kajanja, milosrđa i oprosta konačno ih oslobađa.
Šojat Kuči bavi se pitanjem odgovornosti, općenito, ali i individualne i kolektivne te vječnim pitanjem (na koje i ona, kao i mi svi znade odgovor, ali silno priželjkuje drukčiji) jesu li zločin i kazna u uzročno posljedičnoj vezi, ili zlo možemo činiti nekažnjeno.
Tako se pita nismo li svi, kao i u ovom posljednjem ratu8, odgovorni za ono što se dogodilo, jer nismo učinili ništa, ili dovoljno, da se zločin spriječi.
No ipak ona svoj život i sve loše što joj se događa rezimira kao posljedicu akumulirane kolektivne odgovornosti, koja se nagomilala zato što netko, iz njezine prošlosti, u svoje vrijeme, nije imao snage suočiti se s njome.
Zašto? Zašto se netko može povjeriti prijatelju, a ne može vlastitom djetetu? Jednostavno, jer između prijatelja je pravilu manji kulturni jaz nego među roditeljima i djecom.
Konačno, ta nemogućnost uspostavljanja međugeneracijskog, međuljudskog (međukulturalnog) dijaloga, skrivanje istine, podatka, informacije nužne za pravilno izvođenje zaključka o stvarima, pojavama i događajima, rezultira konačno nemogućnošću zauzimanju pravilnog i racionalnog stava o njima. To se upravo događa junakinji romana Katarini, kojoj majka zataji svoje iskustvo i na taj ju način propusti upozoriti na ono što će joj se samoj dogoditi i što ona prekasno saznaje, tek po majčinoj smrti od obiteljske prijateljice Jozefine.
Šojat-Kuči o tome govori: "Filip, ono nesretno, navodno retardirano, prerano upokojeno čedo, to maleno biće uspjelo je mojoj majci natovariti na leđa toliko breme grizodušja da je odlučila tajiti ga do smrti". (Šojat-Kuči 2009, 242-243) "Ironijom sudbine, i mojoj majci i meni upravo je dijete bilo najveća životna pogreška. Njoj Filip, a meni onaj nesretni zametak što sam ga prešutjela Slavenu...
Zatajeni sićušni zametak, ono što još nije ni nalikovalo na ljudsko biće, prerastalo je tijekom godina iz pahulje u lavinu, u nešto smrtonosno, nešto što bi nas vjerojatno ubilo i prije Slavenove naprasne smrti..." (Šojat-Kuči 2009, 243) . "Ali ja sam tajila zbog stida. Odmah me je bilo stid, jasno sam osjećala grizodušje još u bolnici, na onome stolu, dok su iz mene čupali naše nesuđeno dijete." (Šojat-Kuči 2009, 245)

Što se tiče političkih ideologija, među njima je, kao i među generacijama, također moguće održavati stanje netolerancije i interkulturalni monolog umjesto dijaloga. Unterstadtu je moguće ukazati na primjere u kojima autorica proturječi sama sebi i iskazuje svoju političku sklonost odnosno nenaklonost bivšem sustavu, samoupravnom socijalizmu, koji uporno naziva "komunizmom". Odbija ga uvažiti, čak i odbaciti vlastite argumente ako mu idu u prilog. Navodi tako, da se u Moskvi ruše stare kuće i da se veličanstvena Moskva urušava pod naletima izvitoperenoga kapitalizma te da je i kod nas tako...., no, sasvim neočekivano, misao zaključuje pretpostavkom da se to kod nas događa zato što nas je "ubio komunizam9" (Šojat-Kuči 2009, 343).
Šojat-Kuči gotovo je bez iznimke nedosljedna u prikazivanju stvarnosti kada se god problem dotiče političkog uređenja, ili nacije, jer npr. njezina junakinja Katarina, rođena 1963., iskazuje čuđenje pričom o posljeratnom10 oduzimanju imovine (Šojat-Kuči 2009, 345) a nemoguće je da ona 2009. ne zna kakav je bio postupak nacionalizacije i eksproprijacije u razdoblju 1945.-1947. te da se ti postupci nisu provodili samo prema Nijemcima (iako je to u Osijeku naravno bio najčešći slučaj), već prvenstveno prema imućnima, kao dio socijalne reforme (uz uvažavanje činjenice da su se u odnosu na Nijemce provodili i po nacionalnom ključu), jer o tome se učilo u školi. Netko tko je završio osnovnu, a osobito srednju školu u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća o tome je znao puno više nego što bi se to iz Unterstadta i navedenog primjera moglo zaključiti.
Možda je vrhunac netolerancije u Unterstadtu sljedeća konstatacija: "Neke su se mlade Njemice na kraju udale za partizane.. Ne zamjeram im ... tako su barem spasile svoje obitelji, djecu koju su možda imale, kuće.." (Šojat-Kuči, I. 384) - Jozefina nagađa da su se Njemice za "crvene" mogle udati samo iz interesa (čime vrijeđa i Nijemce i partizane), a nikako iz ljubavi, no Njemicama ipak "ne zamjera" tu prostituciju.
Kada bi Šojat-Kuči istu logiku i metode, kojima analizira Katarinin život, primijenila i na likove i događaje iz svoje povijesne priče o donjogradskim Nijemcima možda bi došla do nešto drukčijih zaključaka ... i ne bi se pitala postoji li ipak kolektivna odgovornost.

Mišljenja sam da kolektivna odgovornost postoji i da je ona proporcionalna intenzitetu kolektiviteta odnosno veza koje vladaju u kolektivu, a obrnuto proporcionalna individualnim pravima i slobodama.
Dokaziva je činjenica da djeca osoba sklonih rizičnim ponašanjima, npr. alkoholičara, trpe na različite načine zbog postupaka svojih roditelja. Bez upuštanja u razmatranja jeli to (pod bogom) pravedno, taj je problem očigledno prepoznat, jer se nastoji kompenzirati uvođenjem posebnih prava djeteta (individualnih, neotuđivih i neprenosivih) dakle prava koja ograničavaju kolektivne (obiteljske) veze, a osnažuju individualno pravo djeteta kao pojedinca.
Držim nadalje da iza te, očigledne, povezanosti postoje mehanizmi koji djeluju univerzalno na istom principu, no često nisu toliko očigledni i mahom su nedokazivi (kao u slučaju Katarinina prekida trudnoće (Šojat-Kuči, I. 243.)) što kod onih, koji se uvijek nadaju da će uz vjerojatnost 1:10 mil. ipak dobiti zgoditak na lutriji, a da uz vjerojatnost od 1:10 ipak neće oboljeti od cigareta, uvijek otvara pitanje, kažnjava li se baš svako zlo i možemo li kaznu izbjeći, ako zločin prikrijemo?
Ne snosimo li svi, u konačnici, kolektivno posljedice za pogrešne gospodarske i druge odluke demokratski izabranih političara? Nismo li odgovorni za postupke onih kojima smo delegirali naša prava i naše dužnosti ? Možemo li konzumirati prednosti života u zajednici, a biti abolirani od odgovornosti za postupke pripadnika te iste zajednice.
Zbog čega je to bitno za ovu raspravu? Bitno je zbog toga što se ta kolektivna odgovornost, kako to kaže Šojat-Kuči, nagomilava jer netko iz prošlosti u svoje vrijeme, nije imao snage suočiti se s njome, dakle riješiti problem dijalogom.
Dvostruki kriterij u jednoj od paralelnih radnji u Unterstadtu vidljiv je u slučaju Viktorije koja se odriče kćeri Grete jer je otišla "crvenima" (u partizane), a ne odriče se Adolfa koji je kao SS-ovac otišao na Istočni front boriti se protiv "crvenih" (Rusa), jer oni su (200 milijuna Rusa), "pobogu, ubili cara i njegovu obitelj".
Za taj dvostruki kriterij možemo reći da kulminira u najmanje dvije točke. Kada bliske obiteljske prijatelje židove nacisti odvode u logor, a Rudolf se odbija za njih zauzeti i o tome se više u kući, ali i u romanu ne govori. Drugi puta je to u slučaju Grete, koju u romanu "ubijaju" na ponižavajući način samo radi toga jer je otišla "crvenima". Iako u pretpostavci da bi ona, kao partizanka 1945., bila silovana od strane nepoznatog pijanca nema ni povijesne vjerojatnosti ni literarne logike (što je autorica morala uočiti), jer Greta nije bila ni alkoholičarka, ni prostitutka niti je pripadala takvom miljeu, a niti je to vrijeme bilo obilježeno takvom vrstom kriminala.
No ipak, u Svojevrsnom rezimeu Viktorijina života, kada već izgubi razum ona razgovara s mrtvima i na neki način ispravlja nepravdu: Adolf ju više ne gleda, baš nikada, Greta joj je jedina utjeha, a s Rudolfom je opet mogla razgovarati... "Bilo joj je lijepo... Idemo prošetati Campiku! Greta i ja!" (Šojat-Kuči 2009, 400-403)
Time Ivana Šojat Kuči u konačnici otvara interkulturalni dijalog. Ne uspijeva ga realizirati na razini stvarnosti, ali ukazuje na neumitnost trenutka kada će on morati biti uspostavljen. Ako ne za života, onda nakon njega.
Tako iskazuje i vjeru u boga i univerzalne principe pravednosti: "Bila je zahvalna što su alkohol i padavica (Bog ga je kaznio! Zloguko bi pomišljala kada bi Marko uzalud pokušavao opipati međunožje u potrazi za muškošću) uništili ono što muškarcu omogućava da konačno oskvrne ženu... "
"Možda postoji netko tko prima molitve, ispunjava ih, uzdiže izmučene do blaženosti. Možda. Možda je zato baka izdržala. Ne znam. Jer tko zna tko će sve hodati kroz moje zidove kada ostanem sama, kada više ne bude nikoga kome ću moći priznati ubojstvo koje me ponekad tako silno tišti, kada više ne bude načina da se oslobodim".
"Sada mi je toplo. Kao na ljuljački. Baka mi se smije u glavi. Kao dijete. Ponekad sanjam i mamu. Uhvatimo se za ruke i hodamo. Bez riječi. Kada se probudim, u nosu osjećam miris Drave, mulja, zumbula. I bude mi toplo." (Šojat-Kuči 2009, 424-425)

ZAKLJUČAK
Svaki je dijalog interkulturalna komunikacija. Kada između različitih osoba i društava ne bi postojala baš nikakva kulturološka razlika, taj dijalog vjerojatno ne bi bio potreban pa ni moguć, jednako kako je on, kada postoje velike razlike, otežan.
Dijalog, ne samo kao oblik razmjene mišljenja, već i kao vid uvažavanja, ujedno je i jedini održivi oblik interkulturalne komunikacije. Kada izostane, na dodirnim točkama kultura on dovodi do destrukcije, kakvu predstavljaju svađe, getoizacije, ratovi i slični oblici neodržive komunikacije.
Svakako dijalog je na kraju neizbježan kao alternativa uništenju i nestanku kulture odnosno kao preduvjet kulturnog razvitka.


LITERATURA
Knjige:
Šojat-Kuči, Ivana: Unterstadt, Zaprešić, Fraktura, 2010.
Članci:
Krajina, Zlatan: Analiza teksta i diskursa propagandnih televizijskih spotova Vlade RH za ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2011., GONG, Zagreb 2011.
Šeput, Luka: Umjetnost i(li) ideologija, Vijenac br. 422, Matica Hrvatska, 2010.
Internet:
Globus: Nove spoznaje o intimnom zivotu pjesnika i partizana Nazor i Goran ipak nisu bili ljubavnici, http://globus.jutarnji.hr/kultura/nazor-i-goran-ipak-nisu-bili-ljubavnici (16.01.2016.)
http://www.fraktura.hr/autori/a-120 (16.01.2016.)