AbOvo

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., a Jom Kipur 2014. ... Živi i radi u Osijeku1.

UVOD
Roman Ivane Šojat Kuči, Unterstadt, stekao je za kratko vrijeme veliku popularnost, te osvojio brojne nagrade. Vjerojatno dobrim dijelom zahvaljujući svojoj aktualnosti, činjenici da govori o multikulturalnosti Osijeka te napokon uspostavljenom interkulturalnom dijalogu između, danas većinskog, hrvatskog stanovništva i nekada većinskog Njemačkog.
Osobito je to izražena vrlina u ozračju usiljenih pregovora te pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, kada taj dijalog ne predstavlja samo željeni kulturni iskorak, već i približavanje Zapadu pa i opetovano raskrštanje s prošlim vremenom, a osobito sa socijalističkim samoupravnim sustavom, koje pak od početka ima formu groteske obilježene ksenofobijom. Dakle onom ksenofobijom koja se upravo pripisuje prošlom sustavu u odnosu na taj isti Zapad i kapitalističke društvene odnose, a koja je i sada, kao i onda, i kao i uvijek tržišna roba. Valuta, osobito cijenjena u vrijeme ekonomskih i moralnih kriza (što je možda i jedno te isto), koja svoju zlatnu podlogu ima upravo u nepostojanju interkulturalnog dijaloga, no sada između socijalnih slojeva i drukčijih stavova.
U isto vrijeme, prema mome mišljenju, najbolji dio romana, koji je također moguće propitati i s aspekta interkulturalnosti, onaj obilježen problemom pobačaja, ostaje potpuno u sjeni. U tome dijelu autorica, koliko svjesno, koliko nesvjesno, ne samo da iskreno ispovijeda istinu o pobačaju nerođenog djeteta, već zapravo ispisuje matricu prema kojoj je moguće analizirati i paralelnu, glavnu radnju, o povijesti njezine njemačke obitelji, koja se zapravo svodi na niz prekinutih začeća osoba, odnosa, dijaloga, sustava pa i čitavih dijelova osobnog, obiteljskog i kolektivnog sjećanja.

Obadvije, naizgled neovisne, fabule susreću se na kraju u istom trenutku u jednoj sabirnoj točki, u iskrenom kajanju zbog pobačaja, isprike i oprosta, što vjerujem i potvrđuje postavljene tezu, o ksenofobiji i pobačaju u romanu, kao i njihovoj neraskidivoj vezi i autodestruktivnosti.

KNJIŽEVNOST I POLITIKANTSTVO
O postojanju ozračja "visokog vrednovanja" protujugoslavenske i protusocijalističke (tzv. protukomunističke) literature, u kojem treba promatrati i Unterstadt Ivane Šojat Kuči, rječito govori i članak Luke Šeputa Umjetnost i(li) ideologija, objavljen u časopisu Vijenac br. 422., u povodu izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj su okupljena djela umjetnika iz bivšega Istočnog bloka.
Iako se sa stavovima Luke Šeputa uglavnom ne slažem, njegovo opažanje da "su umjetnici iz vremena komunizma2 nastojali izbjeći ideologiji, a njihovi kolege suvremenici upravo je prizivaju – i to iz, čini se, nimalo estetičkih pobuda: ona za Zapad ima konotacije egzotičnoga, pa se da tržišno eksploatirati" (Šeput 2010, 2) vjerojatno je utemeljeno. Osobito u pogledu "mogućnosti eksploatacije" koju uostalom i sam Šeput koristi čime potvrđuje vlastitu tezu.
Luka Šeput, u dobi od 29 godina, bez životnog iskustva i povijesnog odmaka, npr. tvrdi da su polemike oko socijalnog realizma, kao "povijesne formacije kratkog daha", "odavna" prestale (Šeput 2010, 2), iako, niti je to razdoblje objektivno davno prestalo3, niti su prestale polemike, jer i njegov je članak polemika na tu temu, dok "formacijom kratkog daha" naziva sustav koji je neke od najmnogoljudnijih država i naroda na svijetu (oko četvrtine svjetske populacije), tijekom 20-og stoljeća, iznio iz feudalizma i doveo do tehnološke razine putovanja u svemir.
Kaosu, kojim bismo mogli okarakterizirati navedeni Šeputov članak, najviše svjedoči posljednji stavak u kojem se osvrće na Petra Gudelja, pjesnika i dobitnika Goranova vijenca za životno djelo4 (iste godine), koji govori o odnosu književne kritike (koja nije lišena ideologije) prema vlastitoj poeziji, i "u razdoblju ideološke represije, i u vremenu slobodne Hrvatske". Dakle Gudelj, koji se kiti nagradom nazvanom po jednom osvjedočenom komunisti, isti taj komunizam izjednačava s ideološkom represijom?

Zanimljivo, isti slučaj imamo i s naglašeno antikomunističkim romanom Unterstadt Ivane Šojat Kuči koja za njega dobiva nagradu Vladimir Nazor, nazvanu baš po komunistu, prijatelju i suborcu spomenutog Ivana Gorana Kovačića.
O općoj mizeriji suvremenog hrvatskog književno kritičarskog prostora dodatno govori i činjenica da su imenovani prijatelji tijekom zadnje dvije decenije bili proglašeni i ljubavnicima. Iako je ta stigma javno demantirana i pobijena protudokazima5 ona govori o najmanje dvije stvari. Prvo, o tome da su se njihov književni rad i njihove antifašističke i komunističke ideje nastojale omalovažiti i potisnuti u drugi plan. Drugo, o licemjerju društva koje se u ovom slučaju ogleda u stvarno izrazito negativnom stavu prema pederastiji, tzv. homoseksualnosti, dok se u javnim medijima i legislativi veliča pravo na različitost te LGBT zajednica i njezini problemi.
Da je širenje ksenofobije u svrhu postizanja cilja jedno od obilježja hrvatske službene politike zadnjih decenija potvrđeno je i Analizom teksta i diskursa propagandnih televizijskih spotova Vlade RH za ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2011.6 koju je za GONG priredio dr. sc. Zlatan Krajina (Media and Communications, Goldsmiths College, University of London, UK) i znanstveni novak–asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Ti se spotovi kao pritisak na glasačko tijelo (uz brojne druge trikove koji ovdje nisu predmetni) uvelike služe tvrdnjama da je glasanje protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju ujedno i glasanje za povratak u Jugoslaviju ili put u neku novu Jugoslaviju, odnosno da su te dvije opcije neminovna alternativa.
U pogledu načina autor primjećuje da komuniciranje o mogućnosti ulaska u Uniju, javna (u Hrvatskoj trenutno još uvijek 'državna') vlast provodi formalnim oblikom propagande (televizijskim oglašivačkim spotom), identičnim pretpostavkama AGITPROP-a (Odjel za agitacije i propagande) i OLIKPROP-a (Organizacija likovne propagande) iz 19437
Dakle to je kontekst u kojem treba sagledati roman Unterstadt, ili barem jedan rakursa.

UNTERSTADT
Unterstadt Ivane Šojat Kuči dobar primjer djela u kojem je interkulturalna komunikacija sveprisutna s obzirom na snažan sraz različitih kultura na ograničenom prostoru Osijeka te u teškim vremenima I i II svjetskog rata i poraća. No na žalost i stradanje svih aktera ta je komunikacija, s manjim iznimkama, svedena na monolog i obračun s mrtvim neprijateljem, kako sa svojom vlastitom i obiteljskom prošlošću tako i s prošlim društvenim sustavom. U njemu nema interkulturalnog dijaloga, nema predstavnika druge opcije koji bi se možda suprotstavio iznesenim stavovima, ili se barem pozvao na neku olakotnu okolnost.
Roman ujedinjuje dvije priče, na dva različita kolosijeka, koji su istovremeno i u vremenskom slijedu i paralelni, a od kojih je jedna (gotovo u potpunosti) odvojena od ideologije, osobna, iskrena i skladna, dok je druga ideološki obojena u kojoj autorica nespretno izokreće logiku, metode i sustav vrijednosti u zavisnosti govori li se Židovima, Nijemcima, Bugarima, Rusima, ili crvenima (partizanima).
No sami likovi izmiču toj manipulaciji, i kao što se junakinja romana suočava s istinom o vlastitom pobačaju, tako i ostali likovi na kraju razgovaraju s mrtvima, baš s onima kojima su prekinuli dijalog i oduzeli im tako pravo glasa. Svako zlodjelo progoni grižnja savjesti, a svaki čin iskrenoga kajanja, milosrđa i oprosta konačno ih oslobađa.
Šojat Kuči bavi se pitanjem odgovornosti, općenito, ali i individualne i kolektivne te vječnim pitanjem (na koje i ona, kao i mi svi znade odgovor, ali silno priželjkuje drukčiji) jesu li zločin i kazna u uzročno posljedičnoj vezi, ili zlo možemo činiti nekažnjeno.
Tako se pita nismo li svi, kao i u ovom posljednjem ratu8, odgovorni za ono što se dogodilo, jer nismo učinili ništa, ili dovoljno, da se zločin spriječi.
No ipak ona svoj život i sve loše što joj se događa rezimira kao posljedicu akumulirane kolektivne odgovornosti, koja se nagomilala zato što netko, iz njezine prošlosti, u svoje vrijeme, nije imao snage suočiti se s njome.
Zašto? Zašto se netko može povjeriti prijatelju, a ne može vlastitom djetetu? Jednostavno, jer između prijatelja je pravilu manji kulturni jaz nego među roditeljima i djecom.
Konačno, ta nemogućnost uspostavljanja međugeneracijskog, međuljudskog (međukulturalnog) dijaloga, skrivanje istine, podatka, informacije nužne za pravilno izvođenje zaključka o stvarima, pojavama i događajima, rezultira konačno nemogućnošću zauzimanju pravilnog i racionalnog stava o njima. To se upravo događa junakinji romana Katarini, kojoj majka zataji svoje iskustvo i na taj ju način propusti upozoriti na ono što će joj se samoj dogoditi i što ona prekasno saznaje, tek po majčinoj smrti od obiteljske prijateljice Jozefine.
Šojat-Kuči o tome govori: "Filip, ono nesretno, navodno retardirano, prerano upokojeno čedo, to maleno biće uspjelo je mojoj majci natovariti na leđa toliko breme grizodušja da je odlučila tajiti ga do smrti". (Šojat-Kuči 2009, 242-243) "Ironijom sudbine, i mojoj majci i meni upravo je dijete bilo najveća životna pogreška. Njoj Filip, a meni onaj nesretni zametak što sam ga prešutjela Slavenu...
Zatajeni sićušni zametak, ono što još nije ni nalikovalo na ljudsko biće, prerastalo je tijekom godina iz pahulje u lavinu, u nešto smrtonosno, nešto što bi nas vjerojatno ubilo i prije Slavenove naprasne smrti..." (Šojat-Kuči 2009, 243) . "Ali ja sam tajila zbog stida. Odmah me je bilo stid, jasno sam osjećala grizodušje još u bolnici, na onome stolu, dok su iz mene čupali naše nesuđeno dijete." (Šojat-Kuči 2009, 245)

Što se tiče političkih ideologija, među njima je, kao i među generacijama, također moguće održavati stanje netolerancije i interkulturalni monolog umjesto dijaloga. Unterstadtu je moguće ukazati na primjere u kojima autorica proturječi sama sebi i iskazuje svoju političku sklonost odnosno nenaklonost bivšem sustavu, samoupravnom socijalizmu, koji uporno naziva "komunizmom". Odbija ga uvažiti, čak i odbaciti vlastite argumente ako mu idu u prilog. Navodi tako, da se u Moskvi ruše stare kuće i da se veličanstvena Moskva urušava pod naletima izvitoperenoga kapitalizma te da je i kod nas tako...., no, sasvim neočekivano, misao zaključuje pretpostavkom da se to kod nas događa zato što nas je "ubio komunizam9" (Šojat-Kuči 2009, 343).
Šojat-Kuči gotovo je bez iznimke nedosljedna u prikazivanju stvarnosti kada se god problem dotiče političkog uređenja, ili nacije, jer npr. njezina junakinja Katarina, rođena 1963., iskazuje čuđenje pričom o posljeratnom10 oduzimanju imovine (Šojat-Kuči 2009, 345) a nemoguće je da ona 2009. ne zna kakav je bio postupak nacionalizacije i eksproprijacije u razdoblju 1945.-1947. te da se ti postupci nisu provodili samo prema Nijemcima (iako je to u Osijeku naravno bio najčešći slučaj), već prvenstveno prema imućnima, kao dio socijalne reforme (uz uvažavanje činjenice da su se u odnosu na Nijemce provodili i po nacionalnom ključu), jer o tome se učilo u školi. Netko tko je završio osnovnu, a osobito srednju školu u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća o tome je znao puno više nego što bi se to iz Unterstadta i navedenog primjera moglo zaključiti.
Možda je vrhunac netolerancije u Unterstadtu sljedeća konstatacija: "Neke su se mlade Njemice na kraju udale za partizane.. Ne zamjeram im ... tako su barem spasile svoje obitelji, djecu koju su možda imale, kuće.." (Šojat-Kuči, I. 384) - Jozefina nagađa da su se Njemice za "crvene" mogle udati samo iz interesa (čime vrijeđa i Nijemce i partizane), a nikako iz ljubavi, no Njemicama ipak "ne zamjera" tu prostituciju.
Kada bi Šojat-Kuči istu logiku i metode, kojima analizira Katarinin život, primijenila i na likove i događaje iz svoje povijesne priče o donjogradskim Nijemcima možda bi došla do nešto drukčijih zaključaka ... i ne bi se pitala postoji li ipak kolektivna odgovornost.

Mišljenja sam da kolektivna odgovornost postoji i da je ona proporcionalna intenzitetu kolektiviteta odnosno veza koje vladaju u kolektivu, a obrnuto proporcionalna individualnim pravima i slobodama.
Dokaziva je činjenica da djeca osoba sklonih rizičnim ponašanjima, npr. alkoholičara, trpe na različite načine zbog postupaka svojih roditelja. Bez upuštanja u razmatranja jeli to (pod bogom) pravedno, taj je problem očigledno prepoznat, jer se nastoji kompenzirati uvođenjem posebnih prava djeteta (individualnih, neotuđivih i neprenosivih) dakle prava koja ograničavaju kolektivne (obiteljske) veze, a osnažuju individualno pravo djeteta kao pojedinca.
Držim nadalje da iza te, očigledne, povezanosti postoje mehanizmi koji djeluju univerzalno na istom principu, no često nisu toliko očigledni i mahom su nedokazivi (kao u slučaju Katarinina prekida trudnoće (Šojat-Kuči, I. 243.)) što kod onih, koji se uvijek nadaju da će uz vjerojatnost 1:10 mil. ipak dobiti zgoditak na lutriji, a da uz vjerojatnost od 1:10 ipak neće oboljeti od cigareta, uvijek otvara pitanje, kažnjava li se baš svako zlo i možemo li kaznu izbjeći, ako zločin prikrijemo?
Ne snosimo li svi, u konačnici, kolektivno posljedice za pogrešne gospodarske i druge odluke demokratski izabranih političara? Nismo li odgovorni za postupke onih kojima smo delegirali naša prava i naše dužnosti ? Možemo li konzumirati prednosti života u zajednici, a biti abolirani od odgovornosti za postupke pripadnika te iste zajednice.
Zbog čega je to bitno za ovu raspravu? Bitno je zbog toga što se ta kolektivna odgovornost, kako to kaže Šojat-Kuči, nagomilava jer netko iz prošlosti u svoje vrijeme, nije imao snage suočiti se s njome, dakle riješiti problem dijalogom.
Dvostruki kriterij u jednoj od paralelnih radnji u Unterstadtu vidljiv je u slučaju Viktorije koja se odriče kćeri Grete jer je otišla "crvenima" (u partizane), a ne odriče se Adolfa koji je kao SS-ovac otišao na Istočni front boriti se protiv "crvenih" (Rusa), jer oni su (200 milijuna Rusa), "pobogu, ubili cara i njegovu obitelj".
Za taj dvostruki kriterij možemo reći da kulminira u najmanje dvije točke. Kada bliske obiteljske prijatelje židove nacisti odvode u logor, a Rudolf se odbija za njih zauzeti i o tome se više u kući, ali i u romanu ne govori. Drugi puta je to u slučaju Grete, koju u romanu "ubijaju" na ponižavajući način samo radi toga jer je otišla "crvenima". Iako u pretpostavci da bi ona, kao partizanka 1945., bila silovana od strane nepoznatog pijanca nema ni povijesne vjerojatnosti ni literarne logike (što je autorica morala uočiti), jer Greta nije bila ni alkoholičarka, ni prostitutka niti je pripadala takvom miljeu, a niti je to vrijeme bilo obilježeno takvom vrstom kriminala.
No ipak, u Svojevrsnom rezimeu Viktorijina života, kada već izgubi razum ona razgovara s mrtvima i na neki način ispravlja nepravdu: Adolf ju više ne gleda, baš nikada, Greta joj je jedina utjeha, a s Rudolfom je opet mogla razgovarati... "Bilo joj je lijepo... Idemo prošetati Campiku! Greta i ja!" (Šojat-Kuči 2009, 400-403)
Time Ivana Šojat Kuči u konačnici otvara interkulturalni dijalog. Ne uspijeva ga realizirati na razini stvarnosti, ali ukazuje na neumitnost trenutka kada će on morati biti uspostavljen. Ako ne za života, onda nakon njega.
Tako iskazuje i vjeru u boga i univerzalne principe pravednosti: "Bila je zahvalna što su alkohol i padavica (Bog ga je kaznio! Zloguko bi pomišljala kada bi Marko uzalud pokušavao opipati međunožje u potrazi za muškošću) uništili ono što muškarcu omogućava da konačno oskvrne ženu... "
"Možda postoji netko tko prima molitve, ispunjava ih, uzdiže izmučene do blaženosti. Možda. Možda je zato baka izdržala. Ne znam. Jer tko zna tko će sve hodati kroz moje zidove kada ostanem sama, kada više ne bude nikoga kome ću moći priznati ubojstvo koje me ponekad tako silno tišti, kada više ne bude načina da se oslobodim".
"Sada mi je toplo. Kao na ljuljački. Baka mi se smije u glavi. Kao dijete. Ponekad sanjam i mamu. Uhvatimo se za ruke i hodamo. Bez riječi. Kada se probudim, u nosu osjećam miris Drave, mulja, zumbula. I bude mi toplo." (Šojat-Kuči 2009, 424-425)

ZAKLJUČAK
Svaki je dijalog interkulturalna komunikacija. Kada između različitih osoba i društava ne bi postojala baš nikakva kulturološka razlika, taj dijalog vjerojatno ne bi bio potreban pa ni moguć, jednako kako je on, kada postoje velike razlike, otežan.
Dijalog, ne samo kao oblik razmjene mišljenja, već i kao vid uvažavanja, ujedno je i jedini održivi oblik interkulturalne komunikacije. Kada izostane, na dodirnim točkama kultura on dovodi do destrukcije, kakvu predstavljaju svađe, getoizacije, ratovi i slični oblici neodržive komunikacije.
Svakako dijalog je na kraju neizbježan kao alternativa uništenju i nestanku kulture odnosno kao preduvjet kulturnog razvitka.


LITERATURA
Knjige:
Šojat-Kuči, Ivana: Unterstadt, Zaprešić, Fraktura, 2010.
Članci:
Krajina, Zlatan: Analiza teksta i diskursa propagandnih televizijskih spotova Vlade RH za ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2011., GONG, Zagreb 2011.
Šeput, Luka: Umjetnost i(li) ideologija, Vijenac br. 422, Matica Hrvatska, 2010.
Internet:
Globus: Nove spoznaje o intimnom zivotu pjesnika i partizana Nazor i Goran ipak nisu bili ljubavnici, http://globus.jutarnji.hr/kultura/nazor-i-goran-ipak-nisu-bili-ljubavnici (16.01.2016.)
http://www.fraktura.hr/autori/a-120 (16.01.2016.)

UVOD
Zadana tema rada je Umjetnost i ideologija u Majstoru i Margariti Mihaila Afanasjeviča Bulgakova.
Kod pristupa temi, upitao sam se na prvom mjestu, idu li umjetnost i ideologija skupa, uopće, ili su to upravo suprotstavljeni pojmovi, koji se isključuju, a zatim, odnosi li se predložena tema na pretpostavku da one istovremeno egzistiraju u romanu?
Ne bavili se Bulgakov u Majstoru i Margariti upravo tim problemom, problemom ideologije kao takve, točnije ideologije kao korijena problema odnosno ishodišta svih društvenih nevolja pa tako i opstrukcije umjetnosti odnosno zapreke slobodnom ljudskom stvaralaštvu.
Je li upravo iz tog razloga radnja romana smještena upravo u umjetnički milje, kazališta, i društava pisaca i izdavača, ili su ti razlozi praktične prirode, vezani uz umjetnikovu biografiju? Ili oboje?
Je li iz tog razloga radnja smještena u milje "kulturne industrije", kako danas zovemo onaj sektor, ili bolje reći društvenu paradigmu kojom se uvjeravamo da se "zalaganjem" i "korisnim" radom te "marketinškim nadmudrivanjem konkurencije" i "menadžerskim planiranjem" može proizvesti spontanost, "još spontanija", dakle uspješnija od one vulgarne koja je obična posljedica nadahnuća i prirodnog dara i kao takva neprimjerena civiliziranom čovjeku, koji ima dužnost vladati prirodom oko sebe i u sebi pa tako i samim sobom?
Analizom teksta Bulgakovljeva romana, ali i članaka o njemu, poglavito onih koji se mogu pronaći na internetu, kao svojevrsnog dokaza njihove aktualnosti (jer to znači da su, ili nastali u novije vrijeme, ili su pobudili nečiju pažnju u posljednjih 20 godina) nastojat ću dokumentirati da je već i sam Bulgakov dokazao da ideologija i umjetnost ne idu zajedno te da ideologija, a jednako tako i novac odnosno idolopoklonstvo novcu, mogu biti poticajni za umjetnost samo kao predmet satire.
Također, komparacijom Bulgakovljeva romana i opisanih članaka, ali i drugih izvora, nastojat ću dokazati da su zapravo ti članci i njihovi autori, tj. analize Majstora i Margarite u dobroj mjeri ideološki obojeni te da se konflikt između umjetnosti (kao i drugih polja ljudskog djelovanja) i ideologije ne skriva u nekoj određenoj vrsti ideologije već u ideologiji kao takvoj, kao ljudskoj slabosti, kojoj Bulgakov ne podliježe, što ga i čini velikim.

MIHAIL BULGAKOV

Iz samog pogovora, Aleksandra Flakera, hrvatskom izdanju romana Majstor i Margarita iz 2002., razvidno je da Bulgakov u svom radu nailazio na otpor.
No taj otpor, uvažavajući opće poznate okolnosti koje su vladale u Sovjetskom Savezu 20 tih godina prošlog stoljeća, ipak ne možemo okarakterizirati kao vrlo snažan. Flaker navodi da se Bulgakov obraćao vladi i osobno Staljinu s molbama da mu se dopusti privremeni odlazak iz zemlje, ili mogućnost bilo kakvog zaposlenja u kazalištu te da mu je potonje uslišeno (Flaker 2002, 437).
Dakle, zapošljavanjem u javnom sektoru, možemo prije reći da je piscu iskazana podrška i javno priznanje za njegov rad, unatoč činjenici da su mu brojna djela zabranjena, ili je prikladnije reći da objavljivanje nije dozvoljeno, ili odobreno. Pri tome bi teško bilo vjerovati da bi, "tada" i "tamo", netko površno iščitao njegove tekstove i previdio kritiku baš tog režima, ili socijalizma općenito, što bi nedvojbeno završilo neusporedivo drastičnijim vidom "zabrane" pa i drakonskom kaznom.
Do sličnog su zaključka došli i drugi pa tako Corey Flintoff, američki dopisnik iz Moskve, u svom internetskom članku Bulgakov's 'Master' Still Strikes A Chord In Today's Russia, iz siječnja 2015. navodi: da se i sovjetskom diktatoru Josifu Staljinu (Joseph Stalin) sviđalo ponešto od Bulgakovljeva rada, ali je zaključio da bi veći dio bio previše opasan za objavu, dok je muzej u Moskvi dokaz da je njegov rad i danas relevantan kao i uvijek (Flintoff 2015). Svakako je u članku vrijedno zapaziti da Flintoff napominje da je Staljin bio diktator što kod čitatelja uvijek izaziva (nepogrješivi) osjećaj da autor svoj stav smatra upitnim!
U tom kontekstu Flaker navodi da je na meti Majstora i Margarite suvremena materijalistička filozofija, na razini uvjerenja, koje u našem stoljeću dobiva kobne razmjere, da se boljitak svijeta može očekivati od znanstvenoga i tehničkog napretka u biologiji, medicini, fizici i kemiji (Flaker 2002, 439).
Uostalom, na ovome se mjestu možemo upitati, je li što u suštini danas drukčije, igdje u svijetu pa konačno i u Hrvatskoj? Iz npr. Zakona o HRT-u jasno je da na njega kao medij ima utjecaja pa čak i da ga, legalno, kontrolira vladajuća politika te se financira iz budžeta.


UMJETNOST I(LI) IDEOLOGIJA

Umjetnost koja je nastajala u razdoblju socijalizma danas se nužno samta neodvojivom od ideologije, bilo da je toj ideologiji sklona, ili je njezina žrtva, jer se i to razdoblje i sam socijalizam, koliko to god bilo paradoksalno, a to ću kasnije i dokazati, naprosto danas također smatra i nastoji prikazati "ideološkijim" od drugih razdoblja i sustava. O tome rječito govori i članak Luke Šeputa Umjetnost i(li) ideologija, objavljen u časopisu Vijenac br. . 422., u povodu izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj su okupljena djela umjetnika iz bivšega Istočnog bloka, a navodim ga jer ista obilježja, bez iznimke pronalazimo i kod različitih analiza i kritika Bulgakovljeva romana.
Iako se sa stavovima Luke Šeputa iznesenim u predmetnom članku uglavnom ne slažem, njegovo opažanje da "su umjetnici iz vremena komunizma1 nastojali izbjeći ideologiji, njihovi kolege suvremenici upravo je prizivaju – i to iz, čini se, nimalo estetičkih pobuda: ona za Zapad ima konotacije egzotičnoga, pa se da tržišno eksploatirati" (Šeput 2010, 2) vjerojatno je utemeljeno, osobito u pogledu "mogućnosti eksploatacije" koju i sam koristi.
Šeput, bez argumenta i povijesnog odmaka, tvrdi da su polemike oko socijalnog realizma, kao povijesne formacije kratkog daha, "odavna" prestale (Šeput 2010, 2), iako, niti je samo razdoblje socrealizma "odavna" prestalo, niti su prestale polemike, jer i sam je njegov članak polemika na tu temu. Također neprikladno, "formacijom kratkog daha" naziva sustav koji je neke od najmnogoljudnijih država i naroda na svijetu (više od četvrtine svjetske populacije), tijekom 20-og stoljeća, od feudalizma doveo do društva znanja i tehnološke razine putovanja u svemir.
Kaosu, kojim bismo mogli okarakterizirati navedeni Šeputov članak (ali i svaki drugi koji flertuje s politikom, zbog čega ga kao primjer i navodim), najviše svjedoči posljednji odlomak u kojem se osvrće na Petra Gudelja, pjesnika i dobitnika Goranova vijenca za životno djelo2 (iste godine), koji govori o odnosu književne kritike (koja nije lišena ideologije) prema vlastitoj poeziji, i "u razdoblju ideološke represije, i u vremenu slobodne Hrvatske" (Šeput 2010, 2).


GOOGLE SEARCH

Zanimljive rezultate daju i pretrage interneta prema ključnim riječima ovog rada. Iz njih se može zaključiti koliko su ti pojmovi zastupljeni u različitim, tekstualnim sadržajima te koliko su aktualni. Tako na različite upite dobivamo određeni broj pronađenih objava odnosno stranica koje sadrže tražene riječi, ili pojmove odnosno kombinacije riječi i pojmova (Google, 2015).
Upit: "Master and Margarita" daje oko 391.000 rezultata (0,54 sek).
Upit: "Master and Margarita" + ideology, dakle za sadržaje koji sadrže oba pojma, daje oko 14.200 rezultata (0,28 sek).
Upit: "Master and Margarita" + ideology + art (sadržaji koji sadrže sva tri pojma) daje oko 28.300 rezultata (0,54 sek).

Vidljivo je da je naslov Majstor i Margarita dosta visoko zastupljen na internetu te da je također dosta zastupljena i koincidencija s pojmovima ideologija i umjetnost. Naravno samu zastupljenost na internetu pojedinog naslova, u smislu njegove aktualnosti kao apsolutne veličine, ne treba izjednačavati s općim značajem djela. Za ilustraciju, bez posebne analize, vrijedno je navesti podatke o zastupljenosti nekih drugih popularnih naslova kao što su npr. Doktor Živago, Mrtve duše i Prohujalo s vihorom:
Upit: "Doctor Zhivago" daje oko 694.000 rezultata (0,46 sek).
Upit: "The dead souls" daje oko 264.000 rezultata (0,35 sek).
Upit: "Gone with the Wind" daje oko 11.900.000 rezultata (0,61 sek).
Dakle iz ove kratke analize vidljivo je da najveći broj odgovora ipak daju naslovi koji bi se mogli podvesti pod opću kategoriju bestselera, ili popularnog štiva, romantične i ljubavne tematike i američkog porijekla.

S obzirom na to da se kao logično nameće da bi se u Bulgakovljevim djelima, a to je jasno vidljivo i kod njegovih brojnih analitičara, "ideološko" odnosno "ideologija" odnosila prije svega na socijalističku odnosno komunističku ideologiju, odnosno na stav "za" ili "protiv" socijalizma, ili komunizma, smatrao sam potrebnim ispitati kako se ti pojmovi percipiraju u istom okruženju (internetu) (Google, 2015.), a osobito u odnosu na suprotstavljeni kapitalizam. Tako za:
Upit: "Capitalist ideology" dobivamo oko 82.300 rezultata (0,33 sek).
Upit: "Socialist ideology" dobivamo oko 169.000 rezultata (0,42 sek).
Upit: "Communist ideology" dobivamo oko 271.000 rezultata (0,45 sek).
Iz prikazanih podataka odnosno njihove drastične disproporcije jasno je da ne postoji konzistentnost u razumijevanju, ili primjeni pojma "ideologija" te se različite pa i dijametralno suprotstavljene pojave (ideologije) doživljavaju manje, ili više "ideološkima". Vjerujem da nas to dovodi do nedvojbenog zaključka da se ideološko pripisuje Bulgakovu već zbog same činjenice da je živio i radio u Sovjetskom Savezu dakle u socijalističkom društvu u kojem je javnu vlast obnašala (danas osobito stigmatizirana) komunistička partija.
Ako uzmemo u obzir da pojam ideologija odnosno ideološki u političkom smislu ima izrazito negativnu konotaciju iz rezultata proizlazi naklonost kapitalizmu kojem se u tolikoj mjeri ne pripisuje "ideološko". Također je vjerojatni razlog ovakvog rezultata i ranije spomenuta "mogućnost tržišne eksploatacije" "komunističke ideologije" o kojoj govori Luka Šeput (Šeput 2010, 2).

Nadalje, zanimalo me je postoji li neki skriveni razlog zbog kojeg Bulgakov (iako ne vjerujem da bi on išta skrivao) kao "rekvizit", uz domaću rublju, dominantno odabire dolare? Na na upit "money" Google daje oko 2.710.000.000 rezultata (0,48 sek), a rezultati pretraživanja daju na prvome mjestu slike. Od toga (Google, 2015):
- prve četiri slike su američki dolari, a
- na proširenje upita "više slika za money" prvih 20 slika su također američki dolari.

Na upit "45=L38" (novac na ruskom jeziku), Google daje oko 144.000.000 rezultata (0,41 sek), a rezultati pretraživanja su opet na prvom mjestu slike. Od toga (Google, 2015.):
- prve četiri slike su (ponovo?) dolari, a
- na proširenje upita "više slika za 45=L38", od prvih 20, 18 su također američki dolari, a samo 2 su ruske rublje.
Iz ove je analize jasno što se u svijetu percipira kao novac, te da Bulgakov dolare, koje često koristi kao predmet manipulacije ljudima, svojevrsne opsjene, rekli bismo kao svojevrsni mađioničarski rekvizit, nije odabrao slučajno, ili iz nekog skrivenog razloga, već vrlo očigledno kao jedan od najsnažnijih simbola zapada, ali i kapitalizma, požude i kriminala.


BULGAKOVLJEV ROMAN

U pogledu umjetničkog u Majstoru i Margariti priklonio bih se stavu Kristine Belyk iznesenom u članku koji je objavljen u online časopisu Univerziteta u Brightonu.
Belyk smatra da je roman svojevrsna dekonstrukcija socrealističkog žanra koji je po sebi zasićen ideologijom te da se u svojoj inverziji toga žanra Bulgakov prije svega bavi kritikom ljudi (Belyk 2012).
Roman je nastao u uvjetima kada je Komunistička partija prosovjetske izdavače i pisce i rijetko koji autor izvan tog bi bio objavljen, ili bi čak bio optužen za kontrarevolucionarne ideje . Iako nema općeg konsenzusa među kritičarima da je Bulgakov ciljano pisao protiv dominantnog žanra, ili ga parodirao, jasno je da nije niti slijedio (Belyk 2012).
Mada se Bulgakovu ipak pripisuje određena namjera u pogledu iskakanja iz "propisanog" žanra, mišljenja sam da se on tim pitanjem nije osobno zamarao te da se prije svega dosljedno drži metodologije u analizi pojava o kojima piše pri čemu je "scenografija" i "koreografija" potpuno sporedna i rezultat je biblije koju je odabrao kao temelj, a koju je u svojoj interpretaciji također oslobodio kršćanske ideologije.

Bulgakov ne okreće svoju satiru niti protiv političkog sustava niti protiv vladajuće ideologije, jer očigledno presudnim izvorom zla smatra ljudsko licemjerje, iako se te ideologije ne boji i o njoj piše otvoreno pa se tako, na samom početku romana, izruguje pjesniku Ponirjovu i Berliozu predsjedniku odbora književne udruge zagonetnog naziva MASSOLIT (za koji ću biti slobodan ponuditi objašnjenje da on dolazi od masovna sovjetska socijalistička literatura). No ovo si bavljenje dnevnom politikom Bulgakov uzima za pravo vjerojatno iz prostog razloga što se radi o njegovom miljeu – miljeu pisaca, čime djelu daje mali osobni pečat.
Nasuprot uvodno iznesenih pretpostavki, u Majstoru i Margariti (a i u drugim svojim radovima), Bulgakov nam suvereno dokazuje da nas ideologija, kao (uvijek) neutemeljena vizija budućnosti, koju onda pokušavamo ostvariti (neizbježnim, orvelovskim) ispravljanjem (iskrivljavanjem) prošlosti i sadašnjosti (činjenica) odnosno njihovim falsificiranjem, a priznati ćemo, falšo baš i nije neka umjetnost, već upravo ono suprotno od nje, neizbježno vodi u pogrešnom smjeru.
Dakle, problem nije u "krivoj", ili "pravoj" ideologiji, već u samoj ideologiji kao takvoj, ideologiji kao nastojanju da se predvidi budućnost i kontrolira prirodni tijek stvari, umjesto da se on koristi kao obnovljivi (neiscrpni) izvor (svega, energije, nadahnuća), a da vodilja bude istina, ne kao apstraktna i nedostižna kategorija, već kao spontani, iskreni iskaz subjektivnog doživljaja.

Oni koji Majstoru i Margariti pripisuju anti socrealistički ideološki predznak, previđaju činjenicu da u njegovom romanu zlo ipak dolazi sa Zapada i da sobom donosi dolare te da njime nisu pogođeni milijuni građana Moskve, zato što bi bili sljedbenici komunističke ideologije, ili politički lideri (što bi bilo pravednije), već oni pojedinci i skupine koji su se ogriješili o vlastita deklarirana načela i opće priznati sustav vrijednosti.


Paralelom koju povlači s Biblijom Bulgakov upravo ističe da djelo nije usmjereno protiv jedne ideologije već da je svevremensko, neovisno od političkog sustava, nacije, ili kulture. Dakle, izrečene tvrdnje imaju znanstvenu općenitost i dokazana im je matematička nužnost.

Bulgakovljev roman prikaz je matematičkog modela, jednadžbe koja povezuje zločin i kaznu. On prikazuje kako djeluje dobro i zlo u matematičkoj nužnosti. Ne kažnjava se soc-realizam, niti bilo koja druga ideologija, nego sveprisutno ljudsko licemjerje. Margarita i Majstor u konačnici nisu kažnjeni jer su iskreni, pošteni i dobronamjerni. Da, imali su teškoća, ali Margarita je ipak živjela u braku s osobom koju nije voljela, a Majstor je sumnjao u sebe i svoje djelo, a tako i u pravdu i boga, što sobom uvijek vuče nevolje.

Možemo reći da za teze postavljene u Majstoru i Margariti dokaze upravo možemo pronaći i u Hrvatskoj sadašnjici. "Jeftini novac" radi kojeg smo se kolektivno odrekli socijalne sigurnosti upravo se ovih godina intenzivno pretvara u neotplative dugove i nacionalnu katastrofu. Stopa nezaposlenosti vrtoglavo raste, a crni mačak u liku bankovnog ovršitelja kuca na vrata većeg dijela populacije. Privatizacijsko čudo završava potpunim kolapsom gospodarstva, a svaka "(o)lako stečena zarada" pokazuje se običnom krađom.

Bulgakov se prije svega izruguje ljudskom licemjerju, a ne društvenom uređenju. Kada bi licemjerje pripadalo društvenom uređenju, a ne ljudima, tada bi ono nestalo promjenom društvenog uređenja. Da ne idemo dalje, na spomenutom primjeru Hrvatske i njezine tranzicije, jasno je vidljivo da nije tako.
Također je jasno da se licemjeran društveni sustav ne bi mogao uspostaviti ako članovi zajednice ne bi bili licemjerni.
Prema tome Bulgakov jasno i na znanstven način reducira društvene okolnosti na razinu pojedinca, kao konstitutivnog elementa, te kritizira ljudsko licemjerje, a ne politički sustav kako to smatra i Kristina Belyk ("kritika ne samo života u Moskvi 1930-ih, već same humanosti") (Belyk 2012).


Siguran sam i danas, da nas je Bulgakov, kao u ostalom i Krleža (u, na primjer, Gospodi Glembajevima), ili Bacon htio upozoriti (Bacon 2003, 42) da, osim onoga što silno želimo vidjeti, postoji i ono drugo, koje čak i nije skriveno, već nam se logikom stvari nameće, ali to često, kada je negativno, ne želimo vidjeti (Bacon 2003, 43), a to je posljedica, stvarni, cjeloviti i dugoročni učinak našeg djelovanja. Životna rezultata, koji se dobiva prijebojem dobrog i lošeg.
Brojni autori dovesti će nas (i sebe) na kraju do istog zaključka kakav izvodi Bulgakov. Osim Krleže u našoj novijoj književnosti pronaći ćemo Ples s mladom Davora Špišića, a zatim i Unterstadt Ivane Šojat-Kuči na koji ću se posebno osvrnuti, ne samo zbog izrazito bulgakovljevskog pristupa pitanju zločina i kazne, već i zbog ispreplitanja ideološkog i ne ideološkog u paralelnim radnjama romana.

Da je Bulgakovljevo djelo odnosno njegov pristup društvenim problemima kojima se bavi znanstvenički i znanstveni, a nikako ideološki, što ga potvrđuje i kao intelektualca, stručnjaka, liječnika, vidljivo je i iz njegovih drugih radova. Naravno za ozbiljniju procjenu bilo bi ih potrebno pročitati, ali u ovoj prigodi oslonit ću se na činjenice koje navodi Flaker, ali uz kritički stav prema Flakerovim zaključcima, koji se djelomično mogu opovrgnuti kao pogrešni (temeljem toga što proturječe sami sebi i navedenim činjenicama).
Navedeni znanstveni pristup osobito je kod Bulgakova vidljivo iz njegove priče Kobna jaja, o zamjeni kokošjih jaja zmijskim, gdje se on bavi pitanjima zlouporabe tekovina znanosti (Flaker 2002, 438) dakle razračunava se s fenomenom koji je i danas, nakon gotovo 100 godina postao itekako aktualan i generalno i specijalno. Specijalno, kao stalni i sve češći pokušaji genetske manipulacije, a generalno kao sve veća potreba da se znanost podredi ekonomskom interesu što dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost.




UNTERSTADT

Za razlikovanje teksta koji je ideološki i onoga koji to nije, smatram da je iznimno dobar primjer Unterstadt Ivane Šojat-Kuči koji je spoj i jednog i drugog u isto vrijeme. Roman ujedinjuje dvije priče, na dva različita kolosijeka, koji su istovremeno i u vremenskom slijedu i paralelni. Jedna je priča (gotovo u potpunosti) odvojena od ideologije, osobna, iskrena i skladna, dok je druga ideološki obojena u kojoj autorica povremeno mijenja logiku, metode i sustav vrijednosti u zavisnosti govori li se Židovima, Nijemcima, Bugarima, Rusima, ili partizanima (crvenima).
No Unterstadt je za povlačenje paralela, ali i okomica s Majstorom i Margaritom prikladan iz još jednog razloga, jer Ivana Šojat-Kuči gotovo svakom konfliktu koji se pojavljuje u njezinu romanu daje gotovo autentični bulgakovljevski epilog. Svi likovi na kraju razgovaraju s mrtvima, svako zlodjelo progoni grižnja savjesti, a svaki čin iskrenoga kajanja, milosrđa i oprosta završava osjećajem mira i sreće.
Dakle, iako bi se moglo reći da se ovime rad na neki način udaljava od teme, smatram da se analizom ideološkog u Unterstadtu može zorno prikazati kako bi to izgledalo kod Bulgakova kada bi njegov roman bio ideološki obojen, ili kada bi se bavio ideologijom kao problemom.
S obzirom na to da se negativni dokazi ne mogu izvoditi, nemoguće je i dokazati nepostojanje ideologije u nekom djelu. Jedino usporedbom s drugim djelom, u kojem je ideološko očigledno izraženo, što je, smatram, slučaj s Unterstadtom, moguće pokazati i naglasiti razliku te izostanak ideološkog u njezin izostanak u promatranom radu u ovom slučaju Majstoru i Margariti.

Kao i Bulgakov, Šojat-Kuči bavi se pitanjem uzročno posljedičnih veza i odgovornosti, općenito, ali i individualne i kolektivne te vječnim pitanjem (na koje i ona, kao i mi svi znade odgovor) jesu li zločin i kazna u uzročno posljedičnoj vezi, ili zlo možemo činiti nekažnjeno.
Na jednom mjestu ona se pita nismo li svi, kao i u ovom posljednjem ratu3, odgovorni za ono što se dogodilo, jer nismo učinili ništa, ili dovoljno, da se zločin spriječi, dok njezina junakinja
Katarina svoj život rezimira kao posljedicu akumulirane kolektivne odgovornosti, koja se nagomilala zato što netko, iz njezine prošlosti, u svoje vrijeme, nije imao snage suočiti se s njome.
I tu dolazimo do problema idola i ideologije! Bez obzira radi li se o kolektivnoj, ili individualnoj ideologiji odnosno idolima, oni su razlog zbog kojih skrivamo svoju prošlost (istinu) zbog čega ju želimo prikazati drukčijom "boljom" (u smislu te, prihvaćene, ideologije kojoj se klanjamo. Idoli su oni zbog kojih zapravo skrivamo istinu, podatak, informaciju nužnu za pravilno izvođenje zaključka o stvarima, pojavama i događajima te konačno zauzimanju pravilnog i racionalnog stava o njima.
Šojat-Kuči za to navodi brojne primjere: "Filip, ono nesretno, navodno retardirano, prerano upokojeno čedo, to maleno biće uspjelo je mojoj majci natovariti na leđa toliko breme grizodušja da je odlučila tajiti ga do smrti". (Šojat-Kuči 2010, 242-243) "Ironijom sudbine, i mojoj majci i meni upravo je dijete bilo najveća životna pogreška. Njoj Filip, a meni onaj nesretni zametak što sam ga prešutjela Slavenu... Zatajeni sićušni zametak, ono što još nije ni nalikovalo na ljudsko biće, prerastalo je tijekom godina iz pahulje u lavinu, u nešto smrtonosno, nešto što bi nas vjerojatno ubilo i prije Slavenove naprasne smrti..." (Šojat-Kuči 2010, 243) . "Ali ja sam tajila zbog stida. Odmah me je bilo stid, jasno sam osjećala grizodušje još u bolnici, na onome stolu, dok su iz mene čupali naše nesuđeno dijete." (Šojat-Kuči 2010, 245)

Što se tiče političkih ideologija u Unterstadtu je također moguće pronaći brojne primjere u kojima autorica proturječi sama sebi i iskazuje svoju političku sklonost. Navodi tako, da se u Moskvi ruše stare kuće i da se veličanstvena Moskva urušava pod naletima izvitoperenoga kapitalizma te da je i kod nas tako, a da bi misao zaključila pretpostavkom da se to događa zato što nas je "ubio komunizam4"
(Šojat-Kuči 2010, 343).
Mogli bismo reći da Šojat-Kuči nije dosljedna u prikazivanju događaja kada se god problem dotiče političkog uređenja, ili nacije, jer npr. Katarina, rođena 1963., čudi se svjedočenju o poslijeratnom oduzimanju imovine (Šojat-Kuči 2010, 345), a nemoguće je da ona, u svojoj zreloj dobi, ne zna ništa o nacionalizaciji i eksproprijaciji u razdoblju 1945.-1947., jer o tome se učilo u školi, a već od 60-ih se i javno progovaralo.
Svakako, vrhunac ideološkog u Unterstadtu je svakako sljedeća konstatacija: "Neke su se mlade Njemice na kraju udale partizane.. Ne zamjeram im ... tako su barem spasila svoje obitelji, djecu koju su možda imale, kuće.." . Dakle, njezina junakinja Jozefina na tom mjestu nagađa da su se Njemice za "crvene" mogle udati samo iz interesa , a nikako iz ljubavi (Šojat-Kuči, I. 384), čime vrijeđa obije strane.
Takvih dvostrukih kriterija kod Bulgakova ne možemo pronaći. Njegovo povezivanje činjenica u uzročno posljedične veze je dosljedno i neovisno o spolu naciji, ili političkoj orijentaciji junaka.

Dvostruki kriterij u Unterstadtu nalazimo i u slučaju Viktorije koja se odriče kćeri Grete jer je otišla u partizane, a ne odriče se Adolfa koji je na Istočni front otišao kao SS-ovac, no ipak u Svojevrsnom rezimeu svog života (koji neodoljivo podsjeća na završetak Majstora i Margarite), kada već izgubi razum ona razgovara s mrtvima i na neki način ispravlja nepravdu. Govori da ju Adolf više ne gleda, a Greta joj je jedina utjeha (Šojat-Kuči 2010, 400-403).

Tako je i na samom kraju romana. Ivana Šojat-Kuči ipak se poziva na univerzalne principe ravnoteže i pravednosti: "Bila je zahvalna što su alkohol i padavica (Bog ga je kaznio! Zloguko bi pomišljala kada bi Marko uzalud pokušavao opipati međunožje u potrazi za muškošću) uništili ono što muškarcu omogućava da konačno oskvrne ženu..."
Zatvaranjem konačne bilance Šojat-Kuči svoj roman završava u gotovo autentičnom bulgakovljevskom stilu što možemo smatrati potvrdom njegovih zaključaka ponovljenim eksperimentom:

"Možda postoji netko tko prima molitve, ispunjava ih, uzdiže izmučene do blaženosti. Možda. Možda je zato baka izdržala. Ne znam. Jer tko zna tko će sve hodati kroz moje zidove kada ostanem sama, kada više ne bude nikoga kome ću moći priznati ubojstvo koje me ponekad tako silno tišti, kada više ne bude načina da se oslobodim.
Sada mi je toplo. Kao na ljuljački. Baka mi se smije u glavi. Kao dijete. Ponekad sanjam i mamu. Uhvatimo se za ruke i hodamo. Bez riječi. Kada se probudim, u nosu osjećam miris Drave, mulja, zumbula. I bude mi toplo." (Šojat-Kuči 2010, 424-425)


BIBLIJA

Osobno sam Bulgakovljev roman, od prvog čitanja prije tridesetak godina, doživljavao kao bibliju samu, ili njezinu svojevrsnu i parcijalnu interpretaciju. Kao knjigu istine, uputstvo za korištenje života, ili možda sigurnosno upozorenje s primjerima iz prakse.

Upravo svođenjem i svojevrsnim sidrenjem na bibliju Bulgakov svoj roman čini svevremenskim, temeljnim, onim koji se odnosi na ljude u svakom vremenu, prostoru i društvu odnosno društvenom uređenju pa konačno barem na čovjeka zapadne civilizacije. Dapače, biblijskim retorikom on dopunjava značenje onoga što je htio reći i bez tog konteksta, ali ni izvan tog konteksta ne može biti shvaćen te je to i svojevrsni osigurač .
Radi toga kod analize kritičara Majstora i Margarite trebamo se podsjetiti biblijskog koncepta romana čime u svakom trenutku možemo ispitati svaki zaključak i uočiti svaku pogrešnu interpretaciju.

Mogli bismo reći da Bulgakov bibliju koristi i kao povod za svojevrsno čuđenje svakodnevnom ljudskom ponašanju. Kao da kaže, pa zar ni nakon dva tisućljeća još uvijek nešto nije jasno? Time on bibliju koristi kao polugu za podizanje dramske napetosti. Jer čitatelj, čovjek zapadne civilizacije, poznavatelj biblije, onaj koji razlikuje dobro i zlo, zapravo unaprijed zna što će se dogoditi likovima u romanu i koje će posljedice izazvati njihove činidbe i propusti, jer su na njih (i jedni i drugi, i čitatelji i likovi romana), pravničkim rječnikom rečeno, pravodobno i propisno upozoreni (biblijom).

Za Bulgakova je, kao i za Bacona, idol pa time i ideologija isto što i iluzija (Bacon 2003, 40), dakle obična opsjena. Tako se on izvođenjem jasnih, matematičkih, često računovodstvenih dokaza, jer ako vam se u džepu neobjašnjivo nađe neka svota novca, onda je on, ili ukraden, ili je iluzija i trećega nema, izdiže iznad svake ideologije u skladu s Baconovim zaključkom da formiranjem stavova i aksioma, istinskom indukcijom kao sredstvom, sigurno i na prikladan na čin protjerujemo sve idole i oslobađamo ih se (Bacon 2003, 41).
Ono što zapravo Bulgakov suprotstavlja idolima je sustav pravih vrijednosti i iskazanog vjerovanja i povjerenja što jest i osnova vjere u Boga. Vjera u Boga jest povjerenje, oslanjanje, ufanje, u Boga, a ne to vjerujemo li mi u pustu činjenicu da Bog postoji, ili ne. Jer npr. sotonisti nužno vjeruju u postojanje Boga, ali se ufaju u Sotonu.
Bulgakov suprotstavlja upravo sustav pravih vrijednosti idolu svih idola, koji nas možda dovodi i pred pitanje razlikujemo li uopće više civilizacija, ili poznajemo samo jednu civilizaciju, a to je civilizacija novca, univerzalnog simbola društvenog priznanja, koji zapravo služi tome da to priznanje mogu obnašati i oni koji to nisu ničim zaslužili. Prijenosom društvenog priznanja na novac, zamjenom za mjenicu, ono može biti ukradeno kao i sam novac.






ZAKLJUČAK

Umjetnost ne treba ideologiju.
Ideologija uvijek nastoji umjetnost prikazati kao ideologiju, a kada to ne može onda ju ne dozvoljava.
Kao što ne postoji dobra navika, tako ne postoji niti dobra ideja koja ne trpi vlastito propitivanje.
Za ideologije bismo radi toga mogli reći da su (loše) ideje koje su da bi opstale same sebi postale svrha.

Ideologija i umjetnost su nesparivi. Nesparivost, neparnost nesukladnost, nesklad, kao sinonimi za neistinu, za iskaz nespariv s činjenicama, opća je osobina ideologije, koja uvijek, orvelowski, stvarnost nastoji promijeniti u skladu s iskazima, a ne prilagođava iskaze stvarnosti.
Istina, kao na primjer znanstveno dokazani iskazi o činjenicama, spariva je s umjetnošću pa bi se u Bulgakovljevom romanu, prije nego li o ideologiji i umjetnosti, moglo govoriti o znanosti i umjetnosti.





LITERATURA

Autorske knjige:
Bacon, Francis. 2003. The New Organon. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Bulgakov, Mihail Apanasevič. 2002., Majstor i Margarita. Zagreb: Naklada Naprijed.
Šojat-Kuči, Ivana. 2010. Unterstadt. Zaprešić, Fraktura.

Poglavlje u knjizi ili zborniku:
Flaker, Aleksandar. 2002. "Mihail Bulgakov i njegov roman". U Majstor i Margarita, ur. Vlatko Pavletić i Milivoj Solar, 437-446. Zagreb: Naklada Naprijed.

Internetski izvori:
Belyk, Kristina. 2012. "The Master and Margarita: Deconstructing Social Realism". BrightONLINE student literary journal, University of Brighton. http://arts.brighton.ac.uk/study/literature/brightonline/issue-number-three/the-master-and-margarita-deconstructing-social-realism (14.srpnja 2015.)
Google pretraživač, https://www.google.hr/search? (23.srpnja 2015.)
Šeput, Luka. 2010. "Umjetnost i(li) ideologija". Vijenac br.422, Matica Hrvatska, 2010., str.2. preuzeto s interneta: http://www.matica.hr/vijenac/422/Umjetnost%20i%28li%29%20ideologija/ (10.srpnja.2015.)