nedjelja, 30.09.2007.
bajka o plavom leptiru
 -Jednom davno, - počela je baka pričati bajku: -živio je princ u svom veličanstvenom dvorcu. Svakoga dana jahao bi na svom bijelom konju kroz svoje maleno sretno kraljevstvo. jednoga dana princ je upoznao prekrasnu djevojku. I uskoro ustanovio da ima čisto srce, zaprosio ju je. Djevojka je pristala jer je istinsk zavoljela kraljevića koji je svaki dan dolazio do nje. Ali pristala je pod jednim uvijetom – da povede svog kućnog ljubimca u dvorac. Plavog leptira. Iz nekog razloga, rekla je da će mu biti žena sve dok je leptir živ. kraljević tada nije shvatio zašto, ali je prihvatio uvijet sa namjerom da plavog leptira čuvao kao svoje oko. I godine su prolazile, a kraljević je cijelo vrijeme pazio na leptira – više nije imao vremena za sebe niti išta drugo. Pa ni za svoju ženu, koju je volio jako. Ali ona je bila sretna – pazila je na kraljevičevo zdravlje i sigurnost, njegovala ga je. Pete godine braka, kraljević skine usamljeni pogled s leptira i pogleda svoju ženu koja je već sazrila, postala ozbiljnija. I leptiru padne prah sa krila, i on ugine. Kraljević se okrene i vidi uginulog plavog leptira, okrene se natrag i nije vidio ženu – nestala je... -Bako..zbunjen sam..Što je pouka ove priče? – upita unuk. Ali baka je šutjela i zamišljeno gledala kroz prozor. Mislim da joj je nedostajao njezin plavi leptir, ili...? ----- činjenica: leptiri žive 2 do 4 tjedna... |
četvrtak, 20.09.2007.
probudi me!!
|
Ovo je još jedan san. San u drugom snu koji je pak u trećem snu koji sanjam u nekom četvrtom snu i taok u nedogled. Više niti ne znam koliko puta sam zaspao i probudio se u snu koji sanjam u snu. U ponoć, kada potpuni mrak padne, uvijek zaspim, gdje god bio, i probudim se u krevetu. Ljdui ostaju isti, ali se uloge mjenjaju i mjesta izmjenjuju.
Jučer sam bio vatrogasac, gasio vatru u zgradi i spašavao svoje prijatelje unutar nje. Prejučer sam bio poznati haker, a moja najbolja prijateljica je bila špijunka koja me morala ubiti. Dan prije sam bio astronaut, letio u svemir. I tako iz sna u san. Pokušao sam ostati budan unutar sna, ali uvijek zaspim u ponoć. Pokušao sam se probuditi, ali ne znam više kako. Shvaćam da sanjam i opet igram svoju ulogu u snu. Danas sam slavni pisac i pišem ovu priču, ali uskoro će ponoć. I opet ću zaspati i početi sanjati novi san, a ova priča će nestati kao moja karijera književnika. nitko mi ne vjeruje kada pokušam objesniti što mi se događa. I ja.. polako počinjem luditi. ne sjećam se zašto se ovo događa i pitm se što se samnom zbiva u stvarnom životu – jesam li zaspao samo na jednu noć koja mi se čini duga kao život; ili sam pregažen i nalazim se u komi i svi me pokušavaju probuditi; možda sam mrtav i ovo je pakao ili čistilište; možda je ovo stvarnost kakva bi trebala biti? Ne mogu naći odgovore, jer ništa više nije stalno. Ništa osim jedne stvari – mojih sjećanja. |
četvrtak, 13.09.2007.
novo! ali još u potrazi za srećom...
 I prije nego počnemo, moram vam reći da je ovo stvarna priča o pravom ljudskom duhu, o njegovom najodanijem prijetelju. Priča o dugotrajnoj sreći, kratkotrajnom rastanku. NO, ipak, „samo“ priča o čovjeku i psu. Petnaest godina je tada imao:razigran, u duši još potpuno dječačić, Petar je bezbrižno gledao na život. Sve dok se nije dogodila tragedija – otac mu je naglo preminuo. Majka je ostala izbezumljena i izgubljena, zatečena i crna. Odlučila je napustiti sve bolne uspomene, odlučila je preseliti se u drugi stan, drugi grad. petar se isto promjenio. Svoju razigranu ličnost zamjenio je povučenim alter egom. Zbog svog mračnog pristupa nije stekao prijatelje u novom gradu, novom susjedstvu, novoj školi. Osim jednog psa. Napuštena lutalica koju je sreo prvi dan pred novom zgradom. Napuštena lutalica koju je hranio svaki dan i igrao se s njom. nazvao ju je Ree, jer je voljela režati na nepoznate ljude. Slijedeće godine majka se odlučila vratiti natrag u rodni grad, u potrazi za boljim životom, u potrazi za srećom. Petar je po zadnji put sišao niz stubište, zadnji put nahranio Ree... te se odselio. MOže se reći da je slabić, ali zaplakao je za psom kojega je posvojio, mazio, koji ga je svugdje pretio i štitio svog vlasnika. Prošlo je 4 godine od tada, Petar kreće na faklutet i vraća se u grad gdje je upoznao Ree. Ali sve se promjenilo, prebolio je očevu smrt, sada ima puno prijatelja, a majka mu je uspješna odvjetnica i dobra samohrana majka. Petar će živjeti u domu i pohađati faks. I pitat će se – gdje i što Ree sada radi, je li živa...? Ali se neće vratiti u staro susjedstvo, jer misli da je lutalica u međuvremenu zaboravila na njega, našla novog vlasnika kojem će praviti društvo i kome je potreban netko, misli da lutalica ima novo ime. prije 4 godine, kada se Petar odselio... lutalica je režala, zavijala i lajala pred Petrovim prozorom. NIje se micala. Susjedi su ju ganjali, tjerali, gađali, poneko dijete bi joj donio hrane, ali ona je čekala... svog vlasnika. Da siđe dolje, sa hranom u tanjuru, da ju pomazi i igra se s njom. Baš kao prije. Čekala je kroz proljeće, ljeto, jesen, zimu, pa opet proljeće...I još uvijek čeka, stoji, sjedi, leži pod prozorom... čekajući svog gospodara, prijatelja, slabašnog i povučenog dječečića... I prije nego završimo, Ree nekada nije pas, Ree se nekada ne zove Ree, a Petar nekada nije Petar. A ljudi ne vide oko sebe, osobe kojima je stalo, do kojih im je stalo. I čekaju... YELLOWCARD..waiting game You and me A little different Though we tried to stay the same It never leaves And when it changes it is still a waiting game I wait for a lonely breath I wait to surface from this depth Wait for the light to come And take away these images I kept In my head Chorus More than ever I need to feel you More than ever I see the real you You and me Our worst disaster would be waking up alone Now we're free We're drifting out Like all the ones we didn't know I wait for a silence here I wait for things to disappear Wait for the ground to stop moving underneath my only fear If I lose you I don't know More than ever I need to feel you It's all around More than ever I see the real you And it surrounds Everything, everything We have had Out of sight out of mind Given that What I see when I dream Hurts like hell and back X2 Chorus |
četvrtak, 06.09.2007.
jednom u jednoj dalekoj zemlji
|
Hrstov list je gromoglasno pao na tlo. I zemlja ispod njega se tresla. Snažni vjetorovi su zapuhali duž ulica. I nosili su šešire staraca, i njihali su ruke mladih. Vesela vriska djece što trče vani pretvorila se u tiho škropotanje zubi i drhtanje zbog hladnoće. Preko noći je došla - tako tiho i neprimjetno da su svi ujutor ostali začuđeni. Preko noći se na prstima ušuljala u grad, plešući i mašući dugim hladnim rukama. Plesala je i zeleno lišće pretvarala u smeđe, crveno, žuto. Preko noći je došla gospođica Jesen noseći hladnoću i otuđenost sa sobom.
A Ljeto? Ostalo negdje iza, sjedeći visoko na nekom stablu u nekoj šumi. Spremno da pokupi svoje stvari, toplinu i veselo vrijeme i ode na putovanje u druge daleke krajeve. I neće se vratiti nekih 9 mjeseci. teško joj se rastati od ovog krajolika koji joj je srce ugrijao. Ali takav je dogovor između nje i Jeseni - kad Jesen dođe, Ljeto će se pokupiti i otići. Novo vrijeme, novi ljudi, promjenjeni ljudi - sada je vrijeme da sve opet počne, vrijeme da sve opet završi. kratka, lagana odjeća zamjenila je nova i duga, topla odjeća koja će od sada skrivati ljudska lica - njihove izraze i osjećaje. I neki će biti sretni, moći će se sakriti. I neki neće biti sretni, neće više moći pjevati u kasne sate na zelenoj livadi. I uistinu, Ljeto i Jesen su se tako brzo izmjenili.. Preko noći.. Ali to nas neće zadržati unutra, u kući. Idemo van, uzmimo kišobrane, utoplimo se i idemo van! afternote: zahvaljujem svima na pravim komentarima, točnije - oni koji čitaju postove! =)  |
subota, 01.09.2007.
trenutak...
|
"trenutak kada se prava ljubav činila mogućom"
Vrijeme je nijemo prolazilo pokraj njih, svirala je najromantičnija pjesma na ulicama, a lišće u parku bilo je obojano bojama koje mogu i najtvrđe srce raspjevati. Stajali su blizu, jedno nasuprot drugome, držali se za ruke. Ljudi su prolazili pokraj njih, bacili pogled na dva zaljubljena sunca i nasmješili se zaboravljajući život nakratko. Gledala ga je u oči i smješila se poput najljepše slike ikad naslikane, poput savršene sreće na licu prikazane. -Te riječi su tako obične i neobjašnjive... –počeo je. -Tako misteriozne i tople... –nastavila je ona. -Rečene su toliko puta da ljudi ne primječuju njihovo iskreno značenje. Ali kada ih kažem, želim zalediti taj trenutak u vremenu – da ti vidim lice s pravom reakcijom. -Te riječi su tako jednostavne, a ipak tako snažne. I kada ih izgovorim želim da ih primiš srcem, ne mozgom – da ti vidim lice s pravom reakcijom. I sve utihne, jedino su dva srca snažno tukla, srce jednog mjeseca i srce jedne zvijezde. ---------- On otvori oči. Probudi se. San je nestao. San o tom trenutku kada se sve činilo mogućim, kada je svijet bio njima na dlanu, vrijeme njima u džepu. San o savršenom trenutku i savršenim riječima – za savršeni osjećaj. Ustao je iz kreveta. Zbunjen. Dok je san polako nestajao iz sjećanja i utapao se u osamljenoj stvarnosti gledao je, još uvijek, noćno nebo. Mjesec i zvijezde kako se grle i govore si: -Volim te!  ---------------------------------------------------------------------------------------------------- 1.9.2006. u sobi na podu pogledao ju u oči i pitao: "hoćeš li biti sa mnom... kao djevojka, ne prijateljica?" 1.9.2007. godinu dana kasnije, njih dvoje su jedan od najsretnijih parova... I DANAS SLAVIMO TU GODIŠNJICU!! AI//M&M note: za sve koji pitaju... da to je moja godišnjica.. točnije moje djevojke i moja =) |
