utorak, 28.08.2007.
bijela boja crne (njegova "sreća")
|
Što se dovraga događa!? Ne rezumijem.. ništa više! Sve je izgubilo smisao. Zašto mi suze cure niz obraze?
Mogao bih sada pobjesniti. Mogao bih početi vikati. Mogao bih tuči i bacati stvari oko sebe. Ali stojim mirno i suze mi cure niz obraze. I ton je nestao, ništa više ne čujem. I noge mi drhte, ne osjećam ih više. Polagano padam dolje. gdje sam, što se to dovraga događa!? Gorak je okus. Gorak je okus u ustima.Zašto mi krvcuri iz nosa i usta? Mješa se sa suzama koje teku niz obraze. I pao sam dolje, na bijelo tlo, i sve je nestalo oko mene. I pogledam si prsa. Opet krv.. pogođen sam? Tužno pogledam gore po poslijednji put. O čemu razmišljam, što radim, što se dovraga događa? Što se dovraga događa!? Ne razumijem.. napokon! Nakon toliko godina.. Zašto mi suze cure niz obraze? Suze radosnice, pretpostavljam. Mogla bih sada skakati od sreće. Mogla bih početi vrištati. Mogla bi ... niti sama neznam! Ali ipak, stojim mirno i suze mi teku niz obraze. Svi oko mene se raduju i viču. Cijelo tijelo mi drhti. Polako se krećem prema telefonu, idem javiti mom dragom što se dogodilo. Što se dogodilo! Drhatvom rukom podižem telefon i zovem njegov mobitel. Da mu priopčim da sam nakon toliko godina napokon dobila na lotu - milijune!!! I prijatelj njegov se javlja, i govori mi, i slušalica mi ispada iz ruke. I drugačije suze počinju teči. Gorke. Gorke suze. Pogođen je? Mrtav. O čemu razmišljam, što radim, što se dovraga događa!!?? |
petak, 24.08.2007.
plava boja crvene
|
"Sasjeći ću sva stabla na koja naiđem, preplivat ću sve vode na koje naletim, i proći ću ostale prepreke na putu.
Ali pronaći ću to za što sam se otisnuo na putovanje - sreću! Ne znam u kojem je obliku, koliko je velika, ne znam niti kako izgleda, gdje se nalazi. Ali pronaći ću to za što vrijedi živjeti na ovom svijetu - sreću! Više se ne smijem, ne iskreno. Ne vidim sitnice koje ulijepšavaju dan, ne pokazujem osmijeh dok pričam s ljudima. Kao da je dio mene nestao nepovratno i izgubio se zagonetno. I zato sam krenio kroz svijet, gdje god trebalo ići i što god trebalo učiniti. Otići ću tamo i učiniti ću to!" - - - Između ničega i svačega, zaustavio se, u svojoj potrazi za srećom. Između svog prostora i vremena, više se nije kretao u potrazi za srećom. Okrenio se iza sebe (sasvim simbolično), stavio ruke u džepove i krenio natrag. Iskreno se nasmjehnuo. Oči su mu sjajile. -To je znači sreća... -veselim glasom progovori. |
petak, 10.08.2007.
sudbine?
|
Ruke su mu se tresle. POlagano je padao na koljena. I vrijeme je stalo tada. Sve je stalo i padao je dolje, sporo.. .. .. Ali namrštio je lice, dosta tužnih lica, dosta njegovog tužnoh pogleda. Krvario je iz rane koju je dobio od napadača. U banci je, pljačka. Zaštitar je pogođen, baš on. I sada se ne brine za sebe, nego da ženu i dijete koji su u stanu.
Kakva glupost! Da se više brine za njih nego za sebe, zar ne shvaća da umire, pada na tlo, krvari okolo i da... sve stoji oko njega?? Stisnuo je okidač! Nenamjerno, dok mu ruke drhte. Preplašio se svog čina - otkad to on pljačka banke?! I sada se naglo okrenuo i opucao u zaštitara. Pištolj mu pada dolje na tlo, iz ruku. Sve oko njega se zaustavilo dok mu oružje pada na tlo. Drhti. Suze mu naviru na oči - pogodio je čovjeka! Nije mu to namjera, kune se o sve u što vjeruje. Polako skida masku s lica.. Predat će se. Pokušao je - sada će nejgova mnogobrojna obitelj biti gladna jer je dobio otkaz i posrnuo za ovako niskim činom. Kupljena je. Cijela kompanija je kupljena od stranaca. Novi ljudi dolaze na vrh kompanije. I oni kažu: otkazi! Sad je poslodavci morati biti stvinari u ime novih šefova - davat će otkaze. I dat će nejmu otkaz, vjernom radniku, koji radi u kompaniji već 27 godina, koji se nikad nije bunio, koji nikad nije sam tražio povišicu, kojemu je to jedini prihod da prehrani mnogobrojnu obitelj - dobio je otkaz. I poslodavac poseže u džep, vadi svoje novce i daje mu, misli samo dobro, samo da se snađe dok ne nađe novi posao (iaoko zna da je to sad nemoguće u njegovoj dobi). Ali on odbija milostinju i izlazi iz ureda, i iz svoje bivše kompanije. ... Ako je sve tako povezano - najbolje je sjesti kući na kauč i ništa ne raditi? Ili što ako je baš to što će pogoršati stvari za mene ili nekoga - sad više ne znam što je dobro, što ne, ispravno, što pogrešno!? -------------------------------------------------- 1. note: zahvaljujem na glasanju - ovaj blog je sada u top20 na blogeru! top20 glasajte i dalje! ^-^ link je sa strane na blogu! 2. note: pozivam sve da igraju Prizee - razlog: možete dobiti dobre nagrade sasvim free i još igrate zabavne flash igrice. Evo link pa se regajte, navedete mene kao da sam vas uputio i dobijete prvi dan bonus igre! ;) link to Prizee!! 3. note: dajem msn javno - jer me rijetko ima na njemu! hehe zzum-one@hotmail.com 4. note: ako netko ima seriju The O.C. nek mi se javi. ili ako može nabavit - dajem velik trejd za nju! ;) |
petak, 03.08.2007.
moje sve
|
Znam da je sada kasno već, da sam ostao bez večine već i da nikad neću vratiti. Sve to već znam. Ali unatoč tome, što sam to već sada spoznao, još uvijek stojim ovdje, u tmini. I već je prošlo kasno. Tražeći istinu unutar sebe našao sam nešto što nisam trebao. I već se kajem. I već stojim u tmini svojih misli, unutar sebe, unutar svog uma. I vrijeme već odmiće kraju, nije više ni kasno, to je prošlo.
Oko mene stoje drvene lutke, sasvim jednostavne i bez lica. Svaka od njih predstavlja dio mene, dio moje prošlosti, moju sadašnjost i predstavljat će moju budućnost, predstavljaju moj život. Već se polako približavaju meni, sada sam uljez, u svom umu sam virus koji treba uništiti. I dok stojim, spoznavajući vlastito "ja" bliži se kraj. I tada se pitam što se dogodi kada umreš u svom umu, na taj način, drugačiji način, moj način. Napokon razumijem - ono najteže - razumijem sebe! Već! Tek? I želim sada nastaviti živjeti. Probuditi se iz kome. I tek tada je drvena lutka nestala, jedna od njih stotine, tisuće.. I želim opet vidjeti svijetlost, prići ljudima do kojih mi je stalo i reći im to. I tek tada nestane još više lutaka. Polako se odmičem ali okružile su me i ne mogu nigdje. Ali želim... otvoriti oči! I nestanu sve lutke. Ne znam što se dogodilo, niti što to znači, niti kada je "već" zamjenilo "tek". Ali zato znam i poznajem sebe, što želim, volim, mrzim, radim, gdje idem, kako radim stvari, što me muči..... Otvorio sam oči. U stvarnosti i svijetlosti svoje bolničke sobe. Kasnije su ušli doktori i rekli mi da imam amneziju - i zaboravio sam sve ovo, što se dogodilo i što sam naučio. Kako se to dogodilo i kako sam pobjegao. Nastavljam živjeti u potrazi za sobom.  |
