subota, 20.10.2007.
krajnje bezosjećajno
|
Oni umiru, padaju dolje zatvarajući teške kapke zauvijek. zauvijek padaju praveći buku koja će trajati užasno dugo, koja će uništavati velike dijelove ljudskoga srca. Oni odlaze zauvijek, riječi više neće reći, pokret više neće napraviti, pogledati me neće više. Kao da se predaju, poniženi od ovozemaljskog preteškog života, ali zapravo su bez izbora – samo je došlo njihovo vrijeme za kraj ovoga vremena i mjesta...
Stojeći sredini crvenoga kruga ljudi oko mene polagano padaju. Ali nikad u zaborav, nego padaju iz života. Put za koji nije potrebna karta, jer im je karta istekla. Nije potrebna prtljaga, jer su sve podijelili ljudima oko sebe. Nije potrebna planirati put, jer je iznenadan. Oni umiru, a mene nije briga. To tamo, on – to nisam ja. Ona djevojka, djedica , i ona bakica nisu moja slika. A oni roditelji, niti njihovo dijete – ne vidim njihov odraz kada gledam u zrcalo. Nije me briga jer moj život nastavlja, barem sat vremena, minutu, sekundu, otkucaj srca – disat ću. gledat i živjer. Nadam se i.. jednom početi osjećati. jaka je kletva moja, jača od smrti, slabija od života. Kletva da živim kao besmrtnik, da ne osjećam. jaka je kletva moja – toliko da želim biti bespomoćno tužan, pustiti suzu ponekad i završiti prirodni krug – umrijeti!  |
nedjelja, 14.10.2007.
nas dvoje, i vas troje
|
sve moje
Ona, bila je sve moje. Sve najvažnije i sve najbitnije. Jedino moje. I sreća, i tuga. I oje mjesto uz nju, i moje izgubljeno uz nju. Tražili smo odgovore na pitanja, tražili smo odgovore na život. Nekada bi tražili pitanja na odgovore, tražili bi život. Zajedno uvijek i zauvijek sretni. Čini se da... je to bila laž. Toga dana sam se probudio – nije je bilo pokraj mene, krevet je bio hladan. Mislio sam da je noćna mora i opet sam otvorio oči. Opet sam. Ona, bila je sve moje i sada je nema nigdje... On je bio moja sreća, moj spas i moja radost. Jedino mjesto na ovom svijetu gdje sam sigurna – njegov zagrljaj, a jedini mir koji mogu pronaći – njegove oči. Sve smo dijelili, čak i svaku misao, svaku zvijezdu na nebu. Dane smo provodili u smijehu, u svađi, radosti i tuzi. Dane smo provodili živeći naše živote. Sve dok nije bilo vrijeme da se vrati,. Raširila sam beskrajna bijela krila i uzletjela. Ostavila sam mu jednu poruku, pisanu suzama u jastuku. Koju vjerojatno neće niti primjetiti... -Vratit ću se. Ti si moje sve, - čitao je s jastuka, poruku od nje. -------------- BetweenNote: pošto je faks počeo, preko tjedna sam u Osijeku pa ću tekstove stavljat preko vikenda (ako dođem kući taj vikend). tako da će nekad biti više priča u istom postu - jer se nakupi... kao sada! malo su slične priča, ali nea veze... -------------- na kraju svijeta (ali malo dalje od toga!) Na vrhu litice koja je doticala nebo došla je mlada prekrasna djevojka. Zbunjena i preplašena, suza joj tekla niz obraz. Stala je na rub, kao da stoji na rubu života, a samo je na rubu svijeta. I beskrajno se zagledala u horizont – ocean, svugdje ocean – tako plav i nemiran, bezbojan i miran. Djevojka je tamo stajala i razmišljala... o svemu – sebi, njemu, njima, vremenu i mjestu. Ljudi bi dolazili do nje, donjeli joj hrane. Nekada bi pojela, a nekada je bila tako zamišljana da nije niti primjetila ikoga. I kiša je padala, snijeg je padao, magla se spuštala, vjetrovi puhali, zemlja tresla... Gledala je u daljinu, kraj svijeta, kao da nekoga čeka. A zapravo je razmišljala o svom životu, kako da ga živi sretno. Tisuće godina asnije na istu strmu liticu popeo se mladić. Tužan pogled razarao mu je lice, kao da mu poslijednja lstavica u ruci gine. Sjeo je u podnožje visokog kamena na rubu litice. Kamen nalik mladoj djevi u dugačkoj suknji. Gledao je u daljinu. Više nije bilo oceana tamo, sada se dolina prosula ispod litice – zelena i protkana raspjevanim pricama (uključujući lastavicu!) Mladić je sjedio i prazno gledao u dolinu. Razmišljao je... gdje griješi – kako da bude istinski sretan u srcu? I vrijeme je prolazilo, sunce izlazilo i zalazilo kao treptaj oka. Ali jednoga dana – kamen u obliku djeve spusti pogled dolje, pogleda izgubljanog mladića i suza nastavi teći niz obraz – suza koja je počela padati niz obraz prije tisuće godina i onda se skamenila s djevom. Suza padne na njegov obraz. On se trgne i pogleda zbunjano oko sebe. Ustane se. Okrenuo se i krenuo dolje s litice. Sasvim tiho se okrene i pogleda beskrajno tužan nepokretni kamen koji ostaje na litici. „Hvala..“  pozz svima!! |
subota, 06.10.2007.
i see that i lost my sight
|
SNOVI O VISINI
part one: Stoji pred gotovim projektom. Drveni, veličanstveni, ogromni brod sa spektukaluranim dugim krilima dizajna sličnog kao kod moćnih zmajeva. Svaka daska na brodu brižno izrezbarena, svaki metalni dio pažljivo postavljen – sve je na svom mjestu. Matt već 27 godina gradi taj brod, duboko u šumi, daleko od očiju ljudi, u hangaru koji je također sam strpljivo radio par godina. negdje sa 20 godina sinula mu je tada bedasta i nemoguća ideja – napraviti leteći brod koji će sličiti gusarskom, koji će zamahnuti velikim krilima i koji će vinuti snove u vrtoglave visine. 47 mu je godina i poslijednji dio je ugrađen! Sve ove godine živio je svoj san, radio ono što ga ispunjava i sada je rezultat tu. Plavo obojeni leteći drveni brod. Pozvao je najbližu rodbinu da dođu, daju mu podršku, gledaju prvo putovanje njegovog plavog broda. I nitko od nazočnih nije mogao vhjerovati kada su vidjeli svojim očima. Neopisiv doživljaj, nevjerojatna građa – i samo je jedan čovjek iza svega toga. Čovjek pun vjere.. part two: Motor se pali. crni dim se uzdiže. Dok se spektakularni krov hangara otvara prema vani, krila se podižu i spuštaju sa strane. Matt stoji ponosno uz staromodno drveno kormilo na vrhu broda. Sada je najbliže zvjezdama.. Snovi.. Vjetar se diže svugdje oko broda, krila mašu. Ljudi se uzmiču dalje. brod se podiže. krenuo je prema gore. Ruke mu drhte! Sve škripi, ali nema veze. Sve prolazi, ali niti to nema veze. I sve je bučnije. Uzdigao se na nekih 10 metara u zrak – i to je sve.. Krila počinju pucati. MAtt ne odustaje, ide višlje, ide do kraja. Previše je uložio da odustane. I potpuno puca potpora za lijevo krilo, koje polako pada dolje i udara o tlo. Cijeli brod se nakosio na tu stranu i trup počeo pucati. Neka žena dolje je prekrila usta rukama i suze joj teku. Matt pusti kormilo i pogleda uvis. Brod se sruši na tlo..  NEMOGUĆE!!! Pjevala je tu pjesmu iz duše. Pjevala je najlijepše što itko može pjevati – iskreno, riječi su bile iskrene. Ticale su se nekoga, posvećene nekome. Za tu osobu, i za nju samo. A ostali neka čuju pjesmu i neka znaju, ona sada pjeva za tu osobu. Ona pjeva opet, svojom upornošću... I dok ona pjeva za svoju osobu, on trči – za sebe. Da sebi dokaže, on to može i želi. Samo radi sebe, nije sebičan – nego iskren, prevrijedno, podcijenjeno – iskrenost i volja da učini ono što želi i da ga nitko ne spriječi. Trči najbrže od svih, postavlja svoj rekord, najvrijedniji u svijetu... I njih dvoje se ne znaju. Ona ne zna da nepokretni dječak sada trči obarajući rekorde, a on ne zna da gluhonjema djevojka pjeva svojoj osobi. Ali negdje u svijetu, oni se trude – da učine ono što žele i što je cijenjeno. -------------------------- moj najnoviji rad, ako vas zanima - posjetite link: ::shadows and regrets:: crtež -------------------------- ... Matt makne par dasaka sa sebe i ustane. Svi su ga gledali sa sažaljenjem.. oni... ljudi bez snova, neambiciozni, dosadni i predvidljivi. NJIMA je bilo žao! ALi on pogleda hrpu drveta i metala i kaže sebi u bradu, tiho: "Aha.. Mislim da znam što ne valja. Dakle, idemo iz početka..." |
