prvo da objesnim o čemu se radi... u nedostatku ideja i zakazivanju maše jednostavno sam
odlučio prepričati jedan san koji sam davno odsanjao ali ga ne mogu izbaciti iz glave... :)
--------------------------------------------------------------------------------------
Poznato mi je ovo mjesto. To.. to je? To je stražnje dvorište moje kuće, dvorište iza velike
zatvorene kapije. Ali... drugačije je. neke stvari su drugačije, promjenjene. I ja... ja sam
starac!? Star sam, jako! Stojim ipak uspravno i još uvijek ponosno. Sijeda kosa.. heh,
barem imam kosu. Tu je i Žuti, moj pas. Ali vidim da je i on star. Na izmaku snaga. Polako
se sagnem nada njim, odložim štap pokraj i poladim ga. Jadan, ni ustati se više ne može.
Žuti podigne glavu. Vidio sam mu umor u očima. Kao da je čekao da ga pogladim pa.. da
može otići, osloboditi se boli, i ovoga svijeta.
-Žuti... stari prijatelju...
On zatvori oči po poslijednji put, nije imao snage ni da zalaje. I... umre. Ostavio me...
Ustanem se, štap je ostao pokraj njega. Podignem pogled. Mislim d aje bilo podne, ili tako
nešto. Ali nebo... bilo je zvijezdano.
Začuo sam glasove. Odmah sam ih prepoznao. To su oni - osobe koje su mi važne. Čuo
sam tihe, umirujuće korake žene, već spore, teške, ali ipak - dolazila je iza u dvorište. Čuo
sam brzo trčanje unučića. I za njih - sinovi i kći (ne znam koliko ih je bilo...). Nisam ih vidio,
bili su u prednjem dvorišt,
iza kapije.
Opet sam podigao pogled prema nebu. Znao sam da, iako dolaze, više ih neću vidjeti. Zagrliti
po poslijednji put. Život.. bio je dug, bio je vesel, tužan, puno raznih iskustava, puno...
godina iza mene. Sjeo sam na tlo, stavio ruku na starog Žutog, oči su mi se sklapale.
Ne kajem se... Moj život, ne kajem se...
Više nisam mogao otvoriti oči, pao sam na tlo. vrata kapije su se otvorila. Došli su svi... a ja -
sam otišao...

Kako je USA država u kojoj pripadnici mnogih naroda i rasa žive zajedno u "slozi, ljubavi i miru" razvila se bezazlena diskusija na temu koje nacionalnosti je bio Isus Krist.

Isus Krist je bio iz Kalifornije jer:
- Imao je dugu raščupanu kosu
- Šetao je svijetom bos u laganim sandalama
- Osnovao je novu religijsku sektu

Isus Krist je bio Irac jer:
- Konzumirao je alkohol (vino)
- Nikad nije imao stalni posao
- Zadnja želja u životu mu je bilo da mu daju piti

Isus Krist je bio Portorikanac jer:
- Prijatelji su ga zvali Jesus
- Bio je u sukobu sa zakonom
- Njegova majka nije bila sigurna tko mu je otac

Isus Krist je bio Židov jer:
- Ostao je živjeti kod roditelja do 33. godine zivota
- Vjerovao je da mu je majka djevica
- Njegova majka je vjerovala da je on Bog

Isus Krist je bio crnac jer:
- Provodio je vrijeme "na ulici", medu ljudima
- Nitko mu nije dao stalni posao
- Sve je zvao "brate"

U meduvremenu su i Hrvati reagirali na ove priče pa se moze čuti slijedeće:
Isus Krist je bio Dalmatinac jer:
- Jahao je na magarcu
- Pio je vino i jeo ribu
- Nikad nije imao neki posao, a kada bi nesto napravio, to je bilo pravo čudo

Isus Krist je bio hrvatski penzioner jer:
- Živio je siromašno i teško
- Svima je vjerovao
- U zadnjim danima života bio je izdan, prevaren i ostavljen

Unatoč brojnim dokazima pripadnosti Isusa Krista raznim narodnostima i rasama, u Bibliji postoji pisani dokaz o djelu koje jasno pokazuje da je Isus Krist mogao biti isključivo Zagorac.Naime, Isus Krist je znao pretvoriti vodu u vino.

Već sam mogao jasno razaznati oblike. I sada sam bio siguran. To su uistinu bili...oni. Tri spodobe, one koje nose patnju, tugu, one koje vuku tamu zasobom, one kojih se većina ljudi boji. Mržnja, Zavist i Pohlepa. Tako su tiho hodali, bešumno i nečujno. Sablasno, ali ipak.. tako ugodno. Nisu koračali, mislim da nisu jer ima nisam vidio noge. Imali su duge crne halje. Ha! Kao u filmovima. Iako sam bio u centru grada, puna ulica pješaka i vozila, nitko osim mene ih nije vidio. Stajao sam bespomočno, okočeno, izugubljeno... preplašeno i gledao kako mi se tri spodobe približavaju.
-Njegov duh je taman...
-...dovoljno da nas primi...
-...i donese tamu i drugma, -kažu oni nadopunjavajući jedan drugoga.
Glasovi su im bili duboki i hladni, odgovarali su njihovom izgledu, svrsi, njima samima, tami njihovoj..
Tada sam već shvatio da sam im ja nekakv cilj, za što god me trebali. Ali to mi nije pomoglo. Nisam se mogao pomaknuti. No, shvaćam zašto su došli po mene, napokon su došli i do mene. Uistinu, cijeli život se borim protiv toga.. tog mraka, tame, zovite kako hoćete...
Tri spodobe su me okružile. Podigao svaki svoju lijevu,crnu, tanku ruku prema meni. Ukočen, preplašen, nepomičan - nije bilo nikakvog odupiranja od mene. Oči im zasvijetle. Žarkom žutom bojom.
-Hej!! - poviče netko.
Isprva nisam vidio tko je to jer je spodoba ispred mene zaklanjala mi vidik. Ali tada sam ugledao.. Bili su to prijatelji. Išli su isto u školu. Nekoliko njih mi mahne i opet me dovikne. Polako sam podigao ruku, otvorio drhatavu šaku i mahnuo. Podigao sam glavu za par centimetara i nasmiješio im se.
-To... oni!Oni ga spriječavaju...
-Spriječavaju nas...
-On se odupire... Prejako. Zbog njih.
Jer nisam sam, jer imam prijatelje. Da, zato nikad neću odustati. Skoro sam zaboravio, pustio... Moj život je moja bitka! I u toj bitci - želim POBJEDITI!!
Nestale su! Te gadne, smrdljive, crne spodobe tame su nestale. Heh, izgleda da sam pobjedio i ovoga puta. Iako je bilo blizu, bliže nego ikada prije, iako sam skoro zaboravio zašto se borim, iako sam skoro pustio sve. ALi neću više, nadam se da neću. naći ću... svoj put...

-------------
upozorenje: ova priča je totalna fikcija i nema autobiogratskih elemenata (da slučajno ne bude zabune). XD Nadam se da... valja išta =)

Nekada u snovima
vidim to biće.
Hoda kroz mrak,
hoda kroz maglu.
Vidim mu obrise
dok hoda kroz svoju tamu.

Nekada u snovima
vidim to biće.
Hoda kroz tamu
i čuju se samo koraci.
Vidim to biće
koje traži nešto.

Nekada u snovima
vidim to biće.
Ono traži nešto.
Traži to u mraku, magli,
u svojoj tami.
Vidim ga kako traži
nešto izgubljeno, nepovratno.

Nekada u snovima
vidim to biće.
Tada mu pogledam u oči.
One sjaje žuto,
sve jače i jače.
Vidim kako mu suza
teče niz obraz.

Nekada u snovima
vidim to biće.
I tada izađe sunce,
i magla se raziđe.
I pogledam mu u lice,
lece puno suza,
lice bez nade.

Nekada u snovima
vidim to biće.
I tada shvatim...
to sam ja.

-----------

Jučer sam se sjetio ovog starog... teksta, pjesme, ne znam što je... i danas sam ju potražio u prašnjavoj ladici među jaaako starim papirima i spisama. Nastala je prije 4-5 godina. Jako davno! =)

Eh, danas je tako vruće. Pravi proljetni dan. Nema nastave... wah, dosadno je. Stoga, eto – odlučio sam učiniti nešto što sam trebao davno prije. Sjeo sam na bicikl (mislim da uopće nije važno kakav, niti je važno da sam ga već razdrndao luđačom vožnjom i divljanjem po cesti i stazi...). Bilo je negdje oko 3 sata popodne. I vozio sam se pola sata te napokon došao do bake. Još davnih dana mi je rekla da jednom dođem do nje i potražim na tavanu stare albume sa slikama. Ona je prestara da se penje, pa eto...
Utrčao sam u kuću, nabrzaka pozdravio baku i odmah potrčao prema tavanu. Ajme, gore je bilo ugodno, hladno, sviježe... I ,dakako, mračno. Samo su tračci svijetlost se probijali kroz rupe na crijepovima. Tavan nije imao svijetlo, stoga sam uzeo od bake običnu bijelu svijeću. I našao sam ga – stari, ogromni, pomalo misteriozni kovčeg. Polako sam mu prišao, sa poštovanjem. Čučnuo i uhvatio za ručku. Otvorio sam ga...
Huh, koliko uspomena je tamo bilo, cijeli životi zapisani na foografijama, na slikama, na pismima, knjižice i dnevnici. Osobe koje su tu ostavile nešto svoje, te osobe nikada neće biti zaboravljene. Sjeo sam na pod, stavio svijeću sa strane i počeo prekopavati kovčeg. Saznao sam puno stvari, vrijednih stvari. Recimo zašto mi se baka zove Beatrice, odakle je. Vidio sam i fotografije majke i njezine braće i sestara. Iskreno, neke stvari nisam mogoa pročitati jer su stranice požutjele a... i gadan rukopis je bio.
Možda zvuči nevjerojatno, ali bilo mi je zabavno. Osjećao sam se kao da oživljavam te osobe. Zamišljao sam kakvi su bili, kakav život su vodili. I sada... sada nisu tu, nema ih. Za njima ostaju samo uspomene, i sjećanja kod rijetkih osoba. Živjeli su, isto kao i mi do sada. Dali su sve od sebe da žive što bolje, mislim da i mi to radimo sada. I nikad nećemo saznati jesi li učinili sve što su namjeravali, jesu li pokajali neke stvari koje su učinili ili su pak pokajali što neke stvari NISU učinili. Jesi li na svojoj samrti rekli: «Ovo je bio dobar život, ispunio sam ga..»
I to me još jednom posjetilo da ništa nije beskonačno. Možda se čini da imamo puno vremena, ali zapravo, vrijeme nas polako sustiže ogromnim koracima, da bi nas na kraju pregazilo. «Ako nešto misliš učiniti, učini to odmah.»
Sišao sam sa tavana noseći u ruci album. Dao sma ga baki. Neka se prisjeti starih vremena. Davno je to bilo. Neka te osobe još jednom zažive...

-Zapamti da si jedinstven kao i svi ostali.
-Radi od otvaranja do zatvaranja.
-Bog je stvorio čovjeka jer mu je bilo dosadno. Ženu je stvorio jer je čovjeku bilo dosadno. Sada: žene dosađuju muškarcima, muškarci ženama, a svi zajedno Bogu.
-Smijeh je zarazna bolest koja se prenosi dobrim vicem.
-Pokvario mi se piješčani sat. Ide tri zrnca u nazad.
-Hranite decu bijelim lukom. Lakše ćete ih naći u mraku.
-Volim te, ali na tvoju odgovornost.
-Vuče, pogrešio si u jednom slovu. Trebalo je da me P O J E D E Š! (trudna Crvenkapica)
-Odmah se vraćam. Dođite sutra. (poruka na ulazu u jednu kancelariju)
-Izbacili su me sa koncerta jer su mislili da zezam dirigenta, a samo sam pokušavao saznati di je WC-e!(patomimičar)
-Odem do Berlina da napišem grafit, a oni srušili zid!!!
-Tko ima gliste nikad nije sam.
-Hvala bogu ateista sam.
-Nitko nije beskorisan. Svako može poslužiti kao loš primjer.
-Bolje biti glup nego lijep, ljepota je prolazna.
-Žene nam daju utjehu, ali da nema žena ne bi bilo ni potrebe za utjehom.
-Kad žena uči voziti ne stajte joj na put.
-Svaka generacija zamišlja sebe inteligentnijom od prošle i mudrijom od buduće.
-Mlad si samo jednom. Poslije smisli drugo opravdanje.
-Čovekov najbolji četveronožni prijatelj je krevet.
-Jednom sam izbačen iz ludnice zbog depresivnog utjecaja na ostale pacijente.
-Nisi pijan ako mozes ležat na podu bez držanja.
-Jedini problem kad ne radiš ništa je taj što ne znaš kad si gotov.
-Ne ostavljajte ništa nedovrš
-Ako se pre spavanja obriješ sekirom spavaćeš ko zaklan.
-Ako te volja raditi, sjedni i sačekaj. Proći će te!!!

... ima toga još ali sota je i ovo...

zapamtite, svi smo ljudi i svi griješimo... ma damn, ovo su jednostavno gluposti, zaboravite na sve ostalo i nasmijte se:
-----------------------------------------------------------------------
1. Kažite nam doktore, je li istina da kad čovjek umre u snu toga nije
svjestan do ujutro?

2. Vaš najmlađi sin, dvadesetjednogodišnjak, koliko je on star?

3. Jeste li bili prisutni kada su vas fotografirali?

4. Jeste li bili sami ili nije bilo nikoga?

5. Jeste li vi ili vaš mlađi brat ubijeni u ratu?

6. Je li vas ubio?

7. Koliko su vozila bila udaljena u trenutku sudara?

8. Bili ste tamo dok niste otišli, je li tako?

9. Koliko puta ste izvršavali samoubojstvo?

10. Dakle, beba je začeta 8. kolovoza?
- Da.
- A što ste vi radili u tom trenutku?

11. Ona ima troje djece, zar ne?
- Da.
- Koliko je dječaka?
- Niti jedan.
- A djevojčica?

12. Kažete da stepenice vode dolje u podrum?
- Da.
- A može li se tim stepenicama popeti gore?

13. Gospodine Slatery, bili ste na prilično dugom medenom mjesecu, zar ne?
- Da, boravio sam u Europi, gospodine.
- A jeste li sa sobom poveli mladu?

14. Kako je završio vaš prvi brak?
- Smrću.
- A čijom smrću?

15. Kako biste opisali tu osobu?
- Srednjeg rasta, s bradom.
- Je li to bio muškarac ili žena?

16. Doktore, koliko ste obdukcija obavili na mrtvacima?
- Sve moje obdukcije obavljam na mrtvacima.

17. Svi vaši odgovori moraju biti usmeni, razumijete? U koju ste školu išli?
- Usmenu.

18. Sjećate li se koliko je bilo sati kada ste pregledali tijelo?
- Autopsija je započela oko pola devet ujutro.
- A gospodin Dennington je u to doba bio mrtav?
- Ne, sjedio je na obdukcijskom stolu i čudio se zbog čega mu treba autopsija.

19. Jeste li kvalificirani da date uzorak mokraće?
- Kvalificiran sam od malih nogu.

20. Doktore, prije nego što ste pristupili autopsiji, jeste li provjerili puls?
- Ne.
- Jeste li provjerili krvni tlak?
- Ne.
- Jeste li provjerili disanje?
- Ne.
- Dakle, moguće je da je pacijent još bio živ kada ste započeli autopsiju.
- Nije moguće.
- Kako možete biti tako sigurni, doktore?
- Zato što je njegov mozak bio u tegli s formalinom na mom stolu.
- Ali zar nije moguće da je pacijent i pored toga ipak bio živ?
- Moguće je da je živ i da se danas negdje bavi odvjetništvom.

gore su zagonetke, dolje odgovori. pokušajte prvo sami odgovoriti prije nego pročitate odgovor
--------------------------------------------------------------------------------------
ZAGONETKE:
1. Vozač si autobusa. Na prvoj stanici uđe 4 putnika, na drugoj uđe 8. Na trećoj izađe 2
putnika i na zadnjoj stanici svi izađu van. Pitanje je: Koja je boja očiju vozača?

2.Žena je bila prestravljena kad aje našla muhu u čaju. Konobar je užeo šoljicu, otišao
u kuhinju i donio novi čaj. Ona poviče: "Ovo je isti čaj!" Kako je znala?

3.Malena sam poput mrava, velika poput kita. Prići ću ti kao povjetarac, ali mogu doći i
kao oluja. Neki me udare, nekima utjeram strah u kosti. Plešem na glazbu, iako ne mogu čuti.
Od puno imena koje imam, imam jedno ime. Spora sam kao puž, ali od mene ne možeš
pobjeći. Što sam ja?

4. Koje dviej riječi imaju najviše slova u sebi?

5. Čovjek je gledao fotografiju i kaže: "Braće i sestara nemam. Otac tog čovjeka je sin mog oca." Tko je osoba na fotografiji?

6. Tri osobe sjede u malom čamcu udaljeni jednu milju od obale. Prva se plaši vode, druga utapanja a treća se boji morskih pasa. Nemaju s čime veslati. Kako da dođu do obale?

7. Nekada sam bijela, nekada pogrešna. Mogu slomiti srce i povrijediti jako. Mogu ojačati ljubav ili ju uništiti.Mogu donijeti osmiijeh ali češće donosim tugu.Što sam ja?

8. Prije nego je Mt. Everest otkriven koja je bila najviša planina na svijetu?

9. Slijedeća prečenica je laž. Prethodna rečenica je istinita. Jesu li te rečenice istinite ili lažne?

10. Pronaći ćeš ceste bez vozila, lutat ćeš kroz šume bez stabala, gradovi postoje bez građevina. Što je to?


--------------------------------------------------------------------------------------
ODGOVORI:
1. pošto zagonetke počinje time da ti kaže da si ti vozač autobusa, odgovor je boja tvojih očiju
2. već je stavila šećer u stari čaj, i kada je probala novi bio je već sladak
3. sjena
4. poštarski ured
5. čovjekov sin
6. izađu van i pješaće, čamac je udaljen milju od obale na kopnu
7. laž
8. čak i prije nego je Mt. Everest otkriven, to je ipak bila i ostala najviše planina
9. niti jedno, to je paradoks. ako je prva istinita onda druga mora biti lažna, što čini prvu lažnom
10. mapa

e baš me zanimalo, zato ću izdvojiti neke:
------------------------------------------
-1994. -predsjednička garda na Kigali Rwandai sasjekla 1200 članova crkve na smrt
-1992. -potres jačine 5.5 pogađa Nizozemsku
-1984. -11th Space Shuttle Mission (41C)-Challenger 5 se vraća na Zemlju
-1979. -najduža ping-pong igra (101 sat)
-1970. -Apollo 13 izjavljuje: "Houston, we've got a problem!"
-1965. -Beatlesi snimaju pjesmu "Help"
-1960. -Francuska postaje 4 zemlja sa nuklearnim oružjem i ispucava A-Bombu u Saharu
-1959. -neuspijelo lansiranje Vanguarda SLV-5 u Zemljinu orbitu
-1959. -USAF lansira Discoverer II u polarnu orbitu
-1945. -Cevena Armija okupirala Beč
-1945. -partizani ušli u Vinkovce (ako se dobro sjećam sa sata povijesti)
-1933. -prvi let preko Mount Everesta (Lord Clydesdale)
-1849. -proglašena Mađarska Republika
-1796. -prvi slon dolazi iz Indije u US
-1741. -nizozemci štrajaku zbog loše kvalitete kruha
-837. -najbolji pogled na Halley komet u 2000 godina

-Stavljaju li te na čekanje na telefonskoj liniji samoubojica?
-Kako se zec glasa?
-Ako umreš s lećama u očima, izvade li ih kad te pokopavaju?
-Probudiš li se prvo ili otvoriš oči?
-Može li nerođena beba prdnuti ili podrignut?
-Je li moguće biti alergičan na vodu?
-Što kada se ateist zakune na Bibliju da će govoriti istinu i samo istinu na sudu?
-Zašto uskršnji zec nosi jaja? Zečevi ne nesu jaja.
-Kako to da se prsti samo naboraju pod tušem a ništa drugo se ne nabora?
-Losion je u boji. Kako to da ti ne oboja kožu kad ga naneseš?
-Zar gromobran na vrhu crkve ne pokazuje manjak vjere?
-Kako znakovi "NE HODAJ PO TRAVI" dospiju tamo?
-Kako je bilo ime kapetana Kuke prije nego je dobio kuku?
-Dobiju li ćelavi ljudi perut?
-Može li osoba bez ušiju nositi naočale?
-Ako posudiš film i umreš te ga ne vratiš, a obitelj to kasno shvati - mora li obitelj platiti cijeli dug?
-Kako to da kad odrasla osoba ima više osobnosti je smještena u psihijatriju, ali kad dijete ima izmišljenog prijatelja - to je slatko?
-Imaju li alarme protiv provalnika na knjižarama sa krščanskim knjigama?
-Zašto nasilnici uvijek pitaju "što je tvoj problem" kada ga nikad neće riješiti?
-Idu li stube gore ili dolje?
-Ako je nebo granica, što je onda svemir? Preko granice?
-Možeš li napraviti svijeću iz voska iz ušiju?
-Može li biti oblačno i maglovito u isto vrijeme?
-Može li se izdahnuti na usta i nos istovremeno?
-Ako platiš odmor i avion se sruši na putu do tamo, vrate li ti novac (ako si preživio) ?
-Tko je bio prva osoba koja je vidjela kravu i rekla: "Stisnut ću te viseće stvari na toj životinji i popiti to što izađe van"?
-Zašto dlake na rukama nemaju popucale krajeve?

još? ili ćete se mučiti s ovime... :P

"Jednom davno i mi smo vjerovali..."
"Vjerovali u svijet...davno prije..."
"Da, bilo je to davno, zar ne? Sjećaš li se ti toga još uvijek?"
"Blijedo brate.Pitam se... gdje je to svijetlo nestalo, gdje su naše nade isparile, gdje su ti zvukovi utihnuli?!"
Elrich i Keisher stali su leđima jedan nasuprot drugome. Tamo, u tami, tišini. Tamo je -nigdje-, tamo je -ništa- .
"Tamno je..."
"Mračno..."
"Keisher",okrene se brat ovome: "Hoće li sunce ikada ovdje izaći?"
Drugi brat sjedne na tlo i ugrabi šakom pepelne zemlje. Nije znao što da odgovori, nije htio odgovoriti. Obojica su već znali istinu, od toga nisu mogli pobjeći, niti zanijekati ju.

...

U bolnici SevenHills, u gradu Dellen. Soba broj 13. Unutra se nalaze dva kreveta. Zastori na prozorima su dosta tamni pa tek povremeno tračak svijetlosti ljetnog sunčanog dana padne na krevete.
Vani se čuje igra djece. U blizini je livada. Vruć je dan, vrlo. Pacijenti, bolničarke, posjetioci, doktori... svi prolaze hodnikom.Ali nitko ne ulazi u sobu 13.Ali tamo su dva kreveta, dva pacijenta.
Braća Elrich i Keisher tamo leže. U nesvijesti, komi. Neizvjesno je hoće li se ikada probuditi. Svi su već odustali, ostavili nade da će se to ikada dogoditi. Njih dvojica tamo spokojno leže već 3 godine.Izgledaju tako mirno, kao da spavaju... i sanjaju.

...

"Elrich, sjećaš li se majke i oca?"
"Majka i otac...? Oni..."
"Ne sjećam se ni ja. Mislim da gubimo sjećanja, pamćenje odlazi. Mislim da nas ova tama upija, da i mi postajemo ... ništa."
Elrich se polako ustane i pogleda ruku.
"Bojiš li se toga? Da nestanemo?"
"Bojao bih se da sam se predao. Ali nisam... Znaš... uvijek sam se nadao, vjerovao u sutra, trudio biti bolji.Stoga, ovo ne može biti kraj! Ne ovako, ne ovdje, ne sada!!"
"Keisher?"
"Sjeti se, brate? Sjeti se zašto!? Kako!Sjeti se gdje i kada!" - priđe bratu, uhvati ga za ramena i prodrma snažno jednom.

...

Pokraj bolnice, na livadi djeca igraju bejzbol s palicama koje su sami napravili.Ima ih devet, 6 dječaka i 3 djevojčice. Svi se smiju i trče, skaču i vesele. oni nemaju briga, pred njima je život.
"Yami, možeš li pogoditi lopticom onaj prozor bolnice?",priđe dječak Hikaru i upita ovoga.
"Znaš da mogu! Zar nisi vidio kako dobro igram!?" - ponosno kaže Yami i pokaže Hikaruu da mu baci lopticu da ju udari.
Ovaj dječak kimne glavom, nasmješi se, kaže nešto tiho, nešto šaptom, nešto... sveto i baci lopticu iz sve snage.

...

"Kaisher... Majka i otac... onaj svijet... Želim se vratiti tamo!"
Drugi brat se nasmije, prvi put u toj tami. Iznenada se začuje zvuk loma, zvuk loma stakla. Tamo, taj mrak oko njih se razbije u tišuću komadića kao staklo. Svijetlo bljesne, snažno, jako...
Elrich se sagne i pokraj noge podigne bejzbolsku lopticu. Okrene glavu i pogleda brata koji je držao ruke u džepovima i smijao se.

...

"Što je to bilo?!"-iznenađeno poviče bolničarka kad je čula zvuk loma stakla.
Djeca, djete, Yami je pogodio prozor sobe 13 i razbio ga. Bolničarka otvori vrata sobe i utrči unutra. Iz ruke joj ispadnu zavoji. Ostala je stajati tako skamenjena i širom otvorenih usta.ž
braća Keisher i Elrich stajali su pored razbijenog prozora. Elrich je u ruci držao bejzbolsku lopticu. Obojica se okrenu prema bolničarki. Lica su im bila nasmiješena, osvijetljena jakom svijetlošću ljetnog dana.
"Dobro jutro"-kaže jedan od braće.
----------------------------------------------------------------------------

jap. yamu=tama; jap. hikari=svijetlost

Jesen. Hladna, monotorna, tako siva jesen. Danas je taj dan. Mislio sam da nikada neće doći. Taj dan kada se osjećaš kao da gubiš veliki dio sebe, svog života, da gubiš puno toga, previše, da nije pošteno što se to događa.
Stajao sam na peronu broj pet na željezničkom kolodvoru. Vrata vlaka već su bila zatvorena. Kroz prozor je tužno gledala jedna osoba. Da, samo jedna, nisam vidio ostale, nisam niti primjetio ima li još koga u vlaku. Bila je to Ana, prijateljica još od vrtića. Ana, susjeda u mojoj ulici. Ana, osoba u koju sam se uvijek mogao pouzdati, vjerovati joj, reći joj sve. I sada, ona odlazi, seli se u Njemačku. Roditelji su joj razvedeni i seli se kod majke školovati se u Njemačkoj. Uvijek je govorila da će taj dan doći. Taj dan kada se osjećaš da gubiš najbolje što si ikada imao uz obitelj.
Stajao sam pod prozorom. Iako je prozor bio otvoren nismo pričali. Samo smo se gledali, tužnim pogledima smo se gledali ne znajući hoćemo li se ikad vidjeti, hoće li jedno od nas ili oboje zaboraviti na ono drugo. Osjećao sam se tako zbunjeno, osamljeno, skršeno. Mogu li ju ikako zaustaviti da ode? Nešto reći, učiniti?
Od malih nogu... Sreli smo se u vrtiću. Moji roditelji su nas uvijek zajedno vozili u vrtić i iz njega. Poslije, zajedno smo išli u osnovnu školu. Autobus nas je vozio u školu i iz nje. Sada, nakon osam godina osnovne škole, vlak stoji na peronu broj pet i čeka polazak. Možda još par minuta, sekundi do rastanka.
Bili smo susjedi. Nekad bi se ja njoj ušuljao u sobu, nekad bi ona do mene došla. Pričali bi po cijelu noć, zabavljali se. Imali smo slične interese. Bili smo pravi, najbolji prijatelji.
A sada , kad se vratim s kolodvora pogledat ću kuću do svoje i neću ništa vidjeti. Bit će tamo prazna kuća, kuća za prodaju, kuća puna uspomena... a ipak, tako prazna kuća.
Čak smo par godina i zajedno išli na ljetovanje. Jednom ja sam njezinim ocem i pomajkom, jednom ona sa mojim roditeljima i braćom. Nismo niti jedno ljeto mogli provesti razdvojeni, a sada – možda ćemo ostatak života provesti razdvojeni.
Ispružila je ruku prema meni. Uhatili smo se. U toj tišini začuje se buka vlaka. Krenuo je. Krenulo je. Kraj. Zadnja riječ koju sam izustio bila je njezino ime. Ali još uvijek se kristalno jasno sjećam njezinih zadnjih riječi. Vlak je već krenuo, trčao sam za njim. Mahala je i iz sveg glasa viknula:
-Nemoj me zaboraviti!

---------------------------------------------------------------------------
iz ovogodišnje zadačnice...