"Jednom davno i mi smo vjerovali..."
"Vjerovali u svijet...davno prije..."
"Da, bilo je to davno, zar ne? Sjećaš li se ti toga još uvijek?"
"Blijedo brate.Pitam se... gdje je to svijetlo nestalo, gdje su naše nade isparile, gdje su ti zvukovi utihnuli?!"
Elrich i Keisher stali su leđima jedan nasuprot drugome. Tamo, u tami, tišini. Tamo je -nigdje-, tamo je -ništa- .
"Tamno je..."
"Mračno..."
"Keisher",okrene se brat ovome: "Hoće li sunce ikada ovdje izaći?"
Drugi brat sjedne na tlo i ugrabi šakom pepelne zemlje. Nije znao što da odgovori, nije htio odgovoriti. Obojica su već znali istinu, od toga nisu mogli pobjeći, niti zanijekati ju.
...
U bolnici SevenHills, u gradu Dellen. Soba broj 13. Unutra se nalaze dva kreveta. Zastori na prozorima su dosta tamni pa tek povremeno tračak svijetlosti ljetnog sunčanog dana padne na krevete.
Vani se čuje igra djece. U blizini je livada. Vruć je dan, vrlo. Pacijenti, bolničarke, posjetioci, doktori... svi prolaze hodnikom.Ali nitko ne ulazi u sobu 13.Ali tamo su dva kreveta, dva pacijenta.
Braća Elrich i Keisher tamo leže. U nesvijesti, komi. Neizvjesno je hoće li se ikada probuditi. Svi su već odustali, ostavili nade da će se to ikada dogoditi. Njih dvojica tamo spokojno leže već 3 godine.Izgledaju tako mirno, kao da spavaju... i sanjaju.
...
"Elrich, sjećaš li se majke i oca?"
"Majka i otac...? Oni..."
"Ne sjećam se ni ja. Mislim da gubimo sjećanja, pamćenje odlazi. Mislim da nas ova tama upija, da i mi postajemo ... ništa."
Elrich se polako ustane i pogleda ruku.
"Bojiš li se toga? Da nestanemo?"
"Bojao bih se da sam se predao. Ali nisam... Znaš... uvijek sam se nadao, vjerovao u sutra, trudio biti bolji.Stoga, ovo ne može biti kraj! Ne ovako, ne ovdje, ne sada!!"
"Keisher?"
"Sjeti se, brate? Sjeti se zašto!? Kako!Sjeti se gdje i kada!" - priđe bratu, uhvati ga za ramena i prodrma snažno jednom.
...
Pokraj bolnice, na livadi djeca igraju bejzbol s palicama koje su sami napravili.Ima ih devet, 6 dječaka i 3 djevojčice. Svi se smiju i trče, skaču i vesele. oni nemaju briga, pred njima je život.
"Yami, možeš li pogoditi lopticom onaj prozor bolnice?",priđe dječak Hikaru i upita ovoga.
"Znaš da mogu! Zar nisi vidio kako dobro igram!?" - ponosno kaže Yami i pokaže Hikaruu da mu baci lopticu da ju udari.
Ovaj dječak kimne glavom, nasmješi se, kaže nešto tiho, nešto šaptom, nešto... sveto i baci lopticu iz sve snage.
...
"Kaisher... Majka i otac... onaj svijet... Želim se vratiti tamo!"
Drugi brat se nasmije, prvi put u toj tami. Iznenada se začuje zvuk loma, zvuk loma stakla. Tamo, taj mrak oko njih se razbije u tišuću komadića kao staklo. Svijetlo bljesne, snažno, jako...
Elrich se sagne i pokraj noge podigne bejzbolsku lopticu. Okrene glavu i pogleda brata koji je držao ruke u džepovima i smijao se.
...
"Što je to bilo?!"-iznenađeno poviče bolničarka kad je čula zvuk loma stakla.
Djeca, djete, Yami je pogodio prozor sobe 13 i razbio ga. Bolničarka otvori vrata sobe i utrči unutra. Iz ruke joj ispadnu zavoji. Ostala je stajati tako skamenjena i širom otvorenih usta.ž
braća Keisher i Elrich stajali su pored razbijenog prozora. Elrich je u ruci držao bejzbolsku lopticu. Obojica se okrenu prema bolničarki. Lica su im bila nasmiješena, osvijetljena jakom svijetlošću ljetnog dana.
"Dobro jutro"-kaže jedan od braće.
----------------------------------------------------------------------------