Eh, danas je tako vruće. Pravi proljetni dan. Nema nastave... wah, dosadno je. Stoga, eto – odlučio sam učiniti nešto što sam trebao davno prije. Sjeo sam na bicikl (mislim da uopće nije važno kakav, niti je važno da sam ga već razdrndao luđačom vožnjom i divljanjem po cesti i stazi...). Bilo je negdje oko 3 sata popodne. I vozio sam se pola sata te napokon došao do bake. Još davnih dana mi je rekla da jednom dođem do nje i potražim na tavanu stare albume sa slikama. Ona je prestara da se penje, pa eto...
Utrčao sam u kuću, nabrzaka pozdravio baku i odmah potrčao prema tavanu. Ajme, gore je bilo ugodno, hladno, sviježe... I ,dakako, mračno. Samo su tračci svijetlost se probijali kroz rupe na crijepovima. Tavan nije imao svijetlo, stoga sam uzeo od bake običnu bijelu svijeću. I našao sam ga – stari, ogromni, pomalo misteriozni kovčeg. Polako sam mu prišao, sa poštovanjem. Čučnuo i uhvatio za ručku. Otvorio sam ga...
Huh, koliko uspomena je tamo bilo, cijeli životi zapisani na foografijama, na slikama, na pismima, knjižice i dnevnici. Osobe koje su tu ostavile nešto svoje, te osobe nikada neće biti zaboravljene. Sjeo sam na pod, stavio svijeću sa strane i počeo prekopavati kovčeg. Saznao sam puno stvari, vrijednih stvari. Recimo zašto mi se baka zove Beatrice, odakle je. Vidio sam i fotografije majke i njezine braće i sestara. Iskreno, neke stvari nisam mogoa pročitati jer su stranice požutjele a... i gadan rukopis je bio.
Možda zvuči nevjerojatno, ali bilo mi je zabavno. Osjećao sam se kao da oživljavam te osobe. Zamišljao sam kakvi su bili, kakav život su vodili. I sada... sada nisu tu, nema ih. Za njima ostaju samo uspomene, i sjećanja kod rijetkih osoba. Živjeli su, isto kao i mi do sada. Dali su sve od sebe da žive što bolje, mislim da i mi to radimo sada. I nikad nećemo saznati jesi li učinili sve što su namjeravali, jesu li pokajali neke stvari koje su učinili ili su pak pokajali što neke stvari NISU učinili. Jesi li na svojoj samrti rekli: «Ovo je bio dobar život, ispunio sam ga..»
I to me još jednom posjetilo da ništa nije beskonačno. Možda se čini da imamo puno vremena, ali zapravo, vrijeme nas polako sustiže ogromnim koracima, da bi nas na kraju pregazilo. «Ako nešto misliš učiniti, učini to odmah.»
Sišao sam sa tavana noseći u ruci album. Dao sma ga baki. Neka se prisjeti starih vremena. Davno je to bilo. Neka te osobe još jednom zažive...
Post je objavljen 20.04.2006. u 11:30 sati.