Zvone Radikalni

Što je McCainu bilo na pameti kad je odabrao, na nacionalnoj razini posve nepoznatu guvernericu Aljaske Sarah Palin za svoju potpredsjednicu, vrag će ga crni znati!? Ali, kad bih morao nagađati, rekao bih da su na njen izbor za republikanskog VP-ja presudno utjecale četiri stvari (ne nužno poredane po važnosti):
- Radi se ženi :-)
- koja spada u kategoriju političkog mavericka
- čiji izbor garantira medijsku pažnju i „anuliranje“ utjecaja Obaminog izvrsnog govora
- i pritom je konzervativka to the core

Prvo, Sarah Palin je pripadnica „slabijeg“ spola i na što je McCain ciljao ovakvim izborom je kristalno jasno – predizbori Demokratske stranke su iza sebe ostavili 18 milijuna nezadovoljnih Hillarynih pristaša, i u toj skupini su žene značajan dio! To je, naravno, politika u svom najgorem izdanju („sorry Mitt, ali jebi ga, kad bar ne bi imao tu stvar u gaćama“ ;-) , ali kako cilj opravdava sredstva, ovdje je ipak važnije da li će taj potez polučiti kakve rezultate?

S jedne strane, priča je perfektna. Majka petero djece, najstariji sin se sprema u Irak, najmlađe pati od Downovog sindroma, komunikativna, otvorena i pritom još i mlada (44 godine! – tome ćemo se još vratiti). Naravno, nije to kalibar Hillary Clinton, već i zbog same činjenice da je dvadesetak godina mlađa, ali kad se ovako pogleda, ima tu štofa da se „soccer mums“ malo zamisle (iako je ona, što je i logično s obzirom da je s Aljaske „hockey mum“ ;-).

S druge strane, malo je to nipodaštavajuće za žene, ne? Pomalo ih se tretira kao ovce ;-). „Vidite, ti Demokrati nisu htjeli izabrati ženu, ali evo vašeg spasitelja Johna McCaina, pa glasajte za mene i moju potpredsjednicu“.

Reklo bi se – prozirno :-).

Pa bi se mogle američke žene i naljutiti! Pogotovo s obzirom da se radi o prilično neiskusnoj političarki (kao što rekoh, tome ćemo se vratiti) tako da je pokušaj stjecanja političkih bodova, odnosno iskorištavanja nastale situacije u kampu Demokrata, više nego evidentan!

Ali, nije to sve! Jerbo, dotična Sarah Palin je čvrsta konzervativka!!! Kako je njena pozicija strogo pro-life (znači, protiv abortusa), male su šanse da će se „naći“ s puno žena koje su podržavale Hillary! Iako na glasu kao feministkinja, njeno čvrsto protivljenje abortusu će joj u povezivanju sa ženskom populacijom predstavljati određeni, a moguće i veliki problem.

Ali, ni to nije sve. Sarah Palin je i doživotni član National Rifle Association (to su oni zbog kojih u Americi ima toliko oružja na ulicama, iako će netko reći da je to ipak zbog Drugog amandmana Ustava, ali dobro ;-). Na CNNu je jedan od prvih clipova koje sam vidio bio onaj na kojem ona u streljani puca iz automatske puške!!!??? VAAUUUU :-) I dobro joj leži, vidi se da ima iskustva.

Eh, to je nama Evropljanima poprilično teško shvatiti. Kulturološke razlike uz povijesne specifičnosti su dovele do toga da će prosječan Evropljanin na takvu sliku reagirati nevjericom, zaprepaštenjem i vrlo vjerojatno posvemašnjom osudom.

Ali, ovdje pričamo o američkim izborima i bitno je što će reći Amerikanci. A to što je Sarah Palin solidna konzervativka bi moglo jako lijepo pokriti jedan gadan deficit McCainove kampanje. Naime, John McCain je oduvijek imao problema s desnim religioznim krilom Republikanske stranke, i njegovi pokušaji tijekom predizbora da im se „svidi“ su polučili osrednje rezultate (a to je poprilično negativno utjecalo na njegov status mavericka i straight-talkera!). Uzeti za potpredsjednicu Sarah Palin čiji su credentialsi na tom području besprijekorni je svakako mudar potez i mogao bi mobilizirati konzervativnu bazu da u većem broju izađe na izbore.

Doduše, kad se stvar pogleda s druge strane, religioznim konzervativcima bi možda bilo dovoljno N puta pustiti spotove u kojim bi se pokazalo koliko je u stvari liberalan Barack Obama, pa da u strahu od „Sotone“ masovno izađu na izbore - iako im ni sam McCain baš nije „čist“ (a je, ta religija stvarno zna ljudima izokrenuti percepciju ;-)

Kako će McCain-Palin ticket odigrati taj tango s religioznim krilom Republikanske stranke će svakako biti zanimljjivo vidjeti, pogotovo u svjetlu činjenice da se u situaciji kad treba pričati o religiji, Barack Obama snalazi puno bolje nego John McCain (iako je on, naravno „liberal“ – go figure that ;-)!

Dakle, i sa ženama i sa hard-core vjernicima je Sarah Palin što bi se reklo, li – la. Može ispasti dobro, a moglo bi ispasti i loše.

Ali, nije s time Sarah Palin ispucala svu svoju municiju – ima još nešto, a što potencijalno otvara sasvim nove mogućnosti i smjerove u kampanji Johna McCaina. Sarah Palin je naime, isto kao i John McCain – maverick! Što će reći, kad triba, ona će ići i kontra, što je pokazala na Aljasci uvođenjem novih etičkih standarda i pravila u politički proces. Posljedični sukob s republikanskim establishmentom na Aljasci (koji potresaju skandali - što bi se reklo „do jaja“, - ponovno, Ted Stevens je ključna riječ) i to što je bila glasni protivnik famoznog „Bridge to Nowhere“ samo dodatno poboljšava njen kredibilitet kao „protivnika starog načina vođenja politike“ i (potencijalnog) „reformer of bad Washington ways“.

Kužite :-)!?

Obama je „all change“ i „all hope“ tako da bi forsiranje te priče moglo izgledati kao kopiranje, ali ima tu jedna vrlo zanimljiva stvar. Pažljivi pratitelji političkog djelovanja Baracka Obame naime kažu da bi kod njega karakteristična izreka prije trebala biti „all talk and NO walk“. Iliti, „puno priče, malo rada“!

Iako Obama obećava promjenu načina, sredstava i ciljeva washingtonske politike, zanimljivo je da se njegova dosadašanja karijera može opisati kao „ne talasaj“!!! Iliti, u „krugovima moći“ se snašao sasvim dobro, a Tony Rezko je ime koje će Republikanci u svojim spotovima jako često spominjati. Ukratko, svojim političkim djelovanjem Obama nipošto nije stao iza svoje proklamirane želje za promjenom.

S druge strane, Republikanci imaju ticket koji s pravom može reći da spada u ekipu koja može „zatalasati“ stvari!!! Naravno, treba vidjeti koliko će Republikanci ozbiljno ganjati temu „promjene“ u svojoj kampanji, ali na optužbu da McCain predstavlja „još četiri godine Busha“ će sad imati nešto snažniji odgovor.

Kad se sve zbroji, ono što je sigurno je da je izborom Sarah Palin kampanja Johna McCaina uspješno prebacila fokus medija s konvencije Demokrata i izvrsnog Obaminog govora. Naravno, odabir republikanskog VP-ja po definiciji privlači pažnju medijskog cirkusa, ali ovakvim iznenađenjem je McCain taktički odigrao najbolje što je to bilo moguće.

Sportskim rječnikom – „došao je u posjed lopte“ ;-)

Rizičan potez? Apsolutno! I zato će biti posebno zanimljjivo.

A toj sveukupno zanimljivoj priči, posebno posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će se odigrati priča s „neiskustvom“!

Demokratski spin je već krenuo: „Pa pogledajte, pa jel' to osoba koju se smije postaviti na korak do predsjedničke fotelje!?“. Gradonačelnica grada od 7.000 ljudi, dvije godine guvernerovanja drugom najslabije naseljenom američkom državom (koja je k tome još i sasvim specifična što znači da Sarah Palin vrlo malo zna iz osobnog iskustva o problemima koji muče mainstream Ameriku) – i to je to!

I, ako se, ne daj Bože Johnu McCainu nešto desi (a nasmijem se svaki put kad Demokrat to kaže i onda obavezno doda „sačuvaj Bože“ uz pripadno namještanje ozbiljne face ;-), eto ti osobe koja će imati prst na nuklearnom obaraču!

Paaa, to bi bilo nezgodno. Podsjeća me malo na Galacticu, ali tamo to uopće nije loše ispalo :-))).

Anyway, kažu da je John McCain u izvrsnoj formi, ali bez obzira na to, ni po pitanju „neiskustva“ stvari nisu tako crno-bijele (a jesu li ikad!?). Naime, ni Barack Obama se ne može pohvaliti nekim velikim iskustvom! Čak dapače, u smislu iskustva „vladanja/upravljanja“, Sarah Palin ga šiša jerbo, Barack Obama nikada u životu nije držao neku „izvršnu“ (executive) poziciju. Radio je kao community organiser u Chicagu, bio u senatu države Illinois, onda je na demokratkoj konvenciji 2004-te održao govor koji ga je poslao u nacionalnu orbitu, i tome treba dodati četiri godine „senatorovanja“ (iako, ako ćemo pravo govoriti, trebalo bi napisati dvije godine, jer se zadnje dvije godine bavi svojom predsjedničkom kampanjom ;-).

Jest da će sada Republikancima biti teže napadati Obamu zbog njegovog neiskustva kad i sami imaju zelenog VP-ja, ali možda to nekako i uspiju provući.

Suma sumarum, odabir Sarah Palin je vrlo riskantan potez Johna McCaina, ali znate kako kažu: „ko ne riskira ne profitira“. A kad bolje razmislim, sad će malo Amerikance okupirati Gustav (ne daj bože reprize Katrine!), taman dok prođe Republikanska konvencija (hmm, sigurno im nije drago zbog te distrakcije – poruka s nebesa možda ;-) a nakon toga će glavne uloge ipak preuzeti glavni igrači – John McCain vs. Barack Obama – kao što san van lipo ja govorija ;-)

I tako je Barack Obama održao svoj „The Govor“ na konvenciji Demokratske stranke kojim je prihvatio nominaciju za predsjedničkog kandidata. Političko-medijski show (kako je to izgledalo tijekom ta četiri dana ukratko možete pročitati ovdje) je kulminirao njegovim govorom za koji Index kaže da je bio „spektakularan“, dok su kolege na blogu Democracy in America (gdje možete vidjeti i tijek live komentara nekolicine blogera) samo zericu skeptičniji („It may not have been a perfect speech, but we seem to agree he's scored a hit — a very palpable hit.“).

Dakle, pred Obamom je smooth sailing do predsjedničke fotelje ?

A jok malac! Niti blizu :-).

Jer, staronja McCain ne samo da nije bacio ručnik u ring, već je u zadnjih mjesec dva čak napravio i određeni comeback! Od 10 % prednosti na nacionalnoj razini za Obamu, došli su do statistički neodlučene utrke! A po nekim anketama je McCain čak i u prednosti (iako vjerujem da je ta „prednost“ u svakom slučaju unutar statističke pogreške ankete – što se u novinskim izvješćima o rezultatima, naravno, gotovo nikad ne spominje ;-).

Što je, kad čovik malo bolje pogleda, doista jako jako čudno!?

Osam godina vladavine George W. Busha, rat u Iraku, ekonomija u banani, benzin skoro tri puta skuplji nego prije osam godina, hrana skupa, kreditna kriza i kriza na housing marketu, bankovni sustav pred raspadom, i tako dalje i tako dalje ...

Recimo to ovako – prije pola godine, nitko pametan ne bi stavio pišljivog boba na pobjedu republikanskog kandidata u studenom! A odonda su se stvari i pogoršale!?

Pravi je malac kapitalac taj John McCain – i drag mi je, čudo mi je drag ;-)

Zašto? I koju je to magiju John McCain upotrijebio da se vrati iz zemlje mrtvih (gdje je njegova kampanja i bila prošlo ljeto prije zahuktavanja sezone predizbora – bez „kune u džepu“ i s Rudyem Giulianijem kao „potencijalnim/jedinim spasiteljem Republikanaca“ u svim novinama – btw. sjeća li ga se itko? ;-)

Recept je bio jednostavan – John McCain je bio ... pa ... John McCain ;-). Ameri bi rekli maverick, a mi bi rekli „čovik koji misli svojom glavom“ (i kaže ono što misli!). Republikanac koji je s većinom Republikanske stranke, barem do prije pola godine, bio na ratnoj nozi! Ukratko - oni u kupe, a McCain u špade.

Bilo da se radi o imigracijskoj politici, bilo da se radi o slobodnoj trgovini, bilo da se radi o „socijalnim“ (čitaj, abortus) pitanjima, bilo da se radi o problemu klimatskih promjena, John McCain je u Republikanskoj stranci uvijek odskakao po svom odbijanju „dogmatično-ideološkog“ pristupa rješavanju političkih pitanja. Iako se i za George W. Busha 2000-te pričalo da bi mogao biti nonpartisan predsjednik (na osnovu njegovog guvernorovanja Texasom kad se dobro slagao s Demokratima – ali to je, eto, malo drugačije ispalo ;-) za McCaina bi to čak moglo i vrijediti!

I tu je njegova najveća snaga – jer, kao i uvijek, izbore će odlučiti neovisni (independent – znači nisu niti Republikanci niti Demokrati) birači kojih je, zbog razočarenja ponuđenim izborom u dvostranačkom sustavu, sve više i više (izbori 2004. su možda mala „devijacija“ s obzirom da je GWB na njima pobijedio ponajviše zato što je Karl Rove uspješno mobilizirao 1,5 milijuna „konzervativnih“ glasača da izađu na izbore).

Oho, znači McCain ima šanse!???

Da, ali, priča je ipak malo kompliciranija :-). Jerbo, pod gadnim napadom Mikea Huckabeeja tijekom sezone predizbora, McCain je nužno morao malo skrenuti udesno. Nimalo u skladu sa svojim statusom mavericka, ulizivao se religiozno-konzervativnom desnom krilu Republikanske stranke (da, to su oni koji su GWB-a „uspješno“ ponovno izabrali 2004-te), zašao u teški populizam sa svojim gas-tax holiday prijedlogom (smanjenjem poreza na benzin tijekom ljetne vozačke sezone – na taj prijedlog se prišlepala i Hillary, a Obama ih je oboje svojim pametnim i utemeljnim kontriranjem, s kojim su se slagali ama baš svi ekonomisti, pregazio ko panzer divizija), a i njegov flip-floping po pitanju poreza ne služi mu na čast (za masovno smanjenje poreza koje je poduzeo GWB 2003. je tada pričao da je loš potez, a sad bi to smanjenje, koje bi trebalo trajati do 2011, učinio permanentnim i još dodatno smanjio poreze – u vrijeme kad je budžetski deficit sky high!!!???)

Je li se to maverick McCain malo zagubio negdje putem? Ispala mu lopta?

Ne znam, ne znam ... ali ako misli pobijediti, bolje mu je da nekako pronađe starog McCaina i vrati auru mavericka i straight-talkera kojem je najveća snaga oduvijek bila da mu ljudi kad priča – vjeruju!

Naravno, nije McCainu jedina snaga njegov dobar status kod nezavisnih birača. Njegovo iskustvo u vanjskoj politici (ili, preciznije rečeno, posvemašnje neiskustvo Baracka Obame u tom pogledu!) će mu svakako dobro doći – i iako je u pogledu iračkog rata Obama bio u pravu, a McCain u krivu (što se njegovog samog začetka tiče – u zadnjih godinu dana su se uloge točno obrnule ;-) ukorijenjeno mišljenje da su Demokrati „tanašni“ po vanjskopolitičkim pitanjima neće biti lako suzbiti – usprkos izboru Joe Bidena, jednog od najjačih Demokrata po tom pitanju, za potpredsjedničkog kandidata.

A Gruzija se sasvim „fino“ desila da nas podsjeti kako svijet u zadnjih par godina nije postao nimalo miroljubivije mjesto – čak naprotiv!

Doduše, ukoliko dovoljno birača povjeruje u „promjenu“ („Change you can believe in“ ;-), možda McCainu njegovo iskustvo u „zastarjelim šprancama politike“ postane i uteg, ali nekako ipak sumnjam da će se (eventualnom) pojavom Baracka Obame kao američkog predsjednika „pravila geostrateške igre“ previše promjeniti pa da ćemo doći u neku „make love, not war“, „we are brothers“, „ma ko nas bre zavadi“ vanjskopolitičku utopiju gdje se, umjesto u akumuliranju moći, širenju sfera utjecaja i „jačanju nacije“, Condoleezza i Lavov natječu u ispijanju votke i viskija.

A tek kad Obamine pristaše (ponovo, u slučaju njegove pobjede) dožive hard awakening i kad od „momentalnog povlačenja američkih snaga iz Iraka“ ostanu samo tužni YouTube klipovi jadanja zbog neispunjenih obećanja ... heh, neće im biti lako ;-)

Kad se to sve zbroji, pa se još pridoda mean political machine Republikanske stranke koja je zadnjih mjesec dana u full attack modu (na što je Obamina kampanja malo sporo reagirala – valjda zbog njegovog inzistiranja da neće voditi „prljavu“ kampanju – iako su se na konvenciji malo „zbrojili“ ;-) ovo bi na kraju mogli čak i biti neizvjesni izbori.

I onda ... BOOOOOOOM !!!!!!!!!!!!!!!!

Otvorio sam cnn.com da pogledam je li ... i ono - je! U želji da spriječi pozitivnu reakciju glasača na Obamin govor i demokratsku konvenciju, McCain je za danas najavio da će objaviti svoj izbor za potpredsjedničkog kandidata

I John McCain je za svog running matea odabrao ...

Tim Pawlenty ?
Mitt Romney ?

Neeeee ... nego:

SARAH PALIN!!!!

Ko? Koga? Čega?

Pa Sarah Palin, 44-godišnja guvernerica Aljaske!

Ko? Koga? Čega? (pa genitiv, op.ed. ;-)

LOOOOOL!

McCain ide ganjati žene :-)))))) Kažem vam ja, pravi je malac kapitalac taj John McCain. Huh! Da vidimo što kaže CNN:

Gotovo je! Četrnaest dana sporta od 0 – 24 (ajde dobro, od 03-17 ;-) je iza nas a executive summary bi se mogao sažeti ukratko kao: Hrvati pušiona, Kinezi su ostvarili svoj cilj – održali uspješnu/spektakularnu Olimpijadu (i usput osvojili pedeset i jedno (51) zlato!!!), a posjetila su nas i dva „izvanzemaljca“ - Michael Phelps i Usain Bolt :-).

Najvažnija priča ovih olimpijskih igara?

Ima ih više, pa ajmo redom.

Najprije, jedan i jedini Michael Phelps. Živio je opasno u drugoj disciplini (4 x 100m slobodno) i iako sam, kad sam gledao snimku, već znao da su Ameri to uzeli, zadnjih 50 metara sam bio u nevjerici – pa Francuz je bio barem metar ispred, radilo se o Bernardu, prvaku na 100m slobodno (!!) i staronja Lezak je izgledao kao da nema nikakve šanse!? Ali, malac je odradio čudesan/nevjerojatan posao i od tada pa sve do kraja je bilo smooth sailing za Phelpsa. Jest da mi se i dan danas čini da je Srbin Čović stigao prije njega do cilja na 100m delfin, ali da je to nekako „namješteno“ mi se čini ipak kao prilično gadna „urota“ tako da je vjerojatno ipak sve bilo u redu.

Suma sumarum – 8 zlata, uz 7 svjetskih rekorda – ne vidim kako bi to itko mogao dostići/prestići.

Ikad!

A s druge strane, to su vjerojatno govorili i za rekord Marka Spitza pa vidiš što se desilo :-). Kako je to moguće? Jedna rečenica Duje Draganje je sve pojasnila:“Kad mu mjere laktate posli utrke, njemu su na 4, a svima nama drugima na 15-17“. Ukratko – čovjek se jednostavno umara (čitaj, u mišićima tijekom napora stvara mliječnu kiselinu) sporije od ostalih!!! Uz vrhunski trening (čitao sam da dnevno smaže 12.000 kalorija!!!!!!!!) i kvalitetnu logistiku (a to Amerikanci definitivno imaju), možda Phelps i nije vanzemaljac ;-)
U svakom slučaju, plivanje je na Olimpijadi bilo spektakularno (moram spomenuti i Daru Torres koja je s 41 godinom na plećima došla do dvije srebrne medalje – ako se dobro sjećam, 50 m slobodno i štafeta 4 x 100m slobodno) i jedina zamjerka ide na termine održavanja natjecanja – ali, i ovaj put se komercijani interes (i utjecaj!) američkih TV mreža pokazao prejakim.

A vanzemaljac broj dva je svakako Usain Bolt.

Sprintersko Čudo!!!

Utrka na 100m je bila za povijest i da se nije počeo prerano veseliti, rezultat bi bio i bolji od ionako svemirskih 9.69. A povijesnu utrku na 200m ... nisam gledao :-(. Ili da budem precizniji, otvorio sam oči taman kad je Bolt uletio u cilj. Zaspao sam na kauču :-(((((.

Noć prije sam zasjeo za kompjuter malo duže pa me oko tri popodne uhvatila mrleta i dok sam ja mrletao, Lighting Bolt je napravio čudo! Kad je Michael Johnson istrčao 19.32 utrku sam gledao uživo i vjerujem da ću je pamtiti cijeli život – nadmoć s kojom je Johnson pobijedio je bila nevjerojatna.

Ali, Usain „Lightning“ Bolt je iz iste kategorije!!!

I iako su na kraju Amerikanci uspjeli „pobijediti“ u atletici sa 7 zlata nasuprot 6 zlata Jamajke (i 6 Rusije!), što se atletike tiče na ovoj Olimpijadi – it was Jamaica all the way ... E da, i jedno od najvećih razočarenja sam doživio kad su i muška i ženska američka ekipa u kvalifikacijama (i to isti dan!) za štafetu 4 x 100m ispustile palicu :-(. Sumnjam da bi Ameri što mogli protiv Bolta i ekipe, ali i jedna i druga utrka bi bile puuuno zanimljivije.

Ali, ako su Ameri podbacili u atletici, moram priznati da sam bio poprilično iznenađen njihovim uspjesima u – momčadskim sportovima!!???

Košarka, odbojka (i odbojka na pijesku, ako ćemo je računati u momčadski sport), vaterpolo – u svakom finalu su Amerikanci imali svoju ekipu i u muškom i u ženskom dijelu turnira! Na vaterpolu su doduše završili 0:2 (Nizozemke i Mađari su bili prejaki), na odbojci 1:1 (Brazilke su svemirke, ali su zato muški vratili milo za drago, također Brazilcima – i btw, odbojku je stvarno bio gušt gledati na ovoj Olimpijadi, i mušku i žensku ;-), ali su zato u košarci i odbojci na pijesku bili 2:0 (s time da su Španjolci Redeem Teamu pružili i više nego dostojan otpor!). U rukometu ih doduše nema nigdje, ali valjda ne mogu ni oni sve :-). Ni u gimnastici nisu bili loši, iako ih je padanje sa grede Shawn Johnson u ženskom momčadskom dijelu stajalo zlata. E da, i američke nogometašice su također osvojile zlato ;-)

Da li je ovakva „posvećenost“ Amerike momčadskim sportovima samo jedan blip, ili se tu skriva nešto fundamentalnije, vidjeti ćemo u Londonu za četiri godine ali to je, barem po meni, jedna od zanimljivosti ovih igara.

Što se tiče naših sportaša, njihov nastup i nije bio očaravajući, ali bila su dva, odnosno tri, vrhunca na ovoj Olimpijadi.

Prvi se desio odmah treći četvrti dan kad su naši rukometaši, vaterpolisti i košarkaši (protiv Rusije!) krenuli u svoje turnire sa 6 čistih pobjeda, i kad je, uz već osvojenu broncu Snježane Pječić (u prvoj disciplini na kojoj su na ovoj Olimpijadi podijeljene medalje – što znači da smo u jednom trenutku bili treća najuspješnija nacija ! ;-) cijela ekspedicija bila u čistim ružičastim tonovima. A onda je došao crni četvrtak kad su Argentinci zgazili košarkaše, a Francuzi rukometaše pa je to ružičasto dobilo malo tamnije tonove.

Drugi trenutak je svakako bilo srebro Filipa Udea. CAR!!! Bez želje da potcjenjujem dvije bronce naših taekwondoašica, ali gimnastika je ipak gimnastika :-). Samo 15 zemalja je osvojilo medalju iz te sestre kraljice atletike, i Hrvatska se na toj rang listi može podičiti fenomenalnim 9-tim mjestom!

Znači, može se!

Je, ako imaš Filipa Udea :-))). Kako je on zajedno sa svojim trenerom, manje više sam samcat i uz mizernu podršku države, uspio nadmašiti kinesku crvenu armiju i to na njihovom domaćem terenu (je, znan, znan, Kinez je uzeo zlato ;-) je naprosto nevjerojatno.

Da oprostite na izrazu – neprejebivi poduhvat :-).

I treći vrhunac je bio u četvrtak ujutro, kad se Stjepan Janjić uspio plasirati u svoje drugo polufinale u kajaku (na 500 i 1000 metara), kad su rukometaši još bili u igru (a nacija opijena pobjedom protiv Danaca) i dok je Blanka i dalje bila favorit za zlato!

Pa kad je Sandra Šarić donijela drugu broncu u taekwondou, rekoh ja sebi: „Asti sto, pa ovo bi moglo fenomenalno ispasti! Ali ajme, ko će onda staviti soli na rep Mateši i Primorcu kad se krenu hvaliti „svojim“ uspjesima ;-)“.

Na kraju je ispalo da se i nemaju baš čime hvaliti.

Stjepanu Janjiću svaka čast. Čak i ukoliko nije uzeo medalju, on spada u kategoriju Filipa Udea. Ne čuješ ga, ne vidiš, čovik radi i znoji se i kad triba – tu je! Jest da su ga u Večernjaku klasificirali u kategoriju „nije ispunio očekivanja“, ali ja ću reći: bravo Stjepane, a za četiri godine, vjerujem da će biti i medalja ;-)

Blanka je imala peh što je u tom jednom i najvažnijem obračunu sezone naletjela na izuzetno raspoloženu konkurenticu :-(. Ništa se Blanki ne može zamjeriti – srebro u atletici je veliko ko kuća (vodi nas na 29-to mjesto na rang listi!) a Blanka još ima ohoho vremena za veeeelike stvari! Doći će i to zlato, ne dvojim niti malo!

A rukometaši? Pa, reći ću da pakleni nisu izgledali nimalo pakleno protiv Francuza. Ne da bi im čovik što previše zamirija, jer Francuzi su bili doista izvrsni! Ali, ono što se meni usjeklo u sjećanje je situacija kad je bilo još dvije tri minute do kraja, gubimo dva razlike i kad bi naši trebali gristi ko osice – a oni ostali bez snage!!! Nisu mogli. Tu se lijepo uklapa i jedan moment kad su kamere snimale našu klupu za vrijeme timeouta i kad se čuje da netko izlaže nekakav plan negdje u pozadini, a zatim se kristalno jasno čuju Balićeve riječi: „Ma neće nan dat'“. I nisu im dali. Francuzi su naprosto bili bolji, naši izraubani do kraja i to je ta priča. Ali, nema se vremena za plakanje jer prilika za revanš stiže već za koji mjesec – a da na Areni nema krova, sa svog balkona bi ima' sasvim fini pogled i bez kupnje ulaznice ;-).

Vaterpolisti su svoje prokockali kad su u grupi ležerno odigrali protiv SAD-a (iako se kasnije pokazalo da su Ameri prilično dobri), a poraz od Crne Gore je bio ... a bože moj, ako želiš biti prvak, nemaš pravo na loš dan – pogotovo ne na dva loša dana!

Košarkaši su svoje uvelike odradili samim dolaskom na Olimpijadu. Fala im za pobjedu protiv Rusije, a sad triba vidjeti hoće li održati svoje zajedništvo i krenuti u neke doista znaajnije poduhvate.

Veslači (čitaj braća Skelin, a zašto nemamo osmerca mi je posve nejasno!?) su podbacili, a isto tako i plivači. Duje Draganja je i sam bio poprilično razočaran pa je najavljivao i promjenu trenera (možda ga je u međuvremenu prošlo), a komentar Sanje Jovanović poslije utrke da su njene protivnice sve redom dopingirane je beyond comment :-). Ali dobro, u žaru poraza, dok je glava još vruća a neuspjeh nakon godina odricanja peče ko ljuta trava svašta čovik kaže da mu bude lakše.

I ostaje za kraj jedna ružno-tužna priča vezana uz naš taekwondo. Istina, Martina Zubčić jest osvojila brončanu medalju i opravdala ukazano povjerenje, ali svejedno ostaje činjenica da je posve nezasluženo, zahvaljujući moćnom lobiju zagrebačkog taekwondo saveza „uzela“ mjesto Splićanki Ani Zaninović, koja je rezultatima prije Olimpijade to mjesto puno prije zaslužila. Ponavljam, Martini se nema što zamjeriti, ona je svoje odradila na najbolji mogući način, a zašto u ovoj državi ništa ne može proći bez škandala – e to triba provjeriti na nekoj drugoj adresi.

A škandala je na Olimpijadi bilo i drugih.

Definitivno pobjednik je malac kapitalac koji je nezadovoljan suđenjem u taekwondo meču, suca potrefio nogom u glavu!!!??? LOOOL :-).

Malo manje dramatična je priča švedskog hrvača Arija Abrahamiana (očigledno fetivi Šveđanin ;-) koji nije mogao prihvatiti sudačku odluku zbog koje je poražen u polufinalu, pa kad je i osvojio broncu, na dodjeli je medalju bacio na pod i izašao iz dvorane.

A ako ona mala kineska gimnastičarka ima 16 godina, ja ću se skinuti gol nasred Jelačić placa i oko konja otrčati 10 krugova :-). Da bi Kinezi falsificirali podatke o rođenju (cura ima urednu putovnicu i to je MOCu dosta) kako bi se ona mogla natjecati!? Ma ne bi to Kinezi ... ;-)

Kad smo već kod varanja, žalosno je što će se spektakularno otvaranje (kako je to lijepo rekao njihov glavni majstor od ceremonije – „ovo bi mogli nadmašiti samo drugovi Kim Il Jonga“ ;-) pamtiti pa lažiranju vatrometa (preciznije, kompjuterskom „popravljanju“ slike koju su vidjeli TV gledatelji), zatim po pjevanju one male kineskinje na playback te činjenici da su sve one divne narodne nošnje, koje su kao trebale reprezentirati kinesku raznolikost u stvari redom nosili „fetivi“ Kinezi.

A od svega ovog troje, najfascinantnije mi je ipak ovo pjevanje na playback. I službeno objašnjenje organizatora zašto pjevačicu čije smo pjevanje slušali nismo i gledali – ona naime „nije dovoljno lijepa“! Pa su našli neku sedmogodišnju bimbo da na pozornici otvara usta!!!???

Sve mora biti savršeno, najbolje ikad – pa čak i po cijenu „malo“ varanja. Posve suprotno olimpijskom duhu, a moram reći i da mi to malo vuče na doping laboratorije iz doba DDRa i SSSRa, kad je pod svaku cijenu trebalo nadmašiti „mrske suparnike“. Doduše, kako je Kina novi SSSR, to možda u stvari i nije tako čudno :-).

Ali, ako su malo i varali u želji za savršenstvom „vizualnih“ detalja, Kinezi su na sportskom polju pošteno nadmašili sve ostale i uzeli 51 zlato.

Doduše, Amerikanci su osvojili više medalja ukupno (110 : 100), ali iako se o relativnom meritu ta dva kriterija može raspravljati, činjenica jest da su Kinezi svoj cilj ostvarili. Olimpijski „proxy“ ratovi između SADa i SSSRa iz 60-tih i 70-tih su bili before my time, ali da je na pomolu jedno novo veliko sportsko rivalstvo, u to nema sumnje.

Je li Kinezima pomogao famozni Projekt 119 koji su pokrenuli kako bi u 119 sportova u kojima nisu osvajali medalje postali kompetitivni, da li je tu pomoglo centralno planiranje ala SSSR 70-tih, ili je to naprosto posljedica dramatičnog povećanja resursa i kineskog coming of age te realiziranja potencijala 1,3 milijarde ljudi, je svakako tema za zanimljivi (čak i znanstveni) članak, ali je u stvari nebitno.

Kina je tu, Kina se svijetu pokazala u svom najboljem izdanju, Kina je pokazala što zna i može i ono što je Olimpijada u Tokyu 1964-te bila za Japan, a Olimpijada u Seoulu 1988-e bila za Južnu Koreju, tako će se i Peking 2008 pamtiti kao trenutak kad je Kina nedvosmisleno iskoračila na svjetsku scenu kao jedan od glavnih igrača.

A sad triba viditi što će biti dalje ...

U prethodnom postu sam jamrao o lošim brodskim vezama otoka Silbe sa Zadrom a načeo sam i temu „turizam kao otočka perspektiva“. Nisam se baš previše „unio“ u taj post jer je u planu bio i malo ozbiljniji i opširniji post (koji upravo čitate ;-) tako da bi se prethodnika moglo staviti u „izvještajnu“, ili možda bolje rečeno teaser, kategoriju! Za početak moram samo dodati da je sve ono što sam napisao o prepunjenom katamaranu koji bi brodarskoj kompaniji donio „stotine iljada kuna kazne“ da ih uhvati inspekcija 100 % TOČNO, jer sam se u to uvjerio neki dan pred Velu Gospu i na osobnom primjeru!

No dobro, brodske veze su takve kakve su, Jadrolinija je kronični gubitaš tako da država „reže di stigne“, a sad je vrijeme da se posvetim temi koju sam tamo samo načeo – kakva je (dugoročna) perspektiva Silbe?

U komentarima na prethodni post, poglavito na moju identifikaciju turizma kao glavnog (potencijalnog!) zamašnjaka razvoja su neki bili poprilično kritični ali nekakva suvisla alternativa nije ponuđena.

Jer:

Da sam ovaj post pisao ove zime, kad smo sinčina i ja proveli par dana na Silbi, s didom i nonom u „radnoj akciji“ u bošku (čitaj, išli smo u šumu „učiniti drva“), post bi bio one „melankolično-retrospektivne“ vrste kako to valjda mora biti u situaciji kada se čovjek prisjeća s određenim mjestom povezanih lijepih dana djetinjstva i mladenaštva.
U sjećanje mi se pogotovo urezala jedna večer kad sam se poslije (naravno, obilnog ;-) objeda pošao malo pošetati do Žalića. Uz fijuk bure i mareta koje se razbijaju u rivu, jedinstveni miris otoka u zraku i iljade zvijezda na kristalno čistom nebu iznad – sjedio sam na klupici u sjeni tamariša i mislio se onako u sebi: „E moj Zvone, OVO je život!“. A u tih po ure čiste uživancije i opuštanja, živa duša se nije pojavila nigdje u vidokrugu :-).

Takva je Silba zimi – stopostotni opozit metropole i svih njenih „benefita“ :-).

Ali, sad je ljeto, i priča je sasma drugačija – Silba, naime, sada doslovno pršti turistima, gužvom i karakterističnom ljetnom vrevom! Turizam na Silbi ima duge korijene, a broj stanovnika sa zimskih dvjestotinjak, ljeti poraste i na 3-4.000 (neki kažu da se nađe i 5.000 duša na otoku)!

„Dakle, radi se o succes story razvoja hrvatskih otoka?“ – pomisliti će netko sa strane.

Da, ali ipak ne :-). Jer - Silbu se „koči“ !!!

A što je ovdje posebno zanimljivo, kad bih gledao stvar iz čisto osobnog interesa - „kočenje“ bi i meni sasvim fino odgovaralo :-))).

Zašto? Ajmo probati ovako:

„Gomila turista na Silbi? Ma goni ih, bolje je da ih je što manje, pa će nama koji na Silbu dolazimo vikendaški uživati u njenom miru i ljepotama biti bolje i ljepše“

„Što će nam ti turisti, samo okupiraju plaže i ne može čovik više ni u Pernasticu ili Dobre Vode poći a da ne naiđe na gomilu turista“

„A ti vražji turisti – tolika gužva na brodu, ne more čovik ni misto za sisti naći“.

Završna ironija je u tome da (vjerojatno) slično razmišljaju i oni „stari“ silbenski gosti, koji su na Silbu dolazili prije 20, 30 ili 40 godina, drndajući se u „Postiri“ ili „Vuku Karadžiću“ pet sati, ili u boljem slučaju s (alas, prije koju godinu umirovljenom) „Marinom“ dva i po sata.

Skoro da bi se reklo da je Silba „dobro čuvana tajna“– raj na zemlji za „upućene“ :-).

Naravno, ovakav način razmišljanja je, treba li to uopće kazati, posve promašen! Tražiti da se nekome očuva vikendaški (ili penzionerski, svejedno) „raj na zemlji“, zanemarujući posve želje ljudi koji na Silbi žive svih 365 dana u godini, je ne samo do krajnosti cinično i egoistično, već u dobroj mjeri i uvredljivo!

Jer, iako je Silba bila pomorska sila u doba jedrenjaka, s razvijenim ribarstvom i poljoprivredom (posebice vinarstvom, a Damir Jurjević se trudi obnoviti te tradicije, uz obilatu pomoć države koliko čujem, a hoće li što biti od toga, vidjeti ćemo ;-), činjenica jest da je danas jedini put daljnjeg razvoja onaj turistički! A svaki turizam na otoku počiva na osnovi koja spada u conditio sine qua non kategoriju – brodskim vezama!

I recite vi meni (da konačno dođem do biti ovog posta), kako sad objasniti odluku da trajekt Biševo na svakodnevnoj liniji Pula – Lošinj – Unije (!!!) – Zadar NE PRISTAJE na Silbi, iako prolazi silbenskim kanalom a s dobrim dalekozorom bi s rive prepoznao i putnike na palubi!?

A istovremeno je katamaran koji vozi na redovnoj liniji toliko prepunjen da bi, da kojim slučajem bane inspekcija, prijevoznička kompanija dobila puste stotine iljada kuna kazne! Je znan, nije to Titanic i nije zadarski akvatorij Sjeverno more, ali činjenica da na brodu nema za svakog pojas za spašavanje (koji se standardno nalaze ispod sjedala) vjerojatno kapetanu zadaje bar malo glavobolje. A možda i ne ... :-).

Ono što me u ovoj priči do kraja čudi je što ministrica pravosuđa, Ana Lovrin, također svaki slobodni vikend provodi na Silbi!!! Uz muža fetivog Silbenjanina, i činjenicu da i sama sa Silbe vuče određene korijene, ništa čudno u tome nema!

Ali je doista čudno zašto Silba od Jadrolinije (koja je, btw. pod „ingerencijom“ ministra mora – dakle Božidara Kalmete ;-) dobija tako loš deal!?

Ili možda i nije :-).

P.S. Nakon ovog mog „jamraškog“ posta, svakako preporučam da svratite kod kolege blogera Brod u boci i pročitate njegov THE POST o Silbi. Da dobijete „perspektivu“ ;-)

Novo ljeto, i novi rat na pomolu ...

Prije dva ljeta su se pofajtali Izrael i Libanon (preciznije Hezbollah koji je u Libanonu „gazda“), a ovo ljeto su na red došli Gruzija i Rusija.

Koji su basic facts ?

Najkraće moguće, i prilagođeno hrvatskoj „terminologiji“, Gruzija je prije par dana krenula osloboditi/dovesti pod svoj puni suverenitet „Krajinu“ (koja se ovdje zove Južna Osetija), malu paradržavicu/odmetnutu pokrajinu u kojoj ima dosta Rusa (zvuči poznato ;-) a u kojoj je glavna grana ekonomije krijumčarenje i gdje „caruju“ pripadnici ruskih sigurnosnih službi.

Nakon početnih uspjeha gruzijskih snaga i dovođenja pod kontrolu glavnog grada Tskhinvalija (nemam pojma koji je hrvatski naziv ;-), ruska reakcija je bila brza i okrutna - poslali su 150 tenkova i istarabali Gruzijce ko beba zvečku.

Putin je izjavio da je gruzijska akcija zadala „smrtan udarac“ bilo kakvoj nadi eventualne reintegracije Južne Osetije s ostatkom Gruzije, a po zadnjim vijestima, ruske snage napreduju i dalje te su prešle na gruzijski teritorij!

I što sad!?

A ništa, sisti i plakati :-(.

Gruzijci su se poprilično preračunali i prilično je jasno da će se Sakašvili u konačnici morati fino naguziti i reći Putinu (je, je, znam da je sada Medvedev predsjednik ;-): „Izvolte, poslužite se“! Naravno, zapadni svijet će se „zgražati“ te „najoštrijim mogućim jezikom zahtijevati bla bla bla“ ali stanje na terenu je jasno ko dan.

Rusi će iskoristiti priliku da što više rasture gruzijske vojne potencijale (doista je teško vjerovati da je full-scale invasion plauzibilan scenario!), zatim će se naći neko formalno rješenje za status Južne Osetije i Abhazije (gruzijska „Krajina broj dva“) a koje će u praksi značiti barem 10-godišnju odgodu dovođenja tih teritorija pod gruzijski suverenitet i ... comedia finita.

Naravno, ništa smiješnoga tu nema za gruzijski narod i kad na ovu „priču“ gledam iz naše hrvatske perspektive i povijesnog iskustva, mogu samo reći mi je prokleto žao njihove zlehude sudbine.

A evo, baš čitam na Indexu kako su se Rusi „zanijeli“, pa sad traže i smjenu Sakašvilija. Iako sumnjam da će Rusima to proći, jedno je sigurno - nema više zajebancije s ruskim medom ...

Prošle godine je bija „dooooobar“, a ove godine je bija „bogovski“. Kakav će epitet biti dogodine tek triba viti, ali drugo izdanje „Memorijalnog turnira u piciginu – Za Hrvoja“ je bilo točno kako triba. Doduše, termin u nedilju popodne je ispa malo nezgodan, jer neki ljudi nisu mogli doći zbog obveza (za turističke djelatnike nema „nedilje“, bar ne u srcu sezone ;-) i bilo bi bolje da smo to odradili baš na godišnjicu, 30.7. u utorak kako je iz početka i bilo planirano. Ali, kako je taj dan bila dogovorena misa zadušnica navečer u osam uri, odgodili smo za nedilju.

Kako je bilo?

Paaa, piše u ostatku posta :-). A ako vam se ne da čitati moj „izvještajni“ opis nadugačko i naširoko, i ukoliko ste na ovom blogu (kao i većina posjetitelja – barem tako kaže Google Analytics ;-) samo u kratkom prolazu, najbolji excutive summary koji ćete ikada pročitati o piciginu je napisao upravo moj pokojni brat prije par godina:

Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno odlađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina.

Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu... Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka' sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu...

U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: „važno je sudjelovati“. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!!

Tako je govorio Hrvoje, i da budem iskren, ništa se tome u stvari ne triba dodati jer sve je točno tako kako je on napisa!

Ali, for the record, evo ipak „kako je to bilo“ ...

Dakle, nakon pozamašne logističke pripreme, konope smo odvezali u četiri i deset, za pet minuta smo odglisirali do pozicije za „pripremu“ a prva loptica je u zrak poletila u četiri i po. Ekipa „mornara“ – standardna ko i na prethodna tri četiri picigina ovo lito – kum Jure, vrend Kruško („kapetan“ ;-) i ja. Uostalom, „u tri je najbolje“ (ako se svi bacaju ka' sikire ;-). Malo je doduše isplovljavanje potrajalo jer je tribalo ukrcati „šank“ (4 frižiderića loaded with ... you guess ;-) ali, ni nan bilo teško :-).

Na plaži nam se odma priključija i naš dear Belgian friend – Anton The Social Scientist And Shoe Doctor i taman nan je lipo leglo po ure zagrijavanja, kad se oko pet polako počela skupljati ekipa. Najprije je prihajao ženski divizijun (Dijan sisters + Bruna), pa kum Nidžo sa ženom i na kraju po onoj dobroj staroj zucker comes zu letze – Laki i Ramić, zvan Apsolutna Sikira ;-).

I onda je počelo letanje ... koje je potrajalo dobre dvi ure ... Kako je to izgledalo će puno bolje dočarati slike na kraju ovog posta pa se ja neću puno truditi. Naravno, imali smo i pauze s posjetama šanku :-), ali, falin te bože uz onakav zvizdan tribalo se „malo“ i okripiti :-).

Došlo je tako polako i sedan uri, plaža se već uvelike ispraznila, sunce je zašlo iza borića i taman više nije išlo „u oči“, Laki je već lagano „zauveza“ na gumenjaku ;-), kad što će ti biti – ETO TI KRSTA MAĆE !!!!

Koji potez malca kapitalca!!!!

U situaciji kad smo svi bili na „šanku“, uz lagano razmišljanje o popunjavanju rupa u našim želucima čevapima kod Šime (a nikotinaši su kovali planove za nabavku cigara ;-), na scenu je doletio deus ex machina – Krsto zvani Struja, Srebrni Letač, Bruce Lee ... kako god oćeš, dok god nadimak ima veze s letenjem :-)

I TADA SMO BACILI BOGOVSKI PICIGIN!!!

U smiraj dana, na pustoj plaži, uz sasvim pristojnu oseku i more niti do kolina, letali smo stvarno ka' sikire :-).

Ovdje je na mjestu i jedna javna isprika ekipi konobara iz kafića Barbir, koja je (kako se pokazalo, uzalud ;-) očekivala Ramića još od šest uri da im pomogne oko odrađivanja beach partya na drugoj strani uvale. I Ramić je doša na picigin s čvrstom namjerom da svoju obvezu odradi: „Zvone, ne moren dugo ostati, ali mora san dojti“. Namjera je bila čvrsta ali „veličanstvenost“ događaja je odradila svoje i Ramić je picigin odradija do kraja – uključujući i tulum do tri ujutro :-). I zato je Ramić Apsolutna Sikira i pravi čovik – čak i ukoliko će nekad zanemariti svoje „šire društvene odgovornosti“ ;-)!

Ali da ne bi vi nešto krivo pomislili, imamo mi i članove ekipe koji svoje „šire društvene odgovornosti“ shvaćaju 100 % ozbiljno! Ma što 100% - 200% :-) !!! Pa je tako naš kapetan Kruško, kad smo u devet uri konačno pristali na mul ispod Šiminog fast fooda, vehementno bio protiv ikakve primisli da bi ostali tu još po ure pa se onda uputili gumenjakom nazad do Keranovog mula!

„Neman svitla na brodu, i ja moran odma ići! Neće se viditi za po ure!“

Što je, gledajući formalno-pravno stav koji je doista vrijedan divljenja, ali gledajući onako realno-realistično, to je ipak bullshit :-)))). Jer, tih kilometar ili dva koje je trebalo prijeći do Keranovog mula, Sukošanci kad idu na ribe u svojim kaićima (neki i bez svitala!) prelaze već 50 godina, pa nikad nisam čuo za neki akcident :-).

Ali, zna se ko je gazda na brodu, pa smo dio ekipe iskrcali ka „prethodnicu“ u Šime, a nas tri oriđiđi mornara smo pošli vratiti brod. Tu je bio i delikatni moment kad sam na putu od Keranovog mula nazad do plaže svratio doma ostaviti „opremu“ i koliko toliko se pristojno obući, ali pregovori sa suprugom su uspješno završeni i u roku od 5 minuta sam već bio na putu prema plaži – umoran ka pas (tri ure igranja picigina!), gladan ka vuk, ali u jaaako dobrom raspoloženju ;-).

Koje mi nije uspjela pokvariti ni činjenica da je ova tročlana BANDA (Dijan sisters + Laki – jerbo Ramić ne večerava ;-) smazala SVIH SEDAM porcija čevapa koje smo kod Šime naručili (od trena kad smo iskrcali dio ekipe, do kad sam se ja pojavio u Šime, proteklo je niti po ure!)

A kad san ja reka': „Šime, ajde onda daj još jedne – za predjelo, pa ćemo dalje viti ;-)“, Šime se nasmija kako samo to on zna i odgovorija: „Nema više, ovi su sve poili“!!!

Ma no problemo, bila je dobra i piletina ;-)

U Šime je bilo diskusija svakakve vrste, ali vridi zabilježiti dogovor koji je skovan – IDE SE NA SPLITSKE BAČVICE pokazati tim mandrilima kako se igra picigin! Nećemo to ni sutra ni preksutra, ali kad posli Velike Gospe malo padne turistička gužva, eto nas :-)))). Kombi za prijevoz je već dogovoren i ne bi smilo biti greške ... doduše, s obzirom na to kako najčešće završe ti „dogovori“ kad su ljudi u drinku, vjerojatno bi tribalo na kraj rečenice dodati i jedno „možda“ ;-).

Nakon što smo kod Šime „popunili rezervoare“, došlo je vrime da se krene dalje – jasno, to je značilo put pod noge i u Kasijana na (pravi ;-) šank. A kad smo Laki i ja zajašili biciklu (preciznije govoreći, on je bija drajver a ja san se onako „po ženski“ sija na šipku isprid njega) i kad smo u 20-toj brzini protutnjali kroz selu do Kase (srićon, nije više bilo gužve), e to je definitivno bija vrhunac večeri :-).

Vrrrrruuuuummmm :-))))

Tulum u Kase je bija li la, ni vamo ni tamo jerbo je šibala neka psihodelična muzika (tako da tu Šekiju dajem 0 bodova – a opet more biti i da sam ja malo „izvan tijeka zbivanja“ što se tiče muzike koja je trenutno in ;-) ali ipak smo odradili malo „strmoguzanja“. Pokoje piće, još jedan hamburger u fast foodu kod Krste Maće (svakako preporučam, pogotovo u dvi ujutro!) i u tri ure polako doma. Umor je uzeja svoje, tako da smo ovaj put priskočili ranojutarnje političke diskusije na klupici, kojima ovakve večeri (po)često završavaju (ali, biti će još prilika).

A za one koji su imali strpljenja sve ovo pročitati do kraja, evo i nekoliko slika:

Ekipa na „šanku“



Laki letiiii



A vidi ova dva malca kapitalca



Ni ova dva nisu loša



I ženski divizijun je da svoj doprinos



Kume Jure



A nisan ni ja bija loš ;-)



Photocredits: vrend Kruško, 2008.