|
Gotovo je! Četrnaest dana sporta od 0 – 24 (ajde dobro, od 03-17 ;-) je iza nas a executive summary bi se mogao sažeti ukratko kao: Hrvati pušiona, Kinezi su ostvarili svoj cilj – održali uspješnu/spektakularnu Olimpijadu (i usput osvojili pedeset i jedno (51) zlato!!!), a posjetila su nas i dva „izvanzemaljca“ - Michael Phelps i Usain Bolt :-).
Najvažnija priča ovih olimpijskih igara?
Ima ih više, pa ajmo redom.
Najprije, jedan i jedini Michael Phelps. Živio je opasno u drugoj disciplini (4 x 100m slobodno) i iako sam, kad sam gledao snimku, već znao da su Ameri to uzeli, zadnjih 50 metara sam bio u nevjerici – pa Francuz je bio barem metar ispred, radilo se o Bernardu, prvaku na 100m slobodno (!!) i staronja Lezak je izgledao kao da nema nikakve šanse!? Ali, malac je odradio čudesan/nevjerojatan posao i od tada pa sve do kraja je bilo smooth sailing za Phelpsa. Jest da mi se i dan danas čini da je Srbin Čović stigao prije njega do cilja na 100m delfin, ali da je to nekako „namješteno“ mi se čini ipak kao prilično gadna „urota“ tako da je vjerojatno ipak sve bilo u redu.
Suma sumarum – 8 zlata, uz 7 svjetskih rekorda – ne vidim kako bi to itko mogao dostići/prestići.
Ikad!
A s druge strane, to su vjerojatno govorili i za rekord Marka Spitza pa vidiš što se desilo :-). Kako je to moguće? Jedna rečenica Duje Draganje je sve pojasnila:“Kad mu mjere laktate posli utrke, njemu su na 4, a svima nama drugima na 15-17“. Ukratko – čovjek se jednostavno umara (čitaj, u mišićima tijekom napora stvara mliječnu kiselinu) sporije od ostalih!!! Uz vrhunski trening (čitao sam da dnevno smaže 12.000 kalorija!!!!!!!!) i kvalitetnu logistiku (a to Amerikanci definitivno imaju), možda Phelps i nije vanzemaljac ;-)
U svakom slučaju, plivanje je na Olimpijadi bilo spektakularno (moram spomenuti i Daru Torres koja je s 41 godinom na plećima došla do dvije srebrne medalje – ako se dobro sjećam, 50 m slobodno i štafeta 4 x 100m slobodno) i jedina zamjerka ide na termine održavanja natjecanja – ali, i ovaj put se komercijani interes (i utjecaj!) američkih TV mreža pokazao prejakim.
A vanzemaljac broj dva je svakako Usain Bolt.
Sprintersko Čudo!!!
Utrka na 100m je bila za povijest i da se nije počeo prerano veseliti, rezultat bi bio i bolji od ionako svemirskih 9.69. A povijesnu utrku na 200m ... nisam gledao :-(. Ili da budem precizniji, otvorio sam oči taman kad je Bolt uletio u cilj. Zaspao sam na kauču :-(((((.
Noć prije sam zasjeo za kompjuter malo duže pa me oko tri popodne uhvatila mrleta i dok sam ja mrletao, Lighting Bolt je napravio čudo! Kad je Michael Johnson istrčao 19.32 utrku sam gledao uživo i vjerujem da ću je pamtiti cijeli život – nadmoć s kojom je Johnson pobijedio je bila nevjerojatna.
Ali, Usain „Lightning“ Bolt je iz iste kategorije!!!
I iako su na kraju Amerikanci uspjeli „pobijediti“ u atletici sa 7 zlata nasuprot 6 zlata Jamajke (i 6 Rusije!), što se atletike tiče na ovoj Olimpijadi – it was Jamaica all the way ... E da, i jedno od najvećih razočarenja sam doživio kad su i muška i ženska američka ekipa u kvalifikacijama (i to isti dan!) za štafetu 4 x 100m ispustile palicu :-(. Sumnjam da bi Ameri što mogli protiv Bolta i ekipe, ali i jedna i druga utrka bi bile puuuno zanimljivije.
Ali, ako su Ameri podbacili u atletici, moram priznati da sam bio poprilično iznenađen njihovim uspjesima u – momčadskim sportovima!!???
Košarka, odbojka (i odbojka na pijesku, ako ćemo je računati u momčadski sport), vaterpolo – u svakom finalu su Amerikanci imali svoju ekipu i u muškom i u ženskom dijelu turnira! Na vaterpolu su doduše završili 0:2 (Nizozemke i Mađari su bili prejaki), na odbojci 1:1 (Brazilke su svemirke, ali su zato muški vratili milo za drago, također Brazilcima – i btw, odbojku je stvarno bio gušt gledati na ovoj Olimpijadi, i mušku i žensku ;-), ali su zato u košarci i odbojci na pijesku bili 2:0 (s time da su Španjolci Redeem Teamu pružili i više nego dostojan otpor!). U rukometu ih doduše nema nigdje, ali valjda ne mogu ni oni sve :-). Ni u gimnastici nisu bili loši, iako ih je padanje sa grede Shawn Johnson u ženskom momčadskom dijelu stajalo zlata. E da, i američke nogometašice su također osvojile zlato ;-)
Da li je ovakva „posvećenost“ Amerike momčadskim sportovima samo jedan blip, ili se tu skriva nešto fundamentalnije, vidjeti ćemo u Londonu za četiri godine ali to je, barem po meni, jedna od zanimljivosti ovih igara.
Što se tiče naših sportaša, njihov nastup i nije bio očaravajući, ali bila su dva, odnosno tri, vrhunca na ovoj Olimpijadi.
Prvi se desio odmah treći četvrti dan kad su naši rukometaši, vaterpolisti i košarkaši (protiv Rusije!) krenuli u svoje turnire sa 6 čistih pobjeda, i kad je, uz već osvojenu broncu Snježane Pječić (u prvoj disciplini na kojoj su na ovoj Olimpijadi podijeljene medalje – što znači da smo u jednom trenutku bili treća najuspješnija nacija ! ;-) cijela ekspedicija bila u čistim ružičastim tonovima. A onda je došao crni četvrtak kad su Argentinci zgazili košarkaše, a Francuzi rukometaše pa je to ružičasto dobilo malo tamnije tonove.
Drugi trenutak je svakako bilo srebro Filipa Udea. CAR!!! Bez želje da potcjenjujem dvije bronce naših taekwondoašica, ali gimnastika je ipak gimnastika :-). Samo 15 zemalja je osvojilo medalju iz te sestre kraljice atletike, i Hrvatska se na toj rang listi može podičiti fenomenalnim 9-tim mjestom!
Znači, može se!
Je, ako imaš Filipa Udea :-))). Kako je on zajedno sa svojim trenerom, manje više sam samcat i uz mizernu podršku države, uspio nadmašiti kinesku crvenu armiju i to na njihovom domaćem terenu (je, znan, znan, Kinez je uzeo zlato ;-) je naprosto nevjerojatno.
Da oprostite na izrazu – neprejebivi poduhvat :-).
I treći vrhunac je bio u četvrtak ujutro, kad se Stjepan Janjić uspio plasirati u svoje drugo polufinale u kajaku (na 500 i 1000 metara), kad su rukometaši još bili u igru (a nacija opijena pobjedom protiv Danaca) i dok je Blanka i dalje bila favorit za zlato!
Pa kad je Sandra Šarić donijela drugu broncu u taekwondou, rekoh ja sebi: „Asti sto, pa ovo bi moglo fenomenalno ispasti! Ali ajme, ko će onda staviti soli na rep Mateši i Primorcu kad se krenu hvaliti „svojim“ uspjesima ;-)“.
Na kraju je ispalo da se i nemaju baš čime hvaliti.
Stjepanu Janjiću svaka čast. Čak i ukoliko nije uzeo medalju, on spada u kategoriju Filipa Udea. Ne čuješ ga, ne vidiš, čovik radi i znoji se i kad triba – tu je! Jest da su ga u Večernjaku klasificirali u kategoriju „nije ispunio očekivanja“, ali ja ću reći: bravo Stjepane, a za četiri godine, vjerujem da će biti i medalja ;-)
Blanka je imala peh što je u tom jednom i najvažnijem obračunu sezone naletjela na izuzetno raspoloženu konkurenticu :-(. Ništa se Blanki ne može zamjeriti – srebro u atletici je veliko ko kuća (vodi nas na 29-to mjesto na rang listi!) a Blanka još ima ohoho vremena za veeeelike stvari! Doći će i to zlato, ne dvojim niti malo!
A rukometaši? Pa, reći ću da pakleni nisu izgledali nimalo pakleno protiv Francuza. Ne da bi im čovik što previše zamirija, jer Francuzi su bili doista izvrsni! Ali, ono što se meni usjeklo u sjećanje je situacija kad je bilo još dvije tri minute do kraja, gubimo dva razlike i kad bi naši trebali gristi ko osice – a oni ostali bez snage!!! Nisu mogli. Tu se lijepo uklapa i jedan moment kad su kamere snimale našu klupu za vrijeme timeouta i kad se čuje da netko izlaže nekakav plan negdje u pozadini, a zatim se kristalno jasno čuju Balićeve riječi: „Ma neće nan dat'“. I nisu im dali. Francuzi su naprosto bili bolji, naši izraubani do kraja i to je ta priča. Ali, nema se vremena za plakanje jer prilika za revanš stiže već za koji mjesec – a da na Areni nema krova, sa svog balkona bi ima' sasvim fini pogled i bez kupnje ulaznice ;-).
Vaterpolisti su svoje prokockali kad su u grupi ležerno odigrali protiv SAD-a (iako se kasnije pokazalo da su Ameri prilično dobri), a poraz od Crne Gore je bio ... a bože moj, ako želiš biti prvak, nemaš pravo na loš dan – pogotovo ne na dva loša dana!
Košarkaši su svoje uvelike odradili samim dolaskom na Olimpijadu. Fala im za pobjedu protiv Rusije, a sad triba vidjeti hoće li održati svoje zajedništvo i krenuti u neke doista znaajnije poduhvate.
Veslači (čitaj braća Skelin, a zašto nemamo osmerca mi je posve nejasno!?) su podbacili, a isto tako i plivači. Duje Draganja je i sam bio poprilično razočaran pa je najavljivao i promjenu trenera (možda ga je u međuvremenu prošlo), a komentar Sanje Jovanović poslije utrke da su njene protivnice sve redom dopingirane je beyond comment :-). Ali dobro, u žaru poraza, dok je glava još vruća a neuspjeh nakon godina odricanja peče ko ljuta trava svašta čovik kaže da mu bude lakše.
I ostaje za kraj jedna ružno-tužna priča vezana uz naš taekwondo. Istina, Martina Zubčić jest osvojila brončanu medalju i opravdala ukazano povjerenje, ali svejedno ostaje činjenica da je posve nezasluženo, zahvaljujući moćnom lobiju zagrebačkog taekwondo saveza „uzela“ mjesto Splićanki Ani Zaninović, koja je rezultatima prije Olimpijade to mjesto puno prije zaslužila. Ponavljam, Martini se nema što zamjeriti, ona je svoje odradila na najbolji mogući način, a zašto u ovoj državi ništa ne može proći bez škandala – e to triba provjeriti na nekoj drugoj adresi.
A škandala je na Olimpijadi bilo i drugih.
Definitivno pobjednik je malac kapitalac koji je nezadovoljan suđenjem u taekwondo meču, suca potrefio nogom u glavu!!!??? LOOOL :-).
Malo manje dramatična je priča švedskog hrvača Arija Abrahamiana (očigledno fetivi Šveđanin ;-) koji nije mogao prihvatiti sudačku odluku zbog koje je poražen u polufinalu, pa kad je i osvojio broncu, na dodjeli je medalju bacio na pod i izašao iz dvorane.
A ako ona mala kineska gimnastičarka ima 16 godina, ja ću se skinuti gol nasred Jelačić placa i oko konja otrčati 10 krugova :-). Da bi Kinezi falsificirali podatke o rođenju (cura ima urednu putovnicu i to je MOCu dosta) kako bi se ona mogla natjecati!? Ma ne bi to Kinezi ... ;-)
Kad smo već kod varanja, žalosno je što će se spektakularno otvaranje (kako je to lijepo rekao njihov glavni majstor od ceremonije – „ovo bi mogli nadmašiti samo drugovi Kim Il Jonga“ ;-) pamtiti pa lažiranju vatrometa (preciznije, kompjuterskom „popravljanju“ slike koju su vidjeli TV gledatelji), zatim po pjevanju one male kineskinje na playback te činjenici da su sve one divne narodne nošnje, koje su kao trebale reprezentirati kinesku raznolikost u stvari redom nosili „fetivi“ Kinezi.
A od svega ovog troje, najfascinantnije mi je ipak ovo pjevanje na playback. I službeno objašnjenje organizatora zašto pjevačicu čije smo pjevanje slušali nismo i gledali – ona naime „nije dovoljno lijepa“! Pa su našli neku sedmogodišnju bimbo da na pozornici otvara usta!!!???
Sve mora biti savršeno, najbolje ikad – pa čak i po cijenu „malo“ varanja. Posve suprotno olimpijskom duhu, a moram reći i da mi to malo vuče na doping laboratorije iz doba DDRa i SSSRa, kad je pod svaku cijenu trebalo nadmašiti „mrske suparnike“. Doduše, kako je Kina novi SSSR, to možda u stvari i nije tako čudno :-).
Ali, ako su malo i varali u želji za savršenstvom „vizualnih“ detalja, Kinezi su na sportskom polju pošteno nadmašili sve ostale i uzeli 51 zlato.
Doduše, Amerikanci su osvojili više medalja ukupno (110 : 100), ali iako se o relativnom meritu ta dva kriterija može raspravljati, činjenica jest da su Kinezi svoj cilj ostvarili. Olimpijski „proxy“ ratovi između SADa i SSSRa iz 60-tih i 70-tih su bili before my time, ali da je na pomolu jedno novo veliko sportsko rivalstvo, u to nema sumnje.
Je li Kinezima pomogao famozni Projekt 119 koji su pokrenuli kako bi u 119 sportova u kojima nisu osvajali medalje postali kompetitivni, da li je tu pomoglo centralno planiranje ala SSSR 70-tih, ili je to naprosto posljedica dramatičnog povećanja resursa i kineskog coming of age te realiziranja potencijala 1,3 milijarde ljudi, je svakako tema za zanimljivi (čak i znanstveni) članak, ali je u stvari nebitno.
Kina je tu, Kina se svijetu pokazala u svom najboljem izdanju, Kina je pokazala što zna i može i ono što je Olimpijada u Tokyu 1964-te bila za Japan, a Olimpijada u Seoulu 1988-e bila za Južnu Koreju, tako će se i Peking 2008 pamtiti kao trenutak kad je Kina nedvosmisleno iskoračila na svjetsku scenu kao jedan od glavnih igrača.
A sad triba viditi što će biti dalje ...
|
