Zuzzu Bluzz

Prosli petak dogovorimo se Suki, Zora i moja malenkost da se nadjemo u Celsiusu. Barcicu sa hranom i vrlo (VRLO!) glasnom muzikom. Kao da nam to bude pola prijateljski a pola poslovni sastanak. Inace Suki i Zora su moje studijske kolegice (zajedno studiramo komplementarne terapije). I posto obadvije imaju djecu govor je teko i o njima (naravno).

Zora se bas nije, jadna, hvalila jer je u velikoj dilemi. Ima preslatku kcerkicu od 9 godina koja je autisticna. I to jako. Kaze Zora da je mala do trece godine bila normala, cak natprosjecno. Pjevala je tri pjesme od Whitney Houston ko velika i to sa plesanjem pred ogledalom. A onda je doslo cijepljenje i mala je postala autisticna. Sada ne govori i jos uvijek mora nositi pelene. I sad je Zorina dilema dali malu dati u posebnu skolu, gdje bi mala ucila i zivjela uz primjerenu skrb ili je ostavit doma. Zora nema muza niti partnera a brine se jos za nekih sestoro mladjih brace i sestara. Nekako smo se ja i Suki slozile da bi mozda bilo dobro malu dat u tu skolu. Uvijek je moze posjecivati a ako joj se ne svidi, moze je opet uzet doma. Zora nema ni trideset godina a otkad je rodila malu nije imala nikakvu vezu. A lijepa je, duhovita, hrabra.. treba malo zivjeti.

I tako, kad nas je Zora skoro "poklopila" tom pricom, pocela je Suki pricat o svome malom dvogodisnjem sincicu i kako on otkriva zenske cari. Suki malog jos uvijek doji (svaka cast!), a pocela se "susit". Pa malom to ne ide u racun. Kaze Suki, mali vise voli lijevu sisu nego desnu.. pa je onako stisne.. i cudi se sto je nestalo mlijeka.

"Pa idi na drugu sisu," kaze mu majka. A mali jos stisce (do bola) i mrsti se na mamu. Kud si, stara, sakrila mlijeko. Aj' prebaci ga iz desne u lijevu sisu... I jos se svadjaju.. Kaze Suki malom:
"Ej, pusti moju sisu na miru...!"
"MOJA CICA!!!" vikne mali.
"Nije, nego je moja.. vis da je priljepljena na mene.. da je tvoja bila bi na tebi!" odgovara Suki.
"Neeeee, moja cica!!!" opet se dere mali i zgrabi je i skoro "odlijepi".

A kad Suki dodje doma mali je obicno doceka: "Mama.. otu cicu! Daj cicu! Moja cica!"

"Moj ce Jojo bit lud na sise i guzice kad naraste," kaze Suki. Pitamo, kako zna.

"E.. perem ti ja sudje neki dan. Razmisljam o necemu, kako nac pos'o i te stvari...i najednom osjetim kako me nesto stipnulo za oba guza odjedanput.. vrisnem ja, nisam se stigla ni okrenut kad cujem smijeh mog malog nevinog djeteta... kako me hvata za guz... a najsmesnije mu je kako sam se sokirala i vrisnula. I sad mu je to zabavno pa trci zamnom i hvata me za guzicu kadgod stigne!"

Krepavamo od smijeha... Pitam kako se ponasa u vrticu. Kaze Suki da je mali najveci sarmer i da ga one tete obozavaju.
"A jel' njih hvata za guzicu i trazi sisu?" pitam.
"A ne, ne... to je mamin privilegij.. a sad je otkrio i luleka," nastavlja Suki.

I prica kako mali stalno nesto mota tamo dole.. tura rucicu u pelene i "guzva" lulek.

"Pa pusti vec taj lulek na miru," kaze mu Suki. Ne zna, zapravo, kako bi tome pristupila. Ne zeli da dijete dobije pogresan odnos do luleka ali treba razviti i osjecaj za pristojnost.

"MOJ LULEK!" prkosno ce mali.
"Pa znam da je tvoj lulek, samo ga ostavi na miru!" veli mu mama.
"MOJ LULEK!!!!!" jos glasnije se dere Jojo.
"Da, pa tvoj je, ne treba meni, ali pusti ga na miru!" pravi se stroga Suki i uperi prst u malog.. onako strogo... a skoro se usrala od smijeha. Mali u sekundi skine pelenu i vuce lulek ko da je od gume, pa se Suki pita dali mu to moze skoditi.. skoro joj se ucinilo da ce ga mali otrgnut.
"Moj lulek... puti moj lulek... MOJ!" vice mali i mase glavom... i ne da lulek... (Kaze Suki da se nada da ce tako bit i za nekih 15 godina, da ne bude prebrzo baka).

Suki malom tura igracke a mali drzi, gnjeci i vuce svoj lulek, onako gologuz.. i odplese pravi breakdance.. mrda guzom ko profesionalac.. dok jos uvjek drzi "moj lulek"... Suki kapitulira i pukne od smijeha.

I tako.. opet je govor izmedju tri zenske teko o muskarcima i njihovim lulekima.. A od bizne nista...

Moja frendica Ela je mala, crvenokosa i vrlo paprena... Voli izlete, povijest i kulturu. Posto radimo obadvije u engleskom pubu (svaka u svom ali od iste firme) rijetko se imamo vremen vidjati. Tako smo odlucile da cemo u slobodnim vikendima traziti najbolji Pimms u Engleskoj. Pimms je inace nekada bilo aristokratsko pice, koje se pilo u vrucim (za Englesku) danima na Ascotu i Wimbledonu. Sastojci su velika tajna, a recept je dosta jednostavan: 1/3 Pimmsa No. 1 + 2/3 Sprajta ili piva od djumbira a za dekoraciju OBAVEZNO menta, jagode, krastavac, limun, naranca i limeta. Danas je Pimms dostupan svakome, ali rijetko cete naici na bar gdje Pimms sloze po pravilima. Najvise puta fale menta i jagode, pa je Ela pocela nositi mentu sa sobom, zamotanu u alu-foliju. Nase izlete nazvale smo Pimmsanje jer se na kraju uvijek nagradimo dobrim ruckom i casom (ili vrcem) Pimmsa.

Pimms

Proslog ljeta Ela je odlucila da cemo za nas treci vikend posjetiti dvorce Kenilworth i Warwick na zapadu Engleske. Ela je pravi "control freak" i sve destinacije isplanira u detalj. Kao po obicaju nasle smo se na londonskoj zeljeznickoj stanici Marylebone, popile kavu i pojele dorucak uz obavezno ogovaranje sefova na poslu (pogotovo Elinog, koga zovemo Don Korleone). Kad smo stigle u Kenilworth ustanovile smo da nam je ipak malo hladno. Inace zapadna Engleska jest malo cudna po pitanju vremena. Tamo su brda pred kojima se gomilaju oblaci sa Atlantika.. kad "padnu" prijeko, ispuste svu vodu i produze prema istoku. Znaci, onaj klise o vjecno kisovitoj Engleskoj vrijedio bi vise manje na zapadu i sjeveru.

Malecka Ela je i inace hladnjikava i uskoro se pocela tresti. Odlucile smo potraziti neki ducan gdje bi mogle kupiti nekakvu robu jeftino. Procesljale smo cijeli gradic i konacno nasle nesto, pa si je Ela kupila jaknu i pet majica. Ja sam preko puta kupila tresnje, breskve i banane. Tek onda bile smo spremne za Kenilworth.

KENILWORTH
Dvorac Kenilworth je hrpa rusevina i sve skupa vise lici na nekakav park. Ja inace obozavam rusevine jer mi raspaljuju mastu. Kupile smo ulaznice i uzele besplatni vodic po dvorcu sa slusalicama. To je odlicna stvar jer na tim snimcima nisu samo opisi rusevina nego i razne price iz zivota u ono vrijeme, legende, kako se zivjelo u Tudorskoj Engleskoj itd. Sve je to i dramatizirano pa izgleda kao audio-prica. Cuju se zvukovi iz kuhinje, pricanje, itd.

Inace rusevine Kenilwortha su spektakularne. Dvorac je izgradio Roberd Dudley, Grof od Leicestera (citaj: Lestera) za kraljicu Elizabetu I. Dudley je bio kraljicin ljubimac i dragi prijatelj. Bio je dost arogantan znajuci da ima zastitu od svoje kraljice, iako su njegovi preci bili poznati kao izdajice. Oko Dudleya je kruzila i prica o misterioznoj smrti njegove zene Amy Robsart. Nasli su je mrtvu na dnu stepenica ali nikada nije bilo utvrdjeno kako je tamo dospijela. Pricalo se da ju je dao ubiti Dudley jer je racunao da ce ozeniti Elizabetu. Ali Elizabeta mu je dala do znanja, da se ona nikada nece udavati. Necu previse o tome jer je to zanimljiva i dugacka prica ali cemo malo vise o samom dvorcu.

Sir Robert Dudley, Earl of Leicester

U glavnom, Kenilworth je imao samo jednu namjeru: da ponudi kraljici Elizabeti najvecu, najskuplju, najljepsu i najduzu festu. Naime Elizabeta je u Kenilworthu provela cijelih 19 dana. Dudley je na Kenilworth potrosio ogromno novaca. Iza dvorca napravio je umjetno jezero, do dvorca su vodili mostovi, uz dvorac je preljepi vrt. Kraljicu je docekala jezerska vila - gola djevojka sa velom, stajajuci na camcu donijela je poklone Elizabeti, kao zeni, koja je cak ljepsa od vila. To su bili dani spletki, razvrata, zderanja, plesanja i zabave. Prica se da je bas u Kenilworthy Dudley zapao u nemilost kod kraljice.

Umjetnicki dojam

Model dvorca

Da ne duzim sa povijescu... procitajte vise na stranicama "English Heritage". Ja cu vam opisati dvorac. Setajuci medju rusevinama dvorca u glavi su mi se stvarale vizije zivota u ono vrijeme. U ogromnoj kuhinji moralo je biti strasno vruce. Kuhari su neumorno radili, po dvoristu su trcali za kokoskama, skidali perje fazanima, pravili slastice, ukrasavali hranu... Pored kuhinje, ispod velikog stepenista bio je veliki podrum. Bas ispod plesne dvorane. Podrum je taman, hladan i ima ogromne lukove. A zidovi dvorca isarani su imenima.

Obicno se uvijek ljutim na huligane koji grebaju svoja imena u drvece i zidove kulturnih spomenika, ali ovdije su ti 'grafiti' bili nevjerovatno zanimljivi. Naime, kad je Walter Scott napisao roman Kenilworth (taj isti Scott koji je napisao i Ivanhoe), ljudi su navalili na rusevine. Tu su zapisana imena mnogih slavnih i poznatih, prica se da je negdje cak ime kraljice Viktorije.




U viktorijansko vrijeme ljudi su se bar potrudili da imena zapisuju kaligrafski.





Ovakve rusevine u mojoj glavi stvaraju filmove kakve Holiwood jos nije vidio.... a vjerovatno ni nece


Ogroman podrum - spremiste hrane i, naravno, vina

Najvise me se dojmio kenilwortski vrt. Strucnjaci i restauratori su taj vrt proucavali godinama i uredili ga bas kao u vrijeme kad se u Kenilworthu zabavljala Elizabeta. Sada je taj vrt prekrasna replika originalnog vrta po kom je Elizabeta setala, mljaskala divlje jagode i hranila ptice u aviariju, ukrasenom draguljima. Dudley se nije zaustavio samo na vrtu. Kao sto sam rekla, iza dvorca napravio je umjetno jezero na kom su imali vatromete i slavlje. Danas tog jezera vise nema i umjesto njega tamo su livade. Pogled sa gradskih zidina (koliko ih je ostalo) je prekrasan, pogotovo kad sije sunce.


Pogled na vrt sa zidina


Pogled na fontanu i aviarij.


Jagode, cvijece, biljke... pasa ne samo za oci nego i trbuh.


Ova sarena kokos kraljuje u aviariju...

WARWICK
Dvorac Warwick izgradjen je 1067 godine. Normani vec godinu dana haraju po Engleskoj a WIlliam vec godinu dana kraljuje. Dio prvog dvorca jos uvijek postoji i danas tamo treniraju sokolarenje. Inace Dvorac Warwick je ne nesto kao povijesni diznilend za turiste. Oko njega su srednjevjekovni satori, mozete susresti i ponekog viteza koji ce vam sapnuti lozinku za ulaz u dvorac (bez toga velika zeljezna vrata nece se dignuti). Neki od njih dati ce komandu da se spusti most koji isto tako vodi do dvorca. Ja i Ela najprije smo krenule do nekih dvorana koje ce prijevremeno zatvoriti radi vjencanog banketa. To je bila Hala Vitezova. Usred hale stajao je veliki vitez na konju. Oboje su bili obuceni u zeljezo (srednjevjekovna ideja Ironmana). Zidovi su bili ukraseni raznim oruzjem i pored viteza vec je bio spremljen banketni stol.



Gledajuci tog viteza zamislila sam se nad umjecem ratovanja. Danas ne trebas niti vidjeti koga ubijas. Imamo laserske puske, kompjuterski vodene rakete i bombe.. ali u ono vrijeme to je stvarno bila umjetnost. Samo jedna zeljezna rukavica teska je najmanje 5 kila. Kaciga oko 7. Da o ostaloj obuci niti ne govorimo. Onda to isto ima i konj. Pa sad ti, ovako konzerviran, probaj vrtjeti sablju, bacati koplje, voditi konja, i ostati na njemu... ako mozes - ziv. U najbolju ruku bices u modricama, sa poderanom kozom ili malo izmasakriran.. u nekim slucajevima mozes izgubiti neko okoncinu ili ostati bez zuba.. Tako da oni lijepi holivudski vitezovi nisu mi nekako realni.

Slikala sam sa telefonom i uskoro mi se napunila memorija pa sam zato fotkala tek ponesto. Ela je vec krenula dalje u druge hale pa sam joj slijedila. Posjetile smo svih sest zena zloglasnog Henrija 8, Elizabetinog tate. A i on je stajao tamo negdje sa rukama na bokovima u raskoraku i izbacenim grudima. Vidjele smo i spavaonicu kraljice Ane te budoar sa svilenim tapetama koje joj je poklonila "kolegica" Marie-Antoniette. Tad sam pomislila da je Engleska u stvari najbolje zivjela kad su njome vladale kraljice. U keltskim vremenima tih je kraljica bilo puno vise jer su kelti bili malo vise matriarhatski sredjeni. MIslim da nijedna druga zemlja nije imala toliko uspijesnih vladarica.

Na ulazu u susjednu zgradu docekao nas je butler (glumac). Upitao nas je odakle smo i onda nas svecano najavio nekome u sobi kao ambasadorice nasih zemalja. Onda nas je otpratio do kamina, pricajuci onaj aristokratski kraljevski engleski, kroz nos... I tako smo upoznale groficu Daisy i njezinog muza, koji su primali drage im goste (recimo mene i Elu).



Daisy je bila ljepotica u ono vrijeme i vrlo poznata (pogotovu medju muskarcima). Imala je mnogo ljubavnika medju aristokratima, cak i Princa od Walesa. Njezin muz, jadnik, sve je to morao podnositi bez da ista zine... jer.. sto ces, kad ti Princ ili Kralj nasadjuju rogove?

Grofica Daisy

Daisyine dvorane bile su opremljene za prijem. Upoznale smo mnoge (vostane) slavne ljude iz onih vremena. Recimo, majku Winstona Churchilla.

Jenny, Lady Churchill

Ona se zvala Jenny, Lady Randolph Churchil. Bila je amerikanka iz New Yorka i primjereno dekadentna. Lady Churchill mogla bi biti glavna zvijezda viktorijanskog Sex in the City. Muskarci su govorili da njezin pogled nije zenski nego panterski. Inace, Jenny je bila izvanredno inteligentna, imala je nevjerovatan smisao za humor i navodno je ona izmislila koktejl Manhattan. Jedna od njenih fenica bila je i kraljica Alexandra, bez obzira sto je Jenny seksala sa njeznim muzem.

U sobici za sluzincad procitale smo upute za sluge... kako se ponasati, sta raditi, ustati u 4 ujutro samo da se zapali vatra u kaminima.. onda otici na misu.. onda pripremiti dorucak i sve to za gospodu.. nikad gospodu gledati u obraz nego samo dole.. nikada ugovarati.. ili ogovarati..

Nakon posjete Daisy i drustvu odlucile smo udahnuti malo zraka pa smo se popele na zidine.. Pogled odlican! A zavidile smo dvojici muskaraca u prelijepom vrtu ispod zidina, bas uz rijeku, kako su mirno sjedili u popodnevnom suncu i pili pivu.







"E, tu bi bilo super popiti Pimms," kaze Ela zavidno. "Sve ti je na dlanu... menta raste na gredicama, jagode takodje.. samo treba ruke ispruzit!" Slozila sam se potpuno sa time...

Nakon toga otkrile smo ulaz u podrum i ustanovile da su poticu pripreme na rat. Prave se kugle za topove, doktori spremaju razne ljekovite biljke, rezu platno za omote... djevojke siju kosulje i gace... gospodar dvorca odrzava govor.. U stvari vrlo zanimljiv povijesni prikaz dogadjaja pred bitkom za Warwick.

Zene siju i krpaju kosulje za muskarce koji odlaze u rat... Mangupska djevojcica se sakrila iza zavjese i zabavlja zene.

Poslednja vecera pred bitku

Gospodar blagosilja vojnike pred odlaskom u rat

Otisle smo pogledati i veliki katapult na rijecnom otocicu. Tamo su bile demonstracije vojnickog kampa, pa su razni viteovi brusili sablje, cistili kacige i ostale djelove metalne odjece, vjezbali strijeljanje sa lukom itd..

Katapult na rijecnom otocicu

Pogled na dvorac sa otoka

Sator nekog viteza - svaki vitez imao je svoje embleme i grb

Spremiste za camce

A najvise su me iznenadile patkice. Naime, uz rijeku je bilo nebroj pacjih porodica sa malenim pacicima.. A jedna mama patka dosla je bas do nasih nogu i pocela nam nesto gagati..

Brbljava mama patka sa pacicima

"Pa sta ti hoces?' pitam je...
"Ga gagagaga.. gaga gagagagagagagag... gaga" ustrajno brblja patka a mali puhasti pacici lezerno kljuckaju oko nje... Krenem par koraka dalje a mama patka se neda... odmah za nama:

"GAAAA Gagagaga ... gagagaga.. " Ela se cudi.. sta ova hoce.. hranu? Pa nemamo hranu.. otvori ruksak i izvadi komad sendvica.. ali patka ni ne primirise..

Posto nam nije bilo jasno nista, krenule smo u park uz dvorac i stigle do velikog labirinta sa nekakvom zgradom na kraju. Tamo su obavljali fotkanje bracnog para. A oko nas sve paunovi.. neki spavaju na granama, drugi setaju i sepere se oko nas.. Predivne kokosi... Neka zena dosla je do nas i ljubazno nas opomenula da se dvorac uskoro zatvara.

Na vrhu brdasca je ostatak prvog dvorca Warwick iz 1067. godine

Paunovi u labirintu

Tako smo Ela i ja zavrsile razgledanje obadviju dvoraca. Ja sam si odmah skinula knjigu W. Scotta da pocnem na licu mjesta citati taj roman... dok sam jos pod dojmom rusevina. Prosetale smo kroz seoce koje je bilo kao iz neke price i trazile mjesto gdje sluze pravilno slozeni Pimms. Ela je usla u svaki bar i pitala ako imaju jagode i mentu... ako su rekli ne, krenule smo dalje.

Ela trazi Pimms

Na kraju smo zavrsile u Pizza Expressu, svaka sa svojom bruschetom, pola pizze i, jasno, velikom casom Pimmsa...

"Muki, muki!" odzvanja mi u glavi. Leptiric uspomena na Vjevericji gaj u ljubljanskom parku Tivoli leprsa mi u glavi. Prisjetim se slatkih, malenih, plasljivih zivotinjica boje mahagonija. Nisu se mogle oduprijeti orasima i ljesnjacima koje smo djeca nosili u park, nadajuci se da ce nam vjeverica jesti iz ruke.

"Nemoj glasno zvati," rekao mi je neki Odrasli. "Mozes je uplasiti!"

I tako sam se k'o pink panter na prstima prikradala grmovima i drvecu Vjevericjeg gaja da nadjem neku vjevericu i dam joj moje orahe i ljesnjake da joj bude za zimu. Ako se Muki nekim slucajem ipak pokazao, ja sam od veselja skakala jos tjedan dana.

Dok nisam dosla u Englesku...

Mozda cu vam nekom drugom prilikom pricati o mom zivotu u engleskim "planinama' (hahaha.. da vi to vidite... ko da je neko peglom raspeglao brdo u stol), ali tamo u divljini sam shvatila da Englezi imaju sasvim drukciji pogled na te slatke zivotinjice. Zecici su gamad! Vjeverice su gamad! A lisice su najveca gamad, i to bas od zabrane lova na lisice. Naime bogati Englezi napustaju London i sele se u preljepe seoske dvorce ili vile. I onima iz grada naravno lisice su jadne jer su ih lovili, pa ih hrane i maze, dok se nisu razmazile i razdebljale. Ne lazem... srela sam lisicu koje je bila velika ko vucjak i debela ko malo tele. Cak napadaju ovce iz samog bezobrazluka. I jos su postale gradske zivotinje. Majke mi! U mojoj ulici su tri i srecem najmanje jednu svake noci.

Zecica je stvarno MNOGO! Setas po poljima i samo vidis zecje usi kako trepere u travi. I onda pustis psa da ih tjera i tek tada vidis koliko ih ima... Mnoze se ko... e bas.. ko zecevi i unistavaju polja. Bar su mi tako rekli seljaci.

Vjeverice nisu nista bolje. Onih malih, boje mahagonija nisam nigdje vidjela. Ali ima sivo-smedjih, crnih i nekakvih crvenih koje su endemicne, ali ih skoro vise nema. One sive su ogromne, bas ko veliki pacovi. I bezobrazne. Kazu, da su dosle iz Amerike i izgurale domace vjeverice, tako da ih skoro vise ni nema. U gradovima su vjeverice pripitomljene jer ih ljudi samo maze i hrane, pa im je to normalno. Ali zasto vam pripovjedam bas o vjevericama? Evo, sada cu vam reci.

Prosli tjedan sam radila non-stop. Nisam ni stigla u ducan, a samo sam cekala da dodjem doma i namazem maslaca i meda na ono malo kruha sto mi je ostalo. I sta sam nasla? NISTA! Ni K od kruha. Sustanari mi obicno napisu na papiric ako mi uzmu hranu i ne bi mi uzeli sve.

Kad sam ih ujutro pitala, osjecala sam se ko kreten. Pa sigurno mi oni ne bi uzeli kruha. Opet sam isla u inspekciju, otvorila svoj ormaric.. i skuzila da je i brasno rasuto okolo... i da je na paketu rupa stvorena malenim zubicima. Ali nisu licili na pacovske. Vidim, i Musli je nastradao.. od kruha je ostao samo celofan. I onda sam shvatila da su tamo i nekakve dlake. Dugacke. Uzmem jednu u ruku i gledam.. mekana, duga dlaka, napola siva i napola smedja. To sigurno nije pacov. Niti mis. A nisam nasla ni misje kakice koje obicno ostavljaju misevi.

Meni nis jasno.... okrenem broj i zovem gazdu. On se cudi, kao vec 25 godina nije bilo pacova u nasem okolisu. A ni miseva. Obecao mi je da ce zvati "eksterminatore". Totalna enigma. Bolje da krenem u setnju.

I tako ja hodam po ulici i gledam drvece, k'o sto se to radi, jel... Pogledam gore u krosnju nekog drveta uz sudjednu kucu.. I vidim vjevericu. Hop na drvo, trk na granu, hop na prozor... u kuhinju!

Sad mi je postalo jasno. Vjeverica mi je ukrala kruh. I nista joj ne smijes. Pacovu mozes stavit otrov.. i misu. Ali ne i vjeverici. Da se rijesis vjeverice, moras nazvat tu njihovu sluzbu i onda oni donesu nekakav kavez u kojeg se uhvati vjeverica (valjda sama udje, sta li). Evo, kako se neko osvetio vjeverici: "OSVETA"

Ali, da ne mislite da se stvarno ljutim. Procitala sam clanak o zadrogiranim vjevericama koje su terorizirale London. U nekim predjelima Londona naime dileri zakopavaju droge po vrtovima i parkovima, a cesto i u vjevericja skladista. Vjeverice to iskopaju i pojedu, pa postanu ovisne o drogi i napadne. Vlasnici vrtova su vidjeli prilicno mnogo vjeverica kako kopaju tamo gdje nije njihovo prirodno skrivaliste, ali su izgledale kao da tocno znaju sta traze. Izgledale su bolesno i bile su jako agresivne. Zalosno, u stvari.

Ali evo jos jedan clanak o vjevericama (link je ovdje: Iranians arrest 14 squrrels for spying) koje su uhicene u Iranu zbog spijuniranja (13.7.2007).