ponedjeljak, 27.03.2006.
Čačkalice... ili nekoliko stvari koje bih mogla naučiti od svoje mame
Moja mama je najkul. Stvarno. Čast svim ostalima, ali...
Jučer smo moja mama i ja polako klizile cestom odlazeći u lokalni supermarket nako što smo zaključile da frižider toliko dugo zjapi prazan da se u njemu polako počela skupljati prašina. Ono što nas je konačno pokrenulo bio je ranojutarnji razgovorčić.
MojaMama *kuha kavu. Drži đžezvu (glupe li riječi) u ruci i prigne se ne bi li pomirisala sve one divne pare kakve se, khm, već mogu izdići iz posude kao što je džezva.
NetomUstalaJa: *pokušava se snaći s obzirom da joj orjentaciju onemogućavaju dvije zlosutne činjenice. 1. Kosa joj nepomirljivo pada na oči. As always.
2. Po šest tisućiti put je stavila naočale na neko mjesto kojega se nipošto ne može sjetiti. * AAAaaaa zjev. 'Bro jutro, mum.
MojaMama: *gleda na sat* Podne je.
NetomUstalaJa: Mhmpf. Tako rano? *poseže za napolitankom*
ZgroženaMama: Kako možeš jesti tako rano?
^^Ja: *kreće po posudu kako bi si smuljala Čokolino.. ----- Uzima kutiju.----- Prazna je.*
Zgrožena Ja: MAMA!!!
PredSrčanimUdaromMama: Da?
UspaničenaJa: Gdje mi je Čokolino?
MojaMama: Pojela si ga jučer.
Mhmmm... *poluuplakano* Ajmo ga kupiti! Ajde! Ajde!
Šuti i jedi nešto drugo. I dodaj mi Natren.
*Dodaje joj Natren i upućuje bjesan pogled*
Prazan je.
*Pobjedonosni osmjeh*
*uzima ključeve* Idemo!
Uvijek sam gajila posebnu vrstu naklonosti prema supermarketima. Tako su veliki,prostrani i u njima ima toliko stvarčica koje zaokupljaju moju lakozaokupljivu pažnju.
*Ponosno ulazi*
Gospođo! Ne smijete ući s torbicom!
*Preziran pogled* M-DA? A kamo da je, onda, stavim?
U jedan od ovih ormarića.
*Zadržava hladan izraz lica dok joj moždane vijuge napeto rade* Da ne bih! Prošli put su mi u ISTOM ovom dućanu na ISTOM OVOM MJESTU ukrali torbicu i sve dokumente. *besramna laž* A ne gospodine, ulazim s torbicom ili nikako.
Ali...
Slušajte me, molim vas. Moj frižider je prazan. Moje djete je gladno. *Upućujem mu psećemoleći pogled* Namjeravam u VAŠEM dućanu ostaviti ENORMNU količinu novca, a vi mi ne date da uđem! Zar vam izgledam kao osoba koja bi nešto ukrala?
Ali...
Gdje vam je šef?
Uđite, gospođo.
*časti ga jednim od onih pogleda. Ulazimo.*
BUAhahahahahahaha...
*crkava od smijeha* '... je gladno!' Hih. Ova ti je bila dobra.
Malo mi ga je žao.
Ah, nije ti dorastao.
Nitko nije. *Smijulji se*
Osim mene.
*smije se*
Lekcija broj jedan:
Ponašajte se prema trgovcima kako i oni prema vama.
Evo vidite. Kada ja uđem u trgovinu, ponašam se poput šteneta i dopuštam svakoj prodavačici sa mizernim kvocjentom inteligencije da me vrijeđa. E pa više ne! Od sada na dalje! Ipak sam ja kći uništavačice trgovaca-mlakonja!
... n-da. Obrišite suze.
*Došle doma*
*držeći paketić u ruci* Mama, što je ovo?
*mrtva-hladna* Čačkalice
*Gleda u tanke komadiće drva* Od kad mi to kupujemo? Što je sa silnim četkicama za zube?
Od sad. Tako. Jeftine su. A i korisne za potpalu.
*smijeh* Potpalu? Imamo centralno, za ime božje. *okrećem ih na poleđinu. Rok trajanja: 21. 08. 2007.* Gle! Imaju i rok trajanja!
*Uzima ih i baca u smeće*
Lekcija 2.
Ako imate mamu kao što je moja, zaboravite da ćete postati znanstvenik. Ja, evo, nikada neću imati priliku vidjeti što će se sa čačkalicama dogoditi 21. 08. 2007. Možda će istrunuti ili eksplodirati, a to će se moći objasniti nekom zanimljivom teorijom. Ali ne. Bitno da su u smeću.
Lekcija 3.
Ne kupujte čačkalice. Što će vam? Čačkanje je gadno.
Lekcija 4.
Ne čitajte poleđine na proizvodima, poput mene. To je beskorisno.
Zahvale:
1. Mami
2. Pribadači. Za inspiraciju. Mislim, zapisivanja dijaloga. Ma, you know.
- 16:12 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.03.2006.
Tvoj put je samo tvoj - drugi mogu ići s tobom, ali nitko ne može ići umjesto tebe
Život je poseban, nezamjenjiv, prelijep, prekratak...
Naš život je naša posebnost, naši osjećaji, naši snovi...
Ponekad u životu dođemo do svojih krajnjih granica, nekada i ih prijeđemo, nekad dođemo do slijepe ulice i ne možemo natrag, ali uvijek znamo da je to naš život, naš izbor.
Život je priča (ponekad lijepa, a ponekad tužna) koju piše nadareni pisac. Svaka osoba za sebe izvor je mnogih mogućnosti. Svatko je pisac...
No, svoj život ne vodimo sami, svi bliski ljudi oko nas pomažu nam u tome, usmjeravaju nas, vode, ne daju nam da padnemo. Nikada nismo sami...
Kroz trnovit put života prikupljamo odgovornost, nova iskustva, nalazimo nove prijatelje, gubimo one dvolične, određujemo svoj život...
Iako je uvijek netko s nama, najvažnije u životu moramo raditi sami-živjeti.
Odluke o smjeru našeg života moramo donijeti sami, a kada toliku odgovornost samo jednom prepustimo drugome, gubimo djelić sebe jer to više nismo samo mi...
Ali što učiniti kada izgubim veći dio sebe?
Važno je ne nastojati dokazati već istraživati svoje postojanje. Kada ne nastojimo već istražujemo, postojanje se samo dokazuje. Rascvjeta se i pušta svoj miris, a taj miris je iznad prolaznosti jer ne teži za tim da mu se gradi spomenik. I baš zato ljudi ga prepoznaju i smiješe se. Taj miris potiče u njima suptilni osjećaj divljenja premda mu nikada neće pljeskati, kao što nikada neće pljeskati sunčevom zalasku.
Netko ti može oduzeti sreću, a netko i tugu...Mogu ti oduzeti bogatstvo, ljubav, tvoju dušu, pogled u daljinu, ali dijelić povijesti na koji je utjecao tvoj život i koji ne bi postojao bez tebe, ne može oduzeti nitko.
- 09:19 -
subota, 18.03.2006.
... constant state of moving nowhere...
Početak. Katkad je tako teško početi. Teško je i početi pisati ovaj post. Jer ne znam odakle bih počela. Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj. Ova ne. Vjerojatno će biti zbrkana i možda teško shvatljiva, no ja ne tražim da je shvatite. Samo da je pročitate. I razmislite.
Znate li kako je to imati najboljeg prijatelja?
Glupo pitanje, zar ne? U životu sam imala mnoge prijateljice, nikada samo jednu najbolju.
I to je glup izraz.
Nikada samo jednu s kojom sam bila bliska. Uvjek ih je bilo više, dvije, tri, s kojima sam se družila još od vrtića i s kojima se i dalje družim.
No s najboljim prijateljem je drukčije. Možda zato što ga poznajem od kad znam za sebe. Ne mogu se sjetiti prve uspomene na njega. Sjećam se naših igara u pješčaniku, balona od sapunice... Da. Oni su letjeli tako visoko. Kao i naši snovi.
... no svaki se balončić raspukne. Neki i prije nego što očekuješ.
Znate li kako je to kada imate sobu kojoj možete reći sve? A ponekad i ne morate, jer vas poznaje tako dobro da točno zna što mislite. Tada šutnja više nije neugodna. Je li vam poznat osjećaj tolike ljubavi prema nekome, na onaj prijateljski, bratski, sestrinski način?
A onda je ta osoba nesretna. I po prvi put, od kada je znate, ne možete je utješiti. Jer riječi utjehe nema.
Oduvijek je želio biti lječnik. Od kad je bio dijete. U osnovnoj školi je učio, uvijek prolazio s odličnim, bio prvi na natjecanjima iz kemije... Kako bi upisao medicinsku školu.
... no nemaju svi mogućnost sami odlučivati.
Sjetite se toga i budite sretni što imate toliku slobodu, toliku, da možete sami upravljati svojim životom.
... neke se želje nikada ne ostvare...
Pa tako ni njegova. Njegovi su roditelji vlasnici privatnog poduzeća.Posao im dobro ide. Imućni su. Stoga mu nisu dali da upiše školu koju je želio. Nego koju su oni željeli.
Da, sjetite se i toga kada se idući put budete jadali zbog škole. Barem ste je sami izabrali.
Sada je maturant. Za dva tjedna imat će maturalnu večer. Izabrao je odjelo. I ja sam izabrala haljinu. Trebao bi biti sretan. No umjesto da ga gledam takvog, gledam ga kako plače. Da, on, uvijek najhrabriji u društvu.
Jer cijeli će život raditi posao koji mu se ne sviđa. Četiri godine se školovao, i još će se četiri godine školovati, da bi radio nešto što ne voli.
Zašto svatko ne dobije ono što želi, za što se trudio? Zašto UVIJEK netko drugi odlučuje?
Je li čudno što tako razmišljam? Mislim da nije. Ja sam sama izabrala svoju školu, sama ću si izabrati faks, i nadam se, biti primljena na njega.
No opet, ljudi koji imaju završena dva fakulteta i znaju četiri strana jezika čekaju na birou na bilo kakav posao, dok istovremeno oni koji nemaju niti završenu srednju školu posjeduju 4 kuće na Jadranu i dvije jahte...
I učim, učim, nadam se da će mi zato jednog dana šanse biti veće. No hoće li doista?
Pustimo na trenutak prirodnu čovjekovu želju za znanjem, za lijepim, za novim, za svim pogodnostima koje dobiva školovanjem. Svatko se, u suštini, školuje da bi jednog dana nešto radio. Ono što želi, ono što voli, ono što zna.
Nije svaki trud nagrađen, nažalost. I, kako sam starija, tako sve više vidim da se u životu ne cijeni pamet, znanje, nego snalažljivost i poznanstva, da se ljepše izrazim.
Hoće li se nešto promijeniti? Sumnjam. Već sada vidim da ja, kao pojedinac, ne mogu promijeniti društvo.
Ne bih li, kao petnaestogodišnjakinja, još uvijek trebala imati osjećaj da mogu mijenjati svijet?
- 22:50 -
petak, 17.03.2006.
privremeno...
Privremeni post. Ružna je riječ privremeno, ali nema veze.
Služi svrsi.
Pišem jedan post i još je u fazi dorade, a objavit ću ga vjerojatno sutra. Zapravo, dva su u pripremi. Moram se samo odlučiti...
Bez nekog posebnog razloga. Nating spešl, rili.
Do tad uživajte u jednoj, khm, molitvi.
Irskoj, da, da.
Preuzeto izravno s t-coma.
Evo, da vas više ne gnjavim...
Imaj vremena za rad – to je cijena uspjeha.
Imaj vremena za razmišljanje – to je izvor moći.
Imaj vremena za igru – to je tajna mladosti.
Imaj vremena za čitanje – to je osnova mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo – to je put do sreće.
Imaj vremena za sanjarenje – to je put k zvijezdama.
Imaj vremena voljeti i biti voljen – to je privilegija bogova.
Imaj vremena gledati oko sebe – prekratak je dan za sebičnost.
Imaj vremena za smijeh – to je muzika duše.
Dakle, što gubite vrijeme na blogu?
^^
- 17:13 -
subota, 11.03.2006.
... jer imam potrebu napisati još jedan
hih. Još jedan rezultat testa. Hmm, dva.
Morat ćete me još duuugo trpiti! Da, da, žalim.
... dva citata koja sam našla danas i sviđaju mi se, pa ih želim staviti...
So first, your memory I'll jog
And say: A cat is not a dog
Again I must remind you that
A dog's a dog, a cat's a cat
The usual dog about the town
Is inclined to play the clown
With cats, some say one rule is true
Don't speak 'til you are spoken to
Myself I do not hold with that
I say you should ad-dress a cat
But always bear in mind that he
Resents familiarity...
Ljepota je sve ono što je čovjek nekada prepoznavao,
što je stvarao,
čemu je težio.
Danas je ljepota puki ukras.
Pogledajte autobus, pogledajte kontejnerski brod.
Sve cvjeta u svojoj funkcionalnosti i utapa se u svojoj ružnoći.
Čovjek ponovno treba otkriti ljepotu.
Ne kao ukras,
već kao svakodnevnicu.
Jer bez doživljaja ljepote, on će zakržljati.
BTW, ovo je drugi post danas, pa obratite pažnju i na onaj prvi. Ako vam se da. :)
- 17:24 -
Cats
"..among the most exhilarating and innovative musicals ever staged..."
Još jedna stvar koju oduvijek želim napraviti, a nikad nisam.
Pogledati Mačke.
Zašto? Pa...
The original production opened at the New London Theatre, in the West End on 11 May 1981 . Eight years later it celebrated it's first important milestone: after 3,358 performances, Cats became the longest running musical in the history of the British theatre.
Cats closed in London in 2002, the same year it celebrated it's 21 st birthday.
On 29 January 1996 the London production of Cats celebrated its 6,141st performance and became the longest running musical in the history of West End theatre.
In April 1999 the gross box office for the London production was over Ł115,363,000.00
CATS opened on Broadway at the Winter Garden Theatre on October 7, 1982, and continued to live up to its motto of playing "Now and Forever' until September 10 2000. On 19 June 1997 the show became the longest running musical on Broadway until January 9th 2006 when it was overtaken by The Phantom of the Opera.
Since its opening, Cats has been presented in twenty-six countries and over three hundred cities, including such diverse destinations as Buenos Aires , Seoul , Helsinki and Singapore . Within two and half years of the London opening there were productions in New York, Tokyo, Budapest and Vienna, and the first of tour US touring productions had hit the road.
Cats has been translated into ten languages: Japanese, German, (three versions for Germany , Austria and Switzerland ), Hungarian, Norwegian, Finnish, Dutch, Swedish, French, Spanish (two versions for Mexico and Argentina ) and Italian. The Swiss production required a bilingual cast who performed in German and English on alternate nights.
Despite its international appeal, the title of the show has rarely been translated - the Mexican producers did a survey as to whether the Mexican audience would like their production to be called Gatos - the response in favour of keeping the English original was unanimous.
On October 1, 1991, CATS became the longest, continuously touring show in American theatre history. The CATS four US tours have thus far played a combined total of sixteen years and two months.
"Memory" has been recorded by a variety of over 150 artists ranging from Barbra Streisand and Johnny Mathis to Liberace. Barry Manilow's rendition was a top-40 hit in the U.S.
A techno/dance version by European singer Natalie Grant topped the European dance charts in 1999.
The Original London Cast Recording of CATS won the 1982 Grammy Award for Best Cast Album . The next year the Original Broadway Cast Recording won the same award.
In its 21 years at the New London Theatre Cats notched up a staggering 8,950 performances.
A specially filmed production of Cats was released by Really Useful Films in 1998 which is available on video and DVD. It features a "dream cast" including Sir John Mills and Elaine Paige,
Oni koji ne znaju radnju mogu je vidjeti tu...
.
Meni je posebno draga pjesma Jellicle songs for Jellicle cats, dok je svakako najpoznatija Memory.
Evo teksta.
Daylight
See the dew on the sunflower
And a rose that is fading
Roses whither away
Like the sunflower
I yearn to turn my face to the dawn
I am waiting for the day . . .
Midnight
Not a sound from the pavement
Has the moon lost her memory?
She is smiling alone
In the lamplight
The withered leaves collect at my feet
And the wind begins to moan
Memory
All alone in the moonlight
I can smile at the old days
I was beautiful then
I remember the time I knew what happiness was
Let the memory live again
Every streetlamp
Seems to beat a fatalistic warning
Someone mutters
And the streetlamp gutters
And soon it will be morning
Daylight
I must wait for the sunrise
I must think of a new life
And I musn't give in
When the dawn comes
Tonight will be a memory too
And a new day will begin
Burnt out ends of smoky days
The stale cold smell of morning
The streetlamp dies, another night is over
Another day is dawning
Touch me
It's so easy to leave me
All alone with the memory
Of my days in the sun
If you touch me
You'll understand what happiness is
Look
A new day has begun
- 17:07 -
četvrtak, 09.03.2006.
jedan od mnogih...
>I nama su, kao vjerovatno i vama, izbrisani neki postovi zajedno s komentarima. Među njima i onaj posljednji. :(
Sve naše izgubljene misli, slikice i ostalo možete pronaći tu...
Inače, dan je bio sasvim običan... Zapravo i preobičan. Definitivno moram uvesti nešto novo u život! Ali, ova kiša samo uspavljuje. Nikako se nisam mogla natjerati da ustanem iz kreveta. Hvala bogu na popodnevnoj nastavi.
Jedva čekam da prođe predproljetno vrijeme pa da svi malo živnemo.
A tek ljeto... Ne mogu više čekati. 3 mjeseca bez škole, more, sunce, zabava, ljenčarenje... Jednostavno savršeno! *pada u trans*
Ali, niš od toga još kojih 3 i pol mjeseca. :(
Sada vas lijepo pozdravljam i idem ne raditi ništa (moje omiljeno)... =)
Ishi
N-da. Ja imam još samo nešto za dodati. Našla sam si novu top - ljetnu destinaciju.
Ako je na ovaj blog slučajno zalutao velikodušni donator kakvih 5000kn, neka se javi. Vodim i njega sa sobom. ^^
BTW, imam još nešto za dodati, samo kratko,da vas ne mučim:
Čita se: Pet četvrtina naranče, Joanne Harris. Mmmm, dobra knjiga. Malo mračna, ali preporučam,u svakom slučaju.
Uči se: A što? Latinski Latinski Latinski Latinski Latinski. Čast svim Rimljanima koji ga izmisliše i ljudima koji ga vole, ali ja ne pronalazim ništa zanimljivo u tom jeziku. Samo šablona, nothing more. Lijepo-da, zanimljivo-ne. Možda bi i bilo kada ga ne bi bila prisiljena bubati napamet.
Planira se: Otići u Budhu sutra poslije škole. Ili Corso. Yummy.
U subotu u kino.
U ponedjeljak u Zagreb. Nakupovati odjeću i knjige. Yippy.
Napisati esej iz engleskog i pročitat novu lekciju iz likovnog.
Prestati se bojati hodanja po gredi.
Napisati pametan post.
Do tada.
Khloe
- 18:19 -
Trapke!!! Iz kojih ne izlazimo. Dobro,osim kad se peru. Ili kada smo u pidžami.
Mačkica! Toliko smo ih ishvalile da više nije potrebno reći ništa o njima...
Nescafe...
Nothing is better than a warm, big bed. 