Marketing
... constant state of moving nowhere...
Početak. Katkad je tako teško početi. Teško je i početi pisati ovaj post. Jer ne znam odakle bih počela. Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj. Ova ne. Vjerojatno će biti zbrkana i možda teško shvatljiva, no ja ne tražim da je shvatite. Samo da je pročitate. I razmislite.
Znate li kako je to imati najboljeg prijatelja?
Glupo pitanje, zar ne? U životu sam imala mnoge prijateljice, nikada samo jednu najbolju.
I to je glup izraz.
Nikada samo jednu s kojom sam bila bliska. Uvjek ih je bilo više, dvije, tri, s kojima sam se družila još od vrtića i s kojima se i dalje družim.
No s najboljim prijateljem je drukčije. Možda zato što ga poznajem od kad znam za sebe. Ne mogu se sjetiti prve uspomene na njega. Sjećam se naših igara u pješčaniku, balona od sapunice... Da. Oni su letjeli tako visoko. Kao i naši snovi.
... no svaki se balončić raspukne. Neki i prije nego što očekuješ.
Znate li kako je to kada imate sobu kojoj možete reći sve? A ponekad i ne morate, jer vas poznaje tako dobro da točno zna što mislite. Tada šutnja više nije neugodna. Je li vam poznat osjećaj tolike ljubavi prema nekome, na onaj prijateljski, bratski, sestrinski način?
A onda je ta osoba nesretna. I po prvi put, od kada je znate, ne možete je utješiti. Jer riječi utjehe nema.
Oduvijek je želio biti lječnik. Od kad je bio dijete. U osnovnoj školi je učio, uvijek prolazio s odličnim, bio prvi na natjecanjima iz kemije... Kako bi upisao medicinsku školu.
... no nemaju svi mogućnost sami odlučivati.
Sjetite se toga i budite sretni što imate toliku slobodu, toliku, da možete sami upravljati svojim životom.
... neke se želje nikada ne ostvare...
Pa tako ni njegova. Njegovi su roditelji vlasnici privatnog poduzeća.Posao im dobro ide. Imućni su. Stoga mu nisu dali da upiše školu koju je želio. Nego koju su oni željeli.
Da, sjetite se i toga kada se idući put budete jadali zbog škole. Barem ste je sami izabrali.
Sada je maturant. Za dva tjedna imat će maturalnu večer. Izabrao je odjelo. I ja sam izabrala haljinu. Trebao bi biti sretan. No umjesto da ga gledam takvog, gledam ga kako plače. Da, on, uvijek najhrabriji u društvu.
Jer cijeli će život raditi posao koji mu se ne sviđa. Četiri godine se školovao, i još će se četiri godine školovati, da bi radio nešto što ne voli.
Zašto svatko ne dobije ono što želi, za što se trudio? Zašto UVIJEK netko drugi odlučuje?
Je li čudno što tako razmišljam? Mislim da nije. Ja sam sama izabrala svoju školu, sama ću si izabrati faks, i nadam se, biti primljena na njega.
No opet, ljudi koji imaju završena dva fakulteta i znaju četiri strana jezika čekaju na birou na bilo kakav posao, dok istovremeno oni koji nemaju niti završenu srednju školu posjeduju 4 kuće na Jadranu i dvije jahte...
I učim, učim, nadam se da će mi zato jednog dana šanse biti veće. No hoće li doista?
Pustimo na trenutak prirodnu čovjekovu želju za znanjem, za lijepim, za novim, za svim pogodnostima koje dobiva školovanjem. Svatko se, u suštini, školuje da bi jednog dana nešto radio. Ono što želi, ono što voli, ono što zna.
Nije svaki trud nagrađen, nažalost. I, kako sam starija, tako sve više vidim da se u životu ne cijeni pamet, znanje, nego snalažljivost i poznanstva, da se ljepše izrazim.
Hoće li se nešto promijeniti? Sumnjam. Već sada vidim da ja, kao pojedinac, ne mogu promijeniti društvo.
Ne bih li, kao petnaestogodišnjakinja, još uvijek trebala imati osjećaj da mogu mijenjati svijet?
Post je objavljen 18.03.2006. u 22:50 sati.