Žuta Minuta

Obećala sam sebi da neću plakati... više. Ali izdajica se jednostavno skotrljala niz lice. Mrzm rastanke. Kako glupa fraza... ko ih voli. Sjele smo u moju sobu, pustila sam Azru i otvorile smo pivu. Bio je to onaj glupi osjećaj napetosti u pokušaju stvaranja opuštene atmosfere. Odlazi, a taman sam se bila navikla na nju. Srce mi se cijepa od tuge... Kolika god da je sreća što u životu upoznaš pravog druga, srodnu dušu... tolika je nesreća kada ostaneš bez nje. Danas je otišla po drugi put iz mog života.

Provele smo vikend skupa. Bilo je divno. Upravo onako kako je to bilo kada smo bile klinke, samo ovaj nismo morale pješice kući, imale smo za taxi. Uvijek nam su nam se dešavale uvrnute stvari... one priče za derneka, priče koje ćeš moći prepričavati. I prošli vikend obilježila je jedna priča koja će mi mamiti osmjeh na lice do kraja života...

Nakon toga su došle suze... Mnogo njih. Glupo bi bilo reći da sam sama na svijetu, jer nisam... ali mislim da se nikada nisam osjećala ovako usamljeno.

Jebena Australija... Pa ima li udaljenije mjesto na planeti na koje je mogla otići?! I ja bi otišla dole kad bi mogla... Rekla mi je da će provjeriti ima li načina. Da ima, ja i moj darling bi istog trena spakovali stvari i uputili se ka jugu... u zemlju gdje se nova godina čeka na +30 stepeni.

Otpratila sam je na taxi. Šaka persena, piva i 19 stepeni ispod nule spriječili su me da zaplačem. Proći će i ovaj osjećaj usamljenosti. Doći će dani kada mi uopšte neće pasti na pamet. Ipak nije propast svijeta... Nastaviću sa životom, no on bi bio mnogo ljepši kada bi ona bila tu u blizini.

Azra i dalje svira... Sviraće čitavu noć. Kao da winampov shuffle zna stanje moga uma... Zasvira mi pjesmu "Meni se dušo od tebe ne rastaje"

Vani pada snijeg... Šetala sam po ovom svome naselju sa svojom vrlom prijateljicom iz Australije koja je još uvijek tu. Nas dvije pokisle i promrzle sjećamo se kako smo šizili tih ratnih godina... Zastale smo na mjestu gdje smo 1994. bile zarobljene (da zarobljene) i simbolično se slikale u "ruke u vis" pozi...

*tvirli-tvrli muzikica...*

1994. ljeto... jedno od mnogobojnih sarajevskih primirja.
T. i ja smo krenule u razgledavanje Dobrinje, dakle bez tračanja sagnute glave i ograničavanja koje mostove smijemo preći, a koje ne... Došle smo do samog vrha naselja... i krenule prošetati predratnom rutom... đir oko naselja. Tako bezbrižne, bez razmišljanje zakoračile smo u "ničiju zemlju". Bila je to jedna široka cesta između Dobrinje 2 i Dobrinje 4. "Mi" smo bili u dvici, a "oni" u četvorci. Ušle smo u malo travnato ostrvo izmađu dvije trake... kada je neko viknuo
STOJ!
Stale smo kao ukopane i počele se cijepati od smijeha. Bez imalo straha... krenule smo prema čovjeku. Bilo je to na našoj strani.
RUKE U VIS! viknuo je...
Digle smo ruke u vis i rekle... kako bi bilo super da sve to neko snima. Malo smo se uozbiljile kada smo prišle vidno isprepadanom čovjeku sakrivenom iza ćoška zgrade. Odmah zatim nas je par njih zgrabilo i posjelo na stepenište razrušene zgrade u kojoj su stražarili. A onda su slijedila pitanja...

Ko ste vi... Kako se zovete?
Tu sam se prvi put prepala... Nije jedna ni druga nismo imale najpoželjnija imena u opkoljenom Sarajevu. Međutim vodeći se onom "The truth will set you free" rekle smo im.
- Šta radite ovdje?
- Šetamo malo...
- Štetate?!?!?! Iza prve linije fronta?!?!
- Linija fronta, kakva linija... gdje vam je straža... Pravile smo se pametne.
- Pa niko ni sa pola mozga ne bi pomislio da se šeta tuda...

Oko nas se već sakupilo 10-ak vojnika. Žamorili su među sobom... "Možda su peta kolona, možda koriste djecu kao kurire..."

- Gdje živiš?, Upitao me jedan...
- U zgradi gdje je smještena ratna bolnica.
- Otkud ti znaš gde se bolnica nalazi?
- Pa živim tu!
- A ti?, pitao je T.
- U zgradi preko puta njene, odgovorila je...

Od svih silnih strahova koji su možda trebali prolaziti kroz moju glavu... ja sam mislila samo na jedno.
Ako ne stignem kući do 8, mama će mi zabraniti izlazak narednih mjesec dana...

Dok sam ja u svojim mislilma kontala kako da opravdam eventualno kašnjenje, primjetih vojnu policiju. Jebote... Mogli bi nas uhapsiti. Ali ta misao mi se učinila odličnom... jebote koji film se meni vrtio u glavi... U štabu vojne policije je bio jedan Sejo za kojim smo obje slinile... Već sam vidjela kako nas uvode u ćeliju, a Sejo bude naš čuvar... onda kada utvrede da nismo krive on nas u rambo maniri oslobodi iz zatvora...
Što su ti hormoni.

Iz tog čudnog sanjarenja probudio me bratov prijatelj.
- Jeste li ovo vas dvije napravile frku neku?
Svi smo ga pogledali...

- Ti znaš ove dvije? upitao je neki od vojnika.
- Ma ovo ti je Livadina sestra.
- Onog što guli stražu u trici?
- Ma ja...

Elem proćaskali smo još malo tu... Naružili su nas samo tako... Zaprijetili da će nas mama ocvikati se još jednom približimo toj zgradi... I na kraju dodali da smo sretne što smo žive jer su na livadici po kojoj smo hodale postavljene mine.

Čim su nas pustili punim sprintom smo krenuke prema kući... Usput smo vidjele i Seju... dvaput uzdahnule i stigle kući u 7:59.

Par dana kasnije smo se opet zaputile prema toj zgradi... Prije skretanja zaustavio nas je stražar... kojeg sam znala. Pitala sam ga otkud on tu... na što je odgovorio "zbog neke dvije lujke koje su pokušale ujediniti Dobrinju... Pazi šta su uradile..."

I ispričao je priču koja je ličila na onu koja nam se desila, smo što smo u njoj imale neki cilj... herojski cilj ujedninjenja naselja...

A mi smo samo krenule u šetnju.