Opet sam napravila jednu dužu pauzu. Nisam pala u depresiju niti pokušala izvršiti samoubistvo. Iznenada, kada sam se najmanje očekivala... život je nekako krenuo na bolje... Tamo nekad od onog posta kada palim bolikurac, svijet je postao ljepši. Prestala sam (barm neko vrijeme) da se sikiram za stanje u kojem se planeta nalazi, o političkoj situaciji u BiH, o ratu u Iraku i gladnima Afrike...
I baš tada lijepe stvari su se počele dešavati. Nenadano prije 2-3 sedmice moj mobiel je zazvonio. nisam prepoznala broj... Javila sam se, a sa druge strane bila je moja najbolja prijateljica ikad... koja se 1997 odselila u Australiju. U Sarajevu će biti do kraja januara. To me učinilo jako sretnom... Kao da mi je 16 godina ponovo.
Prije mjesec-dva sam bila na jednom razgovoru, gdje sam oduševila ljude sa kojima sam razgovarala. Njihov komentar, a ne moje zapažanje. Rekli su mi da ću za par dana biti pozvana na testiranje... Prošlo je više pari dana, a mene ne nazvaše... Iskreno nisam ni očekivala... Navikla sam na te razgovore, te da se ne razočaravam... Prošli četvrtak su me tehnički direktor zvao na sastanak, na kojem mi je ponudio posao. Razdragana sam prihvatila. Pun mi je qurac sjedenja kod kuće i buljenja u monitor po čitav dan... Kakvo će stanje biti, stvarno ne znam.. Ali vrijeme je da se pokrenem. Zadovoljna sam radnim vremenom... Taman ću imati prostora da ganjam profesora, da položim ovaj prokleti ispit što mi je ostao i napokon diplomiram.
Sutra, odnosno već danas... u 09:00 trebam biti na svom novom radnom mjestu. Radiću u tehničkom odjelu jedne televizije... i kako stvari stoje, biću jedino žensko tamo. Jebote, muškarci su moja sudbina. Od kako sam počela da radim, vazda sam u nekim muškim krugovima...
Iako je u Sarajevu magla, jako hladno i pada snijeg... meni je sunce progrijalo...
|