Neki dan sam bila i prilici preslušati mnogo hvaljeni novi album Massima Savića. Nikad ga nisam slušala.... nije moja generacija muzčara, a i njegov glas mi nekako ne leži. Ali sam ga cijenila... Štajaznam... što bi moja prijateljica rekla, on mi dođe ko domaći David Bowie, ne slušam ga, ali poštujem njegovu muziku,
Kako nisam upoznata sa njegovim radom, mislila sam da je njegov novi album BAŠ NJEGOV. Koji šok za mene kad poče pjesma "Bacila je sve niz rijeku" u njegovoj izvedbi... Katastrofa. Poslije toga se nastavi niz tuđih pjesama sa njegovim karakterističnim zavijanjem.
Tačno ne znam šta su ljudi hvalili na tom albumu... njegovu nevjerovatnu sposobnost da nauči pjevati tuđe pjesme?!
Nisam fan recikliranja muzike... Po mom nekom ličnom nahođenju, smeće se reciklira. Pjevati tuđe pjesme mogu samo bendovi u usponu, cura u klubu uz pratnju gitare... ali ne "izgrađeni" muzčari.
Kada neko izda novi album, smatram da taj treba da donese nešto novo muzičkom svijetu. Zašto slušati kako Robbie Williams pjeva Sintarine pjesme, kada ih je on pjevao milion puta bolje. Kada neko izda novi album ja mogu reći sviđa mi se ili ne sviđa... Ipak neko je radio na tome i uložio neki trud.
Snimanje obrada zahtjeva naći pjesme koje su bile popularne i zatražiti dozvolu da je otpjevaš. Koja je svrha toga ako ne novac. Šta dobiješ... da neki klinac kaže da je "Loše vino" pjesma Massima Savića.
Jednostavno ne volim obrade, ne volim koncept "obrađivanja".... Jel' to isto kao da ja sada uzmem knjigu Alkemičar, te je prekucam u drugom fontu. Stvaim svoje ime velikim slovima, a u zagradi sitnim ime pisca. Možda pretjerujem.... ali
Bolje biti loš orginal, nego dobra kopija. Ili možda nije?!
|
