Žuta Minuta

Sjećam se kad sam bila mala, glavni način izljeva frustracije bilo je vrištanje iz sveg glasa. Nešto kasnije sam sa svojom najboljom prijateljicom išla ispod mosta blizu moje zgrade i tu smo vrištale iz sveg glasa. Nevjerovatno kako sam se bolje osjećala poslije tih "seansi". A sada sam kao odrasla pa to više nije prikladno mojim godinama... kažu.

A večeras mi treba jedan dobar vrisak. U posljednje vrijeme sam prezauzeta. Ispiti (još 4 do kraja, jeeeeee), žongliranje nekim sitnim poslovima, kućne obaveze... i onda još dnevnik pogledam. Katastrofa.

Adresa zutaminuta.blog.hr mi je bilo dobro mjesto za izdrkavanje frustracije (pardon my french). Bilo da je to posao, fakultet ili slično... sjednem za komp, otvorim blog editor i vrištim oštrim riječima. Ali meni neznanim putevima, ova adresa je postala poznata onima koji ponekad izazivaju moju frustraciju, tako da sam ostala vrišteći beskućnik... if you get my drift.

I tako je ovaj blog ostao jedno duže vrijeme prazan.

Ali sam zato nabavila persen. Počne me hvatati neka grozna panična nervoza, ja posegnem za presenom. Nevjerovatno kako sam ovih dana tankih živaca.

Evo jedan od razloga...

Trenutno posjedujem bežični internet, antena je postavljena na vrh moje zgrade.. dakle ja živim na prvom spratu, a antena je na devetom. Tako da se nekih 20-30 metara kabla spušta pored prozora svih stanara da bi došao do moje sobe. Kako je vjetar zadnjih dana duvao nemilice, taj kabl je udarcima od zid nervirao i moje komšije. Na sastanku kućnog savjeta (kako ovo socijalistički zvuči) rekli su da ne mogu spavati od toga i da ih nervira.
- Zgrada je napravljena od starog dobrog betona, nemoguće je učvrstiti kabl uz zid, velim im ja
- Ja ću ga presjeći jedan dan, uzviknu vidno iznervirani komšija.
- Gospodine... oprema nije moja. Ako to uradite presjeći će te kabl firme koja je Internet obezbjedila, odgovorih iako nisam bila uvjerena da će to popušiti. Ali popušiše... Valjda
- I šta sad da se radi, uzviknuše u glas
- Probajte Presen... odličan je

E sada da je ovo bila reklama za Persen, svi bi uzeli kutiju i okretali je po rukama sa zadovoljnim smiješkom.

Kako to nije bila reklama za medikament... Nastavili su da mi psuju majku u karakterističnom *rawlrawlrawl* žamoru.

Ne znajući šta da radim došlo mi je da AAAAAAAA AAAAAAAA AAAAAAA AAAAAA AAAA AAAA AAAAAAAA!!!!!!!!!!!!! Vrištim, naravno.

Prije tačno 13 godina bio je ponedjeljak. Poslije noći provedene u zajedničkom hodniku slušajući zvuk granata prvi put u životu, spremila sam se za odlazak u školu. Svi su mi govorili da neće biti nastave, da niko neće doći u školu... ali nisam im vjerovala. Jer ipak, bio je to poseban dan, dan oslobođenja Sarajeva. Na priredbi koja je bila pripremljena za taj dan trebala sam recitovati pjesmu Izeta Sarajlića - Sarajevo.

Pred školom se pojavilo samo nekoliko učenika. Na vratima je pisalo "Nastava je obustavljena do daljnjeg". Čovječe, mog razočarenja. Domar koji je bio u školi govorio je, idite djeco kući, zar ne vidite da je počeo rat. Nisam mu vjerovala. Ratovi su za mene bili stvar prošlosti, vrijeme partizana i "švaba", nešto o čemu sam čitala u knjizi "Orlovi rano lete"... Mislim, ne može se takvo nešto meni desiti...

Ali desilo se...

Sljedeći čas sam imala nešto više od godinu dana kasnije. U maloj prostoriji, zaštićenoj vrećama pijeska sa još 9 učenika iz moje zgrade.



Na slici je Vječna vatra koja gori za sve one koji su oslobodili Sarajevo. Tu piše:

Nedjelja navečer i čekam reprizu Star Treka. Vjerovatno ću odgledati jednu epizotu, pritisnuti Rec. i utonuti u san.

A sve je počelo prije... hmmm... nekih 16-17 godina. Više se i ne sjećam, sa početkom emitovanja STNG na malim ekranima. Bilo je to nedjeljom, mislim oko 2.

Da budem iskrena, nisam je odmah zavolila zbog same ideje serije... Iskreno... do ušiju sam se zaljubila u Wesleya Crushera (*blush*). Poslije izvjesnog vremena sam se počela poistovjećivati sa Datom i zamišljala kako ću jednog dana postati robot (?!?!). Čak sam i počela trenirati (inspirisana jednom epizodom) tako što sam slagala svoje Saturn bojice po brojevima (sjećate se Saturn bojica, imala sam 2 paketa). Mašta može svašta...

I evo, počelo je sa nekim temporalnim parodksom, čini mi se...

Live long and prosper

I hvala...

Večeras sam gledala najavu za Hloverkinu emisiju o ugroženosti Hrvata u BiH. Samu emisiju nisam gledala, ali ta najava mi je ogadila život.

Naravno povod svemu je smjena Dragana Čovića jednog od predsjednika ove male zemlje. Silno nam je to predsjedništvo. Čak su i ostala dvojice izrazila žaljenje što je on smijenjen.

Borislav Paravac trenutni predsjedavajući - Ponosi se četništvom, svojim djedom četnikom, ne priznaje dan državnosti BiH, dan nezavisnosti BiH, navijao za SCG u fudbalskom meču BiH - SCG, otvoreno priznaje i ponosi se svim ovim

Sulejman Tihić - Bio u posjeti Muhamedu Šaćirbegoviću u New Yorku nakon što je ovaj pušten iz zatvora u kućni pritvor. BiH traži njegovo izručenje zbog pronevjere miliona državnog novca.

Čoviću je data prilika da sam odstupi, da se to riješi mirno. Nekako bi to bilo i logično... Predsjednik države, optužen za korupciju, privredni kriminal... Za očekivati je da sam ode. Ugrožava imidž države, treba pripremiti odbranu... kako da uz to bude predsjednik?!

Znao je da će da Paddy smijeniti, pa onda hajde da ovaj belaj iskoristimo nabolje što znamo. Vraćanjem nacionalnih interesa u prvi plan.

Tu dolazim do ugroženosti Hrvata. Ponovo su bitne stvari stavljene u drugi plan, a nacionalni interesi su opet doživjeli svoj procvat. Umjesto da kažu, jebiga... smijenjen je... Hajde da nađemo nekoga ko nema povezanosti sa kriminalom, da pokušamo odvesti ovu zemlju negdje, da pripremimo ove jadne građane na PDV koji im diše za vrat.... Ma joook. To nije bitno.

Hajde da podsjetimo Hrvate da su manjina, hajde da ih natjeramo da zaborave kako nemaju para, kako ne rade.

Moji roditelji su se na popisu stanovništva iz 90. godine izjasnili kao Hrvati. 1996. smo svi postali hrvatski državljani. No to nismo uradili da bi postali veći Hrvati, nego da bi mogli otići i posjetiti moga brata koji živi u Londonu. Prije rata nisam čak ni ljetovala u Hrvatskoj, nego u Crnoj Gori. Sa bosanski pasošem ne možeš nigdje, za vize te odbiju bez razloga. Licemjerje... vjerovatno.

'97. sam sticajem okolnosti provela pola godine u hrvatskoj opštini Kiseljak. Završila drugi razred gimnazije tamo. Učila hrvatsku istoriju, hrvatsku geografiju, koliko je hrvatska proizvodila pšenice i takve idiotluke koje nikome, ali ni onima u hrvatskoj neće trebati. U razredu su bile dvije muslimanke. Jedna je odgovarala matematiku i nije znala, a profesor joj je rekao: što ti tvoj alah ne šapne odgovor na uho. Pravo cool fora je bila podvaliti im nešto sa svinjetinom. Razred sam završila sa lošim vladanjem i 47 neopravdanih časova. Mrzila sam tu školu.

Svi u ovoj zemlji su ugroženi na ovaj ili onaj način. Ne izdvajam nikoga. Ima ugroženih nacionalnih interesa, to ne sporim. Ali najugroženije je ljudsko dostojanstvo. Siluju nas svakodnevno, jebu nas u zdrav mozak. Potpiruju mržnju i netrpeljivost, pucaju po niskim osjećajima. Igraju na kartu neobrazovanosti, uskogrudnosti.

Što se Čovića tiče... možda je on stvarno nevin. I nadam se da jeste. Bilo bi to pravo osvježenje...

Osjećam se ugroženo... ne kao Hrvatica, Bosanka, Kineskinja, Aboridžinka... Osjećam se ugrožena kao ljudsko biće koje je pred istrjebljenjem.