Sjećam se kad sam bila mala, glavni način izljeva frustracije bilo je vrištanje iz sveg glasa. Nešto kasnije sam sa svojom najboljom prijateljicom išla ispod mosta blizu moje zgrade i tu smo vrištale iz sveg glasa. Nevjerovatno kako sam se bolje osjećala poslije tih "seansi". A sada sam kao odrasla pa to više nije prikladno mojim godinama... kažu.
A večeras mi treba jedan dobar vrisak. U posljednje vrijeme sam prezauzeta. Ispiti (još 4 do kraja, jeeeeee), žongliranje nekim sitnim poslovima, kućne obaveze... i onda još dnevnik pogledam. Katastrofa.
Adresa zutaminuta.blog.hr mi je bilo dobro mjesto za izdrkavanje frustracije (pardon my french). Bilo da je to posao, fakultet ili slično... sjednem za komp, otvorim blog editor i vrištim oštrim riječima. Ali meni neznanim putevima, ova adresa je postala poznata onima koji ponekad izazivaju moju frustraciju, tako da sam ostala vrišteći beskućnik... if you get my drift.
I tako je ovaj blog ostao jedno duže vrijeme prazan.
Ali sam zato nabavila persen. Počne me hvatati neka grozna panična nervoza, ja posegnem za presenom. Nevjerovatno kako sam ovih dana tankih živaca.
Evo jedan od razloga...
Trenutno posjedujem bežični internet, antena je postavljena na vrh moje zgrade.. dakle ja živim na prvom spratu, a antena je na devetom. Tako da se nekih 20-30 metara kabla spušta pored prozora svih stanara da bi došao do moje sobe. Kako je vjetar zadnjih dana duvao nemilice, taj kabl je udarcima od zid nervirao i moje komšije. Na sastanku kućnog savjeta (kako ovo socijalistički zvuči) rekli su da ne mogu spavati od toga i da ih nervira.
- Zgrada je napravljena od starog dobrog betona, nemoguće je učvrstiti kabl uz zid, velim im ja
- Ja ću ga presjeći jedan dan, uzviknu vidno iznervirani komšija.
- Gospodine... oprema nije moja. Ako to uradite presjeći će te kabl firme koja je Internet obezbjedila, odgovorih iako nisam bila uvjerena da će to popušiti. Ali popušiše... Valjda
- I šta sad da se radi, uzviknuše u glas
- Probajte Presen... odličan je
E sada da je ovo bila reklama za Persen, svi bi uzeli kutiju i okretali je po rukama sa zadovoljnim smiješkom.
Kako to nije bila reklama za medikament... Nastavili su da mi psuju majku u karakterističnom *rawlrawlrawl* žamoru.
Ne znajući šta da radim došlo mi je da AAAAAAAA AAAAAAAA AAAAAAA AAAAAA AAAA AAAA AAAAAAAA!!!!!!!!!!!!! Vrištim, naravno.
|
